Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 928/13, rješavajući apelaciju Milorada Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. oktobra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milorada Stanića.

Utvrđuje se povreda člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 007246 12 Kž od 29. novembra 2012. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Milorad Stanić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 007246 11 K od 6. jula 2012. godine i S1 2 K 007246 12 Kž od 29. novembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 22. marta 2016. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prekršajni postupak

  • 5.
    Apelant je Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 086735 12 Pr 2 od 29. maja 2012. godine (koje je postalo pravomoćno 20. juna 2012. godine) kao odgovorna osoba "Metalke" a.d. (direktor) proglašen odgovornim zbog toga što je prilikom izvršene inspekcijske kontrole od strane inspektora Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO), koja je vršena u periodu od 10. do 19. februara 2010. godine kod poreskog obveznika "Metalka" a.d. za poreski period od aprila 2006. godine do decembra 2009. godine, utvrđeno i zapisnički konstatirano da poreski obveznik nije u knjigovodstvu osigurao podatke za obračun i uplatu poreza na dodatu vrijednost "za poreski period oktobar 2008. godine" u iznosu od 119.035,00 KM. Utvrđeno je da je apelant navedenim radnjama učinio prekršaj iz člana 20. Zakona o porezu na dodatu vrijednost BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u BiH) koji je kažnjiv po članu 67. stav 2, a u vezi sa stavom 1. tačka 2. navedenog zakona. Apelantu je za navedeni prekršaj izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti ovog rješenja ne učini novi prekršaj.
  • 6.
    U obrazloženju rješenja se navodi da je UIO RC Banjaluka izdala prekršajni nalog od 8. aprila 2010. godine na ime apelanta kao odgovorne osobe "Metalke" a.d. i u skladu sa članom 31. Zakona o prekršajima RS pokrenula prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 20. Zakona o PDV-u. Istaknuto je da je apelant po prekršajnom nalogu zatražio sudsko odlučivanje dostavljanjem naloga Sudu 19. aprila 2010. godine. Ukazano je da se sankcija izrečena navedenim prekršajnim nalogom smatra ništavom u smislu člana 37. Zakona o prekršajima RS.
  • 7.
    Navedeno je da je na osnovu zaprimljenog naloga Sud zakazao usmeni pretres 29. maja 2012. godine na kojem je apelant u svojoj odbrani izjavio da prihvaća odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret. Dalje je naveo da su tačni navodi predstavnika ovlaštenog organa da je prilikom vršenja inspekcijske kontrole za poreski period od aprila 2006. do decembra 2009. godine utvrđeno da u knjigovodstvu nisu osigurani podaci za obračun i uplatu PDV-a, te da se radilo o iznosu od 119.035,00 KM.
  • 8.
    Ukazano je da je apelantov branilac izjavio da se pred Sudom BiH vodi postupak za istovrsno krivično djelo s potpuno istim obilježjima za potpuno isti utajeni porez, a postupak se vodi pod brojem S1 2 K 007246 11. Također je naveo da je "Metalka" a.d. sada u stečaju i UIO je prihvatila sporni utajeni porez kao svoje potraživanje uz kamatu, te je stečajni sud, uključujući i stečajnog upravnika, u cijelosti priznao potraživanje UIO u cjelokupnom iznosu i da priznanje tog duga ima svojstvo pravomoćne sudske presude prema Zakonu o stečajnom postupku. Stoga, kako je UIO obeštećena, uklonjene su štetne posljedice apelanta kao odgovorne osobe u "Metalki" a.d. u stečaju.
  • 9.
    Osnovni sud je na osnovu apelantovog priznanja, te uvidom u Zapisnik o kontroli UIO RC Banjaluka od 19. februara 2010. godine i rješenje UIO RC Banjaluka od 10. marta 2010. godine o razrezu indirektnih poreza za obveznika "Metalka" a.d. Prnjavor za poreske periode od aprila 2006. do decembra 2009. godine utvrdio da je apelant kao odgovorna osoba u "Metalki" a.d. učinio prekršaj iz člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u.

Krivični postupak

  • 10.
    Presudom Suda BiH broj S1 2 K 007246 11 K od 6. jula 2012. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što u vremenskom periodu od 24. januara 2007. godine do 31. oktobra 2008. godine u Prnjavoru, radeći u svojstvu direktora preduzeća "Metalka" a.d. Prnjavor, u poreskim prijavama podnesenim UIO RC Banjaluka, protivno članu 17. tačka 2. i članu 20. stav 1. Zakona o PDV-u BiH, prilikom naplate nije izdavao fakture-račune na ime sukcesivnih uplata u cilju ostvarenja prometa dobara prenosom prava raspolaganja na ekonomski djeljivim cjelinama (stanovi, garaže i poslovni prostori) u okviru novosagrađenog poslovno-stambenog objekta izgrađenog na k.č. 555/16 K.O. Prnjavor, niti obračunavao, niti iskazivao u PDV prijavama pripadajući izlazni porez na dodatu vrijednost u ukupnom iznosu od 90.927,31 KM, oštetivši budžet BiH za naznačenu sumu. Utvrđeno je da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), za koje ga je prvostepeni sud uvjetno osudio na kaznu zatvora u trajanju od godinu i šest mjeseci, istovremeno određujući da se ona neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Navedenom presudom, na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH u vezi sa članom 392. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) od privrednog društva "Metalka" a.d. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 90.927,31 KM koja odgovara iznosu utajenog poreza, pribavljena krivičnim djelom i prenijeta od strane apelanta na navedeno privredno društvo, a na način da će stečena imovinska korist po pravilima stečajnog postupka biti naplaćena iz stečajne mase "Metalke" a.d. Prnjavor u stečajnom postupku koji se provodi nad ovim preduzećem kod Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 St 075254 09 St. Određeno je da se imovinska korist ima uplatiti na račun budžeta Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 188. stav 1. ZKPBiH apelant je obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 1.200,00 KM koji se odnosi na troškove nastale u toku istrage - naknada za vještaka finansijske struke, kao i troškove sudskog postupka utvrđene paušalno u iznosu od 100,00 KM. Sve te troškove apelant je dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 11.
    U obrazloženju prvostepene presude se navodi da apelant u vremenskom periodu od 24. januara 2007. godine do 31. oktobra 2008. godine nije izdavao fakture za izvršene uplate kupaca, niti je obračunao i iskazao porez u iznosu od 90.927,31 KM, a što prvenstveno proizlazi iz usaglašenih iskaza vještaka optužbe i odbrane, odnosno njihovih sačinjenih nalaza i mišljenja.
  • 12.
    Istaknuto je da bez obzira na ispravan stav odbrane da je prvobitnom optužnicom presjek ukupne poreske obaveze za cijeli kontrolirani period neosnovano vezan za PDV prijavu za mjesec oktobar 2008. godine, prema mišljenju Suda, ovom tezom odbrane nisu se mogle dovesti u pitanje nesporno utvrđene odlučne činjenice, a to je da poreski obveznik nije izdavao poreske fakture za izvršene sukcesivne uplate, niti obračunavao i iskazivao u PDV prijavama pripadajući porez na dodatu vrijednost na iste, a na šta ga obavezuju odredbe člana 17. tačka 2. Zakona o PDV-u. Prema shvaćanju Suda takvi prigovori ostaju bez relevantnih vrijednosti, te potrebe dodatnih obrazlaganja s obzirom da je tužilac u smislu člana 275. ZKPBiH izmijenio optužnicu, precizirajući inkriminirajući period i visinu izbjegnutog, odnosno neobračunatog i neplaćenog poreza na dodatu vrijednost. Istaknuto je da je takva izmjena optužnice išla u apelantovu korist zbog toga što takve izmjene nisu dovele do bilo kakve promjene u pogledu pravne kvalifikacije djela.
  • 13.
    Prvostepeni sud je razmotrio apelantove navode o povredi načela ne bis in idem i u tom kontekstu iz prekršajnog rješenja Osnovnog suda od 29. maja 2012. godine utvrdio da je navedenim rješenjem utvrđena apelantova prekršajna odgovornost iz člana 20. Zakona o PDV-u BiH.
  • 14.
    Dalje je prvostepeni sud naveo da ne nalazi spornom činjenicu da je protiv apelanta vođen prekršajni postupak za isto ponašanje i u istom vremenskom okviru, tako da je nesporno da se radi o istom činjeničnom događaju.
  • 15.
    U smislu "mjerila Engel" koja je utvrdio Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvostepeni sud je naveo da se u konkretnom slučaju nije mogao izvesti zaključak da je sankcija koja je u prekršajnom postupku izrečena apelantu bila krivičnopravna. Naime, primjenjujući prvo mjerilo, a to je razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, prvostepeni sud je našao da je u konkretnom slučaju kod ove vrste krivičnih djela zakonodavac već zakonskom normom kroz objektivni uvjet kažnjivosti odredio u kojem slučaju ovakvo ponašanje predstavlja prekršaj, a kada je to krivično djelo, pa je određeno da je za postojanje krivičnog djela neophodno da iznos obaveze čije je plaćanje izbjegnuto prelazi 10.000,00 KM u svakoj kalendarskoj godini, tako da ako nije ispunjen taj objektivni uvjet radilo bi se o prekršaju. Nadalje, ovako jasno napravljenom distinkcijom zakonodavca, prema mišljenju Suda, ukazuje se i njegova namjera da za istovjetne radnje razdvoji odgovornosti, kodificirajući jedno od njih kao krivično djelo, odnosno da određenom ponašanju dâ krivičnu konotaciju, što ukazuje na njegove različite prirode. U odnosu na treće mjerilo prvostepeni sud je našao da ni ono nije ispunjeno u smislu težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Ukazano je da je stepen težine kazne koju je apelant mogao očekivati u ovom postupku znatno viši od težine kazne koju mu je moguće izreći u prekršajnom postupku, pa je tako za izvršenje ovog krivičnog djela propisna kazna zatvora, i to u trajanju od jedne do deset godina, bez mogućnosti izricanja novčane kazne, izuzev u slučaju izricanja iste kao sporedne (s obzirom da se radi o djelu počinjenom iz koristoljublja), dok je u prekršajnom postupku apelantu, shodno odredbi člana 9. Zakona o prekršajnom postupku, bilo moguće izreći samo sljedeće vrste sankcija, i to: novčanu kaznu, ukor, uvjetnu osudu i zaštitne mjere, a ne i kaznu zatvora. Pri tome je prvostepeni sud naveo da bez obzira što se ne radi o sankciji nego o krivičnopravnoj mjeri, težinu sankcije koja je prijetila apelantu Sud je cijenio i kroz imperativnu odredbu člana 110. stav 1. KZBiH kojom je izričito propisano da: "Niko ne može zadržati korist pribavljenu krivičnim djelom", dok je ta mjera u prekršajnom postupku propisana samo kao mogućnost. Prema tome, zaključeno je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu navedenih mjerila.
  • 16.
    Prema tome, po mišljenju prvostepenog suda, u konkretnom slučaju se nisu vodila dva postupka za jedan te isti delikt, već su se apelantovim radnjama stekla obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom) koja su nezavisna jedan od drugog, zbog čega je apelant odgovarao pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o porezu na dodatu vrijednost BiH, a za krivično djelo pred Sudom BiH uz primjenu KZBiH, čime nije prekršeno načelo ne bis in idem (ne dva puta o istom).
  • 17.
    Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Sud BiH drugostepenom Presudom broj S1 2 K 007246 12 Kž od 29. novembra 2012. godine odbio kao neosnovanu.
  • 18.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Apelaciono vijeće nakon uvida u spis, a uzimajući u obzir žalbene prigovore, ocijenilo da je prvostepeni sud ispravno utvrdio i izveo nesumnjiv zaključak da je apelant u svojstvu direktora preduzeća "Metalka" a.d. Prnjavor, radnjama detaljno opisanim u izreci prvostepene presude, oštetio budžet BiH u iznosu od 90.927,31 KM, odnosno izbjegao plaćanje davanja propisanih poreskim zakonodavstvom BiH, ne dajući zahtijevane podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.
  • 19.
    U odnosu na apelantove navode o povredi načela ne bis in idem Apelaciono vijeće se u potpunosti složilo s prvostepenim sudom o tome da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja navedenog načela. Istaknuto je da su se apelantovim radnjama stekla obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom) koja su nezavisna jedan od drugog, zbog čega je apelant odgovarao pred nadležnim sudom za prekršaj uz primjenu Zakona o PDV-u BiH, a za krivično djelo poreska utaja pred Sudom BiH uz primjenu KZBiH. Stoga, prema mišljenju Apelacionog vijeća, nije prekršeno načelo ne bis in idem (ne dva puta o istom).
  • 20.
    Prema ocjeni Apelacionog vijeća "proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o istom činjeničnom događaju", ali je apelantu u prekršajnom postupku utvrđivana prekršajna odgovornost prema Zakonu o PDV-u BiH, i to za prekršaj iz člana 20. navedenog zakona kojim se regulira poreska osnovica kod prometa dobara i usluga, dok je u krivičnom postupku utvrđeno da je apelant izbjegao plaćanje davanja propisanih poreskim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine, ne dajući zahtijevane podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo poreska utaja iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH.
  • 21.
    Stoga se, prema mišljenju Apelacionog vijeća, u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari budući da je apelant u prekršajnom postupku odgovarao za prekršaj iz člana 20. Zakona o PDV-u BiH, te kažnjen uvjetnom osudom u iznosu od 20.000,00 KM s rokom provjere u trajanju od šest mjeseci od pravomoćnosti rješenja. Ukazano je da je krivični postupak vođen zbog izbjegavanja plaćanja davanja propisanih poreskim zakonodavstvom BiH, čime je počinio krivično djelo poreska utaja, što podrazumijeva da je apelant u krivičnom postupku odgovarao za težu inkriminaciju, za šta mu je izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od godinu i šest mjeseci, koju kaznu ne konzumira prekršajna odgovornost.
  • 22.
    U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 133/09 Apelaciono vijeće je ukazalo da se navedeni predmet odnosi na sasvim drugu vrstu prekršaja. Pri tome je ukazano da je nepostojanje presuđene stvari prilikom utvrđivanja odgovornosti u prekršajnom i krivičnom postupku za isti činjenični događaj pitanje koje sud cijeni u svakom konkretnom slučaju uz ispitivanje određenih uvjeta.
  • 23.
    Apelaciono vijeće je istaklo da su u prvostepenoj presudi primijenjena načela ustanovljena u predmetu Evropskog suda Maresti protiv Hrvatske. Dalje, prema mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je pravilno primijenio mjerila Engel, te zaključio da izrečena sankcija apelantu u prekršajnom postupku po svojoj prirodi nije krivičnopravna, a taj stav je podržalo i ovo vijeće. Prema mišljenju Apelacionog vijeća u konkretnom slučaju radi se o različitim vrijednostima koje se štite različitim propisima, odnosno apelant je u prekršajnom postupku odgovarao jer u određenom vremenskom periodu (od 10. februara 2006. do 19. decembra 2010. godine) nije obračunavao i iskazao PDV, čime je počinio prekršaj iz člana 20. Zakona o PDV-u BiH, dok su objekt krivičnopravne zaštite u smislu člana 210. stav 1. KZBiH obaveze, davanja u vezi s plaćanjem poreza, a radnja izvršenja djela je izbjegavanje plaćanja poreskih davanja. Ukazano je da je jasno da je za postojanje krivičnog djela neophodno da iznos obaveze čije je plaćanje izbjegnuto prelazi iznos od 10.000,00 KM u svakoj kalendarskoj godini, te da je namjera zakonodavca bila da napravi distinkciju kod odgovornosti za istovjetne radnje, kodificirajući jedno od njih kao krivično djelo uslijed prirode i težine.
  • 24.
    Prema tome, po mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su provedena dva odvojena postupka i izrečene dvije sankcije - prekršajna i krivična, te da nije povrijeđen član 4. ZKPBiH, odnosno načelo ne bis in idem. Ukazano je da je zbog svih navedenih razloga jasno da se za isti događaj može pokrenuti krivični postupak i u slučajevima kada je apelant već odgovarao za počinjeni prekršaj, a što sud cijeni u svakom konkretnom slučaju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 25.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je u toku krivičnog postupka tražio primjenu pravila ne bis in idem, ističući da je u prekršajnom postupku pravomoćnim rješenjem proglašen krivim i kažnjen po zakonu. Ističe da je kazna koja je izrečena apelantu u prekršajnom postupku po svojoj prirodi krivično-pravna sankcija. Navodi da za prvostepeni sud nije sporno da je apelant odgovarao za isto djelo (isti period, isti iznos utajenog poreza i isti pravni osnov), što je drugi osnovni uvjet za primjenu instituta ne bis in idem. Također, za prvostepeni sud nije bilo sporno da je u konkretnom slučaju postojala dvostrukost postupka, što je treći uvjet za primjenu načela ne bis in idem. Prema tome, po apelantovom mišljenju, radi se o presuđenoj stvari u prekršajnom postupku, pa su ispunjeni svi uvjeti za primjenu pravnog instituta ne bis in idem. Apelant ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 133/09 za koju navodi da je u odnosu na predmetni slučaj samo različita vrsta prekršaja i vrsta krivičnog djela.

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da u predmetnom postupku nije povrijeđeno načelo ne bis in idem. Ukazano je da se temeljitom analizom okolnosti koje su navedene u osporenoj odluci došlo do nepobitnog zaključka da su postojale objektivne okolnosti koje su, bez obzira što je protiv apelanta zbog istog događaja vođen prekršajni postupak, opravdale vođenje i krivičnog postupka. Prema tome, po mišljenju Suda BiH, zbog istaknutih razloga u osporenoj presudi može se zaključiti da se za isti događaj može pokrenuti krivični postupak i u slučajevima kada je optuženi već odgovarao za počinjeni prekršaj, a što sud cijeni u svakom konkretnom slučaju.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    Zakon o porezu na dodatu vrijednost BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 9/05, 35/05 i 100/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga

Poreska osnovica (u daljem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.

Član 67. stav 1. tačka 2. i stav 2.

Prekršaji

Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:

  • 2.
    ne obračuna i ne plati PDV na osnovicu u skladu s članom 20. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neobračunatog ili neplaćenog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM;

Ovlašteno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice kako je propisano prethodnim stavom.

  • 28.
    Zakon o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 34/06, 1/09, 29/10 i 109/11), koji je važio u vrijeme vođenja prekršajnog postupka protiv apelanta, u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Vrste sankcija

(1) Licu odgovornom za počinjeni prekršaj mogu se izreći sljedeće sankcije:

  • a)
    novčana kazna;
  • b)
    ukor;
  • c)
    uslovna osuda; i
  • d)
    zaštitne mjere.

(2) Pored sankcija iz stava 1. ovog člana za prekršaj se mogu izreći i sljedeće mjere:

  • a)
    oduzimanje imovinske koristi;
  • b)
    obaveza naknade štete;
  • c)
    kazneni poeni; i
  • d)
    lišenje slobode radi naplate novčane kazne.

Član 10. stav 4.
Novčana kazna

(4) Za prekršaj propisan zakonom novčana kazna se može propisati, za fizičko lice do 10.000 KM, za odgovorno lice u pravnom licu do 20.000 KM, a za pravno lice do 200.000 KM.

Član 13.

Uslovna osuda

(1) Uslovnom osudom sud okrivljenom utvrđuje novčanu kaznu i/ili zaštitnu mjeru i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako okrivljeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od šest mjeseci ni duže od jedne godine (vrijeme provjeravanja), ne izvrši novi prekršaj, ili ispuni drugi uslov koji mu odredi sud.

(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uslovnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uslovne osude, posebno uzeti u obzir ličnost okrivljenog, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije izvršenog prekršaja, stepen prekršajne odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je prekršaj izvršen.

(3) Zaštitne mjere, izrečene uz uslovnu osudu izvršavaju se.

  • 29.
    Krivični zakon BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme vođenja krivičnog postupka protiv apelanta, u relevantnom dijelu glasi:

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom

Član 110. stav 1.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

Porezna utaja

Član 210.

(1) Ko izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine ili doprinosa socijalnog osiguranja, ne dajući zahtjevane podatke ili dajući lažne podatke o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

  • 30.
    Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09), u tekstu koji se primjenjivao u vrijeme vođenja krivičnog postupka protiv apelanta, u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Ne bis in idem

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Član 298. stav 1.c)
Povrede Krivičnog zakona

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

  • c)
    postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena,

VI. Dopustivost

  • 31.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 32.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 33.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 007246 12 Kž od 29. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 3. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu).

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

  • 36.
    Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
  • 1.
    Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
  • 2.
    Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.
  • 3.
    Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. Konvencije.
  • 37.
    U konkretnom slučaju apelant ističe da je povodom istog činjeničnog i pravnog događaja za koji je proglašen krivim u predmetnom krivičnom postupku prethodno odgovarao u prekršajnom postupku čime je u njegovom slučaju povrijeđeno načelo ne bis in idem.
  • 38.
    Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi odlučivao u predmetima u kojima su aplikanti ukazivali da su im izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka (prekršajni i krivični postupak), a koji su vođeni povodom istog inkriminiranog događaja (vidi Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine i Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine). O identičnim pravnim pitanjima odlučivao je i Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi slijedeći praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 381/11 od 24. aprila 2014. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2028/11 od 8. maja 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
  • 39.
    Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju zabrana ponavljanja postupka koji je okončan "pravomoćnom odlukom". Odluka je pravomoćna u smislu ove odredbe ukoliko je stekla status res judicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovan pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ga nisu iskoristile (vidi Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine i Muslija protiv Bosne i Hercegovine, već citirana).
  • 40.
    Evropski sud je u spomenutim predmetima zauzeo stav da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna, b) da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem), te c) da li je postojala dvostrukost postupka (bis). Stoga će Ustavni sud apelantove navode da su mu izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka koja su vođena uporedo ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, stav 28, dostupna na www.ustavnisud.ba).
    • a)
      Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?
  • 41.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant u prekršajnom postupku rješenjem Osnovnog suda od 29. maja 2012. godine proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u BiH iz razloga što za poreski period od aprila 2006. godine do decembra 2009. godine u knjigovodstvu preduzeća ("Metalka" a.d. Prnjavor) u kojem je apelant obavljao funkciju direktora nisu bili osigurani podaci za obračun i uplatu poreza na dodatu vrijednost za poreski period oktobar 2008. godine u iznosu od 119.035,00 KM. Za navedeni prekršaj apelantu je izrečena uvjetna osuda. Prema pravnoj kvalifikaciji nije sasvim jasno mogu li se "prekršaji" tretirati kao "krivična djela". Stoga, da bi se utvrdilo je li apelant "pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom", prvo pitanje o kojem treba odlučiti je da li se taj postupak odnosi na "krivičnu" stvar u smislu člana 4. Protokola broj 7.
  • 42.
    Prema stavu Evropskog suda pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na osnovu člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, inače bi primjena ove odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Storbraten protiv Norveške broj 12277/04, ECHR 2007). Pojam "krivični postupak" u tekstu člana 4. Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu općih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi "optužba za krivično djelo" i "kazna" u čl. 6. i 7. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Haarvig protiv Norveške broj 11187/05, 11. decembar 2007; Rosenquist protiv Švedske broj 60619/00, 14. septembar 2004; Manasson protiv Švedske broj 41265/98, 8. april 2003; Göktan protiv Francuske broj 33402/96, stav 48, ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 35, Izvještaji 1998. VII i Nilsson protiv Švedske, broj 73661/01, ECHR 2005).
  • 43.
    U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976, Serija A, broj 22) koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o "optužbi za krivično djelo". Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC] broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006. i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC] br. 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003. X).
  • 44.
    U konkretnom slučaju apelant je proglašen odgovornim u prekršajnom postupku za prekršaj iz člana 20. Zakona o PDV-u koji je kažnjiv po članu 67. stav 2. Zakona o PDV-u. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda koji je utvrdio kako određena djela ipak imaju krivičnu konotaciju iako se prema mjerodavnom domaćem pravu smatraju previše trivijalnim da bi se na njih primjenjivalo krivično pravo i postupak (vidi Evropski sud, Menesheva protiv Rusije broj 59261/00, stav 96, ECHR 2006; Galstyan protiv Armenije broj 26986/03, stav 57, 15. novembar 2007. i Ziliberberg protiv Moldavije broj 61821/00, st. 32-35, 1. februar 2005). Pozivanje na "lakšu" prirodu djela samo po sebi ne isključuje njegovo razvrstavanje kao "krivičnog" u autonomnom smislu Evropske konvencije jer u njoj ništa ne upućuje na to da bi krivična priroda djela u smislu "mjerila Engel" nužno tražila određeni stepen težine (vidi naprijed citirani predmet Ezeh, stav 104). Konačno, prema stavu Evropskog suda, primarni ciljevi u utvrđivanju djela o kojim je riječ su kazna i odvraćanje, a to su priznata obilježja krivičnih sankcija.
  • 45.
    Prema stavu Evropskog suda, a u skladu s kriterijima Engel, djelo po svojoj prirodi mora biti krivično, te za počinioca takvog djela mora biti propisana kazna koja po svojoj prirodi i stepenu težine općenito pripada krivičnoj oblasti. Također, manje teška kazna, sama po sebi, ne može biti osnov da jedno djelo, u smislu kriterija Engel, bude isključeno od primjene člana 6. Evropske konvencije s obzirom da je mnogo važnija priroda djela, te da je relevantno da kazna ima obilježje odvraćanja i kažnjavanja (vidi naprijed citiran Jussila protiv Finske, st. 31. i 38).
  • 46.
    U konkretnom slučaju se postavlja pitanje da li je " prva kazna" koja je apelantu bila izrečena u prekršajnom postupku (uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM zbog neplaćanja PDV-a) imala karakter krivičnopravne sankcije. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u svojim predmetima Jussila protiv Finske i Kiiveri protiv Finske ukazao na kriminalnu prirodu tax surcharges u kontekstu člana 6. Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda tax surcharges bi se u kontekstu domaćeg zakonodavstva mogao smatrati novčanom kaznom zbog neplaćanja poreza. U spomenutim predmetima Evropski sud je naveo da uzimajući u obzir prvi kriterij proizlazi da tax surcharges nije klasificiran kao krivična materija, ali je dio fiskalnog režima. Međutim, ukazano je da ipak to nije presudno, već da je drugi kriterij mnogo važniji, a to je priroda djela. S tim u vezi Evropski sud je naglasio da je tax surcharges propisan općim pravnim odredbama, odnoseći se na poreske obveznike u generalnom smislu. Nadalje je navedeno da prema finskom zakonu tax surcharges nema svrhu novčane naknade za pričinjenu štetu, ali ima obilježje kažnjavanja i odvraćanja. Stoga je Evropski sud zaključio da tax surcharges ima krivičnopravnu prirodu. Također, Evropski sud je naglasio da manje teška kazna, sama po sebi, ne može biti osnov da jedno djelo, u smislu kriterija Engel, bude isključeno od primjene člana 6. Evropske konvencije u njegovom krivičnom smislu uprkos manjoj prirodi tax surcharges. Naposljetku, Evropski sud je utvrdio da procedure koje uključuju tax surcharges imaju karakter krivičnopravne sankcije u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud, Kiiveri protiv Finske broj 53753/12, 10. februar 2015. godine, stav 32. i Jussila protiv Finske, već citirana st. 37-38).
  • 47.
    Dovodeći navedene stavove u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH u prvostepenoj i drugostepenoj presudi imao u vidu standarde utvrđivanja povrede ovog prava koji proizlaze iz prakse Evropskog suda zauzete u predmetu Meresti protiv Hrvatske, kao i "mjerila Engel" u kontekstu ispitivanja navoda o povredi garancija iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Navedeno nesporno ukazuje da je Sud BiH u apelantovom slučaju pokušao primijeniti međunarodne standarde, što, s obzirom na obavezu sadržanu u članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ukazuje da je Sud BiH na odgovarajući način pristupio odlučivanju u konkretnom predmetu. Međutim, nezavisno od toga Ustavni sud zapaža da Sud BiH u prvostepenom postupku, što je kasnije prihvatilo i Apelaciono vijeće, na osnovu analize i primjene navedene prakse Evropskog suda dolazi do zaključka da sankcija koja je apelantu izrečena u prekršajnom postupku nije po svojoj prirodi krivično-pravna sankcija. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prilikom takve analize Sud BiH (u prvostepenom i drugostepenom postupku) akcenat stavio na domaće zakonodavstvo u smislu namjere zakonodavca u pogledu kvalifikacije djela u prekršajnom postupku i krivičnom postupku, kao i težinu sankcije koja se može izreći u jednom i u drugom postupku, nalazeći da se ipak teža sankcija može izreći u krivičnom postupku, što onda sankciji izrečenoj u prekršajnom postupku oduzima krivičnopravnu konotaciju.
  • 48.
    Međutim, kako je Ustavni sud već napomenuo, imajući u vidu praksu Evropskog suda, razvrstavanje djela samo prema domaćem zakonu imajući u vidu težinu kazne koja se može izreći nije relevantno za primjenu načela ne bis in idem na osnovu člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da je mnogo važnije razmatranje da li ta kazna ima svrhu kažnjavanja i odvraćanja, a što su priznata obilježja krivičnih sankcija. U suprotnom bi primjena navedene odredbe, kao što je već navedeno u citiranim presudama Evropskog suda, bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije.
  • 49.
    S tim u vezi Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu praksu Evropskog suda zauzetu u predmetima Jussila protiv Finske i Kiiveri protiv Finske, da u konkretnom slučaju novčana kazna za "poreski prekršaj" koja je apelantu utvrđena u prekršajnom postupku nije prema domaćem zakonodavstvu klasificirana kao krivična materija, ali je nesporno dio fiskalnog režima. Naime, navedena novčana kazna za počinjeni prekršaj propisana je Zakonom o PDV-u. Međutim, Ustavni sud smatra, podržavajući praksu Evropskog suda, da navedeno nije presudno budući da je mnogo važnija priroda novčane kazne. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je novčana kazna koja je apelantu utvrđena u prekršajnom postupku propisana općim pravnim odredbama i odnosi se na sve poreske obveznike u generalnom smislu te riječi (član 67. st. 1. tačka 2. i 2. Zakona o PDV-u). Nadalje, proizlazi da ona, u smislu stavova Evropskog suda, nema svrhu novčane naknade za pričinjenu štetu, ali da ima obilježje kažnjavanja i odvraćanja što su, kako je to već navedeno, priznata obilježja krivičnopravne sankcije. Dakle, proizlazi da je svrha kazne za "poreski prekršaj" koji je počinio apelant prema Zakonu o PDV-u odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njezine težine, a imajući u vidu standarde koje je zauzeo Evropski sud u spomenutim predmetima. Slijedom navedenog, a imajući u vidu spomenute standarde Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koje je apelant u prekršajnom postupku rješenjem Osnovnog suda od 29. maja 2012. godine proglašen odgovornim i za koje mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM ulazi u sferu "krivičnog postupka" prema sadržaju člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Dakle, proizlazi da novčana kazna koja je utvrđena u prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta, suprotno zaključku Suda BiH, ima karakter krivičnopravne sankcije.
  • 50.
    Prema tome, imajući u vidu da je Sud BiH (u prvostepenom i drugostepenom postupku) utvrdio suprotno proizlazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da se u takvim okolnostima, kad su praktično obje kazne - i ona "prva kazna" izrečena u prekršajnom postupku i ona izrečena osporenim presudama - po svojoj prirodi krivičnopravne, daljnja analiza koju je Sud BiH dao u osporenim presudama u vezi sa ostalim kriterijima Evropskog suda ("kriteriji Engel") pokazuje se bespredmetnom budući da je "otpala" početna premisa na kojoj je Sud BiH zasnovao svoju analizu kršenja navedenog načela. Stoga će, prema mišljenju Ustavnog suda, biti neophodno da Sud BiH u ponovnom postupku, imajući u vidu da prema standardima Evropske konvencije prekršajna kazna u okolnostima konkretnog slučaja ima karakter krivičnopravne sankcije, odgovori na ostala pitanja, a kako bi se u konačnici utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi načela ne bis in idem na apelantovu štetu u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. To su pitanja: da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem), kao i da li je postojala dvostrukost postupka (bis). Prema mišljenju Ustavnog suda, pri odgovoru na ova pitanja neophodno je poštovati standarde Evropske konvencije na koje je Ustavni sud već ukazao u ovoj odluci, kao i u svojoj Odluci broj AP 133/09 (već citirana), te smatra da nema potrebe za njihovim ponavljanjem. To su posebno načela koja su zauzeta u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije, a na koja je Ustavni sud detaljno ukazao u svojoj Odluci broj AP 133/09. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je nesporno da se u odnosu na konkretan predmet u Odluci broj AP 133/09 radilo o različitom prekršaju (prekršaj iz Zakona o javnom redu i miru), ali su standardi koje zahtijeva Evropska konvencija praktično potpuno isti bez obzira o kojoj vrsti prekršaja je riječ budući da je u svakom konkretnom slučaju neophodno odgovoriti na spomenuta pitanja, te u skladu sa odgovorima na ta pitanja utvrditi da li je došlo do kršenja načela ne bis in idem u smislu člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
  • 51.
    Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 52.
    S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava garantiranog članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 53.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je redovni sud (Sud BiH), suprotno standardima Evropske konvencije, utvrdio da priroda djela za koja je apelant proglašen krivim u prekršajnom postupku nema karakter krivičnopravne sankcije.
  • 54.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 55.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.