Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3462/06, rješavajući apelaciju Žarka Ilića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Ilića, Živka Ilića, Obrena Ilića, Ljubice Ilić i Cmiljke Uljarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 065 od 3. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 176 od 22. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-33/04 od 24. januara 2006. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Žarko Ilić iz Bileće, Živko Ilić iz Bijeljine, Obren Ilić iz Novog Sada, Ljubica Ilić iz Bijeljine i Cmiljka Uljarević iz Australije (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 27. decembra 2006. godine aplikaciju Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 176 od 22. novembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-33/04 od 24. januara 2006. godine. Kako je aplikacija primljena nakon 1. januara 2004. godine, a u skladu sa članom 5. Sporazuma koje su strane potpisale, predmet je proslijeđen Ustavnom sudu i registrovan pod brojem AP 3462/06. Apelanti su dopunili apelaciju 30. marta 2007. godine, tražeći hitno rješavanje apelacije i dostavljajući nalaz vještaka građevinske struke o radovima koje je izvela tužena strana. Dalje, apelanti su dopunili apelaciju i 29. augusta 2007. godine, navodeći da su 26. januara 2007. godine izjavili i reviziju protiv pravosnažne Presude Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 176 od 22. novembra 2006. godine, a nakon podnošenja prvobitne apelacije. Zatim, apelanti su 9. juna 2008. godine dostavili dopunu apelacije kojom su tražili da se postupak pred Ustavnim sudom ubrza. I konačno, apelanti su 8. aprila 2009. godine dostavili dopunu apelacije i protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 065 od 3. marta 2009. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio suprotnoj strani ulazak u posjed i korištenje spornih nekretnina.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda je zatraženo 4. februara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Vrhovnog suda, kao i od učesnika u postupku ZDP "Hidroelektrane na Trebišnjici" (u daljnjem tekstu: tužena), je zatraženo 19. februara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je 10. marta 2009. godine Ustavni sud zatražio da dostavi spis predmeta na uvid.
  • 3.
    Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 19. februara 2009. godine, Okružni sud 23. februara 2009. godine, Vrhovni sud 26. marta 2009. godine. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 3. marta 2009. godine. Vrhovni sud nije dostavio spis predmeta na uvid.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, kao i tužene, dostavljeni su podnosiocima apelacije 2. aprila 2009. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je 14. februara 2007. godine donio odluku kojom je odbijen zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Kod Osnovnog suda je od 1. marta 1989. godine vođen vanparnični postupak između apelanata i tužene, za utvrđivanje naknade za eksproprirane nekretnine apelanata. U njemu je utvrđeno da je za određene nekretnine utvrđen opći interes za eksproprijaciju, ali da ona nikada nije provedena, dok je za druge utvrđeno da nikada i nije započet postupak eksproprijacije. Punomoćnik tužene je u toku cijelog postupka insistirao da eksproprijacija za naprijed navedene nekretnine nije ni provedena, te da se iz tog razloga ne može ni odlučivati o naknadi za navedene nekretnine.
  • 8.
    Stoga je Osnovni sud donio Rješenje broj R-110/89 od 9. decembra 2002. godine, po kojemu je sud vanparnični postupak za utvrđivanje naknade za eksproprirane nekretnine obustavio i odredio da će se postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka, jer je među strankama sporan predmet, odnosno za koje nekretnine se traži naknada, odnosno koje nekretnine nisu eksproprirane. Apelanti su, na osnovu člana 15. Zakona o vanparničnom postupku ("Službeni list SRBiH" broj 10/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/05), navedenim rješenjem upućeni na parnicu, jer je među strankama sporan predmet odnosno za koje se tačno nepokretnosti traži naknada, a koje nekretnine nisu ni eksproprirane.
  • 9.
    Apelanti su 27. februara 2004. godine pokrenuli parnični postupak tražeći naknadu štete i izgubljenu dobit na nekretninama apelanata označene kao k.č 1587/3, 1587/4, 1587/5, 1587/6, 1587/7, 1587/8, 1587/10, 1587/11, 1542/3, 1542/5 i k.č 1542/6, te četiri mlina, jednom štalom, dva veća bazena, odnosno dovodnim kanalima i drugim pomoćnim građevinskim objektima u ukupnom iznosu od 1.329.657 KM sa pripadajućim kamatama.
  • 10.
    Nakon toga je Osnovni sud Presudom broj P-33/04 od 24. januara 2006. godine dosudio naknadu štete Žarku Iliću 5.573,33 KM, Živku Iliću 10.365,18 KM, te Obrenu Iliću, Dušanki Mišković, Ljubici Ilić i Cmiljki Uljarević po 2.591,29 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude pa do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata odbijen. U provedenom postupku Osnovni sud je utvrdio da je među strankama nesporno da su određene nekretnine u vlasništvu apelanata eksproprirane, a da je za određene nekretnine utvrđen opći interes ali da do eksproprijacije nikada nije došlo. Sud je posebno na terenu izvršio identifikaciju parcela na kojim je navodno pričinjena šteta, uzeo iskaze oštećenih, proveo i druge neophodne dokaze, a vještaci su svoje nalaze i mišljenje od 27. septembra 2005. godine odnosno od 14. oktobra 2005. godine također dostavili sudu. Dalje, u postupku je utvrđeno da je tužena kao investitor prilikom kopanja geološkog tunela nanijela štetu na nekim od nekretnina apelanata, jer je iskopani materijal izručivan na parcele koje su predmet spora. Tom prilikom je došlo do zatrpavanja i oštećenja, odnosno potpunog uništenja poljoprivrednog zemljišta, kao i građevinskih objekata na predmetnim nekretninama. Kako apelanti nisu dokazali da su gradili dio vodovoda, odnosno da su korištenjem mlinova i poljoprivrednog zemljišta izgubili dobit koju su očekivali po redovnom toku stvari, sud je odlučio da samo djelimično udovolji njihovom tužbenom zahtjevu do iznosa koliko su vrijedile uništene štale, a u preostalom je dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbio. Zahtjeve za naknadu za ostalu štetu sud nije uzeo u razmatranje u postupku zbog toga što apelanti nisu dokazali da su vlasnici određenih nekretnina niti da im je doista i u kojem iznosu pričinjena šteta, odnosno izmakla određena korist ili dobit.
  • 11.
    Osnovni sud je utvrdio da se u spisu R-110/89 nalaze zemljišnoknjižni izvaci Nar-35/02 od 16. jula 2002. godine, prema kojima se određene nekretnine upisane u z.k. ul. 1066 KO Bijeljani vode kao vlasništvo Obrada, Živka i Žarka Ilića sa po 1/2, zatim određene nekretnine upisane u z.k. ul. 549 KO Bijeljani vode kao vlasništvo Obrada i Živka Ilića sa po �, a nekretnine upisane u z.k. ul. KO Bijeljani vode kao suvlasništvo Žarka Ilića sa 5/8. Ostali suvlasnici nisu navedeni, pa apelanti nisu sudu ni mogli ponuditi dokaz vlasništva na predmetnim nekretninama, jer nisu priložili odgovarajuće zemljišnoknjižne izvatke.
  • 12.
    Na navedenu presudu apelanti su izjavili žalbu, koja je Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 176 od 22. novembra 2006. godine odbijena kao neosnovana.
  • 13.
    Okružni sud je utvrdio da je odluka prvostepenog suda pravilna i da su razlozi koji su dati za takvu odluku jasni i sasvim ispitani. Sud je zaključio da je propustima tužene apelantima pričinjena šteta do mjere kako je utvrđena prvostepenom presudom, a da za višak tužbenog zahtjeva apelanti nisu uspjeli dokazati da postoji odgovornost tužene za naknadu štete iz razloga koji su u prvostepenoj presudi jasno i detaljno navedeni.
  • 14.
    Nakon toga apelanti su izjavili reviziju, koja je kod Vrhovnog suda zavedena pod brojem Rev-118-0-Rev-07-000 065 od 26. januara 2007. godine.
  • 15.
    Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 065 od 3. marta 2009. godine, kojom je revizija apelanata odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je, pozivom na čl. 154, 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), potvrdio kao ispravan stav nižestepenih sudova da je tužena odgovorna za štetu pričinjenu tužiocima zbog uništenih štala. Dalje, sud je kao neosnovane ocijenio revizione navode da su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada apelantima nisu odredili cjelokupnu štetu na objektima koju su tražili, jer da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da su apelantima na predmetnom zemljištu potpuno uništeni objekti. Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu uspjeli dokazati da im je tužena pričinila štetu koju su tražili prvobitnim tužbenim zahtjevom niti da su radnjama tuženog spriječeni da ostvare dobit koja se mogla očekivati po redovnom toku stvari (izmakla dobit), jer ničim nije dokazano da su se bavili izdavanjem mlinova, da su sijali usjeve i gajili voće i da su ih prodavali i po kojim cijenama za sporni period od 1984. do 2004. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), posebno u odnosu na dužinu postupka naknade štete, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u svojoj apelaciji navode da postupanje sudova u predmetu utvrđivanja prava na naknadu štete traje predugo, te da sudovi, zbog svog proizvoljnog rada, nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, naročito u odnosu na pitanje vlasništva na nekretninama kao i o pitanju iznosa utvrđene štete, odnosno izmakle dobiti. Osporenim presudama tužena strana je oslobođena odgovornosti za pričinjenu štetu u iznosima kako je to specificirano u tužbenom zahtjevu apelanata, a da takve odluke sudova nisu potkrijepljene ikakvim dokazima o pričinjenoj šteti i njenoj visini. Sudovi su proizvoljno zaključili da apelanti nisu dokazali vlasništvo na nekretninama i pričinjenoj šteti poklanjajući vjeru nalazima i mišljenju vještaka poljoprivredne i građevinske struke. Apelanti posebno ukazuju i na manjkavosti u obrazloženju prvostepene presude u kojoj se ne spominje pravni osnov utvrđivanja štete. Apelanti navode da je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 065 od 3. marta 2009. godine "produbila i učinila težom" povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Vrhovni sud je proizvoljno zaključio da su objekti "uništeni od starosti, tj. proteka vremena", a ne usljed radnji tužene. U konkretnom slučaju je valjalo primijeniti član 173. Zakona o obligacionim odnosima o objektivnoj odgovornosti tužene zbog miniranja. Povredu prava na pravičan postupak apelanti vide, osim u njegovoj dužini, i u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a povredu prava na imovinu u činjenici da su lišeni imovine i mogućnosti da njenom upotrebom ostvaruju dobit. Apelanti traže da im Ustavni sud, osim utvrđivanja povrede ustavnih prava na koja se žale, odredi i naknadu materijalne štete u iznosu 1. 300.257,00 KM kao i naknadu nematerijalne štete u iznosu od 215.000 KM.
  • 17.
    Konačno, apelanti traže da se usvoji njihova apelacija, donese odluka o ukidanju svih osporenih presuda, te usvoje njihovi zahtjevi kako su naznačeni u apelaciji.

b) Odgovori na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se ističe da sud nije u mogućnosti da odgovori na navodne povrede ustavnih prava apelanata, s obzirom da se predmet nalazi kod Vrhovnog suda.
  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da je ovaj sud dao obrazloženje svoje presude na jasan način, te da su navodi apelanata uglavnom paušalni, a činjenice samog predmeta nisu tačno prikazane. Okružni sud navodi da nije tačan navod da sam spor između apelanata i tužene traje godinama, kako navode apelanti, jer parnični postupak naknade štete, pokrenut 2004. godine, apelanti dovode u vezu sa postupkom eksproprijacije, za koju je apelantima isplaćena nadoknada. Stoga je, zaključuje Okružni sud, neosnovano povezivanje parničnog postupka sa upravnim i vanparničnim postupkom s ciljem da se prikaže trajanje sudskog postupka čak od 1984. godine.
  • 20.
    Vrhovni sud navodi da je 3. marta 2009. godine konkretni predmet završen, donošenjem odluke o reviziji apelanata i kao "takav proslijeđen na otpremu Š Osnovnom sudu Ć 16. marta 2009. godine". Vrhovni sud navodi da je Ustavni sud potraživao taj spis 10. marta 2009. godine, nakon što je predmet proslijeđen na otpremu, tako da je traženi predmet moguće zatražiti od Osnovnog suda.
  • 21.
    U odgovoru na apelaciju tužene se navodi da je apelacija preuranjena, jer i sami apelanti znaju da su izjavili reviziju. Dalje, navodi apelanata su potpuno neosnovani jer su sami oni doprinijeli da upravni i vanparnični postupak traje tako dugo, a što i nije predmet apelacije. Tužena ističe da apelanti, na kojim je bio teret dokazivanja, nisu dostavili dokaz o vlasništvu na nekretninama. Sud je dosudio štetu za objekte koji su jedino i pretrpjeli štetu radnjom tužene kao investitora, pa je sud i dosudio iznos koji je jedino realan i zasnovan na nalazu vještaka, te je svako drugo potraživanje apelanata, kako navodi tužena, nerealno, nedokazano i nije zasnovano na zakonu. Kako u osporenim odlukama sudova nema povrede prava na pravično suđenje, tužena predlaže da se podnesena apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

  • 23.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Š .... Ć

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)."

  • 24.
    Zakon o vanparničnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SRBiH" broj 10/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 74/05) u relevantnom dijelu glasi:

Ako sud utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima parničnog postupka, obustaviće vanparnični postupak.

Postupak će se po pravosnažnosti rješenja iz prethodnog stava nastaviti po pravilima parničnog postupka pred nadležnim sudom.

U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim općinskim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost."

VI. Dopustivost

  • 25.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 26.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 27.
    Apelanti su u prvobitno podnesenoj apelaciji osporili Presudu Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 176 od 22. novembra 2006. godine protiv koje je bila izjavljena revizija. U apelaciji su se žalili na osporene presude donesene u postupku po njihovoj tužbi kao i na dužinu trajanja postupka. U vrijeme podnošenja apelacija je bila preuranjena u odnosu na navode koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava s obzirom da je tekao postupak po reviziji, ali je bila dopustiva u odnosu na navode o nerazumnoj dužini postupka, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Nakon što je okončan postupak po reviziji, a u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, apelanti su dopunili apelaciju 8. aprila 2009. godine, osporavajući Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 065 od 3. marta 2009. godine, pa pošto je ona dostavljena u roku od 60 dana od dana prijema Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 065 od 3. marta 2009. godine, apelacija je dopustiva u odnosu na sve navode apelanata. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 28.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 29.
    Apelanti se prvenstveno žale da je postupak utvrđivanja naknade štete započet tužbenim zahtjevom apelanata podnesenim 27. februara 2004. godine, a okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 065 od 3. marta 2009. godine, "trajao predugo". U tome apelanti vide povredu prava na pravično suđenje u odnosu na "razumnost roka" odlučivanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 30.
    U konkretnom slučaju, postupak na čiju se dužinu apelanti žale je parnični postupak za utvrđivanje naknade štete na nekretninama, što predstavlja građanski spor i stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
  • 31.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 32.
    Period na koji se apelanti žale traje od 27. februara 2004. godine do 3. marta 2009. godine, tako da ukupni parnični postupak u vezi sa naknadom štete traje pet godina. U tom periodu su donesene presude na tri sudske instance, i to prvostepena i drugostepena presuda u periodu od dvije i po godine, a reviziona u periodu od dvije godine i dva mjeseca. Postupak je bio relativno složen jer je bilo neophodno uključiti vještake odgovarajućih struka i provoditi druge neophodne dokaze radi tačnog utvrđenja obima i visine pričinjene štete na nekretninama apelanata. Prema dostupnim podacima, Ustavni sud nije našao u ponašanju apelanata bilo kakve elemente koji bi ukazivali da su oni na bilo koji način doprinijeli sveukupnoj dužini konkretnog postupka. Imajući u vidu vremenske periode u kojima su donesene osporene presude, posebno relativnu složenost postupka, Ustavni sud smatra da u ponašanju prvostepenog i drugostepenog suda nije bilo nepotrebnih odugovlačenja. U odnosu na postupak po reviziji Ustavni sud je utvrdio da je predmet apelanata riješen u skladu sa planom rješavanja predmeta tog suda, u koji je izvršen uvid, a po kojem prioritet u rješavanju imaju sporovi vezani za izdržavanje djece i bračnog druga, sporovi iz ugovora o radu, stambeni sporovi i dr. Kako konkretni spor naknade štete ne spada u kategoriju prioritetnih, a riješen je u roku od dvije godine, Ustavni sud smatra da ni postupak pred Vrhovnim sudom nije bio neopravdano dug. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da cjelokupna dužina trajanja predmetnog parničnog postupka nije prešla granice razumnog roka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da nema povede prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 34.
    U vezi sa navodima apelanata o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 35.
    U pogledu navoda u vezi prava na pravično suđenje, izuzev već razmatranog pitanja "dužine roka" odlučivanja, prigovori apelanata se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U konkretnom predmetu apelanti su smatrali da im pripada kako naknada štete tako i izgubljena dobit zbog objektivne odgovornosti tužene koja je štetu prouzrokovala svojim radovima koji su navodno uništili mlinove, vodovod, usjeve, zasade voća i drugih poljoprivrednih kultura, a u skladu sa principima obligaciono-pravnih odnosa. Međutim, kako apelanti nisu dokazali da su gradili dio vodovoda na navedenim parcelama i da su korištenjem mlinova i zemljišta izgubili dobit koju su očekivali po redovnom toku stvari, sudovi su odlučili da samo djelimično usvoje tužbeni zahtjev do iznosa koliko su vrijedile uništene štale, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Pored toga, sudovi su utvrdili da samo kod štete na uništenim štalama postoji uzročno-posljedična veza između radnje tužene i štete pričinjene apelantima. Vrhovni sud je kao neosnovane cijenio revizione navode da su nižestepeni sudovi pogrešno postupili kada apelantima nisu dosudili štetu koju su apelanti tražili prvobitnim tužbenim zahtjevom, jer iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da su apelantima potpuno uništeni objekti na predmetnom zemljištu. Apelanti nisu uspjeli dokazati da su radnjama tužene spriječeni da ostvare dobit koja se mogla očekivati po redovnom toku stvari (izmakla dobit), jer ničim nije dokazano da su se, u periodu od 1984. do 2004. godine, bavili izdavanjem mlinova, da su sijali usjeve i gajili voće i da su ih prodavali po cijenama kako su navodili apelanti.
  • 36.
    Iz odluka redovnih sudova i postupaka koje su provodili proizlazi da su sudovi utvrđivali činjenično stanje na osnovu dokumentacije o vlasništvu na nekretninama, na osnovu iskaza stranaka, vještačenjem i uviđajem na licu mjesta. Iz stanja u spisu proizlazi da su apelanti imali mogućnost da iznesu i brane svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka, i to na dvije instance, tj. u postupku pune jurisdikcije, te u revizijskom postupku. Sudovi su u potpunosti proveli postupak s ciljem da utvrde činjenično stanje, a apelanti nisu osporili nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. Dakle, žalbeni i revizijski navodi su se odnosili isključivo na pitanje visine utvrđene naknade štete prvostepenom presudom i postojanja odgovornosti apelanata za štetu koju su pretrpjeli i primjenu materijalnih propisa, pa su drugostepeni i revizijski sud raspravili samo te prigovore.
  • 37.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenim presudama povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Ne može se zaključiti da su redovni sudovi povrijedili procesna prava apelanata, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan i da je u konkretnom predmetu došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 38.
    S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navode apelacije koji se odnose na pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje parničnog postupka od pet godina ne može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnih sudova. Također, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelanti žale na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke u predmetu utvrđivanja naknade materijalne štete zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na štetu apelanata.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.