USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1637/06, rješavajući apelaciju "Kompas-Međugorja" d.d. Međugorje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija "Kompas-Međugorja" d.d. Međugorje.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda FBiH broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1."Kompas-Međugorje" d.d. Međugorje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Biljana Sesar-Buntić i Zoran Buntić, advokati iz Čitluka, podnio je 2. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) zatraženo je 3. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Pravobranilaštvo BiH, u ime FMO, dostavili su odgovore na apelaciju 23. oktobra 2007. godine, a Kantonalni sud 29. oktobra 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. januara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Mostaru broj U/I-1392/91 od 17. decembra 1991. godine "Kompas "Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje" upisano je u sudski registar kao samostalno ugostiteljsko preduzeće, a kao osnivač upisan je "Kompas-international" d.d. Ljubljana. Turističko naselje "Kompas�Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje" mobilizirano je 10. decembra 1992. godine za potrebe HVO-a HZHB. U periodu od 1. februara 1993. godine do 31. decembra 1999. godine u njemu je boravio španski bataljon SPABAT, na osnovu ugovora između tadašnjeg UNPROFOR-a i Odjela odbrane HVO-a, za šta je španski bataljon plaćao zakupninu Općini Čitluk u mjesečnom iznosu od 171.000,00 KM.
- 7.Tridesetog decembra 1998. godine zaključen je ugovor o prenosu dionica i udjela u društvu "Kompas�Turističko-ugostiteljsko preduzeće d.d. Međugorje" između "Kompas-internationala" d.d. Ljubljana, kao prodavca, i kupca Zorana Buntića, u nominalnoj vrijednosti od 3.223.350,00 DM. S obzirom na to da se radi o dioničarskom društvu, osnovni kapital je podijeljen na dionice. Broj dionica koje su pripale prodavcu, odnosno kupcu Zoranu Buntiću na osnovu navedenog ugovora o prodaji i prenosu dionica je 107.445,00 ili 76,74% vrijednosti osnovnog kapitala, a 24.669 dionica je pripalo preduzeću "Ugostiteljstvo i turizam" Čitluk, što predstavlja vrijednost od 17,64% osnovnog kapitala (državni kapital). Uposlenicima je pripalo 7.869 dionica ili 5,62% kapitala. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašteno da zastupa apelanta upisan je Zoran Buntić.
- 8.Zoran Buntić je 11. februara 1999. godine uputio zahtjev Općini Čitluk da preda u njegov posjed apelantove objekte, koji su mu konačno vraćeni 12. aprila 2006. godine, na osnovu Odluke o preispitivanju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/01/6930, Kompas-Međugorje i Zoran Buntić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o preispitivanju od 4. novembra 2003. godine, u daljnjem tekstu: Odluka Doma). Navedenom odlukom Doma odlučeno je da je Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nezakonitim uplitanjem u apelantova imovinska prava i pravo na pravično suđenje u razumnom roku prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dopuštajući značajna neopravdana odgađanja u domaćim sudskim postupcima. Stoga je naređeno FBiH da osigura da se sporna imovina odmah vrati apelantu, najkasnije do 5. januara 2004. godine. Također je naređeno FBiH da osigura da visinu kompenzacije za povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju pravično i brzo utvrde domaći sudovi, najkasnije do 5. maja 2004. godine.
- 9.Radi utvrđivanja kompenzacije zbog povrede prava na imovinu, apelant je pokrenuo parnične postupke protiv Općine Čitluk pred Općinskim sudom Mostar i protiv FBiH - FMO pred Općinskim sudom u Sarajevu.
- 10.U parničnom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je tražio od FBiH da mu naknadi štetu zbog izmakle koristi zato što nije mogao da koristi Kamp "Međugorje". Presudom Općinskog suda broj Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine tužena FBiH je obavezana da apelantu isplati: 1) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za period od 11. februara 1999. godine do 29. februara 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 2) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za period od 1. marta 2004. godine do 23. aprila 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 3) na ime troškova parničnog postupka iznos od 654.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate. Istom presudom višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
- 11.Općinski sud je utvrdio da se tužena uplitala u apelantova imovinska prava počevši od 10. decembra 1995. godine pa dalje, upravljajući ili dajući u zakup njegovu imovinu. Sud smatra da je time uskraćen apelantov pristup spornoj imovini, te njegovo normalno poslovanje i ostvarivanje prihoda od registrirane djelatnosti. Takvo raspolaganje u toku oružanog sukoba je, prema mišljenju suda, bilo opravdano, ali poslije donošenja Odluke Parlamenta FBiH od 23. decembra 1996. godine o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH prestalo je opravdano zadržavanje ove imovine. Sud je dosudio visinu štete u mjesečnim iznosima od po 72.450,00 KM počevši od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je apelant tražio) do presuđenja. Dakle, tužbeni zahtjev je usvojen djelomično, jer iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. februara 1999. godine apelant izvršio registraciju djelatnosti u skladu sa propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma apelant mogao da ostvaruje registriranu djelatnost. Ovakvim odlučivanjem sud je prihvatio primjedbu tužene da eventualni štetni događaji za apelanta nastaju tek od tog datuma.
- 12.Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. Žalba FBiH je uvažena i prvostepena presuda je u dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, apelant je dužan FBiH nadoknaditi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 41.162,82 KM.
- 13.U obrazloženju navedene presude se navodi da je prvostepeni sud kao pravni osnov tužbenog zahtjeva uzeo Odluku Doma, kojom je FBiH odgovorna za štetu koja je nanesena apelantu zbog nekorištenja Kampa "Međugorje" u spornom periodu. Sud je naveo, a što nije bilo sporno u postupku, da Općina Čitluk, kao organ FBiH, drži u posjedu sporne apelantove nekretnine. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud Mostar donio pravosnažnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kojom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti period protiv Općine Čitluk, kao tužene, ovaj sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu, te usvojio žalbu tužene i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Stoga, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, apelant bi se, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev.
- 14.Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbio apelantovu reviziju podnesenu protiv drugostepene presude kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud navodi, između ostalog, da je drugostepeni sud dao pravilne razloge kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovaj sud je podržao odlučivanje Kantonalnog suda da je pravosnažnom presudom Općinskog suda Mostar obavezana Općina Čitluk da isplati naknadu štete apelantu prema istom tužbenom zahtjevu. Sud smatra da je FBiH ispoštovala navedenu odluku Doma time što je osigurala da se provedu postupci povodom apelantove tužbe, što je učinjeno odlukama Općinskog i Kantonalnog suda u Mostaru. Dakle, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom već ranije odlučeno o istom apelantovom tužbenom zahtjevu, sud je zaključio da navodi revizije nemaju nikakvog osnova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant ističe da nije tačno da je pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda Mostar broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine, ili bilo kojom drugom pravosnažnom presudom domaćih sudova, apelantu dosuđena naknada štete od Općine Čitluk ili bilo kojeg drugog pravnog ili fizičkog lica za period od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine. Uvidom u razloge iznesene u navedenoj presudi očigledno je, kako navodi apelant, da je Kantonalni sud Mostar, mimo Odluke Doma, odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete za navedeni period zbog toga što je utvrdio da je za taj period odgovorna upravo FBiH, a ne Općina Čitluk. Osim toga, apelant smatra da je obavezujućom Odlukom Doma pravosnažno presuđeno da je FBiH povrijedila apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, i to od 23. decembra 1996. godine. Također, navodi apelant, nije sporna činjenica između njega i FBiH da je apelantovu imovinu Kamp "Međugorje" mobilizirao organ FBiH (Odjel odbrane - pravni prednik FMO) svojom odlukom od 10. decembra 1992. godine. Stoga, apelant smatra da je FBiH u periodu od 23. decembra 1996. godine do 12. aprila 2006. godine (kada je apelantu vraćen u posjed predmetni kamp) povrijedila apelantovo pravo na imovinu zbog čega je apelant bio spriječen da obavlja svoju registriranu djelatnost i ostvari dobit koju bi ostvario prema redovnom toku stvari. Dakle, apelant se žali da osporenim presudama nije izvršena konačna i obavezujuća odluka Doma, kojom je naređeno domaćim sudovima da utvrde visinu pravične naknade za povredu prava na imovinu, zbog čega apelant trpi štetne ekonomske posljedice. Apelant se poziva na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na pristup sudu, pravo na pravičan postupak, na djelotvoran pravni lijek i pravo da odluka bude donesena u razumnom roku).
- 16.Dalje, apelant navodi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pri donošenju spornih odluka proizvoljno primijenili propise ZPP. Osim toga, apelant smatra da navedeni sudovi nisu ni pravično, ni u naređenom roku utvrdili visinu kompenzacije, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Zbog toga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojim nije poštivana ni izvršena Odluka Doma, te potvrdi Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-5717/03 od 23. aprila 2004. godine. Apelant, dalje, napominje da predložene odluke (u obje apelacije) ne mogu dovesti do povrede prava tuženih, jer, prema članu 206. stav 4. ZOO, obaveza da se naknadi šteta leži na svim štetnicima zajedno i na svakom od njih ponaosob u cjelini. Ustavni sud odlukom o meritumu može, smatra apelant, obje tužene obavezati da solidarno ispune obaveze. U tom slučaju tuženim stoji na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo prijeboja iz člana 415. ZOO, regresni zahtjevi iz čl. 172. i 208. ZOO, prigovori u izvršnom postupku, kao i druga zakonom propisana sredstva kojima mogu regulirati međusobna prava i obaveze u slučaju izvršenja predloženih odluka.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da ostaje pri navodima datim u svojoj odluci i smatra da ne stoje razlozi o navodnom kršenju apelantovih prava.
- 18.Kantonalni sud u Sarajevu u svom odgovoru navodi da ostaje pri razlozima koji su dati u obrazloženju njegove Presude broj Pž-192/04 od 23. aprila 2004. godine.
- 19.Pravobranilaštvo BiH u svom odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu tačni apelantovi navodi da su mu Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. Donošenjem navedene presude nije učinjena povreda ni materijalnopravnih, ni procesnopravnih propisa, a Vrhovni sud je o svim okolnostima dao opširno i pravno valjano obrazloženje. Nedvosmisleno se može utvrditi da apelant nije bio diskriminiran u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom, da je apelant imao pravo na pravično suđenje, te da nije bilo povrede prava na imovinu zaštićenog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), Š...Ć.
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189.
Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
- 21.U Zakonu o postupku za upis u sudski registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
U sudski registar upisuju se pravna lica čiji je upis određen federalnim zakonom Š...Ć.
Član 3. st. 1. i 3.
Sudski registar je javna knjiga.
Upis u sudski registar ima pravno djelovanje prema trećim licima od dana upisa.
- 22.U Zakonu o postupku upisa pravnih lica u sudski registar ("Službene novine Federacije BiH" broj 4/00) relevantne odredbe glase:
Član 27.
Subjekt upisa prestaje na dan upisa prestanka u sudski registar.
- 23.U Uredbi o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) relevantne odredbe glase:
Član 60. stav 8.
Korisnik sredstava dužan je da primljena sredstva koristi s pažnjom dobrog domaćina, u skladu sa potrebama, namjenama i osobinama koje ta sredstva imaju i da sredstva vrati u ispravnom stanju.
Član 80. stav 1.
Naknada iz člana 77. ove uredbe pripada od dana predaje do dana vraćanja sredstava.
Član 82. stav 1.
Š...Ć Naknade se obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti ili na zahtjev vlasnika sredstava.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 6. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 28.Apelant osporava navedene odluke, smatrajući da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 30.U pogledu parničnog postupka koji je apelant pokrenuo protiv FBiH, a čiji su rezultat osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbijena je revizija podnesena protiv navedene drugostepene presude, tako da je apelantov tužbeni zahtjev, u konačnici, odbijen kao neosnovan. Sudovi su smatrali da apelant ima pravo na naknadu štete za izgubljenu korist na osnovu Odluke Doma. Također su smatrali da je apelant propustio da jednom tužbom potražuje štetu od solidarnih dužnika, FBiH i Općine Čitluk. Budući da je u trenutku donošenja drugostepene presude Kantonalnog suda na naknadu iste štete bio pravosnažno obavezan jedan od solidarnih dužnika (Općina Čitluk), identičan apelantov tužbeni zahtjev protiv FBiH je odbijen.
- 31.Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje očituje se u tome što je navedenim presudama pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te je tako povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
- 32.Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku Općinski sud dosudio štetu zbog izmakle koristi počevši od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je apelant tražio) pa do presuđenja. Tužbeni zahtjev je, dakle, usvojen djelomično, jer, prema mišljenju prvostepenog suda, iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. februara 1999. godine apelant registrirao djelatnost u skladu s propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma apelant mogao početi da obavlja registriranu djelatnost. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene FBiH, preinačio je prvostepenu presudu u dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada štete i troškovi postupka tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Razlog za ovakvu odluku, prema mišljenju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, koji je odlučivao u revizionom postupku, jeste činjenica da je Općinski sud Mostar donio pravosnažnu Presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kojom je apelantu dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti period u postupku protiv Općine Čitluk kao tužene. Sudovi su naveli da, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, apelant bi se neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev.
- 33.Ustavni sud, dalje, ukazuje da je navedenom Presudom Općinskog suda Mostar broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine (koja je u kasnijim postupcima ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu Mostar na ponovni postupak) (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP1057/07 od 14. oktobra 2008. godine, tač. 14-20) bilo odlučeno da apelantu pripada naknada od 1. januara 2000. godine, a ne od 11. februara 1999. godine, kako je bilo utvrđeno osporenom Presudom Općinskog suda broj Ps-571/03. Ustavni sud ukazuje da zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da se radi o istom vremenskom periodu za koji je apelantu dosuđena naknada nije tačan. Apelant je u apelaciji istakao da mu nije dosuđena naknada štete od Općine Čitluk ili bilo kojeg drugog pravnog ili fizičkog lica za period od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine. Osim toga, Kantonalni sud Mostar u svojoj Presudi broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine usvojio je stav da odgovornost za štetu nanesenu apelantu u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine snosi FBiH, a ne Općina Čitluk, koja je bila tužena u parničnom postupku pred Kantonalnim sudom Mostar (op. cit., AP 1057/07, tačka 15).
- 34.Ustavni sud, dalje, zapaža da su sudovi u predmetnim postupcima smatrali da apelant nema pravo potraživati štetu za period prije 11. februara 1999. godine, jer se tek od tog datuma registrirao u skladu sa propisima. U vezi s takvim zaključkom redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Kantonalnog suda Mostar broj U/I 146/99 od 11. februara 1999. godine kao osnivač i lice ovlašteno da zastupa apelanta upisan Zoran Buntić, a da je 17. decembra 1991. godine apelant registriran kao ugostiteljsko preduzeće u sudskom registru. Apelant je mogao iznijeti zahtjev za potraživanje koje to pravno lice ima i iz ranijeg perioda, to jeste od trenutka nastanka obaveze, jer od 1991. godine egzistira činjenica da je apelant upisan u sudski registar. Upis promjena većinskog dioničara i lica ovlaštenog za zastupanje 11. februara 1999. godine ne potire identitet pravnog lica, jer je apelant, kao posebno pravno lice, odvojen od identiteta dioničara, a podaci upisani u sudski registar smatraju se istinitim i pravno valjanim sve dok se ne izbrišu ili ne upišu daljnje promjene. Pošto pravni učinci poslovne sposobnosti egzistiraju od dana upisa u sudski registar, to znači da dioničko društvo može tužiti i biti tuženo od dana upisa s obzirom na to da je ono odvojeno i različito od svojih članova. U stjecanju prava i obaveza dioničko društvo nastupa u svoje ime, to jeste samostalno i odvojeno od članova društva, kao što je i imovina društva samostalna i odvojena od imovine članova. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je apelant bio aktivno legitimiran da traži naknadu i u periodu od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine. Osim toga, u vezi sa mobilizacijom i korištenjem Kampa "Međugorje" u periodu od 23. decembra 1996. godine do 31. decembra 1999. godine, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Doma za ljudska prava broj CH/01/6930 od 4. novembra 2003. godine utvrđeno da Kamp "Međugorje" predstavlja imovinu apelanta "Kompas-Međugorje", u okvirima značenja člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 99. Odluke), te da je svaka opravdana javna svrha za nadzor Općine Čitluk nad Kampom "Međugorje" prestala da postoji 23. decembra 1996. godine, kada je Parlament Federacije proglasio prestanak stanja neposredne ratne opasnosti u Federaciji BiH. Od tog dana nije bilo nikakve opravdane javne svrhe da Općina Čitluk dalje zadržava imovinu Kampa "Međugorje" (tačka 106. Odluke), kao i u vezi sa okolnosti da su odluke Doma, u smislu člana II/1. Ustava BiH u vezi sa članom 11. stav 3. Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, konačne i obavezujuće za sve organe u BiH, pa i sudove u BiH, koji su dužni da ih primjenjuju i koji nisu ovlašteni da preispituju konačne odluke Doma, pa ni sa stanovišta da li su u skladu sa procesnim ili materijalnim domaćim propisima.
- 35.Ustavni sud, također, zapaža da je članom 80. stav 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH" broj 19/92) predviđena naknada za korištenje izuzetih materijalnih sredstava od dana izuzimanja do dana njihovog vraćanja. Članom 63. stav 8. i članom 73. iste uredbe predviđeno je da se izuzeta (mobilizirana) sredstva vraćaju po službenoj dužnosti uz izdavanje potvrde o vraćanju, a članom 82. stav 1. Uredbe da se i naknade za izuzeta sredstva obračunavaju i isplaćuju po službenoj dužnosti. Međutim, Ustavni sud u ovoj fazi postupka neće se baviti pitanjima pravnog osnova i visine naknade, jer će o tome odlučiti redovni sudovi, imajući u vidu izložene okolnosti i materijalne propise. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo na apelantovu štetu, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 36.U odnosu na zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da bi apelant mogao naplatiti po istom pravnom osnovu od dvije različite tužene i tako se neosnovano obogatiti, Ustavni sud afirmira stav da se apelant nema pravo regresirati prema dva osnova. Međutim, Ustavni sud, također, ističe da ovu činjenicu sudovi moraju utvrditi tokom parničnog i izvršnog postupka. U konkretnom slučaju pravosnažna Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-5/05 od 2. marta 2005. godine, na koju se poziva Kantonalni sud, nije više na pravnoj snazi (op. cit., AP 1057/07, tačka 17). Osim toga, redovni sudovi će voditi računa o propisima kojima je regulirano pravno sljedništvo među subjektima koji su raspolagali imovinom za potrebe odbrane BiH i, u vezi s tim, o pitanju odgovornosti za naknadu štete.
Ostali navodi
- 37.Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.
VIII. Zaključak
- 38.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada nisu razmatrali zahtjev za naknadu štete pravnog lica koje je već bilo registrirano kao pravni subjekt, nezavisno od datuma upisa njegovog većinskog vlasnika, te zato što nisu imali u vidu propise kojima je regulirana naknada za korištenje mobilizirane imovine za potrebe Oružanih snaga i odbrane BiH.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.