Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 15. aprila 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 12/07, rješavajući apelaciju Azema Omerbašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Azema Omerbašića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-266/02 od 31. januara 2007. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Azemu Omerbašiću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Azem Omerbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vukica Marjanović- Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 27. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu stjecanja prava na starosnu penziju, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-266/02 od 31. januara 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 17. januara 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 8. februara 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 12. marta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne Hercegovine, Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: Filijala PIO) broj 1983265148 od 4. septembra 2001. godine, koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem ovog organa broj 02/1-1983265148 od 6. decembra 2001. godine, odbijen je apelantov zahtjev za stjecanje prava na starosnu penziju u smislu odredaba Uredbe za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 2/00; u daljnjem tekstu: Uredba), pokrenut 28. marta 2001. godine na apelantov zahtjev. U obrazloženju je navedeno da apelantu nije prestala vojna služba u trenutku podnošenja prijedloga za ostvarivanje prava za starosnu penziju, iz čega proizlazi da apelant ne ispunjava uvjete iz čl. 3. i 7. Uredbe.
  • 7.
    Apelant je tužbom od 18. januara 2002. godine pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Fonda PIO. Podneskom od 29. decembra 2004. godine i 6. oktobra 2005. godine apelant je urgirao donošenje odluke povodom njegove tužbe.
  • 8.
    Vrhovni sud je Presudom broj U-266/02 od 31. januara 2007. godine odbio apelantovu tužbu za poništenje rješenja Fonda PIO. Sud je naveo da je Fond PIO na apelantov slučaj pravilno primijenio Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja prava na starosnu penziju. Međutim, apelant je u svom zahtjevu tražio da mu se to pravo prizna prema odredbama Uredbe pa je sud zaključio da je Fond PIO na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje je navedeno da je drugostepeni organ utvrdio da apelant ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju ni prema odredbama člana 3. stav 1. Uredbe, ali da je to Fond PIO konstatirao isključivo zbog toga jer je apelant podnesenim zahtjevom tražio ostvarivanje tog prava u smislu navedene Uredbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prijedlog za penziju podnijela Komanda 1997. godine. Budući da o tom prijedlogu nije riješeno, apelant navodi da se ponovo obratio zahtjevom 26. marta 2001. godine i da je prvostepeno rješenje doneseno 4. septembra a drugostepeno 6. decembra 2001. godine. Također, navodi da je 18. januara 2002. godine tužbom pokrenuo upravni spor, da je predmet kod Vrhovnog suda evidentiran pod brojem U-266/02 i da je podnio dvije urgencije. Apelant, također, ističe da ni nakon pet godina njegova tužba nije riješena, čime mu je ugrožena egzistencija. Konačno, apelant je zatražio naknadu zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Vrhovni sud je naveo da je, s obzirom na veliki broj predmeta u Upravnom odjeljenju, apelantov predmet dat u rad sudiji izvjestiocu 24. januara 2007. godine, a da je na nejavnoj sjednici održanoj 31. januara 2007. godine donesena Presuda broj U-266/06. Ta presuda je dostavljena u prilogu.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

O upravnim sporovima sud rješava na nejavnoj sjednici.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 12.
    U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05; stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

  • 13.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06)

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    Apelant se obratio Ustavnom sudu sa navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju. Taj postupak je, u vrijeme dok je tekao pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-266/02 od 31. januara 2007. godine. Iako u vrijeme podnošenja apelacije nije bila donesena konačna odluka, apelacija je i u to vrijeme bila dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Prema tom članu, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke povodom njegove tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 21.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 22.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
    • 23.
      Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o tužbi radi stjecanja prava na starosnu penziju, dakle o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj.

a) Donošenje odluke u razumnom roku

  • 24.
    Apelant je naveo da je Komanda 1997. godine podnijela prijedlog za penziju, te da se, kako o prijedlogu nije riješeno, ponovo obratio zahtjevom u martu 2001. godine.
  • 25.
    Ustavni sud, u vezi sa ovim apelantovim navodima, prvenstveno zapaža da iz rješenja Filijale PIO i Fonda PIO proizlazi da je predmetni postupak pokrenut na apelantov zahtjev u martu 2001. godine, da apelantu aktivna vojna služba nije prestala na prijedlog FMO-a, te da ni predmetni postupak, dakle, nije u smislu Uredbe pokrenut na prijedlog FMO-a 1997. godine, niti je apelant u tom smislu dostavio dokaze. Budući da se prema odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (član 111), kao i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (član 96), postupak za ostvarivanje prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika, Ustavni sud će apelantove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku cijeniti u odnosu na njegov zahtjev za stjecanje prava na starosnu penziju. Predmetni postupak je pokrenut na apelantov zahtjev u martu 2001. godine, a okončan je presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva za stjecanje prava na penziju je trajao pet godina i deset mjeseci.
  • 26.
    U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema njegovoj praksi i praksi Evropskog suda, razumnost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti, kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

b) Analiza razumnosti dužine postupka

  • 27.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku stjecanja prava na penziju. U tom postupku se ne provodi poseban ispitni postupak niti u apelantovom slučaju postoje neke posebne okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu.
  • 28.
    Filijala PIO je donijela prvostepeno rješenje u roku od pet mjeseci i osam dana, a Fond PIO rješenje o žalbi u roku od nepuna dva mjeseca. Ustavni sud zaključuje da se u ovoj fazi, premda navedena rješenja nisu donesena u zakonom propisanim rokovima (čl. 216. i 244. Zakona o upravnom postupku), dužina postupka ne može u cijelosti staviti na teret upravnim organima budući da je apelant, ukoliko je smatrao da odluka o njegovom zahtjevu, odnosno žalbi, nije donesena u zakonom propisanom roku, mogao, prema odredbama Zakona o upravnim sporovima (član 22), podnijeti žalbu, odnosno tužbu zbog šutnje administracije, što prema stanju spisa nije učinio.
  • 29.
    S druge strane, nesporno je da je postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, koja je podnesena 18. januara 2002. godine, trajao preko pet godina. Nadalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom zahtjevu trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio. Navodi Vrhovnog suda da apelantov predmet nije uzet u rad zbog velikog broja predmeta u Upravnom odjeljenju prema praksi Evropskog i Ustavnog suda nisu valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Naime, vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 30.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju Vrhovni sud, zbog nedonošenja odluke o apelantovoj tužbi u periodu od pet godina, povrijedio apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 31.
    S obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se i navodi o povredi ovog prava zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nedonošenju odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 32.
    Apelant je zatražio naknadu zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 33.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao pet godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete iznos od 750,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Činjenica da je u konkretnom slučaju postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi u upravnom sporu trajao punih pet godina, iako se nije radilo o složenom postupku, dovoljna je Ustavnom sudu za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.