Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3119/06, rješavajući apelaciju Sakiba Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Sakiba Hadžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Kž-06-000114 od 28. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Sakib Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Veladžić, advokati iz Bihaća, podnio je 20. novembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000114 od 28. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine. Apelant je 18. decembra 2006. godine dostavio dopunu apelacije, ističući činjenice koje prema njegovom mišljenju mogu biti odlučne za stav Ustavnog suda.
  • 2.
    Apelant je 18. aprila 2007. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak kojim je zatražio da se ovaj predmet uzme u prioritetno rješavanje ili da se pak donese privremena mjera kojom bi se apelantu odložilo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.
  • 3.
    Apelant je 4. marta 2008. godine ponovo zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom će odgoditi apelantov odlazak na izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3119/06 od 18. oktobra 2007. godine usvojio apelantov zahtjev od 18. aprila 2007. godine za donošenje privremene mjere, te je odloženo izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000114 od 28. septembra 2006. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, a najduže tri mjeseca od datuma odluke. Rok važenja ove odluke je istekao 18. januara 2008. godine. Odlukom o privremenoj mjeri, isti broj od 13. marta 2008. godine, Ustavni sud je usvojio apelantov zahtjev od 4. marta 2008. godine i odložio izvršenje navedene presude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, a najduže tri mjeseca od donošenja odluke o privremenoj mjeri.
  • 5.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 21. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 6.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 8. oktobra 2007. godine, a Tužilaštvo 1. oktobra 2007. godine.
  • 7.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Tužilaštva su 28. marta 2008. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 9.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-18/05 od 24. novembra 2005. godine apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), i to zajedno sa prvooptuženim Munibom Redžićem (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) za radnje pobliže opisane u tački I, a samostalno u odnosu na radnje pobliže navedene u tač. I, II i IV-a) dispozitiva navedene presude. Primjenom istog zakonskog propisa i odredaba čl. 42, 49. i 55. KZ FBiH, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a zajedno sa prvooptuženim obavezan je da plati troškove krivičnog postupka. Istom presudom oštećena "Una banka" d.d. Bihać upućena je da svoj imovinsko-pravni zahtjev prema apelantu i saoptuženom pokrene kao građansku parnicu. Apelant je prema ostalim tačkama optužnice oslobođen optužbe.
  • 10.
    Kantonalni sud je, nakon provođenja svih dokaza, zaključio u tački I dispozitiva navedene presude da, iako su nakon kontrole Agencije za bankarstvo obavljene 1999. godine, te kontrole vanjskog revizora, upozoreni da banka na dan 31. decembar 1999. godine ima znatno veće obaveze od imovine sa rokom dospijeća od jednog mjeseca što bi moglo da ugrozi likvidnost banke, prvooptuženi, kao generalni direktor Privredne banke Bihać, kasnije "Una banke" d.d. Bihać, u vremenskom periodu od 1. januara 1999. godine do 4. augusta 2000. godine, a apelant kao zamjenik generalnog direktora od 1. januara 1999. godine do 4. augusta 2000. godine, a od 28. septembra 2000. godine do perioda uvođenja privremene uprave kao generalni direktor "Una banke", nisu vršili svoje službene dužnosti koje su trebali vršiti kao najodgovornija lica u banci, odnosno nisu blagovremeno preduzimali mjere propisane Zakonom o bankama i Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti banke. Tako su, i pored upozorenja, apelant i prvooptuženi u navedenom periodu plasirali nove kredite i garancije u iznosu od 7,7 miliona KM, a da nisu imali odgovarajuće izvore za navedene plasmane, te nisu preduzimali potrebne mjere za pravovremenu naplatu dospjelih potraživanja već su dospjela potraživanja-kredite neopravdano obnavljali, zbog čega je dospjelo potraživanje u navedenom periodu uvećano za 5.119.000,00 KM. Dakle, iako su znali da vrijednost fiksne aktive "Una banke" prelazi maksimum u odnosu na kapital, izvršili su investiciona ulaganja u banku u visini od 1.850.000,00 KM. Apelant i saoptuženi su se rasipnički ponašali u pogledu neopravdanog davanja donacija, povećanja plaća i povećanja troškova reprezentacije, zbog čega je na dan uvođenja privremene uprave knjigovodstvena vrijednost kapitala banke od 8.200.000,00 KM u potpunosti obezvrijeđena. Takvim načinom rada ugrozili su poslovanje banke i nanijeli štetu "Una banci", a što je sve uzrokovalo da Agencija za bankarstvo donese odluku o uvođenju privremene uprave koja traje i danas. Na osnovu ovoga, sud je utvrdio da su apelant i prvooptuženi, kao odgovorne osobe, nevršenjem svoje službene dužnosti drugome nanijeli štetu.
  • 11.
    Dalje, sud je u tački II dispozitiva osporene presude utvrdio da apelant, u vremenskom periodu od 2. marta 2001. godine do 24. aprila 2001. godine, u svojstvu generalnog direktora "Una banke", nije izvršio službenu dužnost i nije pravovremeno obavijestio Centralnu banku i Agenciju za bankarstvo o stvarnom stanju u banci. Umjesto toga je, suprotno odredbi čl. 11. i 18. Zakona o platnim transakcijama, dao upute službenicima "Una banke" da od komitenata i korisnika usluga i dalje zaprimaju platne naloge. Zbog toga su šalterski službenici u "Una banci" primili i ovjerili 20.997,00 KM platnih naloga i izdati su izvodi o promjenama na depozitnim računima komitenata kao dokaz da je transfer izvršen, iako transfer novca prema zahtjevu nalogodavca nije bio izvršen. Tako je zadržavanjem platnih naloga iz unutrašnjeg platnog prometa povučeno 11.095.188,00 KM koje su korištene kao likvidna sredstva banke, pa je takvim poslovanjem "Una banka" ostvarila imovinsku korist u iznosu od 11.095.188,00 KM. Iz navedenog je sud zaključio da je apelant, kao odgovorna osoba, nevršenjem svoje službene dužnosti pribavio drugome imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000,00 KM.
  • 12.
    Dalje, Kantonalni sud je u tački IV-a) dispozitiva osporene presude zaključio da je dokazano da je apelant 24. februara 1998. godine, kao zamjenik generalnog direktora Privredne banke Bihać, prekoračio granice svog službenog ovlaštenja, jer je u tom svojstvu bez odobrenja Upravnog odbora potpisao Ugovor broj 11/98 sa izvođačem radova DJL "Kamen" iz Bihaća o izvođenju građevinskih i zanatskih radova na porodičnoj kući Refike Ćirić. Na osnovu navedenog izvođaču je do marta 1998. godine, po apelantovoj naredbi, isplaćen iznos od 80.000,00 KM. Na taj način je Privredna banka oštećena za navedeni iznos, a pribavljena je imovinska korist za Refiku Ćirić u visini od 80.000,00 KM. Time je apelant, kao odgovorna osoba, prekoračenjem granica svoje službene dužnosti, pribavio drugome imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000,00 KM.
  • 13.
    Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000114 od 28. septembra 2006. godine odbio žalbu kantonalnog tužitelja u Bihaću kao neosnovanu, a apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio osporenu presudu u odluci o kazni, tako da je apelant za to krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je u odnosu na apelanta ostala neizmijenjena.
  • 14.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant u svojim žalbama prvostepenu presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka. Apelant je u žalbi naveo da je tužitelj izmijenio činjenični opis djela iz tačke I optužnice, u kojoj je dodao riječi: "... te su se rasipnički ponašali u pogledu neopravdanog davanja donacija, povećanja plaća, povećanja troškova reprezentacije ... ". S tim u vezi, apelant u žalbi tvrdi da je nižestepeni sud pogriješio kada je tužitelju dozvolio takvu izmjenu činjeničnog supstrata djela iz optužnice, s obzirom da za ovako nešto nije bilo uporišta u izvedenim dokazima na glavnom pretresu. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sud je pravilno postupio kada je dozvolio modifikaciju činjeničnog opisa djela iz optužnice i uz ovo je u obrazloženju prvostepene presude naveo valjane razloge. Pri takvoj ocjeni, Vrhovni sud je imao u vidu zakonska određenja iz odredbe člana 290. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), prema kojoj tužitelj može na glavnom pretresu izmijeniti optužbu, ako u toku glavnog pretresa nađe da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici.
  • 15.
    Prema stanovištu Vrhovnog suda, na glavnom pretresu tužitelj za takvo postupanje nije morao tražiti opravdanje u izmjeni sadržaja prikupljenih dokaza u istrazi ili u nekim novim dokazima, već mu je bila dovoljna njegova nova subjektivna ocjena dokaza. Kako se u ovom slučaju radilo o preduzimanju zakonom dozvoljene procesne radnje, Vrhovni sud nije mogao prihvatiti apelantove žalbene navode o tome da je nižestepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 16.
    U vezi sa spomenutom izmjenom optužnice i ocjene konsekvenci koje iz toga proizlaze za apelanta, Vrhovni sud je zaključio da je u provedenom postupku pred nižestepenim sudom poštovana ravnopravnost stranaka u smislu člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, što znači da je on imao ista prava kao i tužitelj. Pri tome je prvostepeni sud respektovao i načelo kontradiktornosti, jer je omogućio apelantu i ostalim optuženima, odnosno njihovim braniteljima, ne samo da se upoznaju sa svim dokazima i navodima tužitelja, već i da su oni zajedno sa svojim braniteljima u toku cijelog postupka imali adekvatne mogućnosti da predlažu i izvode potrebne dokaze, te da se nakon izmjene činjeničnog opisa djela iz optužnice o njemu izjasne, kako je to i predviđeno u odredbi člana 290. ZKP FBiH.
  • 17.
    Dalje, Vrhovni sud navodi da apelant svojim žalbenim navodima nastoji da dovede u pitanje mogućnost korištenja iskaza svjedoka Stjepana Blagovića i Muhameda Talakića za donošenje pobijane presude, s obzirom da su, prema apelantovom mišljenju, to nezakoniti dokazi. Takva žalbena tvrđenja apelant temelji na okolnostima da su u toku istrage, koja je vođena protiv apelanta i prvooptuženog, Stjepan Blagović i Muhamed Talakić prvo saslušani kao svjedoci. Potom je tužitelj naredbom proširio istragu i na ove svjedoke, a zatim im je, kako smatra apelant, protivno odredbi člana 98. ZKP FBiH u tom procesnom položaju, dao imunitet od krivičnog gonjenja, koji se može dati samo svjedocima, a ne i osumnjičenima. Vrhovni sud ističe da prema obrazloženju pobijane presude proizlazi da su branitelji apelanta i prvooptuženog na glavnom pretresu također isticali ovakve prigovore i tražili da se iz spisa predmeta izdvoje iskazi spomenutih svjedoka, koji su ispitani i na glavnom pretresu, ali da su takvi prijedlozi odbijeni. S tim u vezi, nižestepeni sud je u obrazloženju pobijane presude iznio razloge zbog kojih nije prihvatio takve prijedloge, prema kojima su odluke koje donosi tužitelj u toku istrage u njegovoj nadležnosti i o njima se diskreciono odlučuje. Vrhovni sud je smatrao da se navedeni iskazi ne mogu tretirati kao nezakoniti dokazi, niti se može dovesti u pitanje njihovo vrednovanje kao pojedinačnih dokaza i u vezi sa ostalim dokazima.
  • 18.
    Apelant u svojim žalbenim navodima ističe da je prvostepeni sud izmijenio optužbu na glavnom pretresu u tački II izreke pobijane presude (koja se odnosi samo na njega), te umjesto riječi ''prekoračenjem granica svoje službene ovlasti", unio riječi "nevršenjem službene dužnosti nije pravovremeno obavijestio Centralnu banku i Agenciju za bankarstvo o stvarnom stanju u banci". Vrhovni sud je zaključio da je apelant, iznoseći takve prigovore u žalbi, otvorio pitanje u kojoj je mjeri prvostepeni sud mogao prilagođavati činjenični opis djela iz izmijenjene optužnice rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu, a da pri tome ne prekorači optužbu u smislu žalbenih prigovora. Vrhovni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o tome da je prvostepeni sud prema rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu odstupio u činjeničnom pogledu od izmijenjene optužbe i, uz ostale krivično-pravne radnje, apelanta pobijanom presudom proglasio krivim za djelo koje je za njega isto tako teško kao ono iz izmijenjene optužbe (radi se o istom krivičnom djelu).
  • 19.
    Što se tiče opisa krivično-pravnih radnji iz osuđujućeg dijela izreke pobijane presude, za koju apelant tvrdi da je nerazumljiva, Vrhovni sud je zaključio da on sadrži sve potrebne činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim. Sve te činjenice i okolnosti jasno određuju i konkretne radnje, koje su u ovoj krivičnoj stvari bile predmet optužbe, a obuhvaćene su činjeničnim supstratom osuđujućeg dijela izreke pobijane presude. Vrhovni sud je zaključio da činjenični supstrat izreke osuđujućeg dijela pobijane presude nije nerazumljiv, odnosno da sadrži sve što je potrebno da bi se takve radnje mogle pravno kvalifikovati kao krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim, te primijeniti i druge odredbe krivičnog materijalnog prava.
  • 20.
    U vezi sa apelantovim prigovorom u odnosu na izvršeno finansijsko vještačenje, na kojem se između ostalog zasniva optužba, Vrhovni sud je konstatirao da je prema stanju spisa predmeta i obrazloženju pobijane presude odbrana, također na ravnopravnoj osnovi, angažirala vještake finansijske struke koji su obavili isto takvo vještačenje. Pored toga, apelant i njegovi branitelji imali su mogućnost da ispituju vještaka optužbe u pogledu njegovih navoda koji su se odnosili na finansijsko vještačenje, što sve ukazuje da je u ovoj krivičnoj stvari prvostepeni sud poštovao princip ravnopravnosti stranaka. Vrhovni sud je zaključio da je spomenuto finansijsko vještačenje optužbe pravilno vrednovano u obrazloženju pobijane presude, a posebno imajući u vidu da je potkrijepljeno i drugim dokazima.
  • 21.
    Dalje, prema ocjeni Vrhovnog suda u pogledu navoda da je nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je nižestepeni sud pravilno postupio kada se na način koji je izložen u obrazloženju pobijane presude prvenstveno bavio utvrđivanjem odlučnih činjenica koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova krivičnog djela za koje su optuženi proglašeni krivim, a sa druge strane u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem ocijenio i njihove odbrane. Također se u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud detaljno bavio finansijskim vještačenjem, i to kako onim koje je prezentirala optužba, tako i onim koje je prezentirala odbrana. Vrhovni sud je ukazao da brojni dokazi koje je izvela odbrana, uključujući i finansijsko vještačenje, a na koje se prvostepeni sud pozvao u obrazloženju prvostepene presude i izvršio njihovu analizu, ne mogu dovesti u pitanje sva ona odlučna utvrđenja koja je zasnovao na dokazima optužbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 22.
    Apelant smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2, te stava 3. tač. a. i b. Evropske konvencije. Istakao je da su sudovi prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv njega pravo na pravično suđenje povrijedili u vidu povrede prava na odbranu, prekoračenja optužbe, povrede načela ravnopravnosti stranaka. Zatim, da su zasnovali presudu na nezakonitim dokazima i da su očigledno proizvoljno ocijenili izvedene dokaze prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. Povredu prava na pravično suđenje apelant najprije vidi u činjenici što je nakon završetka dokaznog postupka na glavnom pretresu, održanom 24. oktobra 2005. godine, tužitelj izmijenio optužnicu tako što je u opisu radnji iz tačke I potvrđene optužnice dodao riječi "te se rasipnički ponašali u pogledu neopravdanog davanja donacija, povećanja plaća, povećanja troškova reprezentacije i sl.". Na ovako izmijenjenu optužnicu apelantova odbrana je tražila da se izvedu dokazi kojima će dokazati drugačije činjenice u odnosu na navedene tvrdnje tužitelja. Međutim, sud je odbio prijedloge odbrane da u dopuni dokaznog postupka u vezi sa izmijenjenom optužbom izvede svoje dokaze, kojima bi odbrana pobila, kako apelant navodi, teške kvalifikacije za koje se apelant tereti prema izmijenjenoj optužbi. Konkretno, sud je odbio da se u dopuni dokaznog postupka ponovo sasluša vještak odbrane Avdo Šepić na okolnosti analize računovodstveno-knjigovodstvene dokumentacije i normativne opravdanosti isplata plaća, donacija, reprezentacije, reklame i slično. Odbijen je i zahtjev apelantove odbrane da mu se ostavi vrijeme da pribavi materijalne dokaze od "Una banke", odnosno da se izvrši kopiranje unutrašnjih normativnih akata banke. Ti akti su neophodni da bi vještak odbrane mogao izvršiti analizu svih troškova - plaća, donacija i reprezentacije, i da se konačno ti materijalni dokazi izvedu u dopuni dokaznog postupka odbrane. Apelant zaključuje da mu je time sud onemogućio da u postupku izvođenja dokaza, u skladu s načelom kontradiktornosti i jednakopravnosti stranaka, izvede dokaze kojim se svojim argumentima suprotstavlja navodima i tvrdnjama tužitelja.
  • 23.
    Pored toga, apelant ističe da sudovi pobijanu presudu temelje na iskazima dva ključna svjedoka - Stjepana Blagovića i Muhameda Talakića. Navedene osobe su bile osumnjičene u istrazi sa optuženima i to kao saizvršioci istih krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret. U momentu kada su imali isti krivično-pravni položaj kao osumnjičeni, u istom krivičnom predmetu sa optuženima, tužitelj je sa njima zaključio Sporazum o uvjetima davanja imuniteta od krivičnog gonjenja. Na ovakav način je tužitelj prekoračio svoja ovlaštenja i tako pribavio nezakonit dokaz. Davanjem imuniteta osumnjičenim tužitelj je "uzurpirao" nadležnost Parlamenta, i to iskoristio u ovom krivičnom predmetu Sa osumnjičenima se samo može zaključiti sporazum o uvjetima priznanja krivice, a nikako sporazum o uvjetima davanja imuniteta. Apelant zaključuje da su na ovaj način sudovi povrijedili njegova prava iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, to jeste pravo na pravično suđenje i jednakost u postupanju i pravo da se svako smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 24.
    Dalje apelant navodi da je sud u odnosu na izmijenjenu optužbu na glavnom pretresu u tački II dispozitiva prvostepene presude izvršio izmjene činjeničnog opisa djela. Tako je, umjesto riječi "prekoračenjem granica svoje službene ovlasti" dodao riječi "nevršenjem službene dužnosti nije pravovremeno obavijestio Centralnu banku i Agenciju za bankarstvo o stvarnom stanju u banci". Na ovakav način, kako tvrdi apelant, sud je u izreci presude u odnosu na optužnicu dodao bitne (odlučne) činjenice koje čine obilježja djela, jer ove činjenice direktno ukazuju na kršenje propisa. O ovim činjenicama optuženi uopće nije obaviješten, niti se o njima na glavnom pretresu raspravljalo, pa je na takav način onemogućeno ostvarivanje apelantovog prava na odbranu, odnosno da se izjasni o navedenim odlučnim činjenicama, a sud nije naveo nikakve razloge za ovakvu intervenciju.
  • 25.
    Apelant se dalje žali da su sudovi osuđujući dio presude isključivo temeljili na dokazima optužbe koje nisu logično i uvjerljivo obrazložili, dok uopće nisu davali ocjenu mnogobrojnih dokaza koje je izvela odbrana, tako da se ocjena dokaza prema apelantovom mišljenju doima očito proizvoljnom. Apelant smatra da je prvostepeni sud osuđujući dio presude utemeljio na "feleričnim dokazima" Tužilaštva koje nije uporedio s dokazima odbrane, na šta je apelant konkretno ukazao drugostepenom sudu u svojim žalbama, navodeći da obrazloženje presude prvostepenog suda ne zadovoljava zahtjeve potrebne i savjesne ocjene dokaza i da ne postoji na objektivnim činjenicama utemeljena i obrazložena istinitost zaključaka prvostepenog suda. Sadržaj obrazloženja presude Vrhovnog suda, prema apelantovom mišljenju, ukazuje da se taj sud nije ozbiljno i detaljnije upuštao u pitanje kako je ocijenio dokaze prvostepeni sud što je, kako apelant ističe, primarno bila zadaća drugostepenog suda i to ne samo sa aspekta krivično-pravnih propisa već i Evropske konvencije. Također je naglasio da prvostepeni sud nije naveo sadržaje iskaza ostalih svjedoka odbrane, nalaza i mišljenja vještaka odbrane Avde Šepića i Asima Bećiragića, niti sadržaje materijalnih dokaza koje je odbrana izvela, a koji su direktno suprotstavljeni dokazima optužbe. Apelant smatra da prvostepeni sud nije dao razloge zbog čega je prihvatio dokaze optužbe, niti je dao razloge zašto nije prihvatio materijalne dokaze odbrane. Apelant ističe da sadržaji dokaza odbrane govore o odlučnim činjenicama, prije svega o objektivnim i drugim razlozima koji su spriječili rukovodstvo banke, a time i apelanta, da sa uspjehom preduzmu planirane i potrebne mjere, a što prema apelantovom mišljenju sud nije cijenio. Smatra da sud nije sa jednakom pažnjom cijenio utvrđene činjenice koje terete apelanta, ali ni one koje mu idu u prilog.

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti osporava apelantove navode s obzirom da je u predmetnoj krivičnoj stvari proveden postupak prema zakonom propisanim pravilima, te da nije bilo povreda njegovih konvencijskih i ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji. Pored toga, treba ukazati da su odlučni prigovori u apelaciji već isticani u žalbama apelanta, a na njih je Vrhovni sud odgovorio u svojoj odluci. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 27.
    Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da smatra da ne stoje tvrdnje iznesene u apelaciji, a pogotovo da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Navode da su u konkretnom slučaju sudovi utvrdili činjenično stanje analizom i ocjenom iskaza svjedoka i provedenih materijalnih dokaza, te na osnovu svih provedenih dokaza, ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi, posebno pri tom cijeneći odbranu optuženog, utvrdili da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Dakle, sudovi su potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje na koje su pravilno primijenili materijalnu zakonsku odredbu, pri čemu nisu počinili niti jednu proceduralnu povredu, a imajući u vidu da je apelantu bilo omogućeno da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku, to se iz navoda apelacije i druge dokumentacije ne može zaključiti da su u ovom krivičnom postupku na bilo koji način apelantu povrijeđena ustavna prava. S tim u vezi, mišljenja su da su sudovi prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise i da presude sadrže u obrazloženjima decidne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, tako da primjena tih propisa ni u kojem slučaju nije bila proizvoljna. Posebno su istakli da, nakon što je ovlašteni tužitelj u skladu s članom 290. ZKP FBiH djelimično promijenio činjenični opis tačke I optužnice (na već postojeće činjenično stanje dodate su okolnosti koje se smatraju izmijenjenom optužnicom, a koje su bile poznate apelantu i odbrani u toku čitavog postupka), na zahtjev apelanta i odbrane prvostepeni sud je udovoljio zahtjevu i odgodio glavni pretres i drugog dana zakazao sljedeći pretres, dajući na taj način razuman rok za pripremu odbrane. Ovakvim postupanjem prvostepeni sud nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje u vidu prava na odbranu, niti je ovakvim postupanjem suda došlo do povrede člana 6. st. 1. i 3. tač. a. i b. Evropske konvencije. U vezi sa izjavom svjedoka Muhameda Talakića i Stjepana Blagovića, Tužilaštvo navodi da se apelant poziva na njihove iskaze kao nezakonite dokaze, a istovremeno se poziva na vjerodostojnost navedenih izjava u situaciji kada to njemu odgovara. To ukazuje na činjenicu da isti svjedoci nisu imali karakter ključnih svjedoka u ovom krivičnom postupku. Pored toga, ti svjedoci su na glavnom pretresu imali status svjedoka, a ne osumnjičenih lica. Kod ovakvog stanja stvari, nalazeći da je u konkretnom slučaju i interes odbrane bio u cijelosti izbalansiran u odnosu na interes optužbe, predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04):

"Član 383.

Zloupotreba položaja ili ovlaštenja

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM,

učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine."

  • 29.
    Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04):

"Član 98. st. 1, 2, 3. i 4.

Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja

(1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1. ovog člana odgovorit će na ta pitanja ako mu se da imunitet.

(3) Imunitet se daje odlukom tužitelja.

(4) Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio neće se krivično goniti, osim ako je dao lažni iskaz.

Član 290.

Izmjena optužbe

Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici on može na glavnoj raspravi izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavna rasprava se može odgoditi. U ovom slučaju se optužnica ne potvrđuje.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu

(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela.

Član 312. stav 1. tač. d), i) i j)

Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

  • d)
    ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
  • i)
    ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;
  • j)
    ako je optužba prekoračena."

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000114 od 28. septembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 18. oktobra 2006. godine. Apelacija je podnesena 20. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 6. stav 2. i člana 6. stav 3. tač. a. i b. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. a. i b. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 2.
    Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe podignute protiv njega;

b. a mu se obezbijede vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane. Š...Ć"

  • 35.
    Za Ustavni sud je nesporno da se na konkretan slučaj primjenjuju garancije iz člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da je u postupku donošenja osporene presude utvrđivana krivična optužba protiv apelanta. Stoga će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na presumpciju nevinosti, zatim navode o povredi prava na obavještenje o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, te pravo na obezbjeđenje vremena i uvjeta za pripremanje odbrane.
  • 36.
    Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje zato što je na glavnom pretresu izmijenjena optužnica i odbijen apelantov zahtjev za dopunom dokaznog postupka, odnosno da se ponovo sasluša vještak odbrane na okolnosti analize računovodstveno-knjigovodstvene dokumentacije i normativne opravdanosti isplata plaća, donacija, reprezentacije, reklame i slično, kao i da mu se ostavi vrijeme da pribavi materijalne dokaze od "Una banke", odnosno da se izvrši kopiranje unutrašnjih normativnih akata banke, i konačno da se ti materijalni dokazi izvedu u dopuni dokaznog postupka odbrane. Apelant smatra da mu je time sud onemogućio da u postupku izvođenja dokaza u skladu s načelom kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka izvede dokaze kojima se svojim argumentima suprotstavlja navodima i tvrdnjama tužitelja.
  • 37.
    Iz apelantovih navoda proizlazi da apelant smatra da nije zadovoljen princip ravnopravnosti stranaka kao jedan od principa pravičnog suđenja, odnosno da je Tužilaštvo dovedeno u povoljniji položaj u odnosu na apelanta. Ustavni sud će, stoga, ove apelantove navode ispitati u vezi sa ovim principom.
  • 38.
    U odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu neravnopravnog položaja odbrane u odnosu na optužbu u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud ukazuje na stav da pravo ravnopravnosti podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Među stranama u postupku mora se uspostaviti pravična ravnoteža (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, broj predstavke 19983/92, objavljena u Izvještajima broj 1997-II, stav 53). Dalje, svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Ovaj princip podrazumijeva da strane dobiju istu mogućnost da pozovu svjedoke, vještake i iznose druge dokaze. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza pred sudom. Ustvari, sud treba da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 620/04 od 13. septembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 80/05, tačka 25).
  • 39.
    Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda i druge dokumentacije u spisu proizlazi da su apelant i njegovi branioci bili upoznati sa svim dokazima i navodima Tužilaštva, kao i sa dokazima koji se odnose na izmjenu činjeničnog opisa djela iz optužnice. Apelant je bio upoznat sa svim dokazima prikupljenim u istrazi, zatim je prisustvovao neposrednom izvođenju dokaza na glavnom pretresu i imao je mogućnost da predlaže i izvodi potrebne dokaze kako bi se svojim argumentima suprotstavio tvrdnjama tužitelja. Pored toga, nakon izmjene činjeničnog opisa djela iz optužnice, prvostepeni sud je rješenjem odgodio glavni pretres, te po sadržaju i obimu izmijenjene optužnice procijenio vrijeme potrebno za pripremanje odbrane i zakazao novo ročište za glavni pretres, na kome je apelantova odbrana trebala osporavati navode iz izmijenjene optužnice. U pogledu apelantovog zahtjeva za dopunskim dokaznim postupkom, redovni sudovi su ocijenili da su izvedeni svi potrebni dokazi koje su predložili optužba i odbrana, odnosno da ponavljanje izvedenih dokaza na glavnom pretresu i izvođenje nekih novih nije potrebno. Pored toga, Ustavni sud smatra da izmjenom činjeničnog opisa djela iz optužnice nije izmijenjena pravna kvalifikacija krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj apelanta. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da u ovom kontekstu nije bio narušen princip ravnopravnosti stranaka, odnosno nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
  • 40.
    Apelant se također žali da su sudovi zasnovali presude na nezakonitim dokazima, saslušavši kao svjedoke Stjepana Blagovića i Muhameda Talakića. Vrhovni sud je detaljno ispitao ove žalbene navode i istakao da su navedena lica najprije u toku istrage saslušani kao svjedoci, da bi potom tužitelj proširio istragu i na njih kao osumnjičene, i zatim, dok su imali procesni položaj osumnjičenih, dao im imunitet od krivičnog gonjenja koji se može dati samo svjedocima, a ne i osumnjičenima. Odlučujući o apelantovoj žalbi da je time povrijeđen zakon, Vrhovni sud je zauzeo stav da je tužiteljeva odluka o imunitetu bila njegovo diskreciono pravo na koje sud ne može uticati, ali da nisu postojale zakonske zapreke da se navedena lica pozovu na glavni pretres i ispitaju u svojstvu svjedoka. Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju iskazi navedenih svjedoka ne funkcioniraju kao autonomni dokazi, a niti kao odlučni dokazi na kojima je zasnovana prvostepena presuda. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da postoje brojni drugi neposredni i posredni dokazi na osnovu kojih je prvostepeni sud nakon njihove analize, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, izveo pravne zaključke, koje je potvrdio i Vrhovni sud. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 41.
    U vezi navoda o nezakonitosti iskaza navedenih svjedoka, apelant ukazuje da mu je time povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže po zakonu. U tom pogledu, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi utvrdili da nije bilo zakonskih prepreka da se navedena lica saslušaju kao svjedoci. Međutim, pored toga iskazi spornih svjedoka nisu, kako to proizlazi iz osporenih presuda, odlučujući dokazi na kojima su utemeljene presude redovnih sudova. Ustavni sud dalje ukazuje da se najvažniji aspekt pretpostavke nevinosti tiče osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristrasan. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37).
  • 42.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant postavlja pitanje zakonitosti provedenih dokaza, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristrasnost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava zagarantiranog članom 6. stav 2. Evropske konvencije.
  • 43.
    Dalje, apelant je naveo da je Kantonalni sud u svojoj presudi izmijenio činjenični opis djela iz optužnice čime je povrijedio objektivni identitet optužbe i presude. Apelant ističe da je prvostepeni sud u odnosu na izmijenjenu optužbu, u tački II izreke pobijane presude (koja se odnosi na njega), umjesto riječi ''prekoračenjem granica svoje službene ovlasti", unio riječi "nevršenjem službene dužnosti nije pravovremeno obavijestio Centralnu banku i Agenciju za bankarstvo o stvarnom stanju u banci". Prema apelantovom mišljenju, sud je zakoračio u pravo tužilaštva koje jedino određuje predmet suđenja, te je sud, odabirući sam činjenice iz rezultata glavne rasprave, povrijedio apelantovo pravo na odbranu, jer o ovim činjenicama apelant nije bio obaviješten, niti se o njima raspravljalo na glavnom pretresu, te da mu ovom izmjenom nije pružena prilika da iskoristi svoje pravo iz člana 6. stav 3. tač. a. i b. Evropske konvencije.
  • 44.
    Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava u presudi u kojoj su razmatrani navodi o kršenju člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije, da je u krivičnim stvarima pružanje pune, detaljne informacije o optužbama protiv osumnjičenog, i prema tome i o pravnim kvalifikacijama koje sud može prihvatiti u konkretnom slučaju, ključni preduvjet kako bi bio zadovoljen princip pravičnog suđenja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellsisier i Sassi protiv Francuske, presuda od 25. marta 1999. godine, stav 52).
  • 45.
    Ustavni sud konstatira da je apelant ovom žalbom postavio pitanje objektivnog identiteta optužbe i presude. Ustavni sud, dalje, ističe da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, zatim ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu.
  • 46.
    U vezi sa istaknutim apelantovim navodima, Ustavni sud konstatira da je, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud prema rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu odstupio u činjeničnom pogledu od izmijenjene optužbe i, uz ostale krivičnopravne radnje, apelanta osporenom presudom proglasio krivim za isto krivično djelo - zloupotreb? položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, koje mu je i optužnicom stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje, jer je spornom izmjenom sačuvan identitet optužbe i presude s obzirom na to da je apelant osuđen za isto djelo za koje je i optužen. Naime, prema krivičnopravnoj teoriji, kako je već navedeno, ne postoji prekoračenje optužbe ukoliko su u opis djela unesene okolnosti koje nisu sadržane u optužbi, a služe za tačnije određivanje djela. Ne može se smatrati da je povrijeđeno navedeno apelantovo pravo niti zbog toga, jer je apelant bio obaviješten o činjeničnom supstratu djela kao i pravnoj kvalifikaciji (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2323/06 od 3. aprila 2008 godine, stav 35). Ustavni sud smatra da je redovni sud izvršio činjenično usaglašavanje optužbe i presude, odnosno preciziranje predmetnog krivičnog djela time što je umjesto riječi ''prekoračenjem granica svoje službene ovlasti", unio riječi "nevršenjem službene dužnosti" kao krivičnopravne radnje kojom je također određeno biće istog krivičnog djela. Navedene okolnosti su dovele do toga da Ustavni sud zaključi da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 6. stav 3. tač. a. i b. Evropske konvencije.
  • 47.
    Apelant je također ukazao na proizvoljnost sudova u ocjeni dokaza, zatim da prvostepeni sud nije sa potrebnom pažnjom ocijenio sve dokaze koje je izvela odbrana, nije naveo odlučne razloge zašto neke dokaze prihvata ili odbija, a Vrhovni sud se nije ozbiljno i detaljno upuštao u pitanje kako je prvostepeni sud procijenio dokaze.
  • 48.
    U vezi s prethodnim navodima, Ustavni sud ukazuje da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 18/03 od 23. aprila 2004. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 38/04, tačka 33). Element pravičnog suđenja je i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1401/05 od 12. septembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 7/07, tačka 61).
  • 49.
    Ustavni sud je utvrdio da je prvostepeni sud razložno naveo činjenice i okolnosti koje su se odnosile na likvidnost banke, zatim upozorenja vanjskog revizora, te od Federalne agencije za bankarstvo FBiH, nesporne činjenice u vezi sa isplatom krivičnih kamata Centralnoj banci, izjave svjedoka koji su potvrdili da su problemi likvidnosti zaista postojali, te pažljivo analizirao i dao detaljno obrazloženje brojnih materijalnih dokaza koji se odnose na bankarsko poslovanje predmetne banke. Također, prvostepeni sud se detaljno bavio finansijskim vještačenjem i to kako onim koje je prezentirala optužba, tako i onim koje je prezentirala odbrana. Brojni dokazi koje je izvela odbrana, uključujući i finansijsko vještačenje, nisu mogli dovesti u pitanje odlučna utvrđenja koja je prvostepeni sud zasnovao na dokazima optužbe, a Vrhovni sud svojom presudom potvrdio.
  • 50.
    Ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije narušen princip ravnopravnosti strana u postupku na apelantovu štetu jer su izvedeni svi dokazi koje je apelant predložio, izuzev dokaza za dopunu postupka za koje je sud ocijenio da nisu potrebni. Apelant je imao mogućnost saslušanja svjedoka i osporavanja svih dokaza optužbe, kontinuirano je bio upoznat sa činjeničnim i pravnim elementima optužbe i u vezi s tim je imao adekvatnu mogućnost pripreme odbrane. Svi ovi elementi ukazuju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
  • 51.
    Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a. i b. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kad su sudovi za sve svoje zaključke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kad u obrazloženjima osporenih presuda nema proizvoljnosti, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju, a nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.
  • 53.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 54.
    Ustavni sud konstatira da je Odluka o privremenoj mjeri koja je bila donesena 13. marta 2008. godine prestala da važi 13. juna 2008. godine.
  • 55.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.