Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2725/06, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-8/03 od 19. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-134/02 od 30. oktobra 2002. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenje i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/2-23-2180/01 od 31. maja 2001. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/3-23-2979/99 od 25. oktobra 2001. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-8/03 od 19. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-134/02 od 30. oktobra 2002. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenje i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/2-23-2180/01 od 31. maja 2001. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla broj 05-02/3-23-2979/99 od 25. oktobra 2001. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    B. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Sada, Republika Srbija, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 26. septembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-8/03 od 19. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-134/02 od 30. oktobra 2002. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/2-23-2180/01 od 31. maja 2001. godine i Rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba za stambene poslove) broj 05-02/3-23-2979/99 od 25. oktobra 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe za stambene poslove zatraženo je 6. oktobra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud 19. oktobra 2006. godine, Ministarstvo 19. oktobra 2006. godine, a Služba za stambene poslove 18. oktobra 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog i Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe za stambene poslove su dostavljeni apelantici 20. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantica se 6. jula 1999. godine obratila Službi za stambene poslove zahtjevom za povrat stana u Tuzli, Ulica Armije BiH broj 21 (ranije Skojevska broj 57), sprat IV, stan broj 21 ( u daljnjem tekstu: sporni stan), navodeći da je njen suprug M. K, koji je umro 1995. godine, bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu.
  • 7.
    Rješenjem Službe za stambene poslove broj 05-02/3-23-2979/99 od 25. oktobra 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-06/2-23-2180/01 od 31. maja 2001. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Navedenim rješenjima je utvrđeno da se radi o vojnom stanu, pa u vezi sa povratom spornog stana treba primijeniti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj U-134/02 od 30. oktobra 2002. godine odbijena je apelanticina tužba protiv Rješenja Ministarstva broj 12-06/2-23-2180/01 od 31. maja 2001. godine. U toku postupka je utvrđeno, između ostalog, da je apelantica povrat spornog stana u posjed tražila u svojstvu supruge nosioca stanarskog prava, koji je sporni stan koristio na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 40-807/84 od 15. oktobra 1984. godine. U toku postupka je, također, utvrđeno da je nosilac stanarskog prava umro 1995. godine, da je sa porodicom napustio sporni stan 1992. godine, te da je stan proglašen napuštenim i da je apelantica pravovremeno podnijela zahtjev za povrat stana. Dalje, utvrđeno je da se apelanticin suprug ne može smatrati izbjeglicom, u smislu odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene, s obzirom na to da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (u daljnjem tekstu: JNA) sve do 1. juna 1992. godine, kada je otišao u penziju. Osim toga, apelanticin suprug 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, te se, zbog svega navedenog, i nije moglo udovoljiti zahtjevu za povrat stana koji je podnijela njegova supruga.
  • 9.
    Presudom Vrhovnog suda broj Už-8/03 od 19. marta 2006. godine, koju je apelanticin opunomoćenik primio 28. augusta 2006. godine, odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj U-134/02 od 30. oktobra 2002. godine. Ocjenjujući osnovanost žalbe protiv osporene presude, Vrhovni sud je utvrdio da su upravni organi konstatirali, a Kantonalni sud takav pravni stav prihvatio, da su kumulativno ispunjeni svi uvjeti propisani odredbama člana 3.a stav 1. Zakona o prestanku primjene zbog kojih se apelanticinom suprugu kao aktivnom vojnom licu ne može kao nosiocu stanarskog prava na spornom stanu priznati pravo na povrat stana u posjed. Kao supruga nosioca stanarskog prava, apelantica se ex lege smatra sunosiocem stanarskog prava na spornom stanu, te o tom pitanju dijeli istu pravnu sudbinu. Pošto pravo na povrat spornog stana u posjed ne pripada njenom suprugu, to pravo ne pripada ni apelantici zbog čega su upravni organi odbili njen zahtjev. Također, Kantonalni sud je odbio tužbu u upravnom sporu a Vrhovni sud je odbio apelanticinu žalbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacija

  • 10.
    Apelantica je iznijela hronologiju povrata spornog stana, počevši od podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana stambenom organu Općine Tuzla do donošenja Presude Vrhovnog suda broj Už-8/03 od 19. jula 2006. godine. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su osporene odluke rezultat nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Apelantica navodi da sud nije uzeo u obzir činjenicu da je njen suprug rješenjem, odnosno naredbom Komande Prve vojne oblasti broj 15/94 od 20. decembra 1991. godine prestao biti aktivno vojno lice radi odlaska u prijevremenu penziju. Taj dokaz mu daje pravo na to da se smatra izbjeglicom, bez obzira na to što mu je služba prestala 31. maja 1992. godine, pa su odluke sudova donesene na apelanticinu štetu, isto kao i odluke organa uprave.

b) Odgovori na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je Presuda Vrhovnog suda donesena uz pravilnu primjenu odredbe člana 3.a stav 1. Zakona o prestanku primjene zbog razloga koji su izloženi u obrazloženju presude, pri kojima ovaj sud i dalje ostaje. S obzirom na to da konkretnom presudom nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva, niti odredbe Evropske konvencije, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da ostaje pri navodima datim u svojoj Odluci broj U-134/02 od 30. oktobra 2002. godine, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    U odgovoru Ministarstva na apelaciju se navodi da u konkretnom predmetu nije prekršeno apelanticino pravo, odnosno da su pozitivnopravni propisi pravilno primijenjeni.
  • 14.
    U odgovoru Službe za stambene poslove na apelaciju je navedeno da apelantica ne ispunjava uvjete za povrat stana zbog razloga koji su navedeni u osporenom aktu, a koji se odnose i na njenog supruga, što je osporenim aktom ove službe i obrazloženo.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO ( u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Š...Ć Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

  • 16.
    U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 3.a

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI. Dopustivost

  • 17.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

  • 18.
    U predmetnom slučaju apelantica u svojoj apelaciji tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju, a koji, uz to, mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
  • 19.
    Međutim, upravne akte i sudske odluke u kojima je odlučivano o vraćanju spornog vojnog stana, u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, ne ulazeći u konačnu odluku upravnih organa i redovnih sudova o toj pravnoj stvari, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrže ustavna prava na slobodu i sigurnost ličnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema opravdan zahtjev, u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, da se poziva na povredu navedenih prava.
  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-8/03 od 19. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. augusta 2006. godine, a apelacija je podnesena 25. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na dom

  • 25.
    Član 8. Evropske konvencije glasi:
  • 1.
    Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih.
  • 26.
    U odnosu na apelanticin navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na dom, prvo se mora utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam dom obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U skladu sa navedenom praksom, proizlazi da je dom faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova.
  • 28.
    U konkretnom slučaju apelantica je stan koji smatra svojim domom koristila zajedno sa svojim suprugom, koji je sporni stan počeo da koristi useljenjem na osnovu Ugovora o korištenju stana broj 40-807/84 od 15. oktobra 1984. godine i koji je koristio do marta 1992. godine, kada ga je sa porodicom napustio, pa je stan proglašen napuštenim. To vrijeme je dovoljno da predmetni stan apelantica opravdano smatra svojim domom zbog čega je član 8. Evropske konvencije u ovom slučaju primjenjiv.
  • 29.
    Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u ovom slučaju radi o miješanju javnih vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, te da li je zakon bio dostupan na način da pojedinac može saznati za njegove odredbe i da li je formuliran na jasan način tako da ga pojedinac može razumjeti i prema njemu prilagoditi svoje postupke, te da li je to uplitanje u zaštićeno pravo na dom bilo opravdano. Čak i u slučaju da se ispostavi da je izvršeno miješanje bilo u skladu sa zakonom, potrebno je utvrditi da li je bilo neophodno u smislu da postoji razuman odnos između izvršenog miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251). Svako miješanje u pravo na dom mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava pojedinaca koji su nosioci stanarskog prava i javnog, odnosno općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na dom ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja. Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
  • 30.
    U toku postupka je utvrđeno da se apelanticin suprug ne može smatrati izbjeglicom u smislu odredaba člana 3.a Zakona o prestanku primjene s obzirom na to da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi JNA sve do 1. juna 1992. godine, kada je otišao u penziju. Osim toga, 30. aprila 1991. godine apelanticin suprug nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, te se, zbog svega navedenog, i nije moglo udovoljiti njegovom zahtjevu. Ustavni sud u cijelosti prihvata utvrđene činjenice, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelantice kao supruge nosioca stanarskog prava na poštivanje mirnog i neometanog uživanja prava na dom, u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste: Da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa? Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni i sudski organi, u okviru datog predmeta u cjelini, imali relevantne i dovoljne razloge da preduzmu navedene mjere, odnosno donesu osporene odluke.
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti miješanja u pravo na dom u konkretnom slučaju, također, ocijenjeno, pa Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje apelanticinog doma bilo neophodno u demokratskom društvu, te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju. Osim toga, Ustavni sud u potpunosti podržava stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prema kojem postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja u slučajevima kada se licima koja su učestvovala u vojskama stranih država ne dopušta vraćanje stana u posjed (vidi, Komisija za ljudska prava broj CH/00/5152, odluka od 6. jula 2005. godine), odnosno stav da lica koja nisu iskazala lojalnost prema svojoj državi ne mogu uživati jednaku zaštitu kao ona koja to jesu (vidi, Komisija za ljudska prava, Odluka broj CH/98/874 od 8. februara 2005. godine, Ustavni sud, Odluka broj AP 2044/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 34/07).
  • 32.
    Slijedeći izneseno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticin navod da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 33.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 34.
    Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, provođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi, inter alia, presude Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske od 23. septembra 1982, serija A broj 52, stav 61, i Scollo protiv Italije od 28. septembra 1995, serija A broj 315-C, stav 26. sa daljnjim referencama). Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja.
  • 35.
    Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
  • 36.
    Prilikom razmatranja pitanja da li je došlo do povrede navedenog apelanticinog ustavnog prava Ustavni sud, najprije, mora utvrditi da li je apelantica imala imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Kada je riječ, u konkretnom slučaju, o pitanju da li se sporni stan može smatrati imovinom apelantice, kao sunosioca stanarskog prava, Ustavni sud skreće pažnju na jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom. Ustavni sud je u nekoliko prilika u svojoj praksi ustanovio da se stanarsko pravo može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog činjenice da stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, te mogućnosti članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 29/03).
  • 38.
    Ustavni sud konstatira da su nadležni organi osporili apelanticino pravo za vraćanje u posjed predmetnog stana na osnovu člana 3.a Zakona o prestanku primjene, jer je utvrđeno da je apelanticin suprug ( a ona, kako je ranije utvrđeno, dijeli pravnu sudbinu sa nosiocem stanarskog prava-svojim suprugom na spornom vojnom stanu) ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine i da nije državljanin Bosne i Hercegovine.
  • 39.
    Ustavni sud smatra da donošenje odluka kojima se zahtjev za vraćanje spornog stana odbija predstavlja miješanje u apelanticino pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 40.
    U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da navedeni zakon ( misli se na Zakon o prestanku primjene) "ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja" (stav 53), te zaključio da odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje pri ovakvom stavu, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste: Da li je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa? Da bi se utvrdilo da li je ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti da li su upravni i sudski organi, u okviru datog predmeta u cjelini, imali relevantne i dovoljne razloge da preduzmu navedene mjere, odnosno donesu osporene odluke.
  • 41.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti navedenog zakona, također, analizirao u citiranoj Odluci broj U 83/03 u okviru prava na imovinu. Tom prilikom Ustavni sud je zaključio da član 3.a Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/03), "uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa". Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da "prvo, član 3.a Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće". Analogno tome, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine bilo neophodno u demokratskom društvu, te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.
  • 42.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijen zahtjev za vraćanje stana zbog toga što je apelanticin suprug, kao raniji nosilac stanarskog prava, ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon datuma propisanog Zakonom o prestanku primjene.
  • 44.
    S druge strane, apelanticinom suprugu država van teritorije bivše SFRJ nije priznala zaštićeni status izbjeglice ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica, pa je, dakle, miješanje u pravo na dom i pravo na imovinu u takvom slučaju u skladu sa zakonom, ima legitiman cilj od općeg interesa, te je postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava i općeg interesa.
  • 45.
    Na osnovu člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.