USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 977/06, rješavajući apelaciju Viktora Dadića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Viktora Dadića, Gordana Škobića, Dušanke Šoljić-Ćorić, Gordane Jurić i Ivanke Dugandžić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-448/05 od 16. februara 2006. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Viktora Dadića, Gordana Škobića, Dušanke Šoljić-Ćorić, Gordane Jurić i Ivanke Dugandžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-448/05 od 16. februara 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Viktor Dadić, Gordan Škobić, Dušanka Šoljić-Ćorić, Gordana Jurić i Ivanka Dugandžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokatica iz Mostara, podnijeli su 30. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-448/05 od 16. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 7. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Istovremeno, od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 8. maja 2008. godine je zatraženo da Ustavnom sudu dostavi spis broj P-246/98-I.
- 3.Odgovor na apelaciju Pravobranilaštvo je dostavilo 23. maja 2008. godine, Kantonalni sud 28. maja 2008. godine, a Općinski sud je 26. maja 2008. godine dostavio spis broj P-246/98-I.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Pravobranilaštva i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantima 13. oktobra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelanti su bili zaposlenici Vijeća za prekršaje Mostar (u daljnjem tekstu: Vijeće za prekršaje) Hrvatske Republike Herceg-Bosne (u daljnjem tekstu: HR HB), odnosno Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (u daljnjem tekstu: HZ HR) koji je u toku svog postojanja nekoliko puta mijenjao organizaciju. Na sve korisnike budžeta HR HB, osim na zaposlenike sudova, primjenjivan je član 15. Odluke o plaćama korisnika budžeta HR HB, odnosno budžeta općina ("Narodni list HR HB" broj 6/94, u daljnjem tekstu: Odluka) i to počevši od 1. januara 1994. godine. Navedeni član se odnosio na isplatu dijela plaća na ime minulog rada. Kako su apelanti bili zaposlenici Vijeća za prekršaje nije im isplaćivan dio plaće koji se odnosi na minuli rad, a pojedinim zaposlenicima niti osnovna plaća. Apelanti su od Ministarstva pravde HR HB, sa čijeg su računa isplaćivane plaće za zaposlenike u organima pravosuđa, a na koji je uplaćivan i dio sredstava za minuli rad, te od Regulacionog fonda koji je prije i nakon ukidanja HR HB predstavljao tijelo za prijelazni period, bezuspješno su nekoliko puta, a zadnji put 19. marta 1997. godine, tražili isplatu neisplaćenih primanja. Nakon toga, apelanti su 4. februara 1998. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu sa zahtjevom da im Ministarstvo pravde Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ministarstvo pravosuđa i uprave Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) isplate ukupan iznos od 29.808 kuna na ime zarađenih a neisplaćenih plaća i minulog rada za period od 1. januara 1994. godine pa do kraja 1997. godine. Dalje, apelanti su se, nakon provođenja finansijskog vještačenja, konačno opredijelili za tužbeni zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 10.213,80 KM.
- 7.Općinski sud je 22. juna 2001. godine podnio prijedlog Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) da odredi drugi stvarno nadležni sud van Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK), koji je Vrhovni sud odbio jer je zaključio da ne postoje razlozi za određivanje drugog stvarno nadležnog suda van područja HNK. Naime, članom 60. stav 2. Zakona o parničnom postupku predviđeno je da do delegacije nadležnosti suda van kantona može doći ako je, zbog prebivališta stranaka, tako lakše provesti postupak u drugom kantonu, kao i iz drugih važnih razloga, za koje Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju postoje.
- 8.Općinski sud je Presudom broj P-246/98-I od 5. novembra 2004. godine usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao drugotuženog da apelantima na ime dospjelih a neisplaćenih plaća i dijelova plaća po osnovu minulog rada isplati iznose navedene u dispozitivu predmetne presude. Pored toga, drugotuženi je obavezan da apelantima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.516,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom od pravosnažnosti presude do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Osim toga, apelanti su obavezani da prvotuženom isplate iznos od 990 KM na ime troškova parničnog postupka također u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U toku zakonom propisanog postupka i nakon provedenih dokaza Općinski sud je zaključio sljedeće.
- 9.Prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti bili zaposlenici Vijeća za prekršaje, na različitim funkcijama i radnim mjestima, te im je na osnovu člana 7. odnosno 12. Odluke utvrđena plaća, i to: apelantu Viktoru Dadiću, predsjedniku Vijeća za prekršaje, u iznosu od 2.580 kuna, Dušanki Čorić-Šoljić, sutkinji i Gordanu Škobiću, sudiji, u iznosu od po 2.460 kuna, Gordani Jurić, sekretarici, u iznosu od 1.200 kuna i Ivanki Duganjdžić, zapisničarki-daktilografkinji, u iznosu od 720 kuna, te da apelantima nikada nije Ministarstvo pravosuđa i uprave isplaćivalo uvećanje plaće iz člana 15. Odluke, a koje su drugi zaposlenici iste kategorije dobijali počevši od 1. januara 1994. godine. Prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer prema shvatanju tog suda potraživanja neisplaćenih plaća imaju karakter povremenih potraživanja koja zastarijevaju za tri godine, te da su prema navedenoj odredbi ZOO zastarjela potraživanja apelanata za period nakon 4. februara 1995. godine. Stoga je sud usvojio prigovor prvotuženog i drugotuženog da je potraživanje za taj period zastarjelo. Dalje, prema obrazloženju Općinskog suda, Federalno ministarstvo pravde je osnovano Zakonom o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 8/95, 2/96 i 9/96). Članom 23. navedenog zakona je propisano da se u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu toga zakona donese Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i zaposli odgovarajuće osoblje, što znači da prvotuženi nije preuzeo apelante u radni odnos nakon prestanka postojanja Vijeća za prekršaje, te stoga nema nikakvih finansijskih niti bilo kakvih drugih obaveza prema njima, pa je sud zaključio da ne postoji pasivna legitimacija prvotuženog. Nasuprot tome, Općinski sud je utvrdio da postoji pasivna legitimacija drugotuženog jer su apelanti bili zaposlenici Vijeća za prekršaje, te da na rješenjima o zaposlenju nekih od njih stoji pečat drugotuženog, što je dokaz da postoji obaveza drugotuženog da apelantima isplati zarađene a neisplaćene plaće.
- 10.Nakon toga, Općinski sud je 22. februara 2005. godine donio i Dopunsku presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženog, jer je to propustio da uradi u presudi od 5. novembra 2004. godine.
- 11.Na Presudu Općinskog suda broj P-246/98-I od 5. novembra 2004. godine drugotuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je žalbu uvažio Presudom broj GŽ-448/05 od 16. februara 2006. godine i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog. Naime, prema obrazloženju Kantonalnog suda, članom 1. Uredbe o primjeni Zakona o prekršajima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme trajanja ratnog stanja na teritoriji HZ HB ("Narodni list HZ HB" broj 1/92) preuzet je Zakon o prekršajima Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SR Bosne i Hercegovine" br. 19/86, 42/87, 33/89, 2/90 i 22/91). Čl. 3, 4. i 5. navedene Uredbe propisano je da se osnuje Vijeće za prekršaje na teritoriji HZ HB sa sjedištem u Mostaru, s tim da ovo vijeće ima sva ovlaštenja i dužnosti republičkog suda za prekršaje, a odluke se donose u vijeću sastavljenom od trojice sudija. Dalje, Kantonalni sud navodi da su članom 7. stav 1. tač. 8. i 9. Odluke o plaćama korisnika budžeta HR HB i budžeta kantona i općina ("Narodni list HZ HB" broj 6/94) utvrđeni koeficijenti plaća za predsjednika i sudije Republičkog suda za prekršaje. S obzirom da se u navedenoj odluci ne spominje Vijeće za prekršaje HR HB već samo Republički sud za prekršaje i općinski sudovi za prekršaje, te da su apelantima koji su bili zaposleni u svojstvu sudija i predsjednika obračunavane plaće na osnovu koeficijenata utvrđenih za Republički sud za prekršaje, to je Kantonalni sud zaključio da su Republički sud za prekršaje i Vijeće za prekršaje jedan te isti sud.
- 12.Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je u rješenjima o zasnivanju radnog odnosa apelanata iz 1992. i 1993. godine predmetni sud nazivan Višim sudom za prekršaje, dok se u prijavama osiguranja i rješenjima o prestanku radnoga odnosa pojedinih apelanata taj sud naziva Vijećem za prekršaje HR HB. Uvidom u relevantnu dokumentaciju o zaposlenju i prestanku radnoga odnosa apelanata, Kantonalni sud je utvrdio da se na njima nalazi zaglavlje i pečat sa oznakom ili Višeg suda za prekršaje HR HB ili Vijeća za prekršaje HR HB, te da ni na jednom dokumentu, osim na rješenju o prestanku radnog odnosa apelantice Gordane Jurić, nema oznake HNK ili Federacije Bosne i Hercegovine. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da je Odlukom Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine broj U 28/93 poništena odluka o proglašenju HR HB, što znači da pravni sistem Republike Bosne i Hercegovine nije priznavao pravno postojanje HR HB pa samim time nije ispravan zaključak Općinskog suda da je HNK pravni slijednik HR HB jer je HNK izvorna tvorevina novog državno-pravnog sistema (vidi Odluku Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine U 28/93 objavljena u "Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine" broj 6/94). Nasuprot tome, Sporazumom o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno je da će paralelno sa prijenosom funkcija sa Vlade Republike Bosne i Hercegovine na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine doći do prijenosa svih funkcija postojećih civilnih vlasti i organa u područjima Federacije Bosne i Hercegovine pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane na institucije Federacije Bosne i Hercegovine. Rečeno je da će se vlasti raspustiti mjesec dana nakon usvajanja zakonskih prijedloga u pojedinim oblastima, od kojih je jedna i sudstvo, ali da to nije značilo da su preuzete i institucije koje su imale određene funkcije. Konkretno, Zakonom o prekršajima ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" broj 8/99) je propisana potpuno nova organizacija sudova za prekršaje, prestali su da važe zakoni o prekršajima koji su do tada važili, te je predviđen način izbora sudija novih sudova i to preko konkursa. Na osnovu toga, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su u spornom periodu bili imenovani u bilo kojem sudu koji je odlukom kantonalnih vlasti priznat kao organ Kantona. Nasuprot tome, Kantonalni sud navodi da je iz dokumentacije vidljivo da su bili zaposleni u sudovima HR HB, pa da samim time i ne postoji pasivna legitimacija HNK da isplati predmetne plaće.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelanti u apelaciji navode povredu prava na pravično suđenje, prava na suđenje u razumnom roku i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te u činjenici da je navedeni sudski postupak trajao osam godina što je nerazumno dugo s obzirom da se radi o sporu iz radnog odnosa koji je po prirodi hitan postupak. Osim toga, apelanti navode da pobijana drugostepena presuda nije niti fer niti pravična jer reorganizacija države nepotrebno pada na teret garantiranih prava apelanata.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo navodi da apelanti nisu dobili rješenja o zasnivanju radnog odnosa niti od jednog organa HNK već od HR HB, da je Odlukom Ustavnog suda Republike Bosne i Hercegovine poništena odluka o proglašenju HR HB pa samim tim HNK ne može biti pravni slijednik HR HB, niti se odluke sudova mogu zasnivati na nečemu što je "fer" i "pošteno" već na zakonskim propisima.
- 15.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da, prema ocjeni tog suda, postoji pasivni legitimitet prvotuženog, a ne drugotuženog, ali da apelanti nisu podnijeli žalbu protiv dopunske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, pa stoga Kantonalni sud nije ni mogao preinačiti dopunsku presudu.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
"Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanu rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."
- 17.U Sporazumu o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
"II A 4.
Paralelno sa prijenosom funkcija sa Vlade Republike Bosne i Hercegovine na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine doći će do prijenosa svih funkcija postojećih civilnih vlasti i organa u područjima Federacije Bosne i Hercegovine pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane na institucije Federacije, a te će vlasti i organi biti raspušteni mjesec dana nakon usvajanja zakonskih prijedloga u pojedinim oblastima."
- 18.U Zakonu o sudovima Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine HNK" broj 5/98) relevantne odredbe glase:
"Član 27.
Organizacija i postupak pred sudovima za prekršaje regulirat će se posebnim zakonom."
VI. Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 20.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 21.U konkretnom slučaju apelacija je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj GŽ-488/05 od 16. februara 2006. godine, odnosno zbog dužine trajanja postupka koji je okončan navedenom presudom. Ovu Presudu apelanti su primili 3. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 30. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 22.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 23.Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
I. Pravo na pravičan postupak
- 24.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 25.Ustavni sud konstatira da su apelanti, u skladu sa tada važećim odredbama člana 83. stav 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89) koji je u spornom periodu primjenjivan, podnijeli tužbu Općinskom sudu radi isplate zarađenih a neisplaćenih plaća za period od 1. januara 1994. godine pa do kraja 1997. godine, a nakon neuspješnih pokušaja da ostvare svoja prava kod poslodavaca. Prema praksi Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u konkretnom slučaju zadatak Općinskog suda je bio, prije svega, da utvrdi jesu li prvotuženi i drugotuženi pasivno legitimirani za isplatu zarađenih a neisplaćenih plaća apelantima u spornom periodu. Dakle, parnični postupak povodom tužbe apelanata jeste spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju građanska prava apelanata, pri čemu su apelanti zainteresirani da se konačna odluka o njihovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u predmetnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
- 26.S obzirom da se apelanti žale, između ostalog, na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Period koji se uzima u obzir
- 27.Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini trajanja postupaka koji su pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom kojim je zasnovana njihova vremenska nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je premašilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 28.Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu postupak počeo 4. februara 1998. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu, a da je postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda, 16. februara 2006. godine. Dakle, cjelokupan postupak je pred prvostepenim i drugostepenim sudom trajao nešto preko osam godina. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.
b) Složenost predmeta
- 29.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 30.U sklopu tužbenog zahtjeva trebalo je riješiti pitanje jesu li prvotuženi i drugotuženi odgovorni za isplatu dospjelih a neisplaćenih plaća. Takav spor, s obzirom da se radi o radnom sporu, po prirodi zahtijeva hitno postupanje. Dokazni postupak koji je sud trebalo da provede do donošenja prvostepene presude sastojao se od provođenja dokaza - uvida u relevantnu dokumentaciju, te provođenja finansijskog vještačenja. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, može se okarakterizirati kao relativno složen.
c) Ponašanje apelanata
- 31.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
- 32.U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati jesu li apelanti svojim ponašanjem doprinijeli da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da apelanti u toku cijelog postupka nisu tražili odgađanje ročišta, da su u ostavljenom roku precizirali tužbeni zahtjev, te da su više puta urgirali da se zakazuju i održavaju ročišta i okonča postupak.
- 33.Ustavni sud, na osnovu izloženog, zaključuje da ponašanje apelanata nije uopće doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka.
d) Ponašanje suda
- 34.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).
- 35.Kad je riječ o ponašanju redovnih sudova, Ustavni sud konstatira da je postupak pred Općinskim sudom trajao od 4. februara 1998. godine pa do 5. novembra 2004. godine, odnosno do donošenja Presude broj P-246/98-I. Dakle, postupak pred prvostepenim sudom trajao je šest godina i devet mjeseci. Nakon donošenja navedene presude, drugotuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je 16. februara 2006. godine donio Presudu broj GŽ-488/05. Dakle, postupak pred Kantonalnim sudom je trajao godinu i tri mjeseca. Iz navedenog slijedi da je postupak po tužbenom zahtjevu apelanata trajao ukupno više od osam godina.
- 36.S obzirom na iznesene činjenice postupka koje se odnose na neodgovornost apelanata za dužinu trajanja postupka, činjenicu da se radi o radnom sporu i zaključak Ustavnog suda da je riječ o relativno složenom postupku može se zaključiti da se radilo o nerazumno dugom trajanju postupka. Ovo posebno ako se ima u vidu da je postupak trajao dugo isključivo zbog načina vođenja postupka, prvenstveno Općinskog pa zatim i Kantonalnog suda, što znači da odgovornost za trajanje postupka u naznačenom vremenu snose isključivo navedeni redovni sudovi.
- 37.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 38.Suština navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, apelanti navode da pobijana drugostepena presuda nije niti fer niti pravična jer reorganizacija države nepotrebno pada na teret garantiranih prava apelanata.
- 39.Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Pored toga, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII).
- 40.U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Kantonalnog suda utvrđeno da apelanti u toku cijelog postupka nisu dokazali da su bili zaposleni niti na bilo koji drugi način radno vezani za drugotuženog. Naprotiv, iz dokumentacije koja je predočena u postupku pred redovnim sudovima vidljivo je da zaglavlja rješenja o zasnivanju radnog odnosa, kao i pečati, sadrže naziv Vijeća za prekršaje HR HB ili Višeg suda za prekršaje HR HB, a da nema nikakvog dokaza da je sporna rješenja izdao drugotuženi. Pored toga, Sporazumom o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno je da će paralelno sa prijenosom funkcija sa Vlade Republike Bosne i Hercegovine na Vladu Federacije Bosne i Hercegovine doći do prijenosa svih funkcija postojećih civilnih vlasti i organa u područjima Federacije Bosne i Hercegovine pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane na institucije Federacije Bosne i Hercegovine, a te će se vlasti raspustiti mjesec dana nakon usvajanj? zakonskih prijedloga u pojedinim oblastima, od kojih je jedna i sudstvo. Ustavni sud podsjeća da u navedenom sporazumu nije predviđeno preuzimanje osoblja zaposlenog u zatečenim organima vlasti. Na osnovu citiranog Sporazuma donesen je Zakon o prekršajima ("Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona" broj 8/99) kojim je propisana potpuno nova organizacija sudova za prekršaje, prestali su da važe zakoni o prekršajima koji su do tada važili, te je predviđen način izbora sudija novih sudova i to putem konkursa. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da zaključak Kantonalnog suda u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva ne odaje dojam proizvoljnosti u primjeni relevantnog prava i da je navedeni sud za svoju odluku naveo iscrpne, detaljne i logične razloge koji ne dovode u pitanje pravičnost postupka pred navedenim sudom.
- 41.Dalje, Ustavni sud na temelju raspoložive dokumentacije primjećuje da su apelanti imali mogućnost da predlažu i iznose dokaze i činjenice u svoju korist u toku cijelog postupka i da daju primjedbe i prigovore na tvrdnje suprotne parnične strane, pa stoga Ustavni sud zaključuje da je tvrdnja apelanata da nisu imali fer i pošteno suđenje te da im je bio uskraćen pristup sudu samo paušalna, jer Ustavni sud nije našao nikakve dokaze kojima bi bile potvrđene te tvrdnje.
- 42.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pristup sudu i pravičan postupak, koji su analizirani u prethodnim tačkama, neosnovana, te da u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
III. Ostali navodi
- 43.Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata koji se tiču navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 44.S obzirom na činjenice postupka i zaključak Ustavnog suda da se radilo o radnom sporu čiji je postupak hitan, da je u pitanju relativno složen postupak, te imajući u vidu da apelanti nisu doprinosili odgađanju u postupanju sudova, Ustavni sud je zaključio da je parnični postupak povodom tužbe apelanata koji je trajao više od osam godina prešao granice razumnog roka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Ustavni sud nije utvrdio da su redovni sudovi primijenili zakon proizvoljno, kao niti da postupak u cjelini ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu s obzirom da pobijana odluka nije rezultat proizvoljnosti u načinu na koji su primijenjeni relevantni propisi.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.