USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1233/06, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Gordane Ivanović.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Rs.345/92"R" od 14. oktobra 2004. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 24. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs.345/92"R" od 14. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda zatraženo je 19. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je 26. novembra 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Kantonalnog suda dostavljen je apelantici 28. novembra 2008. godine.
- 5.Ustavni sud je 15. oktobra 2008. godine od Općinskog suda zatražio da dostavi spis broj Rs.345/92. Općinski sud je dopisom od 27. oktobra 2008. godine obavijestio Ustavni sud da je predmetni spis 14. maja 2008. godine dostavljen Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za reviziju.
- 6.Ustavni sud je 31. oktobra 2008. godine zatražio od Vrhovnog suda da mu dostavi spis broj Rs.345/92"R", koji je i dostavljen ovom sudu 14. novembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda, kao i činjenice koje su utvrđene uvidom u spis Općinskog suda mogu se sumirati na sljedeći način:
- 8.Apelantica je 14. jula 1992. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv DD "2. oktobar" Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Uvidom u spis Općinskog suda utvrđeno je da je ovaj sud 14. decembra 1995. godine donio Rješenje broj Rs.345/92"R" kojim je usvojio apelanticin prijedlog da se odredi privremena mjera i tuženom naložio da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi do pravosnažnog okončanja ovog postupka. Dalje je utvrđeno da Općinski sud nije održavao ročišta do 21. maja 2003. godine. Tada je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme do 15. oktobra 2003. godine, kada je i održano. Prema stanju spisa u predmetnom postupku, Općinski sud je u periodu od 15. oktobra 2003. godine do donošenja prvostepene presude (14. oktobra 2004. godine) održao sedam ročišta kojima tuženi nije prisustvovao iako je uredno bio obavještavan o svakom zakazanom ročištu. U međuvremenu apelantica je u više navrata podnosila pisane urgencije predsjedniku suda radi zakazivanja ročišta (29. maja, 15. augusta i 8. septembra 2003. godine).
- 9.Općinski sud je 14. oktobra 2004. godine donio Presudu broj Rs. 345/92 "R" kojom je utvrdio da je tuženi dužan apelantici na ime neisplaćene naknade za prevoz isplatiti ukupno 1.590,00 KM, te na ime regresa za godišnji odmor iznos od 1.352,11 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražila da se poništi odluka tuženog kako je navedeno u stavu III izreke predmetne presude, odnosno odbačen je višak apelanticinog tužbenog zahtjeva kako je navedeno u stavu IV izreke presude.
- 10.Kantonalni sud je 22. februara 2006. godine, u postupku rješavanja povodom apelanticine žalbe podnesene protiv Presude Općinskog suda od 14. oktobra 2004. godine, donio Presudu broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine kojom je apelanticinu žalbu djelimično uvažio, i to u dijelu preinačavanja stava II izreke presude u vezi sa zateznom kamatom na dosuđene iznose, a u preostalom dijelu stav II izreke prvostepenu presudu je potvrdio. Istom presudom Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio u stavu III tačka 3. izreke, tako da je tuženi obavezan da apelantici isplati na ime vrijednosti manje isporučenih prehrambenih artikala i sredstava za pranje iznos od 149,75 KM sa zateznom kamatom. Istom presudom je potvrđena prvostepena presuda, i to u stavu I, stavu III tač. 1. i 2, te u st. IV i V.
- 11.Općinski sud je 23. marta 2006. godine Rješenjem broj Rs. 345/92 "R" ispravio Presudu ovog suda isti broj od 14. oktobra 2004. godine u dijelu izreke presude, tako što se poslije riječi "za period od I do XII mjeseca 2002. godine, iznos od 31,00 KM mjesečno" dodaju riječi " za period od I do II mjeseca 2003. godine iznos od po 31,00 KM". U obrazloženju Rješenja je navedeno da prilikom izrade prepisa presude, očiglednim propustom, nije naveden iznos naknade za prevoz za period u kome dijelu je izreka presude dopunjena.
- 12.Uvidom u spis redovnog suda Ustavni sud je utvrdio da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gvl-07-000007 od 2. augusta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Žpp-07-000003 od 21. decembra 2007. godine, odbijen apelanticin prijedlog kojim je tražila da se ponovi postupak pravosnažno okončan potvrđenom Presudom Općinskog suda broj Rs. 345/92"R" od 14. oktobra 2004. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelantica se žali na dužinu trajanja postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji je pokrenula tužbom 14. jula 1992. godine radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Također, apelantica se žali da su sudovi u postupku donošenja osporenih presuda pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o parničnom postupku, zbog čega je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud se izjasnio da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u Presudi broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine, jer smatra da je ova presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava i uz poštivanje apelanticinih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99)
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 434.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06)
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se apelantica žali da se osporene presude sudova zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba Zakona o parničnom postupku, suprotno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 2)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
- 19.Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava.
- 20.U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim prijašnjim odlukama zaključio da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine).
- 21.Ustavni sud zapaža da su i Općinski sud i Kantonalni sud pažljivo analizirali relevantne zakonske odredbe na osnovu čega su utvrdili apelanticina prava iznesena u tužbenom zahtjevu podnesenom radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Stoga, imajući u vidu navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje usljed pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje na to da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo odlukama Općinskog suda i Kantonalnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na ovaj dio apelacije, očigledno (prima facie) neosnovani.
- 22.Dalje, apelantica je ukazala na povredu prava na imovinu, prava na nediskriminaciju, prava na djelotvoran pravni lijek, zabranu zloupotrebe prava, ali nije posebnim argumentima potkrijepila ove svoje navode, niti je dostavila dokaze koji ukazuju na to da je u postupcima donošenja osporenih presuda bila diskriminirana. U suštini, i u odnosu na ove navode, ukazala je na pogrešnu primjenu materijalnog zakona. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključke Ustavnog suda o očiglednoj neosnovanosti dijela apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
- 23.U zaključku Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, čl. 13. i 17. Evropske konvencije, kao i dijela apelanticinih navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
- 24.Ispitujući dopustivost dijela apelanticinih navoda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud je utvrdio da je postupak povodom apelanticine tužbe okončan prije pokretanja postupka pred Ustavnim sudom Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 19.
VII. Meritum
- 26.Apelantica tvrdi da je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njene tužbe, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć.
Relevantni principi
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na Bosni i Hercegovini je da svoj pravni sistem organizira tako da njeni sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A broj 206-A, str. 10. i 11, stav 19). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava, čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.
- 28.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 29.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 30.Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
- 31.Predmetni postupak pokrenut je povodom apelanticine tužbe 14. jula 1992. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, pravosnažno je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1612/04 od 22. februara 2006. godine. Period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelantica žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao više od tri godine, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je ukupno trajao (do donošenja odluke Kantonalnog suda) nepunih 14 godina.
- 32.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Složenost predmeta
- 33.Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
- 34.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđuje da li apelantici pripadaju prava iz radnog odnosa u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. Ustavni sud primjećuje da se apelanticin slučaj ne može opisati kao složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je u pitanju jednostavan predmet i da pitanje njegove složenosti, odnosno jednostavnosti, nije odlučujuće za nedonošenje konačne meritorne odluke u periodu više od 14 godina.
Značaj predmeta za stranku
- 35.S obzirom na to da se radilo o sporu koji je, prema relevantnim zakonskim odredbama, hitne prirode, od sudova se tražila posebna ažurnost.
Ponašanje strana u postupku
Apelanticino ponašanje
- 36.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantici, jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je aktivno učestvovala u toku postupku pred redovnim sudovima, koristeći sva zakonom raspoloživa pravna sredstva kako bi se utvrdila osnovanost njenog zahtjeva i okončao postupak. Ustavni sud konstatira da je apelantica u predmetnom postupku prisustvovala zakazanim ročištima, te da je u nekoliko navrata dopisima tražila da se zakažu ročišta u predmetnom postupku. Dakle, apelantica je koristila pravna sredstva s ciljem ostvarivanja svojih prava, u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku dobila konačnu meritornu odluku. Ustavni sud ne nalazi u apelanticinom ponašanju bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinijela ukupnoj dužini konkretnog parničnog postupka.
Ponašanje suda
- 37.Uvidom u predmetni spis Ustavni sud konstatira da je apelantica 14. jula 1992. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Općinski sud je nakon više od devet godina donio Presudu broj Rs. 345/92 "R" od 14. oktobra 2004. godine, koja je djelimično preinačena osporenom presudom Kantonalnog suda. Općinski sud je u periodu od jula 1992. godine do oktobra 2004. godine održao osam ročišta i tek na osmom ročištu je donio navedenu presudu, koju je djelimično preinačio Kantonalni sud. Također, Ustavni sud primjećuje da Općinski sud, nakon donošenja Rješenja broj Rs.345/92 "R" od 14. decembra 1995. godine kojim je usvojen apelanticin prijedlog za određivanje privremene mjere do 21. maja 2003. godine, prema stanju spisa nije zakazao niti jedno ročište u predmetnom postupku. Nakon ovog ročišta, koje je odgođeno na neodređeno vrijeme, Općinski sud je održao šest ročišta, te donio prvostepenu presudu 14. oktobra 2004. godine.
- 38.Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud u predmetnom postupku, generalno gledajući, aktivno zakazivao ročišta samo u periodu od 21. maja 2003. godine do donošenja prvostepene presude 14. oktobra 2004. godine. Za period od podnošenja apelanticine tužbe 14. jula 1992. godine do 21. maja 2003. godine Ustavni sud zapaža da Općinski sud, osim rješenja o određivanju privremene mjere donesenog 14. decembra 1995. godine, nije održao niti jedno ročište u predmetnom postupku. Iz toga proizlazi da u konkretnom slučaju nije postupao u skladu sa odredbom člana 10. ZPP prema kojoj je bio dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da pri tome onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju stranama u postupku. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da Općinski sud nije preduzimao pravovremene mjere radi okončanja predmetnog postupka, koji je trajao duže od 12 godina. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, odnosno nije dao nikakve argumente kojima bi opravdao dužinu postupka. U odnosu na Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da je navedeni sud svoju odluku donio u razumnom vremenskom roku, uzimajući u obzir momenat podnošenja žalbe i dostavljanja spisa tom sudu na odluku o žalbi.
- 39.Ocjenjujući sve navedeno, uključujući ukupnu dužinu postupka koji je trajao nepunih 14 godina, značaj postupka za apelanticu, kao i činjenicu da se odugovlačenje postupka u potpunosti može pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje parničnog postupka (nepunih 14 godina) radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa može u potpunosti staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao odgovor na apelaciju kako bi se moglo utvrditi da li je bilo opravdanja da se postupak, koji je po zakonu hitne prirode, ovako dugo vodi.
- 41.Ustavni sud je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani ostali navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te čl. 13. i 17. Evropske konvencije, jer nije bilo elemenata koji bi ukazivali na to da je bilo nepravičnosti, odnosno apelantica nije dostavila nikakve dokaze o kršenju navedenih prava, tako da meritorno ispitivanje nije bilo potrebno.
- 42.Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.