USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1928/06, rješavajući apelaciju Ervina Barišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Ervina Barišića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-101/05 od 13. aprila 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Ervin Barišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 4. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-101/05 od 13. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 19. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. januara 2008. godine, tužena 26. decembra 2007. godine, a Kantonalni i Općinski sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužene dostavljeni su apelantu 1. septembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Općinskog suda broj P-1372/01 od 5. januara 2004. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 75.000 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među strankama nesporno da je apelant neosnovano bio u pritvoru od 13. aprila 1994. godine do 16. decembra 1995. godine. Također, navedeno je da je uvidom u Presudu Vrhovnog suda broj Kž-449/96-1 od 5. februara 1997. godine utvrđeno da je u odnosu na apelanta preinačena Presuda Okružnog vojnog suda u Zenici broj IK 320/95 od 16. decembra 1995. godine, te da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Uvidom u Potvrdu broj IK-320/95 od 2. februara 1996. godine utvrđeno je da je apelant bio u pritvoru u periodu od 13. aprila 1994. godine do 16. decembra 1995. godine.
- 7.Prvostepeni sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužene u pogledu nedostatka aktivne legitimacije apelanta kao lica koje je pretrpjelo štetu navedenom presudom. Također je utvrdio da je neosnovan prigovor tužene u pogledu njene pasivne legitimacije, navodeći da je tužena pasivno legitimirana u smislu odredaba iz člana 525. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" broj 43/98, u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kojim je određena legitimacija tužene, tako što je propisano da se tužba za naknadu štete podnosi protiv Federacije. Pri tome je sud uzeo u obzir i činjenicu da je, prema obavijesti Federalnog ministarstva pravde broj 03-06-3636/01 od 24. septembra 2001. godine, apelant upućen da pokrene postupak za naknadu štete. Također, prvostepeni sud je istakao da ni odredbama novog ZKPFBiH nije propisano da se naknada štete zahtijeva od kantona, već od Federacije BiH. Dalje je utvrđeno da predmetno potraživanje nije zastarjelo, jer pravo na naknadu štete, prema odredbi iz člana 542. stav 1. ZKP, koji je bio na snazi u vrijeme pravosnažnosti sporne presude, zastarijeva za tri godine od dana pravosnažnosti presude kojom je okrivljeni oslobođen optužbe, a ako je povodom žalbe rješavao viši sud - od dana prijema odluke višeg suda.
- 8.Prvostepeni sud je utvrdio da apelantu pripada nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, slobode prava ličnosti, koje je pretrpio u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega zbog krivičnog djela napada na službeno lice iz člana 199. stav 2. Krivičnog zakona RBiH. Taj postupak je pravosnažno okončan tako što je Presudom Vrhovnog suda broj Kž-449/96-1 od 5. februara 1997. godine preinačena Presuda Okružnog vojnog suda u Zenici broj IK-320/95 od 16. decembra 1995. godine, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Navedeno je da je apelant neosnovano u pritvoru proveo 10 mjeseci i 27 dana. Pri tome je sud imao u vidu da je apelant bio oženjen i da je imao jedno dijete od četiri godine, da je bio uzoran sportista za vrijeme bivše Jugoslavije, te jačinu duševnih bolova i straha kod apelanta, njihovo trajanje za vrijeme pritvora, kao i nakon izlaska iz pritvora, te povredu slobode i časti.
- 9.Kantonalni sud je Presudom broj Gž-467/04 od 22. novembra 2004. godine djelimično uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je na ime naknade nematerijalne štete apelantu dosudio iznos od 32.700,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
- 10.Polazeći od odredbe člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, drugostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući sve okolnosti u smislu navedene odredbe, ispravno utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva. Međutim, po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je nerealno i previsoko dosudio novčanu naknadu, navodeći da bi novčana naknada u predmetnom slučaju trebalo da iznosi 32.700,00 KM, uzimajući pri tome u obzir sve okolnosti, a posebno jačinu i dužinu trajanja duševnih bolova. Stoga je drugostepeni sud zaključio da bi navedeni iznos naknade predstavljao za apelanta dovoljnu satisfakciju za posljedice nastale neosnovanim pritvorom, te da tako utvrđena visina štete ne odstupa od važeće sudske prakse u sličnim slučajevima.
- 11.Protiv drugostepene presude apelant i tužena su izjavili revizije, pa je Vrhovni sud Presudom broj Rev-101/05 od 13. aprila 2006. godine apelantovu reviziju odbio, reviziju tužene uvažio, te su time nižestepene presude preinačene tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
- 12.Vrhovni sud nije prihvatio pravni stav drugostepenog suda prema kojem apelantu pripada pravo na naknadu štete koju je pretrpio boravkom u pritvoru zbog odgovornosti tužene kao pravnog sljednika RBiH, ne uzimajući u obzir da li je šteta nastala prije stupanja na snagu ZKP iz 1998. godine. Pri tome je Vrhovni sud zaključio da se pravni osnov tužbenog zahtjeva u navedenom predmetu zasniva na odredbi člana 545. stav 1. tačka 1. preuzetog ZKP ("Službeni list RBiH" broj 2/92) kojom je bilo propisano da pravo na naknadu štete pripada i licu koje je bilo u pritvoru, a pravosnažnom presudom je oslobođeno optužbe. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da je u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno pritvora kao štetnog događaja, na pravnoj snazi bila odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koji je preuzet kao republički zakon ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95). Spomenutom odredbom je izričito propisano da se ne primjenjuju odredbe ZKP koje se odnose na postupak za naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode, a što je predmetni slučaj. Također, utvrđeno je da je odredba člana 13. navedenog zakona (prvobitno Uredba sa zakonskom snagom) važila do stupanja na snagu ZKPFBiH ("Službene novine FBiH" broj 43/98), dakle, 29. novembra 1998. godine. Vrhovni sud je istakao da odredbe ZKPFBiH iz 1998. godine nemaju retroaktivnu primjenu, već se one primjenjuju na odnose nakon stupanja na snagu tog zakona, a to nije situacija u predmetnom slučaju.
- 13.Stoga je Vrhovni sud naveo da, pri činjenici da je apelantu šteta nastala za vrijeme kada je zakonodavac navedenom odredbom iz člana 13. Zakona o primjeni ZKP derogirao iz pravnog sistema odredbu člana 545. stav 1. tačka 1. preuzetog ZKP ("Službeni list RBiH" broj 2/92), apelant ne može od tužene ostvariti naknadu štete zbog posljedica neosnovanog pritvora u trajanju od 327 dana, u periodu od 13. januara 1994. godine do 16. decembra 1995. godine.
- 14.Također, Vrhovni sud je ukazao da je, prema ustavnom pravilu iz člana IX.5.(1) Ustava Federacije BiH o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona, navedeni član 13. spomenutog zakona valjalo primijeniti na konkretan slučaj, jer je on bio na snazi u vrijeme nastanka štete. Stoga je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz čl. 1. do 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su odlukom Vrhovnog suda derogirana njegova osnovna prava iz člana 5. Evropske konvencije, a posebno pravo na obeštećenje iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, koje je, kako navodi, uvijek postojalo, a i sada je obuhvaćeno u ZKP. Apelant, također, navodi da je odlukom Vrhovnog suda doveden u diskriminirajući položaj u odnosu na druga lica koja su već ostvarila pravo na naknadu štete po istom osnovu i u istom periodu (prije stupanja na snagu ZKP iz 1998. godine).
b) Odgovor na apelaciju
- 16.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke.
- 17.U svom odgovoru na apelaciju tužena navodi da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te stoga predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Ustav Bosne i Hercegovine
Član II/1.
Ljudska prava
Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Š...Ć
Član II/2.
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Š...Ć
- 19.U Zakonu o primjeni Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) relevantne odredbe glase:
Član 13.
Odredbe Zakona o krivičnom postupku, koje se odnose na postupak opozivanja uvjetne osude, postupak za donošenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i postupak ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, ne primjenjuju se.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-101/05 od 13. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 1. do 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Ustavni sud je u Odluci broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju. Ispitujući apelaciju sa aspekta povrede člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je odbio apelaciju kao neosnovanu. Pri tome je ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pravo na naknadu štete iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije ima samo ono lice koje je bilo žrtva hapšenja ili pritvaranja suprotno bilo kojoj odredbi iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989). Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi o povredi prava iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, budući da apelant Ustavnom sudu nije ponudio dokaze da je u redovnom sudskom postupku, koji je okončan osporenom presudom, osporavao zakonitost pritvora u smislu st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. Sud smatra da je to bilo neophodno kako bi se utvrdilo da li je pritvor bio nezakonit, odnosno da li ima pravo na obeštećenje iz stava 5. člana 5. Evropskog suda.
- 26.Ustavni sud je u citiranoj odluci, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, utvrdio da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će, u smislu domaćeg zakonodavstva, imati pravo na obeštećenje zbog vremena provedenog u pritvoru u situaciji kada je kasnijom odlukom suda oslobođen optužbe. Sud je utvrdio da su apelantovi navodi u pogledu povrede navedenog prava neosnovani. Također, navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud je odbio kao neosnovane, jer apelant nije ponudio nikakve argumente, niti dokaze o postojanju povreda navedenih prava.
- 27.S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci broj AP 2666/06 odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud u cijelosti se poziva na obrazloženje koje je dato u ovoj odluci, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 28.Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.