USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2531/06, rješavajući apelaciju Branka Martinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelomično se usvaja apelacija Branka Martinovića.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu broj P-180/95.
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Martinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-294/04 od 8. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-332/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-180/95 od 22. juna 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Zapadnohercegovačkom kantonu da Branku Martinoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Branko Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 29. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-294/04 od 8. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-332/04 od 13. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-180/95 od 22. juna 2004. godine, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenim presudama.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Triglav osiguranja" d.d. Rijeka (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku zatraženo je 8. septembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud 15. septembra 2006. godine, Općinski sud 26. septembra 2006. godine i tuženi 25. septembra 2006. godine. Općinski sud je 4. februara 2009. godine dostavio na uvid spis broj P-180/95.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori učesnika u postupku su dostavljeni apelantu 12. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 7. oktobra 1993. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Širokom Brijegu (sada Općinskom sudu) podnio tužbu protiv "Sava osiguranja" d.d. Rijeka kao pravnog prednika tuženog, radi naknade štete, navodeći da je 26. septembra 1992. godine krivicom vozača vozila koje je osigurano kod tuženog došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je on pretrpio štetu.
- 7.Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je i održano 28. oktobra 1993. godine, kada su apelantovom punomoćniku uručeni pismeni podnesci tuženog - odgovor na tužbu i dopuna odgovora od 22. i 25. oktobra 1993. godine. Taj sud je na prijedlog apelantovog punomoćnika 18. novembra 1993. godine donio rješenje o provođenju medicinskog vještačenja na okolnost dužine i jačine pretrpljenih bolova i straha, kao i umanjena opće životne sposobnosti. Nalaz i mišljenje sačinjeni su 7. januara 1994. godine, a novo ročište je zakazano za 27. januar 1994. godine i održano u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je apelantov punomoćnik predložio vještačenje vještaka poljoprivredne struke na okolnost utvrđivanja izgubljene zarade od poljoprivredne djelatnosti. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka uloženi su u spis 1. februara 1994. godine. Novo ročište, koje je bilo zakazano za 25. februar 1994. godine, odloženo je zbog neuredne dostave poziva tuženom. Na sljedećem ročištu od 24. marta 1994. godine, održanom u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, proveden je dokazni postupak i zaključena glavna rasprava, a nakon toga je donesena Presuda broj P-94/93 od 24. marta 1994. godine kojom je apelantov zahtjev djelomično usvojen a djelomično odbijen.
- 8.Tuženi je 25. maja 1994. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude. Tadašnji Viši sud u Mostaru donio je 15. jula 1994. godine Presudu broj Gž-118/94 kojom je prvostepenu presudu djelomično preinačio, djelomično potvrdio i djelomično ukinuo.
- 9.Općinski sud je, postupajući po uputama Višeg suda u Mostaru, zakazao novu raspravu za 2. septembar 1994. godine, na kojoj je apelantov punomoćnik predložio da se za sljedeću raspravu pozovu vještaci koji su sačinili pismeni nalaz i mišljenje, radi usaglašavanja nalaza i njihove dopune. Nova rasprava, zakazana za 11. oktobar 1994. godine, odložena je na neodređeno vrijeme a vještaku poljoprivredne struke dat je nalog da raniji nalaz i mišljenje dopuni u skladu sa uputama Višeg suda u Mostaru. Nalaz je dopunjen 17. oktobra 1994. godine. Ročište od 10. novembra 1994. godine odloženo je za 1. decembar 1994. godine. Općinski sud je zaključio glavnu raspravu 1. decembra 1994. godine, a 5. decembra 1994. godine je ponovo otvorio radi dopune dokaznog postupka. Na ročištu od 28. decembra 1994. godine sud je donio rješenje prema kojem će se provesti dopuna vještačenja vještaka medicinske i poljoprivredne struke.
- 10.Na novo ročište, zakazano za 17. januar 1995. godine, tuženi nije pristupio zbog neuredne dostave, a pozvani vještaci su pismeno dopunili svoje nalaze pa je sud zakazao za 14. februar 1995. godine novo ročište, koje je provedeno u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog nakon čega je glavna rasprava zaključena.
- 11.Općinski sud je donio Presudu broj P-130/94 od 14. februara 1995. godine kojom je tuženog obavezao da apelantu isplati iznose kako je navedeno u izreci presude, a rješenjem od 10. marta 1995. godine odbacio je kao neblagovremenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Višeg suda u Mostaru broj Gž-118/94 od 15. jula 1994. godine. Tuženi je izjavio žalbu protiv presude, a apelant protiv rješenja o odbacivanju revizije.
- 12.Viši sud u Mostaru je Rješenjem broj Gž-139/95 od 30. juna 1995. godine ukinuo Rješenje broj P-130/94 od 10. marta 1995. godine i Presudu broj P-130/94 od 14. februara 1995. godine, a predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
- 13.U ponovnom postupku, na raspravi od 22. augusta 1995. godine doneseno je rješenje da se, prema uputama Višeg suda, provede dopuna vještačenja. Na ročištu od 12. septembra 1995. godine vještak je usmeno dopunio svoj pismeni nalaz i mišljenje, nakon čega je rasprava odložena na neodređeno vrijeme po prijedlogu apelantovog punomoćnika da se provede dopuna vještačenjem vještaka poljoprivredne struke. Vještak je dopunio nalaz 29. septembra 1995. godine. Pismenim podneskom od 17. oktobra 1995. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev, u skladu sa dopunama nalaza i mišljenja vještaka, a novo ročište, održano 24. oktobra 1995. godine, odloženo je radi dostavljanja pismenog podneska sa tužbenim zahtjevom tuženom, koji nije pristupio na raspravu. Tuženi se pismenim podneskom izjasnio o preciziranom tužbenom zahtjevu 16. novembra 1995. godine.
- 14.Apelant je na ročištu od 16. novembra 1995. godine predložio da se ponovo pozove vještak kako bi se očitovao na prigovore iz podneska tuženog, na koje se vještak očitovao pismeno 27. novembra 1995. godine. Ročište od 8. decembra 1995. godine odloženo je zbog nedolaska tuženog, a novo je zakazano za 28. decembar 1995. godine, na koje tuženi nije pristupio zbog neuredne dostave. Na ročištu od 25. januara 1996. godine, apelantov punomoćnik je predložio da se provede dodatni dokaz medicinskim vještačenjem vještaka neuropsihijatra, što je sud prihvatio i odredio vještaka neuropsihijatra. Imenovani vještak je dao svoj nalaz i mišljenje 19. jula 1996. godine, a sud je potom zakazao ročište za 29. oktobar 1996. godine, koje je provedeno u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Apelantov punomoćnik je predložio da se na navode iz pismenog podneska tuženog pozove sudski vještak neuropsihijatar, pa je sljedeće ročište odloženo za 26. novembar 1996. godine. Na tom ročištu apelantov punomoćnik je predložio da provede vještačenje vještak medicine rada, zbog čega je rasprava odložena na neodređeno vrijeme.
- 15.Općinski sud je Rješenjem broj P-180/05 od 11. decembra 1996. godine na okolnost utvrđivanja apelantove sposobnosti, odnosno nesposobnosti za obavljanje poljoprivrednih poslova, odredio vještaka specijalistu medicine rada, koji je 14. januara 1997. godine sačinio pismeni nalaz i mišljenje. Ročište je zakazano za 7. februar 1997. godine, na kojem je apelantov punomoćnik predložio da se na okolnost visine gubitka iz poljoprivredne djelatnosti ponovno pozove vještak poljoprivredne struke. Na ročište od 13. marta 1997. godine pristupio je vještak medicine rada koji je pojasnio svoj pismeni nalaz i mišljenje, a apelantov punomoćnik je ostao kod prijedloga za dopunsko vještačenje vještaka poljoprivredne struke. Provođenje tog dokaza dozvoljeno je rješenjem suda od 4. aprila 1997. godine, te je određen sudski vještak koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio 24. aprila 1997. godine, a rasprava je zakazana za 27. maj 1997. godine. Na raspravi je apelantov punomoćnik precizirao tužbeni zahtjev i novo ročište zakazano za 27. juni 1997. godine, uz kopiju zapisnika i s pozivom za tuženog. Tužbeni zahtjev je na održanom ročištu ponovo mijenjan tako što je povećan, što je sud primio na znanje. U pismenom podnesku tuženi je predložio da se sačine dopunski nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, čemu se apelantov punomoćnik nije protivio pa je rasprava odložena za 23. juli 1997. godine. Dopunski nalaz uložen je u sudski spis 14. jula 1997. godine, a na ročištu od 23. jula 1997. godine konstatovano je da je tuženi u spis uložio pismeni podnesak u kojem je predložio provođenje novih dokaza, čemu se apelantov punomoćnik nije protivio.
- 16.Ročište zakazano za 28. august 1997. godine provedeno je u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog, izvršen je uvid u pribavljene dokaze nakon čega je ročište odloženo za 9. oktobar 1997. godine.
- 17.Na ročištu od 9. oktobra 1997. godine apelantov punomoćnik je precizirao tužbeni zahtjev u skladu sa nalazima i mišljenjima vještaka, a tuženi je pismenim podneskom istakao prigovor zastare potraživanja. Budući da na ročište od 17. novembra 1997. godine nisu pristupili sudije porotnici, ročište je odloženo za 8. decembar 1997. godine, na kojem je apelantov punomoćnik ponovo precizirao tužbeni zahtjev tako što je postojeći povećao i predložio dopunu vještačenja vještaka poljoprivredne struke. Sud je primio na znanje preciziranje zahtjeva, raspravu odložio na neodređeno vrijeme i apelantovog punomoćnika obavijestio da će o prijedlogu za dopunskim vještačenjem odlučiti naknadno. Sud je dopisom od 8. decembra 1997. godine, u vezi sa predloženim novim provođenjem dokaza, od Republičkog zavoda za statistiku zatražio podatke o rastu cijena, pa je novo ročište zakazano za 29. januar 1998. godine i na njemu je dozvoljeno provođenje dokaza dopunskim vještačenjem jer od Republičkog zavoda za statistiku nisu dobiveni traženi podaci. Nalaz je uložen u sudski spis 16. februara 1998. godine.
- 18.Sljedeće ročište provedeno je 20. aprila 1998. godine i na njemu je konstatovano da je tuženi 23. marta 1998. godine uložio podnesak u kojem je predložio provođenje dokaza vještaka finansijske struke, o čemu se apelantov punomoćnik nije mogao odmah izjasniti i zbog čega je zatražio rok radi očitovanja na prijedlog. Na istom ročištu je provedeno dopunsko vještačenje vještaka poljoprivredne struke, i novo ročište je zakazano za 8. juni 1998. godine. Na ročištu od 8. juna 1998. godine određeno je provođenje dokaza medicinskim nadvještačenjem, zbog čega je ročište odloženo na neodređeno vrijeme, a postupak vještačenja je povjeren K.B.C. Mostar. Novim rješenjem od 15. decembra 1998. godine navedeno nadvještačenje je povjereno Zavodu za sudsku medicinu Zagreb. Pismeni nalaz i mišljenje medicinskog nadvještačenja su uloženi u sudski spis 30. marta 1999. godine. Ročište zakazano za 26. april 1999. godine odloženo je zbog nepristupanja sudija porotnika. Ročište zakazano za 27. maj 1999. godine odloženo je na neodređeno vrijeme, te je konstatovano da će se o zakazivanju novog ročišta odlučiti nakon odluke nadležnog suda o apelantovoj reviziji od 20. septembra 1994. godine.
- 19.Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji, donio Presudu broj Rev-208/99 od 23. decembra 1999. godine kojom je reviziju odbio.
- 20.Ročište za glavnu raspravu, nakon odluke Vrhovnog suda, nastavljeno je 19. oktobra 2000. godine i provedeno u odsutnosti tuženog, a apelantov punomoćnik je istakao da je prilikom određivanja vještaka koji su izvršili nadvještačenje povrijeđen zakon, jer se radi o vještacima iz druge države. Rasprava je odložena na neodređeno vrijeme, kako bi sud odlučio o prigovoru.
- 21.Novo ročište zakazano je za 21. januar 2001. godine i na njemu je apelantov punomoćnik preložio provođenje dokaza suočenjem vještaka, što je sud dozvolio. Novo ročište zakazano je za 6. septembar 2001. godine. Apelantov punomoćnik je ponovo istakao da je povrijeđen zakon u pogledu odluke da nadvještačenje obave vještaci iz druge države, zbog čega je rasprava ponovo odložena na neodređeno vrijeme. Općinski sud je 8. aprila 2002. godine donio rješenje da se ponovo izvrši dopuna nalaza i mišljenja vještaka. Ročište od 23. maja 2002. godine ponovo je odloženo, kopije zapisnika, nalaza i mišljenja vještaka dostavljeni su tuženom na izjašnjenje.
- 22.Vještaci su dostavili svoja mišljenja u vezi sa primjedbama na nalaze i mišljenja 13. juna 2002. godine. Novo ročište zakazano je za 23. januar 2003. godine. Apelantov punomoćnik predložio je da se ponovo izvede dokaz vještačenjem vještaka poljoprivredne i finansijske struke, što je sud prihvatio, zbog čega je rasprava odložena na neodređeno vrijeme. Finansijski i nalaz vještaka poljoprivredne struke uloženi su u sudski spis 10. februara 2003. godine. Na ročištu zakazanom za 9. april 2003. godine apelantov punomoćnik je ponovo predložio da se vještaci koji su radili dopunski nalaz i mišljenje pozovu u sud, radi dopune nalaza. Rasprava je odložena na neodređeno vrijeme. Nalazi su u sudski spis uloženi 9. maja 2003. godine.
- 23.Apelantov punomoćnik je pismenim podneskom od 10. juna 2003. godine ponovno precizirao tužbeni zahtjev, u skladu sa nalazima i mišljenjima vještaka.
- 24.Uredujući sudija je zahtjevom predsjedniku suda od 16. juna 2003. godine zatražio svoje izuzeće, ističući da mu nedopušteni utjecaji ugrožavaju rad, objektivnost i nepristranost. Rasprava zakazana za 26. juni 2003. godine odgođena je zbog činjenice da je sudija zatražio izuzeće o kojem predsjednik suda nije odlučio. O zahtjevu za izuzeće odlučeno je 4. jula 2003. godine tako što je zahtjev odbijen.
- 25.Novo ročište zakazano je za 25. septembar 2003. godine i na njemu je konstatovano da je tuženi upoznat sa novim preciziranim zahtjevom, ali je tuženi zatražio rok od 10 dana da se izjasni o dopunskim nalazima i mišljenjima vještaka. S obzirom da se apelantov punomoćnik tom prijedlogu nije protivio, zahtjevu je udovoljeno a novo ročište zakazano za 29. oktobar 2003. godine. Na tom ročištu je konstatovano da je tuženom otkazana punomoć za zastupanje, pa je rasprava odložena za 27. novembar 2003. godine.
- 26.Općinski sud je 5. novembra 2003. godine donio rješenje kojim je ročište od 27. novembra 2003. godine opozvano zbog stupanja na pravnu snagu novog Zakona o parničnom postupku FBiH.
- 27.Novo pripremno ročište zakazano je i provedeno 9. marta 2004. godine. Glavna rasprava je provedena i zaključena 22. aprila 2004 godine.
- 28.Općinski sud je donio Presudu broj P-180/95 od 22. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-332/04 od 13. oktobra 2004. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Navedenim zahtjevom apelant je tražio da mu tuženi na ime izgubljene zarade iz osnovne djelatnosti vozača isplati iznos od 58.680,28 KM za period od 1. oktobra 1992. godine do 31. decembra 2002. godine, a od 1. januara 2003. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne promijene, mjesečno iznos od po 853,00 KM. Navedenom presudom odbijen je i drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene zarade iz poljoprivredne djelatnosti, kao dopunske, isplati ukupan iznos od 168.226,90 KM i to za razdoblje počevši od 1. januara 1993. godine pa do 31. decembra 2002. godine, a da mu od 1. januara 2003. godine pa ubuduće, sve dok se okolnosti ne izmijene, isplaćuje iznos od po 1.748,34 KM mjesečno. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da tuženi nije osporio da je krivicom njegovog osiguranika došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je apelant zadobio tjelesne povrede, ali je osporio visinu tužbenog zahtjeva, istakao prigovor zastare za dio zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu iz osnovne djelatnosti vozača i prigovor nedostatka aktivne legitimacije za dio zahtjeva koji se odnosi na ime izgubljene zarade iz poljoprivredne djelatnosti kao dopunske, jer apelant nije dokazao da je vlasnik a ni posjednik ili nosilac prava plodouživanja. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, taj sud je dio zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu iz osnovne djelatnosti odbio na osnovu prigovora zastare potraživanja, jer je apelant za taj vid štete tužbeni zahtjev postavio 20. juna 1997. godine, dakle protekom zakonskog roka od tri godine od saznanja za štetu i osobu koja je štetu učinila, u kojem roku je apelant, na osnovu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), mogao zahtijevati potraživanje naknade uzrokovane štete iz izgubljene zarade zbog privremene spriječenosti za rad. Dio zahtjeva koji se odnosio na izgubljenu zaradu iz dopunske djelatnosti sud je odbio jer je uvidom u posjedovne listove utvrdio da apelant nije vlasnik ni posjednik nekretnina za koje je tvrdio da iz njih ubire zaradu iz poljoprivredne djelatnosti, niti da ima ovlaštenje na ubiranje plodova i drugih prihoda od stvari.
- 29.Apelantov punomoćnik je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 9. jula 2004. godine. Spis je dostavljen Kantonalnom sudu na rješavanje 3. septembra 2004. godine.
- 30.Kantonalni sud je donio odluku po žalbi 13. oktobra 2004. godine i cio spis vratio Općinskom sudu 20. oktobra 2004. godine.
- 31.Kantonalni sud je, obrazlažući Presudu broj Gž-332/04 od 13. oktobra 2004. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, naveo da je na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Apelant, naime, u pogledu zahtjeva koji se odnosio na izgubljenu zaradu iz poljoprivredne djelatnosti nije dokazao da je bio vlasnik ili suvlasnik nekretnina za koje je tvrdio da ih je obrađivao, a na okolnost postojanja usmenog ugovora prema kojem je imao ovlaštenje na ubiranje plodova, dokaz je ponudio tek uz žalbu. Kako se prema odredbi člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) u žalbi ne mogu iznositi činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj bez svoje krivnje dokaže da ih nije mogao ranije iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, to po mišljenju Kantonalnog suda nije bilo mjesta otvaranju rasprave pred drugostepenim sudom. U pogledu izgubljene zarade iz osnovne djelatnosti, Kantonalni sud je potvrdio stav Općinskog suda koji je utvrdio da je predmetno potraživanje zastarjelo, zbog čega nije bilo mjesta primjeni člana 377. ZOO-a, koji propisuje postojanje pravosnažne presude krivičnog suda.
- 32.Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju 3. novembra 2004. godine, a 5. novembra 2004. godine podnio je prijedlog za ponavljanje postupka.
- 33.Općinski sud je 15. novembra 2004. godine donio rješenje kojim je prekinut postupak po reviziji radi donošenja odluke po prijedlogu za ponavljanje postupka. Cio spis je dostavio Kantonalnom sudu 31. decembra 2004. godine, radi odlučivanja o prijedlogu. Tuženi je dostavio odgovor na reviziju 17. novembra 2004. godine.
- 34.Kantonalni sud donio je Rješenje Gž-2/05 od 18. februara 2005. godine kojim je odbio prijedlog za ponavljanje.
- 35.Cio spis dostavljen je Vrhovnom sudu 7. marta 2005. godine radi odlučivanja o reviziji.
- 36.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-294/04 od 8. juna 2006. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, ističući da su sudovi u prvostepenom i drugostepenom postupku na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo.
IV. Apelacija
d) Navodi iz apelacije
- 37.Apelant smatra da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine koji se odnosi na primjenu prava i sloboda propisanih u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbama o zastarjelosti potraživanja na njegovu štetu. Smatra da sudovi nisu pravilno cijenili njegove žalbene i revizijske prigovore koji se tiču izvođenja novih dokaza. Apelant se žali i na nedonošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 1993. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju zbog nerazumne dužine trajanja postupka i dosudi mu nematerijalnu štetu. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se sastoji povreda prava na imovinu.
e) Odgovor na apelaciju
- 38.Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u revizijskoj presudi i da su razlozi iznijeti u apelaciji gotovo identični onima koje je apelant iznio u reviziji i o kojima je taj sud već dao mišljenje.
- 39.Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, te da je apelant tek uz žalbu dostavio dopis Županijskog suda u Splitu od 1. jula 2004. godine, ali nije dokazao da bez svoje krivice taj dokaz nije mogao dostaviti ranije, kako je i navedeno u presudi koju pobija apelacijom.
- 40.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u sve tri odluke redovnih sudova, te da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 377. ZOO. U pogledu navoda apelacije koji se tiču nerazumno dugog trajanja parničnog postupka, Općinski sud se nije uopće osvrtao niti je u tom smislu dao bilo kakvo objašnjenje.
- 41.Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana, da apelant ni na jedan način tokom trajanja prvostepenog postupka nije pokušao dokazati da postoji bilo kakva presuda krivičnog suda kojom bi se eventualno produžio zastarni rok.
V. Relevantni propisi
- 42.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim.
Nakon prijema tužbe obavljaju se pripreme za glavnu raspravu.
Te pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Pripremanjem glavne rasprave rukovodi predsjednik vijeća.
Izvođenje dokaza određuje vijeće rješenjem u kojem će se naglasiti sporna činjenica o kojoj treba izvesti dokaz i dokazno sredstvo.
Predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku vijeće će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
Protiv rješenja kojim se određuje ili odbija izvođenje dokaza nije dopuštena posebna žalba.
Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća, strankama, njihovim zakonskim zastupnicima i punomoćnicima te objavljuje odluke vijeća.
Dužnost je predsjednika vijeća da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravlja, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu."
- 43.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljat će se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju."
- 44.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94; "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala."
VI. Dopustivost
- 45.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 46.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 47.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-294/04 od 8. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2006. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 48.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 49.Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku
- 50.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."
a) Relevantni principi
- 51.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
- 52.Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 1993. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 8. juna 2006. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao 2,5 godine, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao 10 godina i šest mjeseci. Navedeni period će biti predmet analize Ustavnog suda u sljedećim stavovima.
f) Analiza razumnosti dužine postupka
c.a) Ponašanje apelanta
- 53.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant aktivno učestvovao u postupku ali je u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. Naime, apelant je u periodu od 1996. godine pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda pet puta predlagao da dokaze provedu vještaci različitih struka, sedam puta je predlagao da se dopune dati nalazi i mišljenja, te šest puta precizirao tužbeni zahtjev. Svim tim zahtjevima Općinski sud je udovoljavao.
- 54.U vezi sa navedenim činjenicama o radnjama koje je apelant poduzimao u postupku, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02, presudu od 8. marta 2007. godine), prema kojoj i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontroliše postupak ima presudnu i najvažniju ulogu.
- 55.Primjenjujući ovu praksu na konkretan slučaj, a imajući u vidu i zakonske odredbe koje su bile u primjeni u vrijeme trajanja postupka a iz kojih proizlazi da predsjednik sudskog vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke, izvodi dokaze, daje riječ članovima vijeća i strankama, njegova dužnost je da pazi da se postupak ne odugovlači i da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu, Ustavni sud smatra da apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojeg je predmetni postupak trajao više od 10 godina u okviru perioda koji je predmet ocjene Ustavnog suda.
c.b) Ponašanje suda
- 56.U konkretnom slučaju se radi o postupku radi naknade štete, u kojem je trebalo utvrditi osnov i visinu apelantovog tužbenog zahtjeva. S obzirom da je apelant tužbu prvo podnio zbog naknade štete izgubljene zarade iz dopunske djelatnosti, a kasnije, u junu 1997. godine, tužbeni zahtjev povećao tražeći naknadu štete koja se odnosi na izgubljenu zaradu iz osnovne djelatnosti, obaveza prvostepenog suda je bila da prvo utvrdi koji je pravni osnov apelantovih zahtjeva, a nakon toga da utvrđuje visinu zahtjeva. Ustavni sud primjećuje da su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, ali da se u principu ne radi o naročito složenom predmetu.
- 57.Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo 8,5 godina da donese odluku o apelantovom zahtjevu za naknadu štete. Imajući u vidu kriterije uspostavljene sudskom praksom Evropskog suda koji su navedeni u stavu 51. ove odluke, kao i činjenicu da je Općinski sud svojom meritornom odlukom apelantov zahtjev u jednom dijelu odbio zbog zastare potraživanja (jer je apelant takav zahtjev postavio 20. juna 1997. godine), a u drugom dijelu ga odbio jer apelant nije dokazao da ima pravni osnov da traži naknadu štete iz dopunske djelatnosti (nije dostavio posjedovne listove na takve svoje tvrdnje), sporno je to što je prvostepenom sudu trebalo 8,5 godina da donese meritornu odluku. Naime, Općinski sud je u navedenom vremenskom periodu od 8,5 godina pet puta, na prijedlog apelanta, donosio rješenja kojima je određivao da provedu dokaze vještaci različitih struka: medicinske, finansijske, poljoprivredne, te sedam puta dozvolio da se izvrše dopune nalaza i mišljenja, dakle provodio dokaze koji se isključivo odnose na visinu tužbenog zahtjeva, pa čak i onih dokaza (medicinska vještačenja) za onaj dio zahtjeva koji je odbio zbog zastare potraživanja. Pored navedenog, Općinski sud je pet puta raspravu odgađao na neodređeno vrijeme zbog očitovanja tuženog na nalaze i mišljenja vještaka, te šest puta primao na znanje preciziranje tužbenog zahtjeva, koji je mijenjan tako što je povećavan čak i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen radi zastare. Dakle, prvostepeni sud je u dugom vremenskom periodu od 8,5 godina najvećim dijelom provodio dokaze koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva, pri čemu je pravni osnov, kako proizlazi iz osporenih presuda, bio sporan. Ustavni sud također ne može da prihvati kao valjano opravdanje činjenicu da je uredujući sudija 16. juna 2003. godine zatražio svoje izuzeće i pored toga što nisu postojali zakonski razlozi za podnošenje takvog zahtjeva, zbog čega je zakazana rasprava morala biti odgođena, a o čemu je predsjednik suda odlučio 4. jula 2003. godine tako što je odbio zahtjev za izuzeće.
- 58.Dalje, u periodu od 20. septembra 1994. godine pa do 27. maja 1999. godine, Općinski sud je poduzimao radnje u postupku iako je apelant protiv drugostepene odluke od 15. jula 1994. godine izjavio reviziju koju je prvostepeni sud odbacio kao neblagovremenu, a drugostepeni sud to rješenje 30. juna 1995. godine ukinuo, iz čega proizlazi da je revizija bila blagovremena i da je spis nakon toga trebao biti dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje. Međutim, procesna radnja je poduzeta tek nakon četiri godine, a u međuvremenu je povećavan tužbeni zahtjev (1997. godine) u odnosu na koji su sudovi svojim konačnim presudama odlučili da je podnesen nakon proteka roka zastare. Za takvo postupanje Općinski sud nije naveo nikakvo objašnjenje. Nakon donošenja revizijske odluke, rasprava je pred prvostepenim sudom nastavljena tek nakon deset mjeseci, u oktobru 2000. godine, nakon čega u periodu od devet mjeseci nije bilo nikakve aktivnosti suda. Samo u toku 2003. godine sud je raspravu tri puta odgađao na neodređeno vrijeme, kako zbog provođenja vještačenja tako i zbog zahtjeva uredujućeg sudije za izuzeće, za šta Općinski sud nije dao nikakvo obrazloženje.
- 59.Ustavni sud napominje da je Evropski sud u već citiranoj odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 60.Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon stupanja na snagu ZPP-a iz 2003. godine relativno brzo, u roku od tri mjeseca, okončao postupak donošenjem presude 24. maja 2004. godine. Ovakvo postupanje Općinskog suda u relevantnom periodu, dakle od 1996. godine pa do donošenja presude 2004. godine, u kojem su provođeni dokazi isključivo na visinu a ne osnov tužbenog zahtjeva, rasprave vrlo često odgađane na neodređeno vrijeme i nalazi i mišljenja vještaka dopunjavani, a nakon toga vršeno preciziranje tužbenog zahtjeva, te procesna greška prema kojoj Općinski sud pune četiri godine spis nije dostavio na odluku po reviziji, što je dovelo do produženja ukupnog trajanja postupka i može se staviti na teret isključivo Općinskom sudu. Kantonalni sud i Vrhovni sud su, naime, u relativno kratkom vremenu donijeli odluke po žalbi i reviziji, i to Kantonalni sud u roku od nešto više od tri mjeseca, a Vrhovni u roku od 15 mjeseci.
- 61.Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 51. ove odluke, uključujući složenost predmeta i njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka u trajanju od 10 godina i šest mjeseci, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
- 62.Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 63.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka po apelantovoj tužbi koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis trajao punih 10 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište Općinskog i Kantonalnog suda, dužan je apelantu isplatiti Zapadnohercegovački kanton, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
- 64.Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza koji su provedeni pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII).
- 65.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade iz osnovne djelatnosti vozača 20. juna 1997. godine, te da je tužena istakla prigovor zastarjelosti potraživanja o kojem je sud morao odlučiti, iz čega je proizašao zaključak da je on osnovan te da je apelantovo potraživanje zastarjelo, odnosno da je protekao trogodišnji subjektivni rok iz člana 376. stav 1. ZOO. Ovakav zaključak redovni sudovi su izveli s obzirom na nespornu činjenicu da se štetni događaj desio 26. septembra 1992. godine, da je apelant odmah imao saznanje o šteti, kao i saznanje o odgovornom licu, dakle osiguraniku tuženog. S obzirom da se zastara potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom prosuđuje prema članu 377. ZOO, samo pod uvjetom kad je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja, a u konkretnom slučaju takva presuda nedostaje, to prema mišljenju Kantonalnog i Vrhovnog suda nije ni bilo mjesta primjeni navedene zakonske odredbe koja propisuje da šteta prouzrokovana krivičnim djelom zastarijeva kad istekne vrijeme za zastarjelost krivičnog gonjenja. Ustavni sud smatra da je Općinski sud za svoj zaključak dao jasno i detaljno obrazloženje, koje je potvrđeno odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda, u kojima je zaključeno da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud u osporenim odlukama, u ovom dijelu apelacionih navoda, ne nalazi nikakvu arbitrarnost.
- 66.U pogledu apelantovih navoda da je u žalbenom postupku ponudio dokaz na okolnost postojanja pravosnažne krivične presude protiv osiguranika tuženog i predložio otvaranje rasprave pred drugostepenim sudom, Kantonalni sud je jasno obrazložio da apelant ničim nije dokazao da bez svoje krivnje taj dokaz nije mogao predložiti ranije, kako propisuje odredba člana 207. stav 1. ZPP-a, niti je u žalbenom postupku dopušteno paušalno predlagati da se izvedu već izvedeni dokazi, kako je propisano u članu 217. ZPP-a. Redovni sudovi su, obrazlažući svoje presude u dijelu zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete na ime izgubljene zarade iz poljoprivredne djelatnosti kao dopunske, naveli da apelant nije dokazao da je vlasnik ili posjednik ili da je imao pravo ubiranja plodova. Na okolnost postojanja pravnog posla - usmenog ugovora o ovlaštenju za ubiranje plodova, apelant je dokaz ponudio tek u žalbi, ne opravdavajući ničim zbog čega, odnosno da bez svoje krivnje nije mogao taj dokaz da ponudi u prvostepenom postupku, zbog čega drugostepeni sud nije otvarao raspravu.
- 67.U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise te, prema odredbama ZOO-a i ZPP-a apelantov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade iz osnovne i dopunske djelatnosti odbili, naveli detaljno razloge za takve odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije o arbitrarnosti u osporenim odlukama u ovom dijelu.
- 68.Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 69.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 70.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kave razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelant žali na arbitrarnost u postupanju i odlukama redovnih sudova, s obzirom da su sudovi svoje odluke temeljito obrazložili i dali odgovor na sve apelantove navode koji su zatim ponovljeni u apelaciji.
- 71.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 72.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.