Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1274/06, rješavajući apelaciju Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-251/04 od 9. marta 2006. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj IP-5895/2003-A od 9. aprila 2004. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-251/04 od 9. marta 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj IP-5895/2003-A od 9. aprila 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vojislav Puškarević, podnijela je 27. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-251/04 od 9. marta 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj IP-5895/2003-A od 9. aprila 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu, Kantonalnog suda u Sarajevu, "Promotoursa" d.o.o. Sarajevo i Ismeta i Aide Sijerčić, kao učesnika u postupku pred Ustavnim sudom, zatraženo je 18. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud u Sarajevu je 2. jula 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud u Sarajevu 11. augusta 2008. godine. Ostali učesnici u postupku nisu dostavili svoje odgovore.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda u Sarajevu i Kantonalnog suda u Sarajevu dostavljeni su apelantici 21. augusta 2008. godine, odnosno 22. decembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantica je 27. novembra 2003. godine sa svojim klijentom, "Promotoursom" d.o.o. Sarajevo, zaključila Ugovor o izdavanju bankarske garancije za dobro izvršenje posla, na osnovu koje je apelantica, kao povjerilac, izdala bankarsku garanciju u iznosu od 25.000 eura u korist Air Transport Association Route de l'Aeorport Geneva Switzerland. U slučaju da apelantica izvrši plaćanje po garanciji, "Promotours" d.o.o. Sarajevo se obavezao da apelantici izmiri iznos garancije, uvećan za odgovarajuću kamatu.
  • 7.
    Apelantica je 8. decembra 2003. godine sklopila ugovor o jamstvu sa Ismetom i Aidom Sijerčić (u daljnjem tekstu: jamci) na osnovu kojeg su se jamci obavezali da će, radi osiguranja eventualnog apelanticinog potraživanja prema "Promotoursu" d.o.o. Sarajevo, izmiriti dugovani iznos, uvećan za kamatu, te su radi osiguranja potraživanja dali u zalog etažirani dio nekretnina u vlasništvu jamaca sa dijelom �.
  • 8.
    Apelantica je 11. decembra 2003. godine, kao povjerilac, sa dužnikom "Promotoursom" d.o.o. Sarajevo i jamcima podnijela prijedlog Općinskom sudu u Sarajevu o zasnivanju založnog prava (hipoteke) radi osiguranja povrata novčanog potraživanja sa pripadajućim kamatama i troškovima na nekretninama u suvlasništvu jamaca, koj? čini poslovni prostor u Sarajevu površine 33,1 m".
  • 9.
    Općinski sud u Sarajevu je Rješenjem broj IP-5895/2003-A od 9. aprila 2004. godine odbio sporazumni prijedlog. Ovo rješenje je potvrđeno u žalbenom postupku Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-251/04 od 9. marta 2006. godine. U rješenju prvostepenog suda navedeno je da se, na osnovu člana 227. Zakona o izvršnom postupku, zasnivanje založnog prava na nekretninama regulira odredbama člana 251.a i dalje ovog zakona. Prvostepeni sud je, dalje, obrazložio da ove odredbe propisuju obavezu da potraživanje povjerioca postoji, što je preduvjet za zasnivanje založnog prava. Međutim, u konkretnom slučaju apelanticino potraživanje još ne postoji, kako je navedeno u rješenju, jer nije ispunjen uvjet iz ugovora, a to je da dužnik, "Promotours" d.o.o. Sarajevo, nije ispunio svoje obaveze prema drugoj ugovornoj strani, švajcarskoj firmi Association Route de l'Aeorport Geneva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica smatra da su sudovi ovakvim odlukama proizveli pravnu nesigurnost, jer ovakva praksa nije ujednačena, u prilog čemu je dostavljena druga odluka Općinskog suda u Sarajevu. Smatra da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u smislu uskraćivanja prava na pristup sudu, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na imovinu apelantica vidi, prije svega, u činjenici da su joj sudovi na nezakonit način otežali okolnosti za plasiranje bankarskih proizvoda (bankarskih garancija). Otežavanje ove okolnosti apelantica vidi u činjenici da nije mogla zasnovati kvalitetan kolateral (hipoteka), a posljedica toga je da apelantica mora osigurati viši procent rezerviranja za aktivu sa slabijim kolateralom, "čime se umanjuju sredstva kojima banka može raspolagati za plasiranje kredita i drugih proizvoda". Konačno, apelantica je navela da je bila diskriminirana.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Općinski sud u Sarajevu, ponavljajući hronologiju postupka, naveo je da nisu povrijeđena ljudska prava i slobode.
  • 12.
    Kantonalni sud u Sarajevu, umjesto odgovora na apelaciju, uputio je na obrazloženje dato u drugostepenom rješenju.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) u relevantnim odredbama glasi:

Član 68.

Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.

Š...Ć.

Član 69.

Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.

Š...Ć.

Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 32/03) u relevantnim odredbama glasi:

Član 227.

Do stupanja na snagu drugog odgovarajućeg zakona sud će primjenjivati odredbe čl. 251.a, 251.b, 251.v, 251.g, 251.d i 251.đ. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94).

Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94)

Član 251.b

Povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i provede uknjižbu založnog prava na nekretnini dužnika, Š...Ć radi osiguranja novčanog potraživanja povjerioca osiguranjem založnog prava, na nepokretnoj Š...Ć stvari dužnika.

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 74.

Ugovor je sklopljen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.

Š...Ć.

Član 1083.

Bankarskom garancijom obavezuje se banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti namiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji.

Š...Ć.

Okvirni zakon o zalozima ( "Službeni glasnik BiH" br. 28/04 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Š...Ć.

"Stvar" znači tjelesnu ili netjelesnu pokretnu stvar. Stvar uključuje kako individualno određene stvari, tako i stvari određene po rodu.

"Ugovor o zalogu" znači pismeni ugovor potpisan od založnog povjerioca i založnog dužnika kojim se uspostavlja zalog u korist založnog povjerioca na dužnikovoj postojećoj ili budućoj stvari ili oboje, a koja je opisana ugovorom u skladu sa ovim zakonom. Za valjanost ugovora nije potrebna notarska obrada, odnosno ovjera, niti ovjera kod suda ili općinske službe.

Š...Ć.

Član 3.

Zalog se može zasnovati na stvari u vlasništvu založnog dužnika, kao i na stvari na kojoj će on steći pravo vlasništva tek nakon zaključenja ugovora o zalogu.

Zalog može osiguravati jednu ili više postojećih ili budućih novčanih obaveza.

Š...Ć.

VI. Dopustivost

VI.1. Pravovremenost i iscrpljivanje pravnih lijekova

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-251/04 od 9. marta 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje doneseno je 9. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

VI.2. Očigledna (prima facie) neosnovanost (član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije)

  • 17.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je, dalje, pošao od odredaba člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

  • 18.
    U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, dovoljno jasno, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, dostupna na: http://www.ustavnisud.ba/bos/odluke), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema opravdan zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije žrtva kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, a u vezi sa diskriminacijom (član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine), apelantica nije dostavila Ustavnom sudu niti jedan dokaz, niti je bliže obrazložila zašto smatra da je diskriminirana i prema kojem osnovu je diskriminirana. Konačno, apelantica ne navodi ni u vezi sa kojim pravom iz Ustava BiH je diskriminirana. Prema tome, osim paušalnih navoda o kršenju prava na nediskriminaciju, apelantica nije ponudila bilo kakve dokaze koji bi potvrdili ove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
  • 20.
    Kad je riječ o članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije, apelantica smatra da je povrijeđeno ovo pravo u smislu prava na pristup sudu. Ustavni sud uočava da je apelantica imala pravo na sudski postupak na dvije sudske instance u kojem se raspravljalo u meritumu prava na uknjižbu prava hipoteke na nekretninama. Prema tome, izvršni sudovi nisu uskratili apelantici sudski postupak, a činjenica da su sudovi usvojili pravni stav da u konkretnom slučaju nije dopuštena uknjižba ne znači da apelantica nije imala pravo na pristup sudu. Prema tome, Ustavni sud je odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je, u odnosu na ove navode u apelaciji, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VI.3. Ostalo

  • 22.
    U dijelu koji se tiče prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VI.4. Zaključak

  • 23.
    U dijelu koji se odnosi na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud proglašava apelaciju očigledno (prima facie) neosnovanom. U ostalom dijelu, koji se odnosi na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, apelacija je dopustiva.

VII. Meritum

VII.3. Pravo na imovinu

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 24.
    Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima Općinskog suda u Sarajevu broj IP-5895/2003-A od 9. aprila 2004. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-251/04 od 9. marta 2006. godine povrijeđeno pravo na imovinu. Naime, apelantica tvrdi da onemogućavanjem upisa založnog prava na nekretninama jamaca radi osiguravanja apelanticinih potraživanja prema "Promotoursu" d.o.o. Sarajevo dolazi do miješanja u njeno pravo na imovinu. S obzirom na ovu tvrdnju, Ustavni sud će, prije svega, ispitati da li apelantica ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 25.
    Evropski sud za ljudska prava u svojim odlukama naglašava da pojam imovine ima autonomno značenje, nevezano za unutrašnji pravni sistem (vidi, mutatis mutandis, presudu Gasus Dossier - und Fördertechnik protiv Holandije od 23. februara 2005. godine, serija A broj 306-B, stav 53). Prema tome, klasifikacija pojma imovine prema zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini neće biti odlučujući kriterij za utvrđivanje da li neko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Evropski sud za ljudska prava je naglasio da pojam imovine ne obuhvata samo vlasništvo na fizičkim stvarima, već da i druga prava i interesi mogu biti tretirani kao imovinska prava i, prema tome, kao imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kada je u pitanju poslovanje privrednih subjekata, Evropski sud za ljudska prava je dao veoma široko tumačenje tog pojma. Naprimjer, stečena klijentela (goodwill) (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Marle et al. protiv Holandije, serija A broj 101, stav 41) ili odobrenje za točenje alkohola u ugostiteljskom objektu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A broj 159, stav 53) mogu, također, predstavljati zaštićenu imovinu u smislu ovog člana. Također, Ustavni sud podsjeća i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj pojam imovina ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi, U 26/00 od 21. decembra 2001. godine, tačka 22, "Službeni glasnik BiH" broj 8/02).
  • 26.
    Ustavni sud naglašava da je apelantica pravno lice, banka, koje privređuje na tržištu prodajom bankarskih usluga i proizvoda. Jedan od tih proizvoda je, svakako, i bankarska garancija. Bankarska garancija je specifičan pravni institut personalno-pravnog osiguranja potraživanja. Garanciju izdaje banka na traženje jednog lica drugom licu, tako da se bankarskom garancijom banka obavezuje prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti namiriti obavezu ako budu ispunjeni uvjeti navedeni u garanciji (član 1083. Zakona o obligacionim odnosima). Povod za garantni posao je uvijek postojeća ili buduća novčana obaveza iz ugovora ili s njim u vezi, čiji povjerilac traži da se osigura ispunjenje te obaveze, a dužnik se s tim traženjem saglasi. Ako banka prihvati traženje nalogodavca, onda ona izdaje i dostavlja korisniku pisani tekst svoje garancije koji sadrži njenu obavezu da plati određenu svotu novca korisniku i koji je, ujedno, osnov te obaveze. U slučaju ispunjenja bankarske garancije, dužnik se obavezuje da će isplatiti, osim dugovanog iznosa, i određenu kamatu.
  • 27.
    Ustavni sud naglašava da je uobičajeno da banka, zbog smanjenja prevelikog rizika poslovanja, osigura potraživanje (u smislu Zakona o obligacionim odnosima) po osnovu realizirane bankarske garancije. U suprotnom, mogu nastupiti dvije posljedice: jedna direktno vezana za konkretan slučaj i jedna indirektna, vezana za bankarsko poslovanje uopšteno. Naime, kako je apelantica pravilno obrazložila, onemogućavanjem da se upiše založno pravo onemogućava se zasnivanje kvalitetnog kolaterala (hipoteka). Posljedica toga je da banka mora osigurati viši procent rezerviranja za aktivu sa slabijim kolateralom, čime se umanjuju sredstva kojima banka može da raspolaže za plasiranje kredita i drugih proizvoda. S druge strane, dolazi do reduciranja poslovanja i sklapanja ugovora, jer pravni subjekti, kao što su banke, imaju manji ekonomski interes da stanu na stranu jedne od ugovornih strana, u smislu davanja garancija za dobro izvršenje ugovornih poslova, s obzirom na to da bi rizik, u odnosu na dobit, bio prevelik. Samim tim, to bi negativno utjecalo i na volju stranaka da sklapaju pravne poslove bez garancija treće strane.
  • 28.
    In conclusio, apelanticin imovinski interes, koji se želi ostvariti zasnivanjem založnog prava (hipoteke) radi osiguranja povrata novčanog potraživanja za pripadajućim kamatama, može se okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    Dalje, Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo navedeno u prvom stavu je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 30.
    Uzimajući u obzir prethodni stav, Ustavnom sudu ostaje da ispita da li je došlo do miješanja sudova u apelanticino pravo na imovinu, te ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo zakonito u smislu standarda iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i, ukoliko bude potrebno, u zavisnosti od zaključka u vezi sa zakonitošću miješanja, da ispita ostale elemente koji se odnose na postojanje legitimnog cilja miješanja i proporcionalnosti miješanja.

VII.3.a) Da li je došlo do miješanja javnih vlasti?

  • 31.
    Rješenjima Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Pž-251/04 od 9. marta 2006. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj IP-5895/2003-A od 9. aprila 2004. godine odbijen je apelanticin zahtjev za zasnivanje založnog prava (hipoteke) radi osiguranja povrata novčanog potraživanja za pripadajućim kamatama i troškovima na nekretninama u suvlasništvu jamaca. Takva odluka ima negativne imovinske posljedice na apelanticu, kao što je to ranije obrazloženo u ovoj odluci. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se odlučivanja redovnih sudova mogu okarakterizirati kao nadziranje korištenja imovine u smislu trećeg pravila, stipuliranog u stavu 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 32.
    Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).

VII.3.b) Zakonitost miješanja

  • 33.
    Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data državnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). Prema tome, miješanje u pravo na imovinu ne ispunjava standarde zakonitosti ako nadležni sud primijeni relevantnu zakonsku odredbu na proizvoljan način (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1223/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 27. i dalje, "Službeni glasnik BiH" broj 86/07).
  • 34.
    Pravo zaloga je regulirano Zakonom o vlasničkopravnim odnosima. Član 68. stav 1. propisuje da "radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine". Na osnovu člana 69, prva rečenica, "hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona". Dalje, uknjižba hipoteke se provodi u izvršnom postupku (član 227. Zakona o izvršnom postupku), i to po osnovu ranije važećih odredaba čl. 251.a - 251.đ republičkog Zakona o izvršnom postupku. Na osnovu člana 251.b, "povjerilac i dužnik mogu saglasno tražiti od suda da odredi i provede uknjižbu založnog prava na nekretnini dužnika, Š...Ć radi osiguranja novčanog potraživanja povjerioca". Zakonske odredbe ne tumače i ne definiraju pojam "novčanog potraživanja povjerioca".
  • 35.
    Založno pravo na nekretninama ima tzv. osiguravajuću funkciju u smislu stvarnopravnog jamčenja za potraživanje povjerioca prema dužniku. Akcesorna priroda se, prema tome, ogleda u činjenici da je založno pravo samo onoliko na snazi koliko postoji i potraživanje povjerioca. Ipak, založno pravo na nekretninama, kao i na pokretninama, ne služi samo za osiguravanje aktuelnog i postojećeg potraživanja već i budućeg i uvjetovanog. Ovakav stav Ustavnog suda, koji je suprotan stavu redovnih sudova u konkretnom slučaju, proizlazi jasno iz činjenice da sâm Zakon o obligacionim odnosima u članu 74. predviđa mogućnost da se ugovori sklope tako da jedna od ugovornih strana ima potraživanje tek u slučaju nastupanja određene, u trenutku sklapanja ugovora, neizvjesne činjenice, tj. uvjeta. Prema tome, treba imati u vidu da je uloga založnog prava na nekretninama veoma važna kod obligacionopravnog ugovora koji je sklopljen pod određenim uvjetom, tj. neizvjesnom činjenicom. Kod takvih ugovora, kakav je, u principu, i ugovor o bankarskoj garanciji, formalnopravno postoji potraživanje, ali je njegovo nastupanje neizvjesno. Dužnik (u konkretnom slučaju to bi bila apelantica) nema dispoziciju u vezi sa svojom obavezom ukoliko dođe do ispunjenja ugovornog uvjeta. Međutim, da bi bio siguran u vezi sa svojim, eventualnim i budućim, potraživanjem, povjerilac se želi osigurati na vrijeme. Ukoliko ne bi imao pravo na založno pravo na nekretninama (hipoteka) dok je njegovo potraživanje još uvijek "uvjetno", budući povjerilac bi morao preuzeti rizik da u trenutku stvarnog nastanka potraživanja mogućnost osiguranja njegovog potraživanja putem založnog prava zavisi od volje dužnika ili nekog trećeg lica, što je protivno svrsi založnog prava na nekretninama.
  • 36.
    Ono što je bitno za potraživanje, a u vezi sa založnim pravom, jeste da se potraživanje mora moći individualizirati. Ukoliko se iz obligacionopravnog odnosa potraživanje ne može individualizirati, založno pravo je nedopušteno. Međutim, za Ustavni sud, u konkretnom slučaju, ova pretpostavka je apsolutno ispunjena. Iz ugovora o bankarskoj garanciji i ugovora o jamstvu (sklopljen između apelantice i jamaca Ismeta i Aide Sijerčić 8. decembra 2003. godine) tačno se može odrediti pod kojim okolnostima će apelanticino potraživanje nastati. Prema tome, potraživanje apsolutno može biti individualizirano, ali nije izvjesno.
  • 37.
    Prema tome, na osnovu navedenog, sasvim jasno proizlazi da se povjeriocem, u smislu člana 68. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, može tretirati i ona ugovorna strana koja je u obligacionopravni odnos stupila pod uvjetom u smislu člana 74. Zakona o obligacionim odnosima, što apelantica u svojoj apelaciji ispravno tvrdi. U suprotnom, kao što je apelantica pravilno navela, negira se cijeli smisao pravnog instituta osiguranja, a što je prvenstveni cilj bankarske garancije.
  • 38.
    U prilog ovakvom tumačenju idu i činjenice, koje je apelantica navela u svojoj apelaciji, da su isti sudovi u sličnim situacijama donosili suprotne odluke. Tako, u predmetu Općinskog suda I Sarajevo broj I: 10811/02 od 28. augusta 2002. godine sud je dopustio uknjižbu založnog prava na nekretninama dužnika u korist banke, koja je dala bankarsku garanciju u korist izvođača radova na nekretnini dužnika (treće lice), mada potraživanje banke prema dužniku nije još bilo izvjesno, jer je plaćanje izvedbenih radova tek trebalo da uslijedi. Prema tome, i u ovom slučaju potraživanje banke je bilo uvjetovano neizvjesnom činjenicom, a to je da li će dužnik izvršiti svoje ugovorne obaveze ili ne. Također, i Okvirni zakon o zalozima ide u prilog navedenom. Naime, iako se ovaj zakon odnosi samo na pokretne stvari (član 2), on izričito u članu 3. navodi da se zalog može zasnovati i na budućoj obavezi.
  • 39.
    Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud smatra da osporena rješenja ne zadovoljavaju standard zakonitog miješanja u apelanticino pravo na imovinu zbog čega je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud neće ispitivati pitanje postojanja legitimnog cilja i proporcionalnosti miješanja u apelanticino pravo na imovinu.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Upis založnog prava na nekretnini je dopušten ukoliko je potraživanje povjerioca odredivo (individualizacija) iako potraživanje u vrijeme upisa nije izvjesno. Tumačenje odredbe člana 227. Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 32/03) u vezi sa članom 251.b Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 16/92 i 13/94) koje daju sudovi, u smislu da potraživanje mora biti aktuelno i postojeće, jeste arbitrarno, te predstavlja povredu apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 41.
    Na osnovu člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.