Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2457/06, rješavajući apelaciju NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

V. Uvod

  • 1.
    NIGP "DNN" Nezavisne novine Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine.

VI. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku, Petra Kunića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. jula 2008. godine, a Osnovni sud 12. septembra 2008. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. novembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Tužilac je 13. septembra 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta, radi naknade nematerijalne štete, povodom, kako je navedeno, povrede njegovog ugleda učinjenog javnim iznošenjem neistine u više tekstova objavljenih u listu "Nezavisne novine". Tužilac je predložio da sud obaveže apelanta da mu, na ime naknade nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 30.000 KM, sa kamatama i troškovima postupka. S druge strane, apelant je tokom postupka osporavao tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev ističući da se u svim tekstovima na koje se tužilac poziva u tužbi radi o krajnje korektnoj interpretaciji tekstova, te da je u spornim tekstovima, prema Zakonu o informiranju, apelant prenio mišljenje glavnih aktera događaja. Osim toga, apelant je stavio prigovor da je tužba neblagovremena u smislu odredbi člana 12. Zakona o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01), jer je tužilac u toku postupka izvršio subjektivno preinačenje tužbe na strani tužene.
  • 7.
    Osnovni sud je Presudom broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 2.000 KM sa kamatom, počevši od 13. januara 2004. godine do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II dispozitiva presude tužilac je odbio višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apelantovu obavezu da se po okončanom postupku javno izvine tužiocu zbog svih do sada objavljenih kleveta. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je tužilac kao tuženog označio "Nezavisne novine" Banja Luka, da bi po apelantovom prigovoru da tako označeni tuženi nema stranačku sposobnost, na pripremnom ročištu za glavnu raspravu tužilac tačno označio naziv apelanta kao pravnog lica, u smislu odredbe člana 53. a u vezi sa čl. 334. i 454. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 58/03; u daljnjem tekstu: ZPP). Taj sud je prihvatio da se ne radi o novom označavanju tuženog u smislu subjektivnog preinačenja tužbe da bi bio potreban njegov pristanak, a tome ide u prilog i činjenica da se apelant upustio u raspravljanje. U pogledu apelantovog stava da je tužba podnesena neblagovremeno, Osnovni sud smatra da je on djelomično osnovan, i to u vezi sa objavljivanjem informacija u člancima "Kunić priznao da uz platu prima i honorar" od 31. decembra 2002. godine, "Kunićev priručnik podijelio ministre" od 30. decembra 2002. godine, "Činovnici polažu ispit iz Kunićevog priručnika" od 28. i 29. decembra 2002. godine i "Kunić i Mandić pritišću pravobranioce" od 9. marta 2002. godine, jer je članom 12. Zakona o zaštiti od klevete utvrđen rok za podnošenje tužbe koji je tri mjeseca od dana kada se saznalo za izražavanje odnosno objavljivanje informacije. S obzirom da su informacije objavljene u dnevnom listu, to se, prema prvostepenom sudu, danom saznanja smatra dan objavljivanja članka u dnevnom listu, pa kako su svi naprijed navedeni članci objavljeni tokom 2002. godine, a tužba u tom dijelu podnesena 27. augusta 2003. godine, tužbeni zahtjev je neosnovan. Prvostepeni sud je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve tužioca u smislu člana 5. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete, u odnosu na tekstove "Kunić osporava Ustavni sud" od 14. juna 2001. godine, "Kunić obmanjuje javnost" od 15. juna 2001. godine i "OEBS drumom, Kunić šumom..." od 5. jula 2001. godine. Prvostepeni sud je zaključio da je osnovan samo dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tekst pod nazivom "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. augusta 2001. godine. Sud je, naime, na osnovu iskaza stranaka i saslušanog svjedoka Nemanje Zvjerca i novinara Dragana Risojevića, došao do uvjerenja da se radi o informaciji koja nije istinita, koju je novinar objavio a da prethodno nije provjerio radi li se o istinitoj informaciji. Navedenim tekstom je, po mišljenju suda, prenesena neistinita informacija koja se tiče državljanstva tužioca, što predstavlja nezakonitu povredu njegovog ugleda, te da mu je time prouzrokovana šteta koja se ogleda u duševnim patnjama zbog povrede časti i ugleda. S obzirom da je apelant, po mišljenju tog suda, odgovoran za prenošenje neistinite informacije, tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete u vidu pravične naknade za povredu ugleda. Iznos od 2.000 KM predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju za pretrpljenu nematerijalnu štetu u smislu člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je dio tužbenog zahtjeva za javno izvinjenje, kao i ostatak postavljenog tužbenog zahtjeva neosnovan.
  • 8.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine potvrdio prvostepenu presudu, te naveo da tekst "Hrvatski državljanin ministar u Vladi RS" od 31. augusta 2001. godine sadrži neistinitu informaciju. Suprotno navodima u apelantovoj žalbi da je spornim tekstom samo prenesena izjava određenog lica, bez izražavanja stava o istinitosti te izjave, taj sud smatra da je tačno da se najvećim dijelom spornog teksta prenosi izjava Nemanje Zvijerića o njegovoj inicijativi koju je pokrenuo kod Ustavnog suda Republike Srpske, a u vezi sa državljanstvom tužioca, i mogućnost da on vrši funkciju ministra u Vladi RS-a. Međutim, Okružni sud je naveo da posljednji dio teksta (u kojem, između ostalog, stoji: "...ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz knjige hrvatskih državljana...") ne predstavlja prenošenje izjave nekog lica, već komentar autora teksta, koji implicira istinitost tvrdnji da je tužilac strani državljanin, a time i nezakonitost njegovog imenovanja za ministra u Vladi RS-a. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i zaključio da je tužiocu, prenošenjem neistinitog izražavanja, prouzrokovana šteta, koja se ogledala u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
  • 10.
    Obrazlažući svoje navode u pogledu prava na slobodu izražavanja, apelant ističe da je u spornom tekstu apelantov novinar prenosio potpuno istinitu informaciju, u osnovi izbjegavajući da iznese svoje vlastite stavove i komentare u vezi sa tom informacijom. Naime, apelant ističe da je u konkretnom slučaju riječ o informaciji da je "Š...Ć Direktor računovodstvenog centra male privrede RS, Nemanja Zvijerac, pokrenuo pred Ustavnim sudom RS inicijativu o ocjeni ustavnosti imenovanja Petra Kunića na funkciju ministra. Š...Ć Kunićevim imenovanjem Š...Ć prekršeno je više članova Ustava, jer je za ministra imenovan državljanin Republike Hrvatske". Apelant također navodi da se na osnovu utvrđenih činjenica u konkretnom slučaju ne može zaključiti da postoji kleveta, jer ne postoji uvjet neistinitosti izražavanja, u smislu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete.
  • 11.
    Apelant smatra da u ovom slučaju nije prekoračio granice postavljene standardom "zaštite ugleda drugih". Naime, granice prihvatljive kritike su mnogo šire u odnosu na političare kao takve, nego u odnosu na druga lica. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužilac, se neizbježno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije.
  • 12.
    Povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je tužilac na ročištu od 27. augusta 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih "Nezavisnih novina", kao printanog medija, koji nema svojstvo pravnog lica (član 291. ZPP-a), tužio apelanta. Apelant ističe da sud na ročištu, niti kasnije tokom postupka, nije donio odluku u vezi sa spomenutim preinačenjem. Apelant, osim toga, navodi da se punomoćnik prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenom preinačenju tužbe, u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnom preinačenju, također u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Okružni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani s obzirom da je u toku postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje iz kojeg je proizašao zaključak da objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužiocu prouzrokovana šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude.
  • 14.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom koja je predmet apelacije nije povrijeđen član 10. Evropske konvencije. U obrazloženju presude navedeni su razlozi zbog kojih je tužiocu dosuđena nematerijalna šteta, kao pravična i razumna satisfakcija.
  • 15.
    Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

"Opći dio

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Š...Ć.

Odgovornost za klevetu

Član 5.

Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Š...Ć.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

  • a)
    ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
  • b)
    kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
  • c)
    ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja Š...Ć.

Obaveza ublažavanja

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

Rokovi zastarjelosti

Član 12.

Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužilac saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet osobe koja je prouzrokovala štetu i ni u kom slučaju se ne može produžiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.Š...Ć"

  • 17.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, i 39/03)

"Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Š...Ć.

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."

  • 18.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03)

"Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona."

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 22.
    Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mez�t�r-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava.
  • 23.
    U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-2033/01 od 13. januara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-657/04 od 16. maja 2006. godine, jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe. Naime, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 66. ZPP-a, preduzeo potrebne radnje radi otklanjanja nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio, što je potvrdio i drugostepeni sud, da se u konkretnom slučaju nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravnog lica.
  • 24.
    Dakle, apelant je, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra da procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mez�t�r-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
  • 25.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 26.
    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio apelacije, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 27.
    U odnosu na apelantove navode o povredi člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Okružnog suda broj Gž-657/04 od 16. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 19. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. augusta 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u odnosu na ovaj dio navoda, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja."

Član 10. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda."
  • 30.
    Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te stoga jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
  • 31.
    Ugroziti, stoga, na bilo koji način, slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena prava novinara nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 32.
    To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
  • 33.
    Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
  • 34.
    Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Ovdje je bitno napomenuti da je ovaj stav Evropskog suda uvršten u Zakon o zaštiti od klevete, kao njegov član 1. tačka a). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je kriminalna i da krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije, smatrao je da dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije.
  • 35.
    Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda broj 9815/82 od 8. jula 1986. godine i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda broj 28114/95 od 28. septembra 1999. godine). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 36.
    Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i, u pojedinim aspektima, pružaju čak i veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 37.
    S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da član 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao obavezan uvjet, propisuje da je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, prema citiranom članu Zakona o zaštiti od klevete, navedene radnje treba da se preduzmu prije podnošenja tužbe. Osim toga, prema odredbama člana 5. stav 3. Zakona o zaštiti od klevete, ukoliko se radi o licu koje, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa (javno lice), te ukoliko takvo lice podnosi tužbu, štetnik odgovara za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem neistinite činjenice jedino ako je znao da je to izražavanje neistinito ili je zbog nepažnje zanemario neistinitost izražavanja.
  • 38.
    Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, obrazlažući da "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
  • 39.
    U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 40.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
  • 41.
    Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.
  • 42.
    Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži činjenične navode o tome da je tužilac hrvatski državljanin. U spornom izražavanju je, između ostalog, navedeno da "ostaje da sačekamo da li će u međuvremenu ministar Kunić riješiti da se ispiše iz knjige hrvatskih državljana", a čime apelant implicira istinitost tvrdnji da je tužilac hrvatski državljanin, a samim tim i nezakonitost njegovog imenovanja za ministra u Vladi Republike Srpske.
  • 43.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito imajući u vidu propust apelanta da prethodno provjeri s tužiocem podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da sporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiočevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze.
  • 44.
    Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i tužiočevog prava na ugled. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, donošenjem osporenih presuda sudovi su pravilno ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti da su redovni sudovi izašli van dopuštenog stepena slobodne procjene.
  • 45.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu nanesenu tužiočevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da "zaštiti prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.