USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2473/06, rješavajući apelaciju Senada Memića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Memića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj KžK-01/06 od 31. maja 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Senad Memić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KžK-01/06 od 31. maja 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2473/06 od 20. oktobra 2006. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. novembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Suda BiH zatraženi su 5. i 15. septembra 2008. godine na uvid spisi toga suda br. K-39/05 i KžK-01/06.
- 4.Sud BiH je 16. novembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo BiH 24. novembra 2006. godine. Sud BiH dostavio je tražene spise na uvid 10. i 16. septembra 2008. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Presudom Suda BiH broj K-39/05 od 18. oktobra 2005. godine apelant i Abid Salčin su proglašeni krivim zato što je Abid Salčin naručio, a apelant 6. februara 2005. godine terenskim vozilom marke "mercedes", bijele boje, tačno neutvrđenih registarskih oznaka, prema dogovoru sa Sulejmanom Hodžićem, dovezao u garažu 308 komada pušaka marke "kalašnjikov", što je bliže navedeno u dispozitivu presude, 311 komada okvira za navedene puške i 14 komada municije kalibra 7,62 mm. Oružje je dovezao u garažu, koja je vlasništvo Sulejmana Hodžića i koja se nalazi u naselju Hrasnica, u Ulici Igmanskog bataljona do broja 177. To oružje je naručio Abid Salčin od Sulejmana Hodžića i Abid Salčin je trebalo da ga preuzme iz navedene garaže radi daljnjeg prevoza i transporta. Stoga su apelant i Abid Salčin navedenom presudom proglašeni krivim da su počinili krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te u vezi sa članom 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZoSBiH), pa su osuđeni na kaznu zatvora od po tri godine. Na osnovu odredbe člana 56. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru od 7. februara 2005. godine do 22. septembra 2005. godine. Također, na osnovu primjene člana 74. KZBiH, od apelanta se oduzimaju oružje, municija i drugi predmeti taksativno nabrojani u izreci presude kao predmeti izvršenja krivičnog djela.
- 8.Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vijeće Suda Bosne i Hercegovine je Rješenjem broj Kž-09/06 od 27. marta 2006. godine ukinulo prvostepenu odluku i odredilo da se održi pretres pred Apelacionim vijećem Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće). U obrazloženju ovog rješenja Sud je istakao da se u obrazloženju prvostepene presude ne navode razlozi o odlučnim činjenicama, tj. okolnostima na osnovu kojih je Sud utvrdio postojanje predmetnog krivičnog djela i njegovih zakonskih obilježja datih u izreci presude, a koje su optuženi učinili kao saizvršioci. Dalje je Sud naveo da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu čiju subjektivnu stranu čini umišljaj, te je bilo nužno da Sud navede na čemu zasniva svoje uvjerenje o postojanju subjektivnog odnosa takvog sadržaja kod optuženih, tj. da su oni bili svjesni da se u njihovim radnjama stječu obilježja predmetnog krivičnog djela. Dakle, prema ocjeni ovog vijeća, iz obrazloženja prvostepene presude se ne vidi na osnovu kojih okolnosti je Sud utvrdio da su optuženi u preduzimanju radnji postupali sa umišljajem, tj. da su pri tome postupali svjesno i voljno. Dalje, Sud je istakao da je u obrazloženju presude potrebno navesti okolnosti na osnovu kojih je utvrđeno postojanje krivične odgovornosti optuženih za krivično djelo, jer se u protivnom presuda zasniva na neutvrđenoj pretpostavljenoj krivici, što je suprotno načelu pravednog suđenja i presumpciji nevinosti.
- 9.Nakon održanog pretresa, na kome su ponovo izvedeni dokazi iz prvostepenog postupka preslušavanjem tonskih zapisnika, uz saglasnost obje strane da nema potrebe da se ponovo čita optužnica Tužilaštva, Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj KžK-01/06 od 31. maja 2006. godine apelanta proglasilo krivim za isto krivično djelo kao i u prvostepenoj presudi i izreklo mu istu sankciju.
- 10.U obrazloženju presude Sud je istakao da iz preslušanog tonskog zapisnika o izvedenim dokazima na prvostepenom pretresu nesumnjivo proizlazi da je predmetno oružje, navedeno u dispozitivu presude, prvooptuženi Abid Salčin naručio posredstvom svog poznanika Sulejmana Hodžića, koji je nakon toga u nabavku oružja uključio apelanta. Iz izvedenih dokaza pouzdano je utvrđeno da su optuženi inkriminirane radnje preduzimali kao saizvršioci, prema prethodno stvorenom planu, znajući jedan za drugog i svjesni zajedničkog djelovanja, te značaja i štetnosti svojih postupaka, odnosno posljedica koje takve njihove radnje imaju za društvo, odnosno Bosnu i Hercegovinu. Na ispravnost ovakvog zaključka posebno ukazuju izjave svjedoka optužbe koji su saglasni u iznošenju bitnih činjenica i okolnosti konkretnog događaja. Iz toga se može zaključiti da su navedene radnje preduzimali kao dio zajedničkog plana izvršenja krivičnog djela, pri čemu je ključnu ulogu imao osuđeni Sulejman Hodžić. Ovo nedvosmisleno potvrđuju, istakao je dalje Sud, i činjenica da je predmetno oružje pronađeno u kući Sulejmana Hodžića i njegovo iskreno priznanje na osnovu kojeg je i pravosnažno osuđen. To zajedno sa izjavama svjedoka predstavlja takav dokazni materijal na osnovu kojeg se sa izvjesnošću može zaključiti da su optuženi zajedno sa Sulejmanom Hodžićem počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Sud je, također, istakao da tvrdnju apelantove odbrane da on nije imao bilo kakve veze sa predmetnim djelom i drugim optuženim i da se u njegovim radnjama ne stječe nijedna od alternativno navedenih radnji izvršenja ovog dijela, pri čemu se ne navodi ništa određeno, smatra neutemeljenom. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi sasvim drugo stanje stvari, koje osnovano ukazuje na to da je apelant, svjestan da zajednički sa drugim učestvuje u izvršenju krivičnog djela, preduzeo radnju nabavljanja predmetnog oružja i municije koje je 6. februara 2005. godine, u nekoliko navrata, dovezao u kuću Sulejmana Hodžića. To nesumnjivo predstavlja radnje koje su sadržane u opisu objektivne strane zakonskog bića krivičnog djela iz člana 371. KZFBiH. Da su optuženi zajednički izvršili ovo krivično djelo, ukazuju i listinzi poslanih i primanih telefonskih brojeva na osnovu čije analize i vještačenja je utvrđeno da su u vrijeme pred apelantovo dovoženje oružja u kuću Sulejmana Hodžića postojali intenzivni međusobni kontakti optuženih, uključujući i Sulejmana Hodžića, koji su se odnosili na njihove dogovore o prevoženju predmetnog oružja. Tvrdnju odbrane da apelant ne posjeduje mobilni telefon registriran na njegovo ime sud nije smatrao relevantnom s obzirom na to da je apelant koristio telefonske brojeve svojih roditelja sa kojih su u navedeno vrijeme međusobno kontaktirali. To su potvrdili i optuženi, kao i svjedoci kojima su sami optuženi saopćili telefonske brojeve. Navedeno je potvrdilo i vještačenje telefonskih listinga vještaka Enesa Čengića, koje je izvedeno na zahtjev apelantove odbrane i koji je u svom iskazu na direktan upit Tužilaštva BiH, između ostalog, naveo da sadržaj službene zabilješke, odnosno izvještaja koji je sačinilo Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) u osnovi ima potporu u listinzima. Apelaciono vijeće je odbilo prijedlog odbrane da se kao novi dokaz uvede i CD sa telefonskim listinzima, ocijenivši da to nije značajno za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u predmetnoj krivičnoj stvari. Sud je prihvatio prijedlog optužbe da se u dokaze uvede pravosnažna presuda tog suda broj K-42/05 od 14. juna 2005. godine, kojom je osuđen Sulejman Hodžić, koji je učestvovao u izvršenju krivičnog djela kao jedan od učesnika i u čijoj kući su i pronađeni navedeno oružje i municija i koji je u potpunosti priznao izvršenje krivičnog djela. Dakle, istakao je Sud, radi se o istom kriminalnom i činjeničnom događaju u kojem su optuženi na osnovu prethodnog sporazuma i kriminalnog plana zajednički učestvovali sa osuđenim Sulejmanom Hodžićem. To je i rukovodilo Sud da taj dokazni prijedlog prihvati, jer nije mogao biti iznesen ranije s obzirom na to da navedena presuda nije bila pravosnažna. Prigovor apelantove odbrane kojim se osporava zakonitost u pribavljanju telefonskih listinga Sud je ocijenio kao neosnovan, jer su navedene radnje preduzete nakon što je djelo učinjeno i njegovi učinioci otkriveni i uhapšeni. Te radnje su preduzimane u postupku prikupljanja informacija, u smislu člana 35. stav 2. tačka d) ZKPBiH, i bile su ograničene samo na utvrđivanje postojanja međusobnog kontakta putem telefonskih brojeva i one nemaju karakter posebnih istražnih radnji. Posebna istražna radnja iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH, pojasnio je Sud, po svom karakteru i svrsi podrazumijeva komunikacijsko snimanje ili praćenje osumnjičenih lica radi njihovog otkrivanja i hvatanja, što obuhvata nadzor i snimanje njihovih kontakata, snimanje sadržaja razgovora i sl. U ovom slučaju svega toga nema, jer su ove radnje bile ograničene samo na provjeru postojanja kontakata, a što je u krajnjoj liniji moguće učiniti i na osnovu listinga koji se distribuiraju građanima, korisnicima telefonskih usluga. Sud je dalje ukazao da je Tužilaštvo sve dokaze pribavilo na zakonit način, jer su u tom smislu ispoštovane zakonske odredbe, te navodi da su iskazi svjedoka dopušteni i da se ne radi o svjedocima čiji iskazi predstavljaju interpretaciju sadržaja izjave Sulejmana Hodžića, jer su iskazi bazirani na njihovim vlastitim zapažanjima o okolnostima pod kojima je otkriveno i oduzeto predmetno oružje. U vezi sa stavom apelantove odbrane da je pretres prostorija obavljen nezakonito, Sud je naveo da su u vršenju pretresa jedinice IPU-a (jedinica za interventna djelovanja EUFOR-a) samo pružale pomoć ovlaštenim licima Federalnog MUP-a. Uobičajeno je da se u ozbiljnim situacijama to čini uz njihovu pomoć, a s obzirom na to da je, prema operativnim saznanjima, postojala opravdana bojazan da preduzimanje navedene procesne radnje predstavlja ozbiljnu opasnost za sigurnost ljudi i imovine, jer se nije tačno znalo o kojoj vrsti i količini oružja je riječ. Zbog hitnosti slučaja, navedeno pretresanje je učinjeno bez naredbe i bez svjedoka, a sve na osnovu člana 64. stav 1. ZKPBiH. Sud je, dalje, ukazao da je svoju nadležnost uspostavio na osnovu odredaba člana 13. stav 2. tačka b) ZoSBiH s obzirom na to da se radi o takvom djelu koje je, zbog svojih štetnih posljedica, poprimilo karakter djela iz tačke b) ove odredbe i koje je kao takvo "prešlo" u korpus krivičnih djela na nivou Bosne i Hercegovine koja su u nadležnosti Suda BiH.
- 11.Na osnovu iznesenih rezultata dokaznog postupka Sud je ustanovio da se u radnjama optuženih stječu sva kako objektivna, tako i subjektivna obilježja krivičnog djela nezakonitog držanja oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 371. stav 2. KZFBiH a u vezi sa članom 13. stav 2. tačka b) ZoSBiH. Optuženi su to djelo učinili kao saizvršioci, dakle, zajednički i međusobno povezani zajedničkom odlukom o izvršenju djela, tako da je svaki od njih u okviru plana ostvarenja krivičnog djela preuzeo onaj dio radnji koji je neophodan za njegovu realizaciju. Sud je dalje istakao da navedeno proizlazi iz načina na koji su optuženi preduzimali radnje kojima su djelo ostvarili a iz kojih se nesumnjivo može zaključiti da je ostvarenje predmetnog djela bilo zasnovano na prethodnom sporazumu i stvorenom planu, brižljivom pripremom i podijeljenim ulogama u procesu njegovog činjenja. To znači da se radi o svjesnom i voljnom zajedništvu zasnovanom na zajedničkoj odluci o tome da se učini ovo krivično djelo. Sud je ocijenio da istaknuto nesumnjivo ukazuje na to da su optuženi u preduzimanju inkriminiranih radnji postupali sa direktnim umišljajem, svjesni svog djela i posljedica učinjenih radnji čije su izvršenje htjeli, odnosno da su bili svjesni da se radi o oružju i municiji takvog karaktera i količine čije nabavljanje i držanje građanima nije dozvoljeno, što uključuje i njihovu svijest u odnosu na posljedicu u smislu odredbe člana 13. stav 2. tačka b) ZoSBiH. Sud je, također, naveo da ne stoji ni tvrdnja da apelantove radnje ne predstavljaju radnju izvršenja ovog krivičnog djela, pa da stoga na njegovoj strani nema ni saizvršilaštva kao oblika saučesništva u izvršenju krivičnog djela. Teza apelantove odbrane da je predmetno oružje "nađeno" samo kod osuđenog Sulejmana Hodžića u tom smislu nema posebne vrijednosti, jer činjenica da je oružje "nađeno" samo kod jednog saizvršioca ne znači da to oružje nisu nabavila i na to mjesto dovezla druga lica koja su zajedno sa "držaocem" oružja učestvovala u počinjenju krivičnog djela. Kod ovog krivičnog djela, pojasnio je Sud, "držanje vatrenog oružja" predstavlja drugi alternativno predviđen način njegovog izvršenja, a prvi, odnosno primarni oblik ovog djela obuhvata one radnje koje je preduzeo upravo apelant a to je radnja nabavljanja, koja po logici stvari uključuje i radnje prevoza koje je činio apelant i bez kojih izvršenje ovog djela ne bi moglo biti realizirano. Sud je istakao da su optuženi radnje krivičnog djela činili zajednički kao saizvršioci, te su u vrijeme njihovog preduzimanja bili svjesni značaja djela čije su izvršenje htjeli, te stoga nema osnova za tvrdnju odbrane da se u predmetnom slučaju radi o pretpostavljenoj krivici, kao ni za tvrdnju da apelantove radnje ne predstavljaju radnje iz zakonskog opisa ovog krivičnog djela. Naime, izvjesno je dokazano da je apelant preduzeo navedene radnje koje čine radnju izvršenja ovog krivičnog djela, a koje se sastoje u nabavljanju predmetnog oružja, što uključuje i radnje koje se sastoje u transportu ili njegovom prevoženju. Na kraju, odlučujući o vrsti i mjeri krivične sankcije, Sud je ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti konkretnog slučaja, te imajući u vidu svrhu kažnjavanja, apelanta osudio na tri godine zatvora. Pri tome Sud je smatrao da je navedena kazna srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i da predstavlja odgovarajuću krivičnu sankciju za ostvarivanje kako specijalne, tako i generalne prevencije.
IV. Apelacija
- 12.Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je naveo da je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, prije svega, navodi da se u konkretnom slučaju radi o montiranom političkom procesu koji je pokrenut s ciljem obračuna sa političkim neistomišljenicima. Smatra da se radi o želji političkih protivnika njegovog oca da spriječe njegovo napredovanje u političkoj karijeri i time ga diskvalificiraju iz političkog života, a on je izabran kao najpogodnije sredstvo u ostvarenju tog cilja. Apelant smatra da Sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i da nije pravilno primijenio materijalno pravo. Također, navodi da je odbijanjem njegovog prijedloga da se isključi javnost povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ističe da su sudije koje su učestvovale u donošenju osporene presude učestvovale kao članovi Vanraspravnog vijeća i odlučivali o produženju pritvora, te smatra da mu je povrijeđeno i pravo da mu sudi nepristrasan sud. Apelant, također, ističe da je do povrede prava na pravično suđenje došlo i zbog toga što mu je uskraćeno pravo na izvođenje dokaza koji mu idu u korist, te da mu je uskraćeno pravo na uvid u dokaze optužbe. U prilog tome, navodi da mu nije omogućen uvid u CD na kojem se nalaze telefonski listinzi i na osnovu kojih je sud utvrdio navedeno međusobno kontaktiranje optuženih putem mobilnih i fiksnih telefona, te je Vijeće odbilo da se uvede kao dokaz ne dajući potrebno obrazloženje zbog čega je odbijen ovaj prijedlog odbrane. Apelant navodi da je osporenom presudom Sud prihvatio kao dokaz telefonske listinge koji se, između ostalih lica, odnose i na njegove roditelje protiv kojih nije vođena istraga. On smatra da protiv njih kao privilegiranih svjedoka Tužilaštvo nije moglo primijeniti posebne istražne radnje nadzora telekomunikacija, tj. pribavljati njihove telefonske listinge, te da su na taj način prekršena osnovna prava na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije. Također, ističe da je odbijen njegov prijedlog da se u svojstvu svjedoka sasluša njegov otac, a u vezi sa okolnostima da se 6. februara 2005. godine on nalazio kod kuće.
- 13.Dalje, apelant smatra da je osporenu presudu donio stvarno nenadležan sud koji je sasvim proizvoljno prihvatio navode o navodnoj štetnosti ovog krivičnog djela po Bosnu i Hercegovinu, koji nisu ničim dokazani, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer mu nije sudio zakonom ustanovljen sud, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima kao što su nezakonito korištenje iskaza osumnjičenog Sulejmana Hodžića putem saslušanja posrednih svjedoka�inspektora FMUP-a, nezakonit pretres objekta Sulejmana Hodžića, te nezakonito pribavljeni telefonski listinzi. Također, smatra da je na osnovu analize izvedenih dokaza donesena pogrešna ocjena i zaključak u pogledu relevantnih činjenica da je inkriminirane radnje preduzimao u saizvršilaštvu sa prvooptuženim prema prethodno stvorenom planu i znajući jedan za drugog i svjesni zajedničkog djelovanja. Apelant smatra da je odbijanjem da se izvedu dokazi odbrane s ciljem osporavanja dokaza optužbe, kao i pogrešnom ocjenom provedenih dokaza sud favorizirao tužilačku stranu. Apelant smatra da je Vijeće, umjesto savjesne ocjene svakog provedenog dokaza, razloge o odlučnim činjenicama zasnovalo na apstraktnim utvrđenjima, nezakonitim posrednim dokazima - indicijama i njegovoj pretpostavljenoj krivici. Vijeće nije sa jednakom pažnjom ispitalo i utvrdilo činjenice koje mu idu u korist i one koje ga terete, ne vodeći računa o načelu in dubio pro reo. Sud je od početka vodio postupak sa uvjerenjem da je on kriv, te je na taj način diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje i predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Sud BiH u odgovoru ističe da su navodi iz apelacije neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije. Naglašava se da je Sudsko vijeće na glavnom pretresu odbilo apelantov prijedlog za isključenje javnosti, koji je javno objavljen uz odgovarajuće obrazloženje, a Rješenjem Suda BiH broj Su-782/05 od 30. juna 2005. godine također je odbijen zahtjev za izuzimanje sudija Sudskog vijeća sa razlozima pri kojima i dalje ostaju. O svim ostalim navodima apelacije, nastavlja dalje Sud, već se izjasnio u presudi i pri tom obrazloženju u cijelosti ostaje.
- 15.Tužilaštvo BiH u odgovoru na apelaciju navodi da je sadržaj obrazloženja apelacije, u suštini, prigovor koji je apelant u više navrata tokom trajanja krivičnog postupka kako pred prvostepenim, tako i pred drugostepenim sudom već isticao, a prigovori su vezani za isključenje javnosti sa pretresa, izuzeće pojedinih članova Sudskog vijeća, prigovor na validnost i zakonitost dokaza koji su izneseni u toku pretresa, nezakonitost pretresa objekata i lica i načinu pribavljanja telefonskih listinga. Svi navedeni prigovori su u toku postupka ocijenjeni kao neosnovani, što je i obrazloženo u osporenoj presudi. Tužilaštvo BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 16.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 36/03) relevantne odredbe glase:
(1) Ko neovlašteno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije ili ko neovlašteno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena kaznit će se kaznom zatvora od tri godine.
(2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana u odnosu na veću količinu vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
- 17.U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) relevantne odredbe glase:
(!) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se kada postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela, ili kada se s ciljem zaštite opće sigurnosti ili iz moralnih razloga oduzimanje čini apsolutno neophodno, ako su vlasništvo učinioca.
(2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i kad nisu vlasništvo učinioca ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala, ali time se ne dira u prava trećih lica na naknadu štete od učinioca.
- 18.U Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37703, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04 i 32/07) relevantne odredbe glase:
Sud je nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela mogu izazvati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za BiH, ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine.
- 19.U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) relevantne odredbe glase:
Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispitaju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
- a)Nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija
Š - Ć .
Odluku o isključenju javnosti donosi sudija, odnosno vijeće, rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka i iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji iskaz je pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoje krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Ako vijeće Apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalazi i mišljenja bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav 2. tačka c) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KžK-01/06 od 31. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 23. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije. Također, apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana 8. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
- 25.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 26.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š - Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 26.
- b)da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane,
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
- 27.U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
- 28.Apelant smatra da su redovni sudovi, zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te izveli pogrešan zaključak u pogledu njegove krivične odgovornosti i proglasili ga krivim. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, osim toga, nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je upravo zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
- 29.U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu navedenog prava, ne nudi činjenice, niti je Ustavnom sudu dostavio dokaze koji bi mogli pokazati da zaista postoji povreda prava na koje se poziva u apelaciji, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane neosnovani.
- 30.Također, jedan od prigovora koji apelant iznosi u apelaciji tiče se odbijanja suda da se u svojstvu svjedoka sasluša njegov otac. Apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo na izvođenje dokaza koji mu idu u korist, da mu nije omogućen uvid u CD na kojem se nalaze telefonski listinzi, koji nije uvršten u dokaze a da pri tome sud nije dao potrebno obrazloženje.
- 31.U konkretnom slučaju Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje na to da je Sud BiH, uvažavajući žalbe apelanta i optuženog Abida Salčina, ukinuo Presudu Suda BiH broj K-39/05 od 18. oktobra 2005. godine i odredio da se održi novi pretres pred Apelacionim vijećem. Uvidom u spise predmeta Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće Suda BiH na glavnom pretresu, održanom 30. maja 2006. godine, a u smislu člana 317. stav 2. ZKPBiH, uz saglasnost strana u postupku, izvelo dokaze iz prvostepenog postupka preslušavanjem tonskih zapisnika. Tom prilikom preslušan je i tonski zapis sa glavnog pretresa, održanog 15. septembra 2005. godine, pred prvostepenim vijećem na kojem je, na prijedlog apelanta i njegovog branioca, proveden i dokaz saslušanjem Senaida Memića, apelantovog oca, u svojstvu svjedoka. Također, Ustavni sud primjećuje da je na zahtjev apelanta i njegovog branioca odobreno vještačenje vještaka iz oblasti telekomunikacija Enesa Čengića, kojeg je odbrana angažirala i kojem je omogućen uvid u sve podatke koje je BH Telekom dostavio Tužilaštvu BiH. Navedeni vještak svoj nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja "Listinga telefonskih poziva i grafikona" sačinio je na osnovu seta printanih Toll Ticketinga za određene tražene brojeve, a koji mu je uručen i na CD-u u elektronskoj formi. U pismenom nalazu vještak, između ostalog, navodi: "podaci o Toll Ticketinzima koje sam dobio od BH Telekoma u elektronskoj formi na CD-u su identični onima koji su mi dati u printanoj formi." Tonski zapis od 15. septembra 2005. godine o saslušanju navedenog vještaka pušten je na glavnom pretresu održanom pred Apelacionim vijećem Suda BiH 30. maja 2006. godine. Dakle, nesporno je da je apelantu još u prvostepenom postupku omogućeno i da predlaže i da sasluša svjedoke odbrane, te da izvede druge dokaze. Ustavni sud ukazuje na to da su svi dokazi na kojima se temelji osporena odluka izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, kojeg je imao tokom cijelog krivičnog postupka. Iz osporene odluke je vidljivo da je sud u prvostepenom postupku izveo brojne dokaze koje su predložili i optužba i odbrana, pa je sve te dokaze detaljno analizirao, ocijenio ih i analizirao pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, što je vidljivo iz opširnog obrazloženja osporene presude.
- 32.Član 6. Evropske konvencije ne jamči pravo da svi prijedlozi budu prihvaćeni, pa, dakle, i prijedlog da se uvede kao novi dokaz i CD sa telefonskim listinzima. Pravo na pravično saslušanje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su izneseni njima, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).
- 33.Ustavni sud smatra da je redovni sud dao razumno opravdanje za to što je odbio apelantov zahtjev za provođenje predloženog dokaza. Naime, odbijanje suda da kao novi dokaz uvede i CD sa telefonskim listinzima, koji je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tog dokaza utvrđene na drugi način (vještačenjem seta printanih Toll Ticketinga -telefonskih listinga), jeste diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava, ?dluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Ustavni sud ukazuje na to da sudovi nisu obavezni da izvode druge predložene dokaze, konkretno uvođenje kao dokaza i CD-a sa telefonskim listinzima, ukoliko se ne smatra da su bitni za konkretan predmet (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ankel protiv Švajcarske, presuda od 23. oktobra 1996. godine, Izvještaji 1996-V, stav 38). Da bi se ustanovila povreda apelantovog prava da se kao novi dokaz uvede i CD sa telefonskim listinzima, apelant mora dokazati da je provođenje tog dokaza bilo neophodno za utvrđivanje istine i da je neprovođenje predloženog dokaza prejudiciralo apelantov predmet (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Švajcarske, Odluke i izvještaji broj 28, str. 136).
- 34.U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je Sud proizvoljno odbio njegov prijedlog da se CD uvrsti kao dokaz, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, iz osporene presude proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost da izvodi svoje dokaze u toku prvostepenog postupka na isti način kao i Tužilaštvo, te da ispituje dokaze optužbe. Apelaciono vijeće je obrazložilo zbog čega je odbilo apelantov prijedlog da se kao novi dokaz uvede i CD sa telefonskim listinzima, navodeći da to nije značajno za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u predmetnoj krivičnoj stvari. Redovni sud je utemeljio zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela na cjelokupnom dokaznom postupku, a izvještaji Federalnog MUP-a od 25. februara i 31. marta 2005. godine, koji su korišteni kao dokaz, u osnovi su imali potporu u telefonskim listinzima poslanih i primljenih telefonskih brojeva, koji su u kontekstu ostalih provedenih dokaza ukazali da su postojali međusobni telefonski kontakti optuženih. Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudom data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost da se iznesu komentari na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu.
- 35.U vezi sa apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na nadležnost Suda BiH, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji samo ponavlja svoje prijašnje navode, na koje je već odgovorilo Apelaciono vijeće. Članom 13. stav 2. tačka b) ZoSBiH propisano je: Sud je nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovi kada ta krivična djela mogu izazvati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine ili mogu izazvati druge štetne posljedice za BiH Š - Ć . Apelaciono vijeće u obrazloženju presude u vezi sa apelantovim prigovorom o nadležnosti suda je istaklo: Iako stoji tvrdnja da je riječ o krivičnom dijelu koje spada u entitetsko krivično zakonodavstvo, ovo vijeće je uspostavilo svoju nadležnost na osnovu odredaba iz člana 13. Zakona o Sudu BiH s obzirom na to da se radi o takvom djelu koje je, zbog svojih štetnih posljedica, poprimilo karakter djela iz tačke b) ove odredbe i koje je kao takvo "prešlo" u korpus krivičnih djela na nivou Bosne i Hercegovine koja su u nadležnosti Suda BiH. Riječ je o tzv. uspostavljenoj nadležnosti koju je tom odredbom inaugurirao navedeni zakon a prema kojoj se nadležnost Suda BiH proširuje i na krivična djela iz entitetskog zakonodavstva Š - Ć .Ovaj sud je, imajući u vidu količinu i karakter predmetnog oružja i municije koju su optuženi držali i spremali za prodaju, te činjenicu da je borba protiv ovakvih oblika kriminala jedno od prioritetnih pitanja u ocjeni uvjeta koji se zahtijevaju za prijem BiH u Partnerstvo za mir, odnosno u vezi sa Sporazumom o stabilnosti i pridruživanju BiH Evropskoj uniji, našao da je predmetno krivično djelo, u čijem otkrivanju su učestvovale i policijske jedinice EUFOR-a, takvih razmjera da je ili je moglo proizvesti posljedice u smislu navedene odredbe.
- 36.Imajući u vidu obrazloženje Suda BiH dato u osporenoj presudi u vezi sa ovom apelantovom primjedbom, Ustavni sud ne može naći bilo kakav element proizvoljnosti u takvim zaključcima Apelacionog vijeća, a obrazloženje suda je jasno i logično. Stoga, Ustavni sud smatra da nije osnovan apelantov prigovor da je Sud zasnivanjem svoje nadležnosti u predmetnoj krivičnopravnoj stvari povrijedio njegovo pravo da mu sudi "na zakonu zasnovan sud", u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 37.U vezi sa apelantovim navodima da se osporena presuda zasniva na nezakonitim dokazima (korištenje iskaza Sulejmana Hodžića, pribavljanje telefonskih listinga, te nezakonit pretres objekta), Ustavni sud ističe da je članom 10. ZKPBiH propisano da: Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovine ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće u obrazloženju osporene presude navedene apelantove prigovore razmatralo i za njih dalo jasno i logično obrazloženje (str. 6. i 7. presude) koje ne sadrži elemente proizvoljnosti u primjeni prava, niti ima elemenata koji ukazuju na to da je zakon primijenjen na apelantovu štetu.
- 38.Ustavni sud, također, smatra da sud nije prekršio princip in dubio pro reo, koji je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Ustavni sud je u svojoj praksi uvijek afirmirao ovaj princip. U vezi s tim, apelacija osnovano ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04. U ovoj odluci Ustavni sud je naglasio: "Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa i u Zakonu o krivičnim postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: ' Š ... Ć Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno Š ... Ć ', pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje" (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
- 39.Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema načelu slobodne ocjene dokaza, slobodno ocjenjuju da li postoji ili ne neka činjenica. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
- 40.Također, činjenice koje sud treba utvrditi mogu se dokazivati neposrednim i posrednim dokazima - indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud.
- 41.U okviru navedenog, Ustavni sud ukazuje na to da je drugostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na dokazima provedenim u prvostepenom postupku a to su, prije svega, izjave svjedoka-koji su kao ovlaštena službena lica izvršila pretres prostora u kojem je pronađeno predmetno oružje, kao i svjedoka optužbe koji su saglasni u iznošenju bitnih činjenica i okolnosti konkretnog događaja. Iz toga je sud zaključio da su optuženi navedene radnje preduzimali kao dio zajedničkog plana pri čemu je ključnu ulogu imao osuđeni Sulejman Hodžić, koji je sve aktivnosti oko nabavke i prevoza oružja koordinirao i kontrolirao. Ustavni sud, također, zapaža da je Vijeće Apelacionog suda utvrdilo da na izvršenje krivičnog djela ukazuju i listinzi poslanih i primljenih telefonskih brojeva na osnovu čije analize i vještačenja je utvrđeno da su u vrijeme neposredno pred apelantovo dovoženje oružja u kuću Sulejmana Hodžića postojali intenzivni međusobni telefonski kontakti optuženih. To je potvrdilo i vještačenje telefonskih listinga koje je izveo vještak elektrostruke na apelantov zahtjev. Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/05, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 42.Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo drugostepeni sud o svom ubjeđenju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zadovoljavajući sa aspekta brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zahtijevaju Zakon o krivičnom postupku i član 6. Evropske konvencije. Apelacioni sud je za svoje zaključke o apelantovoj krivici dao uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, Ustavni sud smatra da je redovni sud u svojoj odluci dao takvo obrazloženje koje ni na koji način ne dovodi u sumnju njegove zaključke iz provedenih dokaza i da je nesporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 31. KZFBiH, te da zaključci na bilo kakav način nisu proizvoljni. Ustavni sud primjećuje da je radnja izvršenja navedenog krivičnog djela određena alternativno, tako da djelo vrši onaj ko neovlašteno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi navedene predmete a djelo je svršeno preduzimanjem bilo koje od alternativno određenih radnji izvršenja. U konkretnom slučaju Sud je u obrazloženju presude istakao da je u toku postupka dokazano da je apelant preduzeo navedene radnje koje čine radnju izvršenja ovog krivičnog djela, a koje se sastoje u nabavljanju predmetnog oružja, što uključuje i radnje koje se sastoje u transportu ili njegovom prevoženju. Također, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud primijenio mjeru sigurnosti, oduzimanje oružja, municije i drugih predmeta navedenih u izreci presude, kako je to i propisano članom 74. KZBiH. Naime, u sistemu mjera sigurnosti, ustanovljenim KZBiH, oduzimanje predmeta je jedina mjera sigurnosti stvarnog karaktera, jer se odnosi na određene predmete koji su u vezi sa krivičnim djelom. Primjenom ove mjere sigurnosti mogu se oduzeti samo predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za činjenje krivičnog djela (instrumenta sceleris) i predmeti koji su nastali činjenjem krivičnog djela (producta sceleris), nezavisno od toga da li su vlasništvo učinitelja ili ne. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao sud dovoljno precizno i jasno, te da se iz tog obrazloženja vidi način na koji je sud primijenio princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog.
- 43.U odnosu na apelantov prigovor da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer nije isključena javnost a sud nije dao potrebno obrazloženje zbog čega je odbijen njegov prijedlog, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi da je Vijeće na glavnom pretresu odbilo apelantov prijedlog za isključenje javnosti, koje je javno objavljeno i obrazloženo u skladu sa članom 237. ZKPBiH.
- 44.Također, apelant navodi da je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, jer su u donošenju osporene presude učestvovale sudije koje su morale biti izuzete zato što su prije toga već odlučivale o produženju pritvora. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
- 45.Treba naglasiti da ukoliko apelant tvrdi da odluku nije donio nepristrasan sud, apelacija mora da sadrži konkretne elemente koji ukazuju na nepravičnost suđenja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dao nikakve dokaze koji bi govorili u prilog takvoj tvrdnji da je sudsko vijeće ili neki njegov član u bilo kojoj fazi postupka, te pri donošenju osporavane presude imao predrasude, niti su takve predrasude ispoljene u radu suda. Prema tome, apelantova tvrdnja o postojanju predrasuda kod sudija ostaje samo u domenu spekulacije i pretpostavke. Činjenica da su u donošenju osporene presude učestvovale sudije koje su kao članovi Vanraspravnog vijeća odlučivale o produženju pritvora sama po sebi ne može predstavljati osnov za zaključak o postojanju predrasuda suda. Budući da apelant nije pružio druge dokaze u vezi sa navodnom pristrasnošću suda, a pristrasnost nije očigledna, Ustavni sud apelantove navode smatra paušalnim i nedokazanim (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 23/06 od 15. februara 2007. godine, tačka 30).
- 46.Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije.
- 27.
Ostali navodi
- 47.U okviru zaključka u pogledu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 48.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b) i d) Evropske konvencije, jer nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Naime, osporena presuda je jasna i dovoljno obrazložena, a navodi iz apelacije o pristrasnosti suda, o neizvođenju dokaza koje je predložila odbrana su paušalni, bez predočenih dokaza za ove tvrdnje. Naime, Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju tog načela.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.