Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3277/06, rješavajući apelaciju Amre Metaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Amre Metaj.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da po hitnom postupku donese odluku u predmetu pod brojem 009-0-U-07-000476 po tužbi protiv Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3763/07 od 19. marta 2007. godine u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obavezuje se Kanton Sarajevo da na ime nematerijalne štete isplati Amri Metaj iznos od 1.350 KM u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke.

Na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo i Kantonu Sarajevo da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Amra Metaj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa advokat Hajran Zeba, podnijela je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se tiče povrata stana, a po kojem je još u toku upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 6. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 28. januara 2009. godine zatražio od Kantonalnog suda odgovor na apelaciju i spis.
  • 3.
    Ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 20. januara 2009. godine, a Uprava 21. januara 2009. godine. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju i spis 13. februara 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantici 17. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 2. jula 1999. godine podnijela zahtjev zbog povrata stana u Sarajevu na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen otac.
  • 7.
    Uprava je pozvala apelanticu 4. aprila 2003. godine da dostavi ugovor o korištenju stana, a 5. maja 2003. godine je održana usmena rasprava. Uprava je 14. augusta 2003. godine donijela Rješenje broj 23/5-372-2540/99 kojim je apelanticin zahtjev odbijen. Apelantica je izjavila žalbu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-5012703 od 5. februara 2004. godine kojim je apelanticinu žalbu uvažilo, prvostepeno rješenje poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno suđenje.
  • 8.
    U ponovnom postupku Uprava je donijela Zaključak broj 23/5-372-2540/99 od 31. marta 2004. godine kojim je apelanticin zahtjev odbacila zbog nenadležnosti. Apelantica je izjavila žalbu protiv zaključka. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-2615/04 od 22. oktobra 2004. godine kojim je poništilo navedeni zaključak Uprave i predmet vratilo na ponovni postupak.
  • 9.
    Uprava je u toku 2005. godine zatražila informacije u vezi sa apelanticom od Federalnog zavoda za statistiku, Federalnog MUP-a, Mjesne zajednice Aneks i drugih, a informacije su u spis dostavili apelantica, korisnik i vlasnik stana, te drugi. Uprava je održala usmenu raspravu 5. maja, 6. oktobra, 7. novembra i 14. decembra 2005. godine, zatim 12. januara i 3. februara 2006. godine. Uprava je 15. februara 2006. godine donijela Zaključak broj 23/5-372-2540/99 o određivanju vještaka radi grafološkog vještačenja apelanticinog potpisa. Vještak je dostavio Upravi svoj nalaz 21. decembra 2006. godine, koji je dopisom apelantica osporila 28. decembra 2006. godine.
  • 10.
    Uprava je donijela Rješenje broj 23/5-372-2540/99 od 25. januara 2007. godine, kojim je odbila apelanticin zahtjev. Apelantica je izjavila žalbu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-3763/07 od 19. marta 2007. godine kojim je odbilo apelanticinu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje.
  • 11.
    Protiv rješenja Ministarstva od 19. marta 2007. godine apelantica je pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom 3. maja 2007. godine, koji je u vrijeme donošenja ove odluke još u toku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

  • 12.
    Apelantica se žali da joj povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je tražila naknadu za štetu koju trpi zbog nednošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Uprava je samo navela kako se odvijao apelanticin postupak i koje su odluke donijete.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je istaklo da se dužina trajanja postupka može staviti na teret apelantici jer nije koristila raspoložive pravne lijekove u skladu sa članom 216. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku, kao i u skladu sa članom 20. Zakona o upravnom sporu. Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije.
  • 15.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se predmeti rješavaju po redoslijedu prijema, te prioritet imaju predmeti iz 2005. godine. Osim toga Kantonalni sud je naveo da zbog velikog broja predmeta još nije odlučio o apelanticinoj tužbi, te da ne stoje njeni navodi o povredi prava u vezi sa postupkom pred Kantonalnim sudom.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Š ... Ć

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Š ... Ć

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    Apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što upravni postupak po apelanticinom zahtjevu radi povrata stana u posjed traje nerazumno dugo i još nije odlučeno, pa je u konkretnom slučaju u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija dopustiva.
  • 20.
    U skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    Iako je Ministarstvo istaklo da apelantica nije koristila pravne lijekove moguće po zakonu, žalbu i spor zbog "šutnje administracije", Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog dužine trajanja upravnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
  • 22.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju nadležnih organa uprave, kao i suda, da u razumnom roku donesu odluku o apelanticinom zahtjevu, kao i da apelantica nije imala na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi osporila dužinu postupka.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelantica se žali zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.1. Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š - Ć "

  • 26.
    U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje povrata stana članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Suđenje u razumnom roku - relevantni principi

  • 27.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 28.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 29.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

  • 30.
    Predmetni postupak pokrenut je 2. jula 1999. godine, kada je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu taj postupak je još u toku pred Kantonalnim sudom, tako da o apelanticinom zahtjevu još nema konačne odluke. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelanticinog zahtjeva traje više od devet godina i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

Složenost predmeta

  • 31.
    Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni organ treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
  • 32.
    U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da je bila član porodičnog domaćinstva svog umrlog oca, zbog čega joj pripada pravo na povrat stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima. U konkretnom slučaju to znači da upravni organi, kao i Kantonalni sud, trebaju ispitati da li apelantica ispunjava uvjete predviđene navedenim zakonom, kako bi se odlučilo o njenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud smatra da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.

Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 33.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče povrata stana u posjed i koji je po svojoj prirodi hitan, ali nije naročito složen. Ustavni sud ukazuje da niti upravni organi, niti Kantonalni sud nisu ponudili relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka hitne prirode u periodu od preko devet godina.

a) Ponašanje apelantice

  • 34.
    Ustavni sud smatra da Ministarstvo osnovano ukazuje da je apelantica mogla koristiti pravni lijek "žalbu zbog šutnje administracije" kako bi pokušala ishoditi ubrzanje postupka. Međutim, to se odnosi samo na period od podnošenja zahtjeva u julu 1999. godine do 2003. godine kada je upravni organ poduzeo određene radnje kako bi proveo dokazni postupak. Ipak, s obzirom na daljnji tok ovog upravnog postupka, kako je izneseno u činjeničnom dijelu ove odluke, Ustavni sud smatra da ova apelanticina neaktivnost nije bila odlučujući faktor za ukupnu dužinu postupka. Ovo tim prije što Ustavni sud nije mogao utvrditi bilo kakav drugi apelanticin doprinos sveukupnom trajanju konkretnog postupka.

b) Ponašanje javnih vlasti

  • 35.
    Ustavni sud je na osnovu informacija iz spisa zaključio da je prvostepenom organu trebalo četiri godine da donese rješenje koje je Ministarstvo poništilo i dalo upute u kojem pravcu da vodi postupak. Zatim je prvostepeni organ suprotno datim uputama odbacio zahtjev zbog nenadležnosti za odlučivanje, a Ministarstvo poništilo takvu odluku i opet vratilo predmet na ponovno odlučivanje. Uprava je u treći put ponovljenom postupku održala više rasprava i saslušala svjedoke, apelanticu, korisnika i vlasnika stana, te provela vještačenje kako bi se utvrdilo da li je potpis na zahtjevu apelanticin. Nakon toga, prvostepeni organ je odbio apelanticin zahtjev, što je potvrdio i drugostepeni organ u martu 2007. godine, zbog čega je apelantica pokrenula upravni spor koji je još u toku. Dakle, nakon tri odluke prvostepenog organa i tri odluke Ministarstva predmet je pred Kantonalnim sudom, koji po tužbi izjavljenoj 3. maja 2007. godine ni nakon dvije godine nije odlučio. Prema informacijama koje je Ustavni sud dobio Kantonalni sud rješava predmete iz 2005. godine, a s obzirom da je apelantica tužbu podnijela 2007. godine njena tužba nije još razmatrana.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u predmetu koji je hitne prirode traje preko devet godina i još nije okončan.
  • 37.
    Dalje, Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave, konkretno Uprava, zbog toga što se spis nalazio najduže upravo kod tih organa. Iz stanja spisa je vidljivo da je Ministarstvo dva puta poništavalo prvostepeno rješenje i vraćalo ga na ponovno odlučivanje s ciljem da se utvrde relevantne činjenice. Ove činjenice nikako se ne mogu svrstati u složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke za provođenje dokaza. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da ni stalno vraćanje drugostepenog organa na ponovno odlučivanje prvostepenom organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred domaćim organima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
  • 38.
    Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalnom sudu "opravdanje" za neodlučivanje po tužbi od maja 2007. godine činjenica da sud ima preko 3.000 neriješenih predmeta. Ustavni sud napominje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25. i broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo Kantonalni sud s ciljem da poboljša administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema.
  • 39.
    S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema razumnog i objektivnog opravdanja da postupak po zahtjevu za povrat stana traje više od devet godina, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima i sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 40.
    Apelantica traži da joj se, u skladu sa praksom Ustavnog suda, dosudi nematerijalna šteta zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 41.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud je već naveo da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantici za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Ustavni sud smatra da apelantica nije doprinijela odgađanju, pa joj naknada pripada od dana podnošenja zahtjeva, što znači da period odgađanja da se donese odluka, za koji apelantica ima pravo da joj se nadoknadi, iznosi devet godina i osam mjeseci. Dakle, ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.350 KM. Ovaj iznos apelantici je dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).

VIII. Zaključak

  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada postupak po zahtjevu za povrat stana nije okončan ni nakon devet godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih upravnih organa i redovnog suda.
  • 43.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.