Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2534/06, rješavajući apelaciju Ognjena Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Ognjena Pavlovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u smislu razumne dužine trajanja postupka naknade štete pred Općinskim sudom u Tuzli i Kantonalnim sudom u Tuzli.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ognjena Pavlovića podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-611/05 od 19. juna 2006. godine i Općinskog suda u Tuzli broj P.918/94 od 18. januara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ognjen Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-611/05 od 19. juna 2006. godine i Općinskog suda u Tuzli broj P.918/94 od 18. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli, "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla, te Kantonalnog suda u Tuzli zatraženo je 6. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla, 20. novembra 2007. godine je dostavilo odgovor, Općinski sud u Tuzli 14. novembra 2007. godine, a Kantonalni sud u Tuzli je 19. novembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda u Tuzli, "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla, te Kantonalnog suda u Tuzli su dostavljeni apelantu 3. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

III.1. Činjenice u vezi sa meritumom predmeta

  • 6.
    Apelant je sa "Sarajevo-osiguranjem" d.d. Sarajevo 8. januara 1992. godine sklopio ugovor o osiguranju imovine na "prvi rizik" od provalne krađe i razbojništva u zaključanim prostorijama vikendice. Osigurana suma je iznosila 20.000 jugoslavenskih dinara. Apelant je isplatio premiju osiguranja. U toku maja 1992. godine desila se provalna krađa u apelantovoj vikendici, prilikom koje su osigurane stvari odnesene ili oštećene. Apelant se obratio osiguravatelju radi isplate naknade štete, što je ovaj odbio da učini.
  • 7.
    Apelant je 26. decembra 1994. godine podnio tužbu protiv osiguravatelja radi naknade štete zbog neispunjenja ugovora o osiguranju imovine. Prvostepenom presudom Općinskog suda u Tuzli broj P.918/94 od 18. januara 2006. godine odlučeno je da apelant ima pravo na naknadu štete u iznosu od 307,69 KM sa kamatom, počevši od 30. septembra 2003. godine kao dana procjene visine štete pa do isplate. U svom obrazloženju sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je osigurani slučaj nastao, a da osiguravatelj nije naknadio nastalu štetu. Pri izračunavanju konkretnog iznosa štete sud je naveo da je osigurana suma od 20.000 jugoslavenskih dinara na dan sklapanja ugovora iznosila 307,69 DM/KM. Dalje, sud je obrazložio da je konkretna šteta bila veća od toga iznosa (2.972 KM). Međutim, dosuđeni iznos, s obzirom na osigurani limit, ne može biti veći od 307,69 KM. Stoga, sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu viška štete. Što se tiče kamata, prvostepeni sud je, na osnovu člana 277. u vezi sa članom 189. Zakona o obligacionim odnosima, odlučio da apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od 30. septembra 2003. godine, kao dana utvrđenja iznosa štete putem nalaza vještaka.
  • 8.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv odbijajućeg dijela presude, Kantonalni sud u Tuzli je Presudom broj Gž-611/05 od 19. juna 2006. godine odbio žalbu i potvrdio presudu prvostepenog suda.

III.2. Činjenice u vezi sa dužinom trajanja postupka

  • 9.
    Apelant je 26. decembra 1994. godine podnio tužbu protiv osiguravatelja "Sarajevo-osiguranja" d.d. Sarajevo radi naknade štete.
  • 10.
    Prvo ročište održano je 1. marta 1995. godine, koje je odgođeno zbog nedolaska tužene strane za 27. mart iste godine. Istog dana sud je tražio od MUP-a Tuzla zapisnik o štetnom događaju - provalnoj krađi.
  • 11.
    Na narednom ročištu od 27. marta 1995. godine nijedna stranka se nije odazvala pozivu, tako da je prvostepeni sud 28. marta 1995. godine prekinuo postupak na 4 mjeseca. Apelant je 28. juna 1995. godine tražio da se postupak nastavi.
  • 12.
    Sud je nastavio postupak tek 28. februara 1998. godine, kada je zakazao i održao novo ročište. Ročište je odgođeno za 26. mart 1998. godine, jer tuženi uz tužbu nije dostavio policu o zaključenom osiguranju, kao i druge neophodne dokumente.
  • 13.
    Ročište od 26. marta 1998. godine je odgođeno za 12. maj 1998. godine, jer tuženom nije bila dostavljena tužba.
  • 14.
    Na ročištu od 12. maja 1998. godine tuženom je uručena tužba, te je novo ročište zakazano za 17. septembar 1998. godine.
  • 15.
    Ročište od 17. septembra 1998. godine odgođeno je za 29. oktobar 1998. godine bez obrazloženja u zapisniku.
  • 16.
    Na ročištu od 29. oktobra 1998. godine tužilac je precizirao tužbeni zahtjev, tako da je zakazano novo ročište za 10. decembar 1998. godine radi izjašnjenja tuženog.
  • 17.
    Na ročištu od 10. decembra 1998. godine, između ostalog, apelant je tražio da se saslušaju ostali svjedoci i da se izvede vještačenje, što je sud prihvatio, pa je zakazao novo ročište za 16. februar 1999. godine.
  • 18.
    Na ročištu od 16. februara 1999. godine apelant je ponovo zahtijevao da se dostave podaci nadležne policijske stanice. Novo ročište zakazano je za 6. april 1999. godine.
  • 19.
    Na ročištu od 6. aprila 1999. godine saslušani su samo neki pozvani svjedoci, zato što se drugi nisu odazvali pozivu, tako da je zakazano novo ročište za 11. maj 1999. godine radi njihovog saslušanja.
  • 20.
    Na ročištu od 11. maja 1999. godine saslušani su preostali svjedoci. Novo ročište, radi apelantovog saslušanja u svojstvu parnične stranke, zakazano je za 8. juni 1999. godine.
  • 21.
    Na ročištu od 8. juna 1999. godine apelant je tražio od suda da mu se odobri da precizira tužbeni zahtjev, tako da je ročište odgođeno za 24. august 1999. godine.
  • 22.
    Ročište od 24. augusta 1999. godine odgođeno je zbog odsutnosti postupajućeg sudije.
  • 23.
    Novo ročište zakazano je za 19. oktobar 1999. godine, koje je odgođeno na apelantov zahtjev. Novo ročište je zakazano za 11. novembar 1999. godine.
  • 24.
    Ročište od 11. novembra 1999. godine odgođeno je na neodređeno vrijeme zbog odlaska sudije na druge dužnosti.
  • 25.
    Apelant je 23. aprila i 10. oktobra 2001. godine tražio da se nastavi postupak u predmetu.
  • 26.
    Novo ročište je održano 19. aprila 2002. godine, koje je, također, odgođeno na neodređeno vrijeme zbog bolesti sudije.
  • 27.
    Novo ročište je održano 1. jula 2002. godine, koje je odgođeno za 6. septembar 2002. godine zbog godišnjih odmora.
  • 28.
    Na ročištu od 6. septembra 2002. godine predloženo je da se saslušaju stranke i dostavi određena dokumentacija u vezi sa osiguranjem, tako da je novo ročište zakazano za 30. septembar 2002. godine.
  • 29.
    Ročište od 30. septembra 2002. godine je, također, odgođeno za 29. oktobar 2002. godine zbog nedostatka tehničkih uvjeta za njegovo održavanje.
  • 30.
    Na ročištu od 29. oktobra 2002. godine saslušan je tužilac, te mu je naloženo da dostavi određene podatke radi procjene štete, tj. vještačenja.
  • 31.
    Na ročištu od 22. novembra 2002. godine apelant je dostavio tražene podatke, ali je ono odgođeno zbog nedostatka podataka nadležne policijske uprave u vezi sa štetnim događajem, tako da je novo ročište zakazano za 19. decembar 2002. godine.
  • 32.
    Do održavanja ročišta od 19. decembra 2002. godine apelant je dostavio novi podnesak sudu zbog čega je tužena strana tražila da se odgodi ročišt" od 19. decembra 2002. godine za 27. januar 2003. godine.
  • 33.
    Ročište od 27. januara 2003. godine odgođeno je radi vještačenja, tj. procjene štete i dostavljanja novih podataka nadležne policijske uprave. Novo ročište odgođeno je na neodređeno vrijeme.
  • 34.
    Sud je odredio da se izvede vještačenje 6. februara 2003. godine, koje je izvršeno i dostavljeno sudu 30. marta 2003. godine.
  • 35.
    Apelant je 6. i 21. maja 2004. godine urgirao da se postupak nastavi.
  • 36.
    Sud je 5. oktobra 2004. godine zakazao pripremno ročište za 27. oktobar iste godine, koje je odgođeno za 12. novembar zbog mogućnosti da se spor riješi mirnim putem.
  • 37.
    Pripremno ročište je održano 12. novembra 2004. godine, na kojem je zakazano ročište za glavnu raspravu za 24. decembar 2004. godine. U međuvremenu, sud je 17. novembra 2004. godine donio rješenje kojim je odredio da vještak finansijske struke izvede vještačenje radi utvrđivanja odnosa valuta DM - KM. Vještačenje je obavljeno i nalaz dostavljen 28. novembra 2004. godine.
  • 38.
    Glavna rasprava je održana i okončana 24. decembra 2004. godine. Sud je najavio da će donijeti presudu 18. januara 2005. godine.
  • 39.
    Prvostepena presuda je donesena 18. januara 2005. godine.
  • 40.
    Tužilac je izjavio žalbu 2. februara 2005. godine. Sud je 16. marta 2005. godine naložio tužiocu da uplati taksu na tužbu. Istog dana je tuženom naloženo da dostavi odgovor na žalbu. Odgovor na žalbu je dostavljen prvostepenom sudu 24. marta 2005. godine. Odgovor na žalbu tuženog dostavljen je tužiocu 4. aprila 2005. godine. Prvostepeni sud je 21. aprila 2005. godine naložio da se spis dostavi drugostepenom sudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 41.
    Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu razumne dužine trajanja postupka i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava vidi u tome što je postupak nerazumno dugo trajao. Dalje, smatra da su instituti revalorizacije i denominalizacije novca primijenjeni na njegovu štetu, jer mu je, na taj način, iznos štete znatno umanjen. Konačno, smatra da je i tako mali iznos još više umanjen time što mu nije dodijeljena zakonska zatezna kamata od dana nastanka štete.

b) Odgovor na apelaciju

  • 42.
    "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla, u svom odgovoru na apelaciju navelo je da je apelacija neosnovana, te da nisu povrijeđena ljudska prava i osnovne slobode. Ističe da je sud upravo uzeo u obzir vrijednost osigurane sume u vrijeme zaključenja ugovora o osiguranju, te da su, zbog toga, apelantovi navodi neosnovani.
  • 43.
    Kantonalni sud u Tuzli u svom odgovoru ostao je pri obrazloženju iz drugostepene presude, smatrajući apelaciju neosnovanom.
  • 44.
    Općinski sud u Tuzli u svom odgovoru je naveo hronološki tok postupka pred tim sudom, te obrazložio da je prošao dug vremenski period dok predmet nije uzet u rad zbog velikog broja predmeta. Dalje, naveo je da apelacija u vezi sa primjenom materijalnog prava nije osnovana.

V. Relevantni propisi

  • 45.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik RBiH" br. 2/92 i 13/94)

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 46.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 47.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06)

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 94.

Š...Ć

(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Š...Ć

Član 184.

(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

Član 185.

(1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude.

Š...Ć

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Š...Ć

(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

Član 454.

(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.

Š...Ć

(3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta.

VI. Dopustivost

  • 48.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

VI.1. Iscrpljivanje pravnih lijekova i pravovremenost

  • 49.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 50.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-611/05 od 19. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2006. godine, tj. 61. dan od dana primanja konačne presude. Međutim, s obzirom na to da je rok istekao 27. augusta, a taj dan je nedjelja, apelant je imao pravo da pošalje svoju apelaciju i 28. augusta, u ponedjeljak. Prema tome, može se smatrati da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

VI.2. Očigledna (prima facie) osnovanost apelacije

  • 51.
    U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Dalje, apelant je, u skladu sa članom 19. stav 2. litera 3. Pravila Ustavnog suda, obavezan da navede u apelaciji "navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva". Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, dovoljno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezõtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava. Apelant postavlja dva zahtjeva u svojoj apelaciji. S jedne strane, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu razumne dužine trajanja postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije. S druge strane, apelant se žali na meritornu odluku, u smislu arbitrarne primjene relevantnih propisa i utvrđenog činjeničnog stanja iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 52.
    U vezi sa prvim zahtjevom - razumnom dužinom trajanja postupka - Ustavni sud, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, utvrdio je da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
  • 53.
    U vezi sa drugim zahtjevom - arbitrarnim odlučivanjem povodom apelantovog tužbenog zahtjeva - Ustavni sud ukazuje da je u svojoj stalnoj praksi više puta naglašavao kako su principi monetarnog nominalizma, koji su primjenjivani u Bosni i Hercegovini, doneseni radi postizanja legitimnih socijalnih i ekonomskih ciljeva u javnom interesu i u skladu sa principom proporcionalnosti između prava na imovinu građana, s jedne strane, i javnog interesa države, s druge strane (uporedi Odluku broj AP 1109/05 od 8. jula 2006. godine, stav 48; uporedi i CH/00/5785, Omerhodžić, Odluka o prihvatljivosti od 4. jula 2005. godine, tačka 13; slično, u predmetu broj AP 162/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 14). Upravo zbog toga, Ustavni sud je potvrdio pravni stav da se denominalizacija dinara i inflacija, u principu, ne mogu smatrati razlogom da se pokrene parnični postupak za naknadu štete, niti to krši standarde iz prava na imovinu (AP 300/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 21. i dalje; U 11/01 od 25. februara 2002. godine, tačka 23, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/02). Dalje, principi monetarnog nominalizma, po osnovu odredaba Vlade RBiH ("Službeni list RBiH" broj 13/92), a koje su donesene na osnovu Zakona o novcu ("Službeni list RBiH" br. 8/92 i 13/94), uvijek se primjenjuju na sve neizmirene novčane obaveze u dinarima. U konkretnom slučaju, naknada štete je limitirana iznosom od 20.000 tadašnjih dinara, koji podliježe principima monetarnog nominalizma. Na iznos koji se dobije nakon primjene principa monetarnog nominalizma, a ukoliko šteta nije manja prema obračunu po osnovu člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, u konkretnom slučaju obračunava se kamata po osnovu odredaba člana 277. u vezi sa članom 919. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Ovako obračunata šteta i dodijeljena kamata na taj iznos mogle bi predstavljati "prevelik teret" za apelanta ukoliko bi dokazao da su one posljedica nerazumnog trajanja postupka utvrđivanja štete (per analogiam na Odluku broj AP 2310/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 39). U konkretnom slučaju, uprkos činjenici da je utvrdio i našao povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku (vidi tačku 54. i dalje ove odluke), Ustavni sud smatra da nerazumna dužina trajanja postupka nema direktnu vezu sa "obezvređivanjem" iznosa štete, niti iznos štete koji je dodijeljen apelantu ima direktnu vezu sa činjenicom o nerazumnoj dužini trajanja postupka. Naime, Ustavni sud naglašava da su se principi monetarnog nominalizma počeli primjenjivati još 1992. godine, kada postupak u predmetnom slučaju nije ni započeo. S obzirom na to, postupak, čak i da je trajao razumno dugo, ne bi imao drugačiji rezultat, što je osnovna razlika između ovog predmeta i prakse koja je utvrđena u predmetu broj AP 2310/06. U skladu sa navedenim, apelantovi navodi u vezi sa povredom njegovog prava na imovinu (prima facie) očigledno su neosnovani u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

VII. Meritum

  • 54.
    Apelant tvrdi da je u postupku donošenja navedenih presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-611/05 od 19. juna 2006. godine i Općinskog suda u Tuzli broj P.918/94 od 18. januara 2006. godine povrijeđeno njegovo pravo na vođenje postupka u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud će ispitati ove navode s obzirom na to da Ustavni sud apelaciju, u ovom dijelu, nije proglasio neosnovanom.
  • 55.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 56.
      Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

VII.1.a) Relevantni principi

  • 57.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na Bosni i Hercegovini je da svoj pravni sistem organizira tako da njeni sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A broj 206-A, str. 10. i 11, stav 19). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava, čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.
  • 58.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

VII.1.b) Period koji se uzima u obzir

  • 59.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća na konstantnu praksu bivše Komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava u odnosu na predmete o dužini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Ovi sudovi smatraju da period koji se uzima u obzir u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti, a u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut do tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, aplikacija broj 28616/95, Zbirka presuda Suda broj 1998-VIII).
  • 60.
    Slično tome, Ustavni sud je u vlastitoj praksi, u vezi sa predmetima u kojima se apelanti žale da postupak traje nerazumno dugo, zaključio da nema nadležnost razmatrati period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, već da može ispitivati samo postupak koji je vođen nakon tog datuma, budući da se samo taj period, ratione temporis, ubraja u nadležnost Ustavnog suda.
  • 61.
    Predmetni postupak pokrenut je 26. decembra 1994. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, okončan je 19. juna 2006. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva je trajao 11 godina i 7 mjeseci. Od ovog perioda u nadležnost suda ubraja se 10 godina i 7 mjeseci.

VII.1.c) Složenost predmeta

  • 62.
    Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
  • 63.
    U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče spora oko naknade štete za osigurani slučaj. U vezi sa činjenicama, Ustavni sud zaključuje da predmet jeste relativno složen zbog toga što tužilac nije raspolagao neophodnim činjenicama za presuđivanje, jer su ih dijelom morali da dostave drugi nadležni organi, a dijelom su morale biti utvrđene vještačenjem i ostalim dokaznim postupcima. Dalje, u vezi sa primjenom relevantnih zakonskih odredaba, Ustavni sud smatra da se predmet može, također, okarakterizirati kao relativno složen.

VII.1.d) Ponašanje strana u postupku

  • 64.
    Ustavni sud ističe da donošenje odluke u građanskim predmetima u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Van Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70).
  • 65.
    Što se tiče apelanta, Ustavni sud zaključuje da je apelant doprinio nerazumnoj dužini trajanja postupka zbog sljedećih razloga: za vrijeme postupka, sud je morao odgađati ročišta kako bi apelant mogao dostaviti neophodnu dokumentaciju radi nastavka postupka (ročišta od 28. februara 1998, 16. februara 1999, 29. oktobra 2002. godine). Osim toga, apelant je u toku postupka u više navrata precizirao tužbeni zahtjev (29. oktobra 1998. i 8. juna 1999. godine), ili je tražio da se saslušaju novi svjedoci i izvedu neophodna vještačenja (10. decembra 1998, 6. septembra 2002, 27. januara 2003. godine). Dalje, na jednom ročištu apelant je tražio da se ono odgodi, što je, također, prolongiralo postupak za određeni period (19. oktobar 1999. godine). Također, zbog nedolaska na ročište od 27. marta 1995. godine, sud je prekinuo postupak na četiri mjeseca, što se može apelantu staviti na teret. Ovi propusti su doveli do toga da postupak traje 1 godinu i 4 mjeseca duže nego što bi to bilo da propusta nije bilo.
  • 66.
    S druge strane, Ustavni sud zaključuje da su sudovi znatno više doprinijeli dužini trajanja postupka zbog sljedećih razloga: prije svega, prvostepeni sud, u određenim periodima i fazama postupka, bio je neaktivan u smislu da je predugo čekao da se ročišta zakažu, kao što je to slučaj sa ročištem od 28. februara 1998. godine, koje je trebalo biti znatno ranije zakazano. Dalje, u određenim vremenskim periodima sud je bio potpuno neaktivan i nije preduzimao bilo kakve procesne radnje, kao što su periodi između 11. novembra 1999. i 19. aprila 2002. godine, te 6. februara 2003. i 5. oktobra 2004. godine. Dalje, sud je tek 12. maja 1998. godine dostavio tužbu tuženom, što je neprihvatljivo dug period, a što je imalo kao posljedicu to da su se dva ročišta morala odgoditi (28. februara i 26. marta 1998. godine). Neka ročišta, kao ono od 17. septembra 1998. godine, odgođena su bez obrazloženja, ili je sud bio neaktivan na samom ročištu (1. jula 2002. godine). Slično, u određenim periodima, sud je zakazivao ročišta, a nije imao na raspolaganju postupajućeg sudiju ili je, nakon odlaska postupajućeg sudije sa suda, predugo trajao postupak dodjeljivanja predmeta drugom sudiji (24. augusta 1999, 11. novembra 1999. godine). Konačno, žalbeni postupak trajao je protivno odredbama iz Zakona o parničnom postupku u vezi sa dužinom postupka (član 217), jer sud nije održao sjednicu i donio odluku u roku od (ukupno) 75 dana od dana dostavljanja spisa prvostepenog suda, kako je to propisano zakonom, već mu je trebalo znatno duže. Posljedica ovih propusta, prije svega prvostepenog suda, koji su usložnjeni i ponašanjem drugostepenog suda, bila je da je postupak trajao duže punih 5 godina i 9 mjeseci nego što je to bilo neophodno.

VII.1.e) Zaključak

  • 67.
    Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 68.
    Konkretan parnični postupak za naknadu štete trajao je više od 10 godina, računajući od 14. decembra 1995. godine, od čega je ukupno 7 godina i 1 mjesec postupak trajao nerazumno dugo. Ustavni sud, dalje, smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može gotovo u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima, jer se od 7 godina i 1 mjesec" punih 5 godina i 7 mjeseci (oko 80%) nerazumnog trajanja postupka može pripisati nadležnim sudovima.
  • 69.
    Ustavni sud, dalje, podsjeća da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak (do 1998. godine primjenjivao se preuzeti Zakon o parničnom postupku SFRJ, zatim, Zakon o parničnom postupku FBiH, koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine, od kada se primjenjuje novi Zakon o parničnom postupku), ali to ne može biti opravdanje za ovu vrstu dužine postupka. Naime, činjenica je da do donošenja novog Zakona o parničnom postupku nisu bili regulirani rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, prema kojoj je sud dužan da nastoji da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, sasvim je jasno da rok za postupanje suda ne može biti neograničen. Konkretan predmet ukazuje na očigledne propuste prvostepenog suda da rukovodi postupkom i da preduzima radnje u što kraćem periodu. Dalje, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se, prema odredbi člana 454. Zakona o parničnom postupku, primjenjuje i na predmetni slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka. Dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom je trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci, što nije bio slučaj.
  • 70.
    Na kraju, Ustavni sud naglašava da redovni sudovi nisu obrazložili razloge koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet koji je bio ovako složen, što ukazuje na propuste i odgovornost nadležnih redovnih sudova. Ni sam Ustavni sud ne može naći opravdanje za ovakvo ne/djelovanje nadležnih sudskih organa.
  • 71.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku", kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 72.
    S obzirom na to da je od podnošenja tužbe do dana okončanja postupka prošlo više od 11 godina, a od toga 10 godina i 7 mjeseci u relevantnom periodu (nakon 14. decembra 1995. godine), i da su u tom periodu redovni sudovi punih 5 godina i 9 mjeseci bili ili potpuno neaktivni, ili krivi za odugovlačenje postupka, pri čemu nisu ponudili razumno opravdanje za takvo postupanje, a apelantovo ponašanje, iako je donekle utjecalo na dužinu postupka, nije uzrok tome što je postupak toliko trajao, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje presude u razumnom roku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 73.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 74.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.