Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1454/06, rješavajući apelaciju "Sarajevske pivare" d.d. Sarajevo i Hilme Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Sarajevske pivare" d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-77/04 od 09. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P 169/03 od 26. aprila 2004. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hilme Selimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-77/04 od 09. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P 169/03 od 26. aprila 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Sarajevska pivara" d.d. Sarajevo i Hilmo Selimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine, Presude Vrhovnog suda broj Gž-77/04 od 9. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-169/03 od 26. aprila 2004. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-06-0012186 od 12. aprila 2006. godine u pogledu objavljivanja izreke osporene presude Kantonalnog suda u dnevnim listovima do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Ustavni sud je, Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1454/06 od 13. juna 2006. godine, apelanatov zahtjev za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovan.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je na sjednici održanoj 15. juna 2005. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata broj AP 1108/04, podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj Gž-77/04 od 9. novembra 2004. godine, s obzirom na činjenicu da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom nije bio okončan. Postupak pred Vrhovnim sudom je okončan u međuvremenu Presudom Vrhovnog suda broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine, kojom je revizija u odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" odbijena, a u odnosu na apelanta Hilmu Selimovića odbačena.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, "Avaza" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Fahrudina Radončića (u daljnjem tekstu: drugotužitelji), zatraženo je 29. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 13. juna 2006. godine, a tužitelji 22. juna 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Tužitelji su 21. oktobra 2003. godine Kantonalnom sudu podnijeli tužbu radi naknade štete protiv apelanata "Sarajevske pivare" d.d. Sarajevo i Hilme Selimovića, te predložili da sud donese presudu kojom će obavezati apelante da im isplate nematerijalnu štetu, u iznosu od ukupno 1.100.000,00 KM, uz zakonske zatezne kamate i troškove parničnog postupka. Također je predloženo da se naloži apelantima da pravomoćnu presudu objave o svom trošku u prvom narednom broju listova "Oslobođenje", "Dani" i "SAN". U obrazloženju tužbe tužitelji su naveli da je apelant "Sarajevska pivara", d.d. Sarajevo, u toku mjeseca aprila 2003. godine podnijela protiv drugotužitelja, Fahrudina Radončića, više krivičnih prijava zbog iznošenja neistinite činjenice, teške klevete i laži oko navodne nezakonite privatizacije štamparije "OKO", tobožnjeg neplaćanja poreza 1997. godine i dr. Dalje, u tužbi je navedeno da je apelant Hilmo Selimović u prijavi policiji, tužilaštvu i drugim institucijama optužio drugotužitelja Fahrudina Radončića za atentat na njega i njegovu porodicu, a da je "Sarajevska pivara" d.d. Sarajevo uputila pisma Predsjedništvu BiH i drugim institucijama u kojima su tužitelji optuženi za "raketiranje" i "reketiranje", pri čemu se sugeriše da je drugotužitelj naredio da se "Sarajevska pivara" ucijeni, te da se izvrši napad na kuću apelanta Hilme Selimovića, i u kojem se drugotužitelja naziva mafijašem. U obrazloženju tužbe je dalje navedeno da je komercijalni direktor "Sarajevske pivare" javno, u listu "Oslobođenje", optužio prvotužitelja "Avaz" da je od apelanta, "Sarajevske pivare", tražio reket zbog marketinških usluga. Dalje, navedeno je i da je Hilmo Selimović u magazinu "Dani" od 8. augusta 2003. godine, komentirajući bombaški napad na svoju kuću, izjavio: "Eto, vidite šta su uradili. Nisam ni bio tu, na porodicu su mi pucali, na djecu! Ne znam ni čime. Eto to su priče Fahrudina Radončića. Ovo je terorizam", čime je, prema navodima tužbe, apelant Hilmo Selimović drugotužitelja Radončića predstavio kao teroristu. Kako su navodno grube neistine iznošene sistematski u listu "San", čiji je vlasnik apelant Hilmo Selimović, to su tužitelji postavili zahtjev da im sud dosudi nematerijalnu štetu u iznosu od 1.100.000,00 KM.
  • 7.
    Kantonalni suda u Sarajevu je Presudom broj P-169/03 od 26. aprila 2004. godine obavezao apelante da drugotužitelju na ime naknade štete isplate, i to: "Sarajevska pivara" d.d. Sarajevo iznos od 15.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, a Hilmo Selimović iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pobliže opisano u izreci navedene presude. Istom presudom apelanti su obavezani da o svom trošku nalože objavu uvoda i izreke prvostepene presude, nakon njene pravosnažnosti, u prvom narednom broju listova "Oslobođenje", "Dani", "San" i "Dnevni avaz", a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom, tužbeni zahtjev prvotužitelja je u cijelosti odbijen.
  • 8.
    U obrazloženju Presude Kantonalnog suda navedeno je da je ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev prvotužitelja u cijelosti neosnovan. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev prvotužitelja usmjeren isključivo na naknadu nematerijalne štete. Međutim, stav suda je da za prvotužitelja kao pravno lice u slučaju povrede njegovog ugleda može nastati samo materijalna, a ne i nematerijalna šteta. Kantonalni sud je dalje zaključio da se apelanti mogu podvesti kao lica odgovorna za naknadu štete zbog klevete, u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, i da je u toku postupka utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za njihovu odgovornost iz člana 6. stav 3. navedenog Zakona, tj. da su apelanti namjerno ili iz nepažnje iznosili ili prenosili izražavanje neistinite činjenice. Prilikom određivanja visine nastale štete sud je, u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 10. Zakona o zaštiti od klevete, obavezao apelante da drugotužitelju isplate navedeni iznos nematerijalne štete, kako je već navedeno. Naime, sud je prilikom odmjeravanja visine štete vodio računa o mogućnostima apelanata (tačka 3. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete), pa je smatrao da dosuđeni iznos neće dovesti apelante do većih materijalnih poteškoća. Također, u obrazloženju Presude je navedeno da je sud prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete u odnosu na drugotužitelja razmatrao pismo apelanta "Sarajevske pivare" od 4. septembra 2003. godine i izjavu apelanta Hilme Selimovića od 6. augusta 2003. godine.
  • 9.
    U vezi s prigovorom nedostatka pasivne legitimacije apelanata, Kantonalni sud je utvrdio da prigovor nije osnovan jer se podnositelj pisma nadležnim državnim institucijama i Visokom predstavniku u BiH obraća u ime "Sarajevske pivare", a ne samo sindikalne organizacije, te da je stoga podnositelj pisma apelant "Sarajevska pivara", a ne sindikalna organizacija. Imajući u vidu da se kleveta definiše kao termin koji se koristi za nezakonit čin namjere i nepažnje, čime je uzrokovana povreda druge osobe iznošenjem ili širenjem neistinitih činjenica trećoj osobi, ovaj sud je mišljenja da su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da se pojedine formulacije iz ovog pisma mogu smatrati klevetom. Kao posebno tešku optužbu sud smatra formulaciju "reketiranje", pri čemu se sugeriše da je drugotužitelj naredio da se apelant "Sarajevska pivara" ucijeni, te da se izvrši napad na kuću apelanta Hilme Selimovića. Kantonalni sud je dalje naložio apelantima da o svom trošku, a zbog obimnosti ove presude, u sredstvima informisanja objave samo uvod i izreku presude. Stoga je odbijen zahtjev drugotužitelja da se presuda objavi u cjelini.
  • 10.
    Vrhovni sud je Presudom broj Gž-77/04 od 9. novembra 2004. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka stranaka. Tako je umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, prvotužitelj obavezan da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 37.699,20 KM, a drugotužitelj u iznosu od 18.849,60 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U preostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
  • 11.
    U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je naveo da je žalba apelanata osnovana samo u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka. Prema mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je pismo od 4. septembra 2003. godine pismo apelanta "Sarajevske pivare" d.d. Sarajevo, a ne njene sindikalne organizacije, za što je, kako ističe, prvostepeni sud dao valjane razloge. Stoga je, suprotno žalbenim navodima apelanata, "Sarajevska pivara" d.d. Sarajevo pasivno legitimisana da bude tužena u ovom sporu i odgovorna za štetu koju je drugotužitelj pretrpio zbog klevete. Također, ovaj sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta Hilme Selimovića da prvostepeni sud nije utvrdio da li je on dao izjavu ekipi lista "Dani" 6. augusta 2003. godine, jer je prema odredbama ZPP-a utvrđena obaveza tuženog da, ako se osporava tužbeni zahtjev, u odgovoru na tužbu treba navesti razloge zbog kojih se tužbeni zahtjev osporava, a apelant Hilmo Selimović u odgovoru na tužbu nije osporio tužbeni zahtjev zbog toga što nije dao spornu izjavu. Stoga ovaj sud smatra da je prvostepeni sud iz apelantovog ponašanja opravdano mogao zaključiti da ta činjenica nije sporna. Isto tako, Vrhovni sud smatra da su neosnovani žalbeni navodi apelanata u odnosu na odluku prvostepenog suda, u vezi sa načinom i visinom utvrđenog iznosa štete, jer je visina štete prema mišljenju Vrhovnog suda utvrđena prema kriterijima sudske prakse.
  • 12.
    Presudom Vrhovnog suda broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine revizija je u odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" odbijena, a u odnosu na apelanta Hilmu Selimovića je odbačena.
  • 13.
    U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je ovaj sud utvrdio da je pobijana presuda drugostepenog suda, kojom je prvostepena presuda preinačena samo u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilno i zakonito donesena, i da je ovaj sud prihvata u cijelosti. Ovaj sud je, primjenom odredbi člana 248. ZPP-a i odlučujući o reviziji apelanata, reviziju u odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" odbio, a u odnosu na apelanta Hilmu Selimovića odbacio. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata a primjenjujući odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a, utvrdio da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u odnosu na apelanta Hilmu Selomovića ne prelazi 10.000,00 KM (iznosi 5.000,00 KM), stoga je odbačena. Prema ocjeni ovog suda pobijana drugostepena presuda, kojom je prvostepena presuda preinačena samo u dijelu odluke o troškovima postupka, pravilno je i zakonito donesena uvažavanjem razloga koje je, nakon pravilno provedenog postupka, dao i prvostepeni sud, a koji ovaj sud prihvata u cjelini. Vrhovni sud smatra da je neosnovan prigovor da je ova pravna stvar pravosnažno presuđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-148/03 od 14. maja 2004. godine, jer je taj postupak vođen protiv tuženih "Civitas" d.o.o. Sarajevo i Senada Pećanina iz Sarajeva, a ne protiv apelanata. Kao neosnovanim ovaj sud smatra i revizioni prigovor da se objavljivanje uvoda izreke presude i prigovor na postupak utvrđivanja štete i njene visine nije moglo naložiti u četiri lista. Vrhovni sud dalje navodi da i ostali revizioni prigovori apelanta ne stoje, ali ih ovaj sud nije obrazlagao, jer navodno nemaju bitnog utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
  • 14.
    Općinski sud u Sarajevu je na prijedlog drugotužitelja 12. aprila 2006. godine donio Rješenje o izvršenju broj 065-0-I-06-002186, protiv kojeg su apelanti podnijeli prigovor, koji prema navodima apelanata nije nikad riješen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
  • 16.
    Apelanti smatraju da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo, te da je osporena presuda Vrhovnog suda proizvoljna. Apelanti naročito smatraju da drugotužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u smislu Zakona o obligacionim odnosima, mada je Zakonom o zaštiti od klevete propisano da se u odnosu na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima i drugih odgovarajućih zakona. U skladu s navedenim zakonom, odgovornost za štetu nastaje ako je osoba odgovorna za štetu počinila protivpravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži otklanjanje štete, te ako postoji uzročna veza između štetne radnje i posljedice, a ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Apelanti smatraju da drugotužitelj nije dokazao da je, kao posljedica takvog izražavanja, došlo do štetnih posljedica u smislu duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, budući da na tu okolnost nije proveden ni jedan dokaz. Također, apelanti smatraju da je o tom izražavanju već donesena pravosnažna presuda, i to prema tužbi istih tužitelja protiv "Civitas" d.o.o. Sarajevo kao izdavača lista "Dani", i Senada Pećanina, kao glavnog i odgovornog urednika. Dakle, kako smatraju apelanti, kod istog suda su vođena dva postupka povodom istog štetnog događaja, mada je sud dužan da "po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravomoćno presuđena". Apelanti također smatraju da je prigovor pasivne legitimacije, koji su istakli u prvostepenom postupku, nezakonito odbijen.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    Vrhovni sud je odgovorio da ostaje pri navodima datim u obrazloženju osporene presude.
  • 18.
    Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u svojoj apelaciji. Naime prvostepeni postupak je, kako navodi ovaj sud, vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, te stoga nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također je navedeno da nisu povrijeđena prava apelanata na slobodu mišljenja i izražavanja. Prvostepena presuda, kojom su apelanti obavezani na isplatu naknade štete zbog klevete, donesena je zbog toga što je u postupku ustanovljeno da su apelanti namjerno ili iz nepažnje iznijeli neistinite činjenice o drugotužitelju, a što, kako navode, jasno proizlazi iz obrazloženja presude ovog suda. Stoga Kantonalni sud smatra da donošenjem prvostepene presude nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava pojedinaca na zaštitu njihovog ugleda koje je zaštićeno stavom 2. istog člana.
  • 19.
    Tužitelji su naveli da su već jednom odgovorili na istu apelaciju 11. maja 2005. godine.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Zakon o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" broj 59/02)

"Cilj Zakona

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Principi koji se ostvaruju Zakonom

Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
  • b)
    pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
  • c)
    sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Tumačenje

Član 3.

prethodn se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredaba u najvećoj mjeri osigurava princip slobode izražavanja.

Odgovornost za klevetu

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identifikujući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
  • b)
    ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć"

  • 21.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

"Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."

  • 22.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03)

"Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova."

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud će pri ispitivanju dopustivosti predmetnu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine, razmatrati odvojeno u odnosu na apelante "Sarajevsku pivaru" d.d. Sarajevo i Hilmu Selimovića.

a) U odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" d.d. Sarajevo

  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine, kojom je revizija u odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" odbijena, i protiv koje apelant nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 27. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" d.d. Sarajevo ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u dijelu koji se odnosi na apelanta "Sarajevsku pivaru" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) U odnosu na apelanta Hilmu Selimovića

  • 28.
    Ustavni sud je odlukom od 15. juna 2005. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 1108/04 koju su apelanti podnijeli Ustavnom sudu 21. decembra 2004. godine, jer je bio u toku postupak povodom njihove revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine revizija apelanta Hilme Selimovića odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Vrhovnog suda broj Gž-77/04 od 9. novembra 2004. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta Hilmu Selimovića ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 30.
    Ustavni sud će predmetnu apelaciju razmatrati odvojeno u odnosu na apelante, s obzirom da je za "Sarajevsku pivaru" konačna odluka u ovom predmetu Presuda Vrhovnog suda broj Rev-46/05 od 21. marta 2006. godine, a za Hilmu Selimovića Presuda Vrhovnog suda broj Gž-77/04 od 09. novembra 2004. godine. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 10. Evropske konvencije.

Sloboda izražavanja

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja."

Član 10. Evropske konvencije glasi:

"(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva."

Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, opći principi

  • 31.
    Ustavni sud smatra da je, u kontekstu ovog predmeta, neophodno da se ukaže na značenje koje se pridaje članu 10. Evropske konvencije.
  • 32.
    Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinska osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selist" protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
  • 33.
    Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je napadnuto tekstom da zaštiti svoju reputaciju u okviru prava na privatni život, zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
  • 34.
    Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S druge strane, štampa ima veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruža i saopćava informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40.(e)).
  • 35.
    Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i "dužnosti i obaveze" koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju "prava drugih". Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da javnosti pruže tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selist", stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori da se potvrde činjenice, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 36.
    Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40.(g)).

Primjena općih principa člana 10. Evropske konvencije, u odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" d.d. Sarajevo

  • 37.
    U odnosu na apelanta "Sarajevsku pivaru" d.d. Sarajevo Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant nije osporio da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u njegovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano tim Zakonom. On je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, i kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 38.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužitelji protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih".
  • 39.
    Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu drugotužiteljevom ugledu.
  • 40.
    U vezi sa pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču pisma koje je apelant poslao nadležnim državnim institucijama i Visokom predstavniku u BiH, u kojem se drugotužitelj spominje u negativnom kontekstu, zbog čega su i prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za njegovo obeštećenje. Ustavni sud zapaža da je navode iz apelantovog pisma prvostepeni sud, a što je dalje potvrdio i drugostepeni sud, okvalifikovao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Ustavni sud također smatra da su ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazivati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio navode tužitelja da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom" kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica. Apelant je tokom postupka ustrajavao samo na tome da ne postoji pasivna legitimacija da bude tužen u ovom sporu, a osporio je i visinu tužbenog zahtjeva.
  • 41.
    Ustavni sud smatra da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je apelant iznio neistinite činjenice o drugotužitelju, tj. oklevetao ga, te da su opravdano zaključili da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica. Osim toga, u konkretnom slučaju opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između apelantove slobode izražavanja i zaštite tužiteljevog ugleda, kao javne ličnosti.
  • 42.
    Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijom ugleda koji je sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Ugled podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici.
  • 43.
    Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao drugotužitelja čime je, svakako, povrijedio njegovo nematerijalno dobro - ugled, zbog čega je za njega nastala šteta. Predmet ovako nastale štete je nematerijalno dobro vezano za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrde intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.
  • 44.
    Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravne osnove i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36).
  • 45.
    Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
  • 46.
    Apelant je objavio neistine o drugotužitelju a da prethodno nije ni pokušao provjeriti sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javno lice, a naročito na njegov ugled, zbog čega je uticao na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Kantonalni sud je proveo dokaze saslušanjem drugotužitelja kao oštećenog i utvrdio da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica u spornom pismu, zato što je na ovaj način "identifikovan javnosti kao čovjek povezan sa terorizmom" i "optužuje se za počinjenje teškog krivičnog djela", odnosno da su "formulacije izrečene za njegovu ličnost veoma teške i na izvjestan način ga identifikuju kao kriminalca". Kantonalni sud je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, uvidom u zapisnik o izvršenoj kontroli ugovorom preuzetih ugovora Kantonalne agencije za privatizaciju od 21. maja 2002. godine, uvidom u članak objavljen u listu "Dnevni avaz" od 10. oktobra 2002. godine, u kojem je naveden stav Kantonalne agencije za privatizaciju o uspješno izvršenoj privatizaciji GIK "OKO", a što je dalje potvrđeno uvidom u dopis zamjenika kantonalnog tužitelja od 12. aprila 2003. godine, kao i uvidom u rješenje Federalnog ministarstva finansija od 31. jula 2001. godine, kojim je ustanovljena visina poreza na dobit koju je drugotužitelj platio za 1997. godinu, čime je nedvosmisleno utvrđeno da su ovi apelantovi navodi neistiniti.
  • 47.
    Također, Kantonalni sud je, obrazlažući zbog čega ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu u cijelosti, naveo da "prioritet pri naknadi nastale štete treba imati objavljivanje ispravke, demanta ili presude donesene zbog klevete, a ne dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade". Stoga je sud i naredio objavljivanje uvoda i izreke presude i u onim sredstvima informisanja koji nisu bili učesnici u ovom postupku, a istovremeno je obavezao apelanta da plati drugotužitelju iznos od 15.000,00 KM. Kantonalni sud je obrazložio da ovako dosuđen iznos predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu, te da je ovako dosuđen iznos u srazmjeri sa nanesenom štetom, uzimajući u obzir veoma teške kvalifikacije izrečene na račun drugotužitelja, kao i sve druge okolnosti. Ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio Vrhovni sud, ne upuštajući se posebno u obrazlaganje.
  • 48.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta zbog zaštite drugotužiteljevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom ugleda drugotužitelja, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu člana 10. Evropske konvencije.
  • 49.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Primjena općih principa, član 10. Evropske konvencije, u odnosu na apelanta Hilmu Selimovića

  • 50.
    U odnosu na apelanta Hilmu Selimovića Ustavni sud prije svega zapaža da apelant nije osporio da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, te da je stoga miješanje u njegovo pravo iz člana 10. Evropske konvencije bilo propisano tim Zakonom. Zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, i kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 51.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju su pokrenuli tužitelji protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih".
  • 52.
    Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je odgovoriti na pitanje je li miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i jesu li razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu drugotužiteljevom ugledu.
  • 53.
    U vezi sa pitanjem postojanja "hitne društvene potrebe", Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču članka objavljenog u listu "DANI" od 8. augusta 2003. godine, pod naslovom "Strava u ulici", tj. članku u kojem je opisan događaj koji se dogodio 6. augusta 2003. godine i u kojem je apelant novinarima lista "DANI", komentirajući bombaški napad na svoju kuću, izjavio sljedeće: "Eto vidite šta su uradili. Nisam bio tu, na porodicu su mi pucali, na djecu! Ne znam ni čime. Eto, to su priče Fahrudina Radončića. Ovo je terorizam." Navedenom izjavom apelant je drugotužitelja identifikovao javnosti u negativnom kontekstu, tj. kao čovjeka povezanog sa terorizmom, pri tome ga bez valjanih dokaza optužio za počinjenje teškog krivičnog djela, zbog čega su i prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnova za njegovo obeštećenje. Ustavni sud zapaža da je navode iz apelantove izjave prvostepeni sud, a što je dalje potvrdio i drugostepeni sud, okvalifikovao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove, i da su sudovi isto tako utvrdili da je prema odredbama Zakona o parničnom postupku utvrđena obaveza tuženog da je, ako osporava tužbeni zahtjev, u odgovoru na tužbu dužan da navede razloge zbog kojih tužbeni zahtjev osporava, što drugotuženi u odgovoru na tužbu nije osporio u dijelu koji se odnosi na spornu izjavu. Stoga Ustavni sud smatra da su ovo činjenični navodi koje je bilo neophodno dokazivati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio navode tužitelja da se radi o neistinama, niti se branio "iskrenom namjerom" kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica.
  • 54.
    Ustavni sud smatra da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je apelant iznio neistinite činjenice o drugotužitelju, tj. oklevetao ga, te da su opravdano zaključili da postoji apelantova odgovornost za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica. Osim toga, u konkretnom slučaju opći interes koji dozvoljava pokretanje pitanja o eventualnom nezakonitom ponašanju javnih ličnosti, ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled, što se ne može smatrati kritikom koju su ovi dužni tolerirati s obzirom na dužnost koju vrše. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba" da se uspostavi ravnoteža između apelantove slobode izražavanja i zaštite tužiteljevog ugleda, kao javne ličnosti.
  • 55.
    Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda koji predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijom ugleda, koji je sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Ugled podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici.
  • 56.
    Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao drugotužitelja čime je, svakako, povrijedio njegovo nematerijalno dobro - ugled, zbog čega je za njega nastala šteta. Predmet ovako nastale štete je nematerijalno dobro vezano za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.
  • 57.
    Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem "sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade" uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano s aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba odgovarajućih Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36).
  • 58.
    Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
  • 59.
    Apelant je objavio neistine o drugotužitelju a da prethodno nije ni pokušao provjeriti sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javno lice, a naročito na njegov ugled, zbog čega je uticao na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Kantonalni sud je proveo dokaze, saslušanjem drugotužitelja kao oštećenog, i utvrdio da je on teško podnio iznošenje neistinitih činjenica, zato što je na ovaj način "identifikovan javnosti kao čovjek povezan sa terorizmom" i "optužuje se za počinjenje teškog krivičnog djela", odnosno da su "formulacije izrečene za njegovu ličnost veoma teške i na izvjestan način ga identifikuju kao kriminalca". Kantonalni sud je proveo dokaze i uvidom u Zapisnik o saslušanju drugotužitelja kao svjedoka u Policijskoj upravi Stari Grad od 15. augusta 2003. godine, u članak lista "DANI" od 8. augusta 2003. godine, pod naslovom "Strava u ulici", i utvrdio da u tom članku stoji apelantova sporna izjava data novinarima lista "DANI", i saslušanjem samog apelanta, koji ničim nije osporio da je dao spornu izjavu novinarima lista "DANI", čime je nedvosmisleno utvrđeno da su ovi apelantovi navodi neistiniti.
  • 60.
    Također, Kantonalni sud je, obrazlažući zbog čega ne može udovoljiti tužbenom zahtjevu u cijelosti, naveo da "prioritet pri naknadi nastale štete treba imati objavljivanje ispravke, demanta ili presude donesene zbog klevete, a ne dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade". Stoga je sud i naredio da se objave uvod i izreka presude i u onim sredstvima informisanja koji nisu bili učesnici u ovom postupku, a istovremeno je obavezao apelanta da plati drugotužitelju iznos od 5.000,00 KM. Kantonalni sud je obrazložio da ovako dosuđen iznos predstavlja pravičnu satisfakcija za pretrpljenu štetu, te da je ovako dosuđen iznos u srazmjeri sa nanesenom štetom, uzimajući u obzir veoma teške kvalifikacije koje su izrečene na račun drugotužitelja, kao i sve druge okolnosti, a da je isto tako prilikom odmjeravanja visine štete vodio računa o mogućnostima apelanta, pa je našao da dosuđeni iznos neće izazvati kod apelanta većih materijalnih poteškoća. Ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio Vrhovni sud, ne upuštajući se u posebno obrazlaganje.
  • 61.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta zbog zaštite drugotužiteljevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom drugotužiteljevog ugleda, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje relevantnim i dovoljnim u smislu člana 10. Evropske konvencije.
  • 62.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravično suđenje

  • 63.
    Apelanti se žale da im je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode nisu posebno obrazložili, već tvrdnje o kršenju ovog člana zasnivaju na istim argumentima koje su iznosili u odnosu na član 10. Evropske konvencije. Budući da je Ustavni sud te argumente i navode u cijelosti već ispitao i utvrdio da ne postoji proizvoljnost u osporenim odlukama, te budući da apelanti nisu ukazali na konkretno kršenje bilo kojeg od elemenata prava na pravično suđenje, niti su takva kršenja očigledna, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 64.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je odlukama sudova u građanskoj parnici naloženo apelantima da plate naknadu nematerijalne štete nanesene drugotužiteljevom ugledu, iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 65.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 66.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.