Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1970/06, rješavajući apelaciju Ferika Hajdera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Ferika Hajdera podnesena zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u postupku izvršenja Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 201-101069-1/1 od 4. juna 2003. godine i postupku po zahtjevu za vraćanje u posjed stana od 14. maja 1999. godine podnesenom Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferika Hajdera u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne štete zbog neiscrpljivanja pravnih sredstava mogućih prema zakonu.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ferik Hajder (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja konačnih odluka u postupku izvršenja Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 201-101069-1/1 od 4. juna 2003. godine i postupku po zahtjevu za vraćanje u posjed stana od 14. maja 1999. godine podnesenom Ministarstvu za raseljena lica i izbjeglice Republike Srpske.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) Ustavni sud je 24. jula 2008. godine zatražio da dostavi odgovor na apelaciju, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 17. januara 2008. godine.
  • 3.
    Ministarstvo za izbjeglice je dostavilo odgovor na apelaciju 11. augusta 2008. godine, a Okružni sud odgovor na apelaciju i spis je dostavio na uvid 31. januara 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 16. augusta 2008. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Šipovu, u Ulici vojvode Radomira Putnika broj 5/3 (ranija Ulica Đure Pucara broj 5; u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je sporni stan napustio u toku rata, poslije čega se u sporni stan bespravno uselio S. M. (u daljnjem tekstu: korisnik spornog stana). Nakon toga je na osnovu Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-192/00 od 14. novembra 2000. godine stekao stanarsko pravo na osnovu bespravnog korištenja spornog stana u periodu od osam godina. Korisnik spornog stana je stan otkupio i uknjižio se kao vlasnik kod nadležnog suda.

a) Postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana

  • 7.
    Apelant je 14. maja 1999. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana u posjed Ministarstvu za izbjeglice - Odsjek Šipovo, koje je Rješenjem broj 05-050-54-13/99 od 29. novembra 1999. godine u cijelosti odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ovaj organ uvidom u potvrdu Stanice javne sigurnosti Šipovo broj 13-3-431/99 od 22. septembra 1999. godine i lični karton osiguranika-radnika Zajednice zdravstvenog osiguranja radnika Filijala Šipovo broj 30790815528 utvrdio da je apelant sporni stan koristio do 31. augusta 1989. godine, kada mu je i prestao radni odnos.
  • 8.
    Apelant je 7. januara 2000. godine podnio žalbu Ministarstvu za izbjeglice protiv prvostepenog rješenja, a 22. novembra 2000 godine i urgenciju u vezi sa postupanjem povodom njegove žalbe.
  • 9.
    Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 05-050-01-629/00 od 29. maja 2000. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja, pa je apelant 24. januara 2002. godine tužbom pokrenuo upravni spor.
  • 10.
    Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj U-110/02 od 15. decembra 2004. godine apelantovu tužbu uvažio, osporeni akt poništio i predmet vratio drugostepenom upravnom organu na ponovno odlučivanje o kojem u ponovnom postupku još nije odlučeno.
  • 11.
    U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je ovaj sud utvrdio da se osporeno rješenje Ministarstva za izbjeglice zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je na tako utvrđenim činjenicama izveden pogrešan zaključak. Naime, osporeno rješenje je doneseno na osnovu dokaza koji se odnose na apelantov radnopravni status, tj. činjenica koje su, prema ocjeni ovog suda, nebitne za donošenje odluke o apelantovom zahtjevu. Vrhovni sud je zaključio da je ovaj organ propustio da provede bilo koji dokaz u vezi sa okolnosti apelantovog života u predmetnom stanu do 30. aprila 1991. godine, te da utvrdi da li su odlučne, pravno relevantne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, uz poštivanje pravila postupka, na šta ga obavezuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u njegovom dopunjenom obliku. Vrhovni sud je zaključio da je Ministarstvo za izbjeglice dužno u ponovnom postupku, u smislu odredbe člana 14. navedenog zakona, kojim su definirana prava nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima, da utvrdi da li je apelant 30. aprila 1991. godine, kao podnosilac zahtjeva za vraćanje stana, bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Istom presudom je, također, utvrđeno da je Ministarstvo za izbjeglice dužno, u ponovnom postupku u roku od 30 dana od dana prijema ove presude, da donese drugi akt, poštujući pravna shvatanja ovog suda.

b) Postupak izvršenja odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica

  • 12.
    Apelant je 18. aprila 2000. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC).
  • 13.
    CRPC je Odlukom broj 201-101069-1/1 od 4. juna 2003. godine potvrdio da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Apelant je 14. jula 2003. godine podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 201-101069-1/1 Ministarstvu za izbjeglice - Odsjek Banja Luka.
  • 14.
    Odsjek Banja Luka je zaključkom broj I-08-158/03 od 28. oktobra 2003. godine prekinuo predmetni postupak radi rješavanja prethodnog pitanja, a korisniku spornog stana je naloženo da u roku od 30 dana, računajući od dana konačnosti ovog zaključka, tužbom nadležnom sudu zatraži da se utvrdi da je ugovor o otkupu spornog stana pravno valjan.
  • 15.
    U obrazloženju zaključka je navedeno da je uvidom u spise predmeta utvrđeno da je korisnik spornog stana, na osnovu ugovora o otkupu stana, izvršio upis prava vlasništva na predmetnom stanu u knjigu položenih ugovora o otkupu stanova u k.o. Šipovo, a da je apelantu Odlukom CRPC-a broj 201-101069-1/1 potvrđen status nosioca stanarskog prava. Stoga, Odsjek Banja Luka je, prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a), odlučio da zaključkom prekine predmetni postupak dok se ne riješi prethodno pitanje.
  • 16.
    Presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P.526/03 od 4. oktobra 2004. godine u parničnom postupku povodom tužbe za utvrđivanje korisnika spornog stana utvrđeno je da je njegov ugovor o otkupu spornog stana pravno valjan.
  • 17.
    Apelant je podnio žalbu Ministarstvu za izbjeglice protiv zaključka koji je donio Odsjek Banja Luka zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredaba Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. U žalbi apelant je naveo da je postupak pred ovim organom pokrenuo radi izvršenja odluke CRPC-a, te da, u skladu sa odredbama navedenog zakona, ovaj organ nije mogao prekinuti postupak izvršenja predmetne odluke radi rješavanja prethodnog pitanja.
  • 18.
    Ministarstvo za izbjeglice je 11. februara 2005. godine Rješenjem broj 05-050-01-83/05 apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, pa je apelant tužbom pokrenuo upravni spor.
  • 19.
    Okružni sud je 10. maja 2006. godine donio Presudu broj U-296/05, kojom je apelantovu tužbu uvažio, osporeni akt poništio i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
  • 20.
    U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je ovaj sud zaključio da su nadležni organi dužni, u situaciji kada je odlukom CRPC-a potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da može stupiti u posjed stana, u skladu sa članom 1. Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma, da lica iz te odluke na njihov zahtjev uvedu u posjed u skladu sa rokovima propisanim Zakonom o izvršenju odluka CRPC-a. Dalje je navedeno da odredbama navedenog zakona nije predviđena mogućnost da se prekine postupak radi raspravljanja o prethodnom pitanju, već je ta mogućnost data sudu prema odredbi čl. 12. i 12.a citiranog zakona. Također, ovaj sud je utvrdio da činjenica da se paralelno sa ovim postupkom kod tuženog nadležnog organa vodi postupak za povrat spornog stana pokrenut po apelantovom zahtjevu ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer nisu ispunjeni uvjeti za spajanje navedenih predmeta iz odredbe člana 11. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Prema tome, stav Okružnog suda je da je Ministarstvo za izbjeglice dužno u ponovnom postupku da postupi prema odredbi člana 50. Zakona o upravnim sporovima i donese novi upravni akt, najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove presude.
  • 21.
    Korisnik spornog stana je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 296/05 od 10. maja 2006. godine.
  • 22.
    Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-06-000 103 od 23. aprila 2008. godine usvojio zahtjev korisnika spornog stana za vanredno preispitivanje i osporenu presudu preinačio tako što je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je sud donio predmetnu odluku postupajući prema članu 2. stav 1. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. S obzirom na to da je prema članu 7. stav 7. istog zakona evidentno da su osporeni i prvostepeni akt doneseni nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna navedenog zakona, ovaj sud je zaključio da je tuženi organ bio dužan da prekine postupak i uputi stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom radi rješavanja prethodnog pitanja.
  • 23.
    Presuda Vrhovnog suda od 23. aprila 2008. godine je dostavljena apelantu 13. maja 2008. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 24.
    Apelant je naveo da nadležni organi uprave nikad nisu postupili po Presudi Vrhovnog suda broj U-110/02 od 15. decembra 2004. godine u postupku koji je pokrenuo radi povrata stana, kao ni po Presudi Okružnog suda broj U-296/05 od 10. maja 2006. godine u postupku izvršenja odluke CRPC-a, odnosno nisu donijeli konačne odluke u ova dva postupka. U vezi sa postupkom izvršenja "dluke CRPC-a, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant, u suštini, žali zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, na osnovu kojeg je prekinut postupak izvršenja odluke CRPC-a zbog rješavanja prethodnog pitanja. Apelant smatra da je cilj takvog postupanja organa uprave bilo samo odugovlačenje postupka i njegovo onemogućavanje da se vrati u svoj stan, te da mu je, stoga, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na dom, pravo na imovinu i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, koje izbjeglicama i raseljenim licima garantira pravo da se vrate u svoje domove, kojih su bili lišeni zbog ratnih okolnosti.
  • 25.
    Apelant, također, traži da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da mu se, zbog kršenja navedenih prava, naknadi šteta i to na ime zakupnine za stan u mjesečnim iznosima kako je precizirano u apelaciji za period od 1. januara 2000. godine do konačne predaje spornog stana u posjed. Također, apelant je tražio da mu se naknade troškovi postupka u iznosu od 3.500,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    Okružni sud je naveo da je spise predmeta, na zahtjev Vrhovnog suda od 31. augusta 2006. godine, dostavio tom sudu na nadležno postupanje po zahtjevu korisnika spornog stana za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-296/05 od 10. maja 2006. godine.
  • 27.
    Ministarstvo za izbjeglice je dalo hronološki prikaz činjeničnog stanja i trajanja predmetnih postupaka. U vezi sa apelantovim zahtjevom za izvršenje odluke CRPC-a, ovaj organ je naveo da je Vrhovni sud 27. jula 2006. godine od Okružnog suda zatražio predmetni spis radi rješavanja o zahtjevu privremenog korisnika za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-296/05 od 10. maja 2006. godine.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    U Zakonu o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti u suprotnosti sa javnim interesom.

Š...Ć

Član 7.

Kad organi rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku,

ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Š...Ć

Član 132.

(1) Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije rješavanje su nadležni sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može pod uvjetima iz ovog zakona sâm raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba.

Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.

Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

U Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik RS" br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) Odluke Komisije postaju konačne danom njihovog donošenja.

Član 3.

(1) Izvršenje odluka Komisije provodi se upravnim putem na zahtjev lica iz člana 4. st. 1. ili 2. (tražilac izvršenja).

(3) Upravni organ nadležan za imovinskopravne poslove u općini u kojoj se nalazi imovina izvršava odluke Komisije koje se odnose na nekretnine u vlasništvu građana, odnosno stanove na kojima postoji stanarsko pravo, po zahtjevu tražioca izvršenja.

Član 7.

(6) Ako je tražilac izvršenja podnio kod nadležnog organa uprave zahtjev za povrat u posjed iste imovine ili stana u skladu sa Zakonom o korištenju napuštene imovine, te ukoliko to lice naknadno podnese odluku Komisije na izvršenje, nadležni organ uprave će spojiti postupke za izvršenje koji se odnose na obje odluke i donijeti zaključak o dozvoli izvršenja u skladu sa ovim članom.

(7) U slučaju kada lice koje ima pravni interes na predmetnoj imovini ili stanu koji je stečen nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, nadležni organ uprave će, u skladu sa odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 13/02) kojima se rješavaju prethodna pitanja, prekinuti postupak i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom s ciljem odlučivanja o navodima.

VI. Dopustivost

  • 29.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 31.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

  • 32.
    Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda: www.ccbh.ba).
  • 33.
    U konkretnom slučaju apelant je podnio Ustavnom sudu zahtjev za naknadu štete na ime zakupnine za stambeni prostor koji je zakupio za vrijeme trajanja postupka povrata spornog stana u posjed. S obzirom na to da apelant u vezi sa ovim zahtjevom nije pokrenuo nikakav postupak pred redovnim sudovima prije obraćanja Ustavnom sudu kako bi došao do konačne odluke koja bi bila predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, proizlazi da nije iscrpio efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovome dijelu ne može razmatrati.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, u odnosu na ovaj dio apelacije Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
  • 35.
    U postupku ispitivanja dopustivosti apelacije u ostalom dijelu Ustavni sud podsjeća da može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. S obzirom na to da se u ostalom dijelu apelacije pokreće pitanje nedonošenja konačnih odluka povodom apelantovih zahtjeva za povrat spornog stana, u vezi s kojim apelant nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ima osnov da meritorno ispita ove navode u smislu odredbe citiranog člana Pravila Ustavnog suda.
  • 36.
    Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

Pravo na pravičan postupak

  • 37.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 38.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 39.
    U odnosu na apelantove navode u dijelu koji se odnosi na postupak izvršenja odluke CRPC-a, Ustavni sud zapaža da se apelant, u suštini, žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u postupku odlučivanja o njegovom zahtjevu. U tom kontekstu apelant je naveo da zbog ovakve primjene zakona još nije došao do konačne odluke u ovom postupku.
  • 40.
    Prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje jeste da li je Ministarstvo za izbjeglice pravilno primijenilo odredbe Zakona o izvršenju odluka CRPC-a kada je, postupajući povodom apelantovog zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a, zaključkom broj I-08-158/03 od 28. oktobra 2003. godine prekinulo postupak izvršenja radi rješavanja prethodnog pitanja. Također je sporno to da je privremenom korisniku naložilo da u roku od 30 dana, računajući od dana konačnosti ovog zaključka, tužbom nadležnom sudu zatraži utvrđivanje da je ugovor o otkupu stana, koji je zaključio sa MUP-om RS, Banja Luka, 5. novembra 2002. godine pravno valjan. Nakon izvršenog uvida u spise predmeta, Ustavni sud je utvrdio da je Odsjek Banja Luka postupio prema odredbi člana 7. stav 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a i donio zaključak broj I-08-158/03 kojim je prekinuo postupak izvršenja radi rješavanja prethodnog pitanja. Ovakav stav je potvrdio i Vrhovni sud u svojoj presudi povodom zahtjeva korisnika spornog stana za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, time što je u svom obrazloženje istakao da je isti organ pravilno postupio kada je, na osnovu stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja, predmetni postupak prekinuo radi rješavanja prethodnog pitanja.
  • 41.
    Ustavni sud podsjeća da je članom 7. stav 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a utvrđeno da će nadležni organ, u slučaju kada lice ima pravni interes na predmetnoj imovini koja je stečena nakon datuma navedenog u dispozitivu odluke Komisije i kada može prezentirati važeći ugovor o zamjeni ili prenosu prava, prekinuti postupak u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i uputiti stranke da pokrenu postupak pred nadležnim sudom radi odlučivanja o navodima. Pošto je evidentno da je osporeni akt donesen nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna odredbe navedenog zakona, Ustavni sud smatra da bi drugačije tumačenje i primjena člana 7. stav 7. Zakona o izvršenju bili nepravilni, ne bi vodili zakonitom cilju i njihova posljedica bi bila stavljanje privremenog korisnika u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan. Osim toga, Ustavni sud smatra da je Odsjek Banja Luka, a što je potvrdio i Vrhovni sud, pažljivo analizirao relevantnu zakonsku odredbu na osnovu čega je utvrdio da su ispunjeni uvjeti da se privremeni korisnik uputi da u parničnom postupku dokazuje pravnu valjanost prezentiranog ugovora o kupoprodaji stana. Korisnik spornog stana je parnični postupak i pokrenuo i isposlovao presudu kojom je potvrđena pravna valjanost njegovog ugovora o otkupu spornog stana. Apelant nije dostavio Ustavnom sudu nikakve dokaze, niti argumente da nije bio obaviješten o ovom sudskom postupku, ili da je tražio da u postupku učestvuje. Stoga, apelant neosnovano ukazuje na to da je bio onemogućen da dođe do konačne odluke u ovom postupku.
  • 42.
    U odnosu na apelantove navode da mu je u postupku vraćanja u posjed stana koji je pokrenuo pred nadležnim organom uprave povrijeđeno pravo na pravičan postupak zbog nedonošenja konačne odluke, Ustavni sud utvrđuje da je apelant paralelno vodio dva postupka povodom iste pravne stvari, povrata stana. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (vidi, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/00/4259 i dr., Ljiljana Vujić i dr.). Prema tom stavu Komisije, nije opravdano voditi paralelne postupke za povrat u posjed stana ako postoji odluka CRPC-a a svojim odlukama ona je nalagala da se okonča postupak izvršenja odluke CRPC-a. Slijedeći ovu praksu, Ustavni sud smatra da su organi uprave i sudovi, nakon pokretanja izvršenja odluke CRPC-a, trebali prekinuti upravni postupak povodom zahtjeva za povrat spornog stana, odnosno spojiti ove postupke. S obzirom na to da je u apelantovom slučaju u postupku izvršenja odluke CRPC-a prethodno pitanje riješeno, apelant je imao ovlaštenje da zatraži da se nastavi postupak izvršenja. Apelant je, također, mogao pokrenuti parnični postupak radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana korisnika kako bi imao priliku iznijeti sve argumente u vezi sa njegovim pravom na sporni stan.
  • 43.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa povredom njegovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na dom

  • 44.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

  • 1.
    Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
  • 45.
    U odnosu na apelantove navode da mu je u postupcima koje je vodio radi povrata stana povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud podjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju miješanje javnih vlasti u poštivanje apelantovog doma. Drugo, da bi miješanje bilo opravdano, mora biti u skladu sa zakonom. Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).
  • 46.
    U slučaju da se ispostavi da je to miješanje u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U ovom kontekstu neophodno znači da miješanje odgovara pritiscima društvenih potreba i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251).
  • 47.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam dom obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju bespravni korisnici, ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
  • 48.
    Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1989. godine i u njemu stanovao da napuštanja zbog ratnih djelovanja. Svojim zahtjevima za povrat stana iskazao je namjeru da se vrati u taj prostor, koji se, s obzirom na navedeno, može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 49.
    Dalje, nakon što je utvrdio da se predmetni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud mora utvrditi da li se pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju osiguravaju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu Ustavni sud je utvrdio da je došlo do miješanja nadležne vlasti u ovo apelantovo pravo. Miješanje je bilo u skladu sa zakonom imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa apelantovim navodima o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, postojao je legitiman cilj za miješanje koji se ogledao u dosljednoj primjeni odredaba imovinskih zakona kako bi se zaštitila prava svih lica koja su na određeni način obuhvaćena tim odredbama. Također je uspostavljena proporcionalnost između apelantovog prava na poštivanje doma i legitimnog cilja koji je u konkretnom slučaju prevladao.
  • 50.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 51.
    Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u odnosu na apelantove navode o nedonošenju konačnih odluka o njegovim zahtjevima za povrat stana u posjed, kada je postojalo zakonsko ovlaštenje nadležnih organa da prekinu postupak izvršenja odluke CRPC-a. Pozivajući se na stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, Ustavni sud je zaključio da nadležni upravni organi nisu mogli voditi paralelan postupak povodom apelantovog zahtjeva za povrat stana s obzirom na postupak izvršenja odluke CRPC-a.
  • 53.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 54.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.