Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2930/06, rješavajući apelaciju Mirjane Đurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Mirjane Đurić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-697/05 od 23. augusta 2006. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mirjana Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 26. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-697/05 od 23. augusta 2006. godine. Apelantica je 24. novembra 2006. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ Fonda), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ Fonda), zatraženo je 22. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Drugostepeni organ Fonda i Okružni sud su 14. i 15. februara 2007. godine dostavili odgovore na apelaciju. Prvostepeni organ Fonda nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i drugostepenog organa Fonda su 8. januara 2009. godine dostavljeni apelantici.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem direktora "Čajevec elektromehanika" a.d. Banja Luka od 10. juna 2002. godine apelantici, raspoređenoj na radno mjesto "lemljenje", prestao je radni odnos 9. juna 2002. godine zbog odlaska u punu penziju. Navedeno rješenje je doneseno na osnovu člana 46. stav 4. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" broj 32/00, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica podnijela zahtjev za odlazak u punu penziju sa 9. junom 2002. godine, kada navršava 35 godina penzijskog staža i 53 godine života, te ispunjava uvjet za odlazak u punu penziju.
  • 7.
    Apelantica je 31. augusta 2003. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
  • 8.
    Rješenjem prvostepenog organa Fonda, broj 1022822586 od 7. novembra 2003. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Utvrđeno je da apelantica ne ispunjava uvjete za sticanje prava na starosnu penziju prema odredbama člana 46. Zakona o PIO ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00 i 37/01), jer nema navršenih 60 godina života niti 35 godina penzijskog staža.
  • 9.
    Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela žalbu koju je drugostepeni organ Fonda Rješenjem broj 1022822586 od 20. februara 2004. godine djelimično uvažio, poništio rješenje prvostepenog organa i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Drugostepeni organ je naveo da, cijeneći navode iz žalbe koji se odnose na utvrđivanje ukupnog penzijskog staža, činjenicu da je izvršena pojedinačna uplata doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i materijalni propis koji se primjenjuje od 28. decembra 2003. godine, a koji dozvoljava pojedinačnu uplatu doprinosa, prvostepeni organ prilikom ponovnog rješavanja treba pravilno utvrditi činjenično stanje i pravilno utvrditi trajanje ukupnog penzijskog staža. Kao neosnovani su odbijeni apelanticini žalbeni navodi u odnosu na priznavanje prava na starosnu penziju zbog toga što apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO prema kojem pravo na starosnu penziju stiče žena osiguranik ako to zahtijeva i ako navrši 60 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja, ili ako navrši 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života.
  • 10.
    U ponovnom postupku Rješenjem prvostepenog organa Fonda broj 1022822586 od 5. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa Fonda broj 1022822586 od 12. novembra 2004. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
  • 11.
    U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je utvrđeno da apelantica ne ispunjava uvjete za sticanje prava na starosnu penziju u smislu odredbe člana 46. Zakona o PIO jer nema 60 godina života niti 35 godina staža osiguranja.
  • 12.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da prema odredbi člana 1. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03), koji se primjenjuje od 28. decembra 2003. godine, uvjete za ostvarivanje prava u konkretnom slučaju valja cijeniti na dan 28. decembar 2003. godine, a ne na dan prestanka osiguranja, odnosno 9. juni 2002. godine. Stoga je utvrđeno da apelantica ne ispunjava uvjete iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO jer nema navršenih 35 godina staža osiguranja, a ima navršenih 26 godina, devet mjeseci i sedam dana staža osiguranja i osam godina, dva mjeseca i 24 dana posebnog staža za vrijeme provedeno kao pripadnica VRS za period od 19. maja 1992. godine do 30. juna 1996. godine, utvrđenog u dvostrukom trajanju po rješenju od 5. februara 1992. godine.
  • 13.
    Protiv drugostepenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Okružni sud je Presudom broj U-396/04 od 25. februara 2005. godine apelanticinu tužbu uvažio i drugostepeno rješenje poništio.
  • 14.
    U obrazloženju presude se navodi da je apelantica ostvarila pravo na starosnu penziju i da joj je tuženi organ bio dužan to priznati i utvrditi status starosne penzije u skladu sa odredbama čl. 48-58, 135. i 59. Zakona o PIO. Okružni sud je istakao da propuštanje uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne znači da u određenom slučaju nije postojao radni odnos kao osnov sticanja svojstva osiguranika. Utvrđeno je da iz odredaba zakona (čl. 11, 12, 22. i 26) koje se odnose na doprinose kao dio sredstava potrebnih za ostvarivanje prava iz osiguranja kojima se propisuje ko je obveznik njihovih plaćanja, način plaćanja i osiguranja naplate, ne proizlazi da je plaćeni doprinos uvjet za priznavanje penzijskog staža. S obzirom na to da se radi o obaveznom osiguranju i da je zakonodavac propisao poseban efikasan put zaštite prava osiguranja (član 25) i pojačane sankcije za neplaćanje doprinosa preko zateznih kamata (član 24. Zakona o PIO, član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO "Službeni glasnik RS" broj 37/01 i član 187. Zakona o PIO), ne može Fond negirati zaposlenom radniku-osiguraniku (koji nije ni obveznik doprinosa) pravo da mu se prizna staž osiguranja za vrijeme dok je bio u radnom odnosu zbog toga što njegov poslodavac ne uplaćuje doprinose za njega (navedeni pravni stav zauzeo i Upravni sud Republike Hrvatske u Presudi broj US-10012/95 od 14. maja 1997. godine). Konstatovano je da je u konkretnom slučaju za apelanticu izvršena uplata doprinosa, te tuženi organ nije imao nijedan zakonski razlog da apelantici ne prizna pravo na starosnu penziju na način i pod uvjetima koji su propisani zakonom.
  • 15.
    Izvršavajući presudu Okružnog suda drugostepeni organ Fonda je Rješenjem broj 1022822586 od 10. marta 2005. godine poništio Rješenje prvostepenog organa Fonda broj 1022822586 od 5. oktobra 2004. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 16.
    Prvostepeni organ Fonda je Rješenjem broj 1022822586 od 14. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa Fonda broj 1022822486 od 28. jula 2005. godine, odbio apelanticin zahtjev.
  • 17.
    U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je u postupku utvrđeno da apelantica ne ispunjava uvjete za sticanje prava na starosnu penziju prema odredbama čl. 46-190. Zakona o PIO. Pri tome se prvostepeni organ pozvao na odredbu člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 32/02) kojim je izmijenjen član 46. Zakona o PIO. Dalje se prvostepeni organ pozvao na odredbe 133. i 135. Zakona o PIO. Konstatovano je da je apelantica zahtjev za starosnu penziju podnijela 31. augusta 2003. godine, te da je na taj način važeći propis u pogledu uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju za ženu prema članu 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO propisao da na zahtjev žena može ostvariti pravo na starosnu penziju kad navrši 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života. Utvrđeno je da ukupan staž osiguranja apelantice do 9. juna 2002. godine iznosi 26 godina, devet mjeseci i osam dana i poseban staž u trajanju od osam godina, dva mjeseca i 24 dana, odnosno da njen ukupan penzijski staž iznosi 35 godina i dva dana. Stoga je, kako apelantica nema navršenih 35 godina staža osiguranja već 35 godina penzijskog staža, odbijen njen zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
  • 18.
    Protiv drugostepenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Okružni sud je Presudom broj U-697/05 od 23. augusta 2006. godine odbio apelanticinu tužbu.
  • 19.
    U obrazloženju presude se navodi da, bez obzira na činjenicu što je u vrijeme prestanka apelanticinog radnog odnosa 9. juna 2002. godine na snazi bila zakonska odredba prema kojoj je žena osiguranik mogla ostvariti pravo na starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, apelantica u to vrijeme nije imala navršen taj staž jer je doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. aprila 1999. godine do 10. juna 2002. godine poslodavac, sa kojim je apelantica zaključila sudsko poravnanje 30. maja 2003. godine, uplatio tek 21. jula 2003. godine, kada je na snazi bila odredba prema kojoj žena osiguranik može ostvariti starosnu penziju sa navršenih 35 godina staža osiguranja. Međutim, kako apelantica i pored priznavanja navedene pojedinačne uplate u staž osiguranja, prema Presudi Okružnog suda broj U-396/04 od 25. februara 2005. godine, nema 35 godina staža osiguranja već ima 35 godina i 1 dan penzijskog staža, a od toga staža osiguranja u trajanju od 26 godina, devet mjeseci i sedam dana i posebnog staža utvrđenog u posebnom postupku za vrijeme koje je provela kao pripadnica VRS za period od 19. maja 1992. godine do 30. juna 1996. godine, što u dvostrukom trajanju iznosi osam godina, dva mjeseca i 24 dana, po mišljenju Okružnog suda tuženi je osporenim aktom pravilno odlučio kada je odbio žalbu s obzirom da je prvostepeni organ tužene pravilno primijenio zakon.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelantica se žali da joj je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali da je Fond propustio da primijeni odredbe zakona koje su bile na snazi kada je ostvarila pravo na penziju, a primijenio je odredbe zakona koji je donesen nakon ostvarivanja prava na penziju. Apelantica se dalje žali da je na osnovu istog činjeničnog stanja i istih dokaza Okružni sud donio dvije suprotne presude, te da u drugoj presudi Okružni sud ne navodi zbog čega mijenja svoj stav i odluku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je u svojoj ranijoj Presudi broj U-369/04 od 25. februara 2005. godine zauzeo stav da apelantica ne može snositi štetne posljedice zbog toga što poslodavac nije izvršio uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Sud je smatrao da je radnik po osnovu radnog odnosa obavezno osiguran na penzijsko i invalidsko osiguranje i da se fond PIO i poslodavac nalaze u obligaciono-pravnom odnosu, te da neuplaćivanje doprinosa za PIO ne može rezultirati neostvarivanjem prava na penzijsko i invalidsko osiguranje. Istaknuto je da je Vrhovni sud Republike Srpske u više svojih odluka povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje odluke Okružnog suda uvažio zahtjev Fonda, preinačio presude Okružnog suda i odbio tužbeni zahtjev tužitelja. U spomenutim presudama Vrhovni sud je zauzeo stav da se samo radni staž za koji je poslodavac uplatio doprinos računa kao staž osiguranja u smislu člana 41. Zakona o PIO koji predstavlja uvjet za ostvarivanje prava na penziju. Uzimajući u obzir takav stav Vrhovnog suda, Okružni sud je osporenom presudom odbio apelanticinu tužbu.
  • 22.
    U svom odgovoru drugostepeni organ Fonda navodi da su prvostepena i drugostepena rješenja Fonda pravilna i na zakonu zasnovana. Smatraju da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 47/02, 110/03 i 67/05) relevantne odredbe glase:

"Član 11. st. 1. i 2. tačka 1.

Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika u dobrovoljno osiguranje.

Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:

  • 1)
    lica u radnom odnosu;

Član 24.

Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.

Član 24a.

Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.

Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stav 1. ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik.

Odredbe stava 2. ovog člana mogu se primjenjivati najdalje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 25. st. 1. i 4.

Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.

Član 41.

Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Član 46.

Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.

Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža.

Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života.

Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.

Izuzetno od uvjeta za sticanje prava na starosnu penziju iz st. 1. i 3. ovog člana, osiguranik žena ako to zahtjeva, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 60 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kad navrši 35 godina staža osiguranja bez obzira na godine života u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 133.

Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja.

Član 135. st. 1. i 2.

Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom.

Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za sticanje prava i na taj dan."

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-697/05 od 23. augusta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 28. septembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelantica pobija presudu Okružnog suda kojom je okončan predmetni postupak navodeći da joj je u njemu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 30.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, a što predstavlja njeno građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnom tumačenju relevantnih odredbi Zakona o PIO od prvostepenog i drugostepenog organa Fonda i Okružnog suda čijom odlukom je okončan predmetni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u svojim odlukama u predmetima br. AP 1330/06 od 6. jula 2007. godine, AP 1989/06 od 11. marta 2008. godine i AP 2019/06 od 3. aprila 2008. godine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu, objavljene u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" br. 79/07, 47/08 i 41/08) koje su donesene povodom istog pravnog pitanja. Razlozi navedeni u spomenutim odlukama se u cijelosti odnose i na ovu odluku. Naime, u ovim odlukama Ustavni sud je zaključio da se retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja otklanjaju samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršenja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obavezu da kontrolira obveznika osiguranja i preduzima odgovarajuće zakonske mjere u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice zbog poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da se početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO.
  • 32.
    Stoga, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je Okružni sud tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO proizvoljno, te da je time u predmetnom postupku došlo do povrede apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

  • 33.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju Okružni sud proizvoljnim tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o PIO povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.