USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3280/06, rješavajući apelaciju Nihade Šabanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija Nihade Šabanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000703 od 31. oktobra 2006. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
IX. Uvod
- 1.Nihada Šabanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000703 od 31. oktobra 2006. godine.
X. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. decembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. januara 2007. godine, a tuženi 11. januara 2007. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositeljici apelacije 21. novembra 2008. godine.
XI. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu protiv tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate regresa, vrijednost spora 998,86 KM, Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P-189/05 od 30. decembra 2005. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantici na ime neisplaćenog regresa za 2002. godinu isplati iznos od 473,88 KM, za 2003. godinu iznos od 524,98 KM što ukupno iznosi 998,86 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. marta 2005. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.044 KM.
- 7.U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je nakon provedenog postupka sud utvrdio da je apelantica radnica u Općinskom sudu za prekršaje Živinice, te da joj nije isplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora. Sud je utvrdio da je tuženi pasivno legitimisan, jer je članom 106. Zakona o sudovima propisano da kanton, između ostalog, osigurava i sredstva za rad sudova, dok je odredbom člana 2. Zakona o budžetu Tuzlanskog kantona propisano da se među ostalim korisnicima budžeta smatraju i pravosudni organi kantona, a kanton je dužan da u svome budžetu obezbijedi sva potrebna sredstva za rad sudova. Sud je također našao da je neosnovan prigovor tuženog da je tužba neblagovremena, jer u skladu sa Zakonom o radu apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa, u skladu sa članom 106, nastupa u roku od tri godine. Što se tiče obaveze tuženog da isplati apelantici naknadu za regres, sud se pozvao na odredbe čl. 7. i 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine i član 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona, zaključivši da pravo apelantice na regres za godišnje odmore proizlazi iz citiranih zakonskih odredbi Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Sud je dalje naveo da je tuženi 2. aprila 2002. godine potpisao Kolektivni ugovor koji ga, u smislu odredbe člana 73. navedenog ugovora, obavezuje na njegovu primjenu. Sud je, dalje, istakao da je odredbama člana 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona i čl. 29. i 32. Kolektivnog ugovora određena naknada za regres u iznosu od 70% od plaće ili najmanje u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za prethodna tri mjeseca, pa je iznos utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke.
- 8.Kantonalni sud je, u postupku rješavanja o žalbi tuženog podnesenoj protiv Presude Općinskog suda broj P-189/05 od 30. decembra 2005. godine, donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000703 od 31. oktobra 2006. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i obavezo apelanticu da tuženom naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 720 KM.
- 9.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor neblagovremenosti tužbe, o čemu je dao potpune i pravilne razloge, koje je prihvatio i ovaj sud. Dalje je navedeno da je osnovana žalba tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivanjem na odredbu člana 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer se u smislu odredbe člana 168. tog zakona na zaposlenike u kantonalnim organima uprave primjenjuju samo odredbe člana 1. do člana 137. navedenog zakona. Sud dalje navodi da tuženi u žalbi osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno cijenio pravni značaj i posljedice Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora zaključenog 2. aprila 2002. godine između tuženog i Samostalnog sindikata organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), te da je u tom pogledu relevantna odredba člana 2. Sporazuma iz koje slijedi da su se ugovorne strane saglasile da odlažu primjenu odredbi čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu tuženog ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora, odnosno odredbe člana 4. stav 1. Sporazuma, kojim je predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima budžeta tuženog u tekućoj godini. Navedene odredbe prvostepeni sud nije tumačio u vezi sa odredbama člana 5. Sporazuma kojima je ugovoreno da će strane potpisnice najkasnije dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za iduću budžetsku godinu o načinu i mogućnostima primjene odredaba Kolektivnog ugovora, a za slučaj da se sporazum ne postigne u roku od 30 dana ugovoreno je da se nastali kolektivni spor povjeri na odlučivanje arbitraži uz primjenu odredaba Sporazuma do konačne arbitražne odluke. Također, prvostepeni sud je trebao imati u vidu i član 6. Sporazuma kojim je regulirano da su odredbe Sporazuma obavezujuće za obje strane, da Sporazum ima snagu izvršne isprave i da stupa na snagu danom potpisivanja. Sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je, u situaciji u kojoj je po isteku 2002. godine ostala odložena primjena odredaba člana 32. Kolektivnog ugovora, primjenom navedene odredbe obavezao tuženog da apelantici isplati regres za 2002. i 2003. godinu.
XII. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelantica ističe da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je nakon pristupanja Kolektivnom ugovoru tuženi istog dana (2. aprila 2002. godine) zaključio sa predsjednikom granskog sindikata Sporazum kojim je dijelom odložena primjena granskog kolektivnog ugovora, dijelom utvrđeni niži iznosi naknada od iznosa utvrđenih kolektivnim ugovorom, a dijelom isplata naknada uvjetovana finansijskim stanjem i mogućnostima u budžetu. Apelantica dalje navodi da navedeni sporazum nema potrebnu pravnu snagu da mijenja, odlaže i derogira granski kolektivni ugovor, da je Sporazum potpisao predsjednik granskog sindikata bez odluke Glavnog odbora sindikata, te da on nije objavljen u "Službenim novinama TK-a". Dalje se navodi da je Kantonalni sud u svojoj ranijoj praksi, u potpuno istim predmetima sa identičnim tužbenim zahtjevima i uz primjenu istih zakonskih odredbi kao u predmetnom postupku, usvajao tužbene zahtjeve tužitelja.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacija odbije. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj presudi dao iscrpne razloge zbog čega je smatrao da je žalba tuženog osnovana, a samim tim tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 12.Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Kolektivni ugovor nije mogao obavezivati tuženog, jer ga on nije potpisao, a Sporazumom od 2. aprila 2002. godine odgođeno je primjenjivanje odredaba Kolektivnog ugovora koji se odnosi na plaće. Dalje, tuženi je istakao da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pitanjima službenika organa uprave ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/02 i 15/03) propisano da će se regres isplaćivati u skladu sa mogućnostima budžeta. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
XIII. Relevantni propisi
šma i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
(1) Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona.
Član 2.
(2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor.
Član 23.
(2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Član 30.
Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom.
Član 32.
(2) Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor.
Član 34.
(1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno."
Zakon o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 117.
Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje.
Član 119.
Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona."
Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 32.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
Član 73.
(1) Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici.
(2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora.
Član 74.
(1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat."
Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
(1) Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu.
(2) Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:
da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;
Član 13.
Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku."
Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje 'V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici).
Član 2.
Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja 'V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada' dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.
Član 4.
Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom."
XIV. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000703 od 31. oktobra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
XV. Meritum
- 18.Apelantica pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
- 19.Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06, (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/08 od 22. januara 2008. godine), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa, iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom.
Ostali navodi
- 20.Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelantice o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, kao i povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
XVI. Zaključak
- 21.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa apelantici, pozivajući se na to da ne postoje propisi kojim se utvrđuje visina regresa, iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 22.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.