Evropski sud za ljudska prava četvrti odjel
Presuda predmet Milisavljević protiv Bosne i Hercegovine
PRESUDA
PREDMET MILISAVLJEVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 7435/04)
STRAZBUR
3. mart 2009. godine
Ova presuda postaće konačna pod uslovima propisanim u članu 44. 2. Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.
U predmetu Milisavljević protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za qudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
Nicolas Bratza, predsjednik
Lech Garlicki,
Qiqana Mijović,
David Thr Bjrgvinsson,
Jn ikuta,
Pivi Hirvel,
Mihai Poalelungi, sudije
i Fato Araci, zamjenik registrara Odjela,
nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. februara 2009. godine,
donio je sljedeću presudu:
PROCEDURA
- 1.Postupak u ovom predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i Hercegovine (br. 7435/04) koje su Sudu podnijela tri državljanina Bosne i Hercegovine, gđa Tereza Milisavqević, g. Miroslav Milisavqević i g. Vladimir Milisavqević (aplikanti) u skladu sa članom 34. Konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija), dana 17. februara 2004.
- 2.Aplikante, kojima je odobrena pravna pomoć, zastupao je g. V. Marić, advokat iz Mostara. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenik zastupnika/agenta.
- 3.Aplikanti su se žalili na neizvršewe odluke domaćeg suda od 7. maja 2003, koja je donesena u korist prvog aplikanta.
- 4.Dana 29. maja 2007. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da obavijesti Vladu o ovoj aplikaciji. U skladu sa članom 29. stav 3. Konvencije, odlučeno je da se meritum i dopuštenost ispitaju istovremeno.
ČIWENICE
I OKOLNOSTI SLUČAJA
- 5.Aplikanti su rođeni 1947, 1973. i 1977. godine. Prvi aplikant živi u Sarajevu, dok weni sinovi, drugi i treći aplikant, žive u Beogradu, Republika Srbija.
- 6.Dana 24. juna 1983. domaće vlasti oduzele su stan u kojem su aplikanti živjeli, ali nije bio u wihovom vlasništvu. Lokalni urbanistički zavod je bio u obavezi da prvom aplikantu dodijeli zamjenski stan. Ova odluka je postala pravosnažna 21. oktobra 1983.
- 7.Dana 6. aprila 1987. prvi aplikant pokrenuo je sudski postupak za dodjelu odgovarajućeg zamjenskog stana od lokalnog urbanističkog zavoda.
- 8.Dana 29. aprila 1998. Opštinski sud I u Sarajevu odlučio je da sudovi nisu nadležni za dodjelu takvog stana, s obzirom da su domaći organi za urbanizam bili dužni da prvom aplikantu dodijele odgovarajući zamjenski stan. Tako je Opštinski sud I u Sarajevu odbacio nadležnost. Ova odluka je postala pravosnažna 31. marta 1999, kada ju je potvrdio Kantonalni sud u Sarajevu.
- 9.Dana 24. novembra 1999. prvi aplikant je podnio žalbu Domu za qudska prava zbog neizvršewa administrativne odluke donesene 24. juna 1983.
- 10.Dana 7. maja 2003. Dom za qudska prava ustanovio je povredu člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Dom je naložio Federaciji Bosne i Hercegovine (jedan od entiteta u Bosni i Hercegovini) da dodijeli ili da osigura da domaći urbanistički organi dodijele prvom aplikantu odgovarajući zamjenski stan najkasnije u roku od mjesec dana. Dom za qudska prava je prvom aplikantu na ime materijalne štete dosudio 18.200 BAM (približno 9.300 evra) plus 200 BAM (približno 100 evra) mjesečno od juna 2003. do kraja mjeseca u kojem joj bude dodijeqen odgovarajući zamjenski stan. Nadaqe, dosuđeno joj je 3.000 BAM (približno 1.550 eura) na ime nematerijalne štete. I na kraju, dosuđena joj je zatezna kamata na gore navedene iznose po godišwoj stopi od 10%. Ova odluka je postala izvršna 4. septembra 2003.
- 11.Dana 24. marta 2005. lokalni urbanistički organi su prvom aplikantu ponudili zakup (stanarsko pravo) jednog stana u Sarajevu. Dana 31. marta 2005. aplikantica je odbilu takvu ponudu.
- 12.Dana 1. jula 2005. Federacija Bosne i Hercegovine je prvom aplikantu isplatila iznose: 18.200 BAM na ime materijalne štete, 3.000 BAM na ime nematerijalne štete i zatezne kamate na nevedene iznose po stopi navedenoj u odluci Doma za qudska prava.
- 13.Dana 15. septembra 2005. Federacija Bosne i Hercegovine je zatražila tumačewe odluke da se dodijeli ili osigura da urbanistički organi dodijele prvom aplikantu odgovarajući zamjenski stan kako je određeno odlukom Doma za qudska prava.
- 14.Dana 15. decembra 2005. pravni sqedbenik Doma za qudska prava, Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine dala je objašwewe da u skladu s odlukom Doma za qudska prava prvom aplikantu treba dati vlasništvo nad stanom, a ne samo stanarsko pravo.
- 15.Dana 19. septembra 2006. urbanističke vlasti ponovo su prvom vlasniku ponudile stanarsko pravo nad istim stanom kao i 24. marta 2005. Aplikant nije prihvatio ponudu.
- 16.Dana 8. novembra 2006. prvi aplikant je protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (neizvršewe konačne i izvršne odluke Doma za qudska prava je krivično djelo). Izgleda da u tom smislu nije donesena nikakva odluka.
- 17.Dana 13. marta 2008. Federacija Bosne i Hercegovine isplatila je dodatnih 10.069,76 BAM na ime materijalne štete (tj. 200 BAM mjesečno za period od juna 2003. do septembra 2006. godine) plus zatezne kamate na navedene mjesečne iznose po stopi koja je naznačena u odluci Doma za qudska prava).
II RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA
- 18.Relevantno pravo i praksa izneseni su u predmetu Karanović protiv Bosne i Hercegovine (br. 39462/03, 13-15, od 20. novembra 2007. godine), što se takođe odnosi na izvršewe odluke Doma za qudska prava.
PRAVO
- 19.Aplikanti su se žalili na neizvršewe konačne i izvršne odluke Doma za qudska prava donesene u korist prvog aplikanta. Oni su se pozvali na član 6. Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Član 6. u relevantnom dijelu, navodi:
"Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravedno suđewe i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovqenim sudom."
Član 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživawe svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjewuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćewe imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
I DOPUŠTENOST
- 20.Vlada je tvrdila da su aplikanti propustili da se prvo obrate domaćim sudovima. Nadaqe, tvrdila je da se drugi i treći aplikant ne mogu smatrati žrtvama zbog navodnog kršewa zato što oni nisu bili strane u postupcima pred domaćim organima.
- 21.Aplikanti su odbacili prvu primjedbu ne navodeći detaqe i nisu bili voqni da daju svoje komentare na drugu primjedbu.
- 22.Sud je ranije ustanovio da nije postojao efikasan pravni lijek u pogledu pritužbi na neizvršewe odluka Doma za qudska prava (vidjeti Karanović, citirano gore, 19). Tako je prva primjedba Vlade odbačena.
- 23.Sud se slaže sa Vladom u pogledu druge primjedbe. Pošto se predmetni slučaj odnosi na neizvršavawe domaće odluke u korist prvog aplikanta, drugi i treći aplikant nemaju preduslove koji su navedeni u članu 34. Konvencije (vidjeti, npr. Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, 27-30, 30. juna 2005). Zbog toga se ovaj dio aplikacije mora odbaciti kao nespojiv ratione personae s odredbama Konvencije, u skladu sa članom 35. 3 i 4.
- 24.Žalbe prvog aplikanta nisu očigledno neosnovane u smislu člana 35. 3. Konvencije. Sud daqe naglašava da one nisu nedopuštene. Stoga se ovaj dio aplikacije proglašava dopuštenim.
II NAVODNA KRŠEWA ČLANA 6. 1. KONVENCIJE I ČLANA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU
- 25.Vlada u svom izjašwewu o meritumu kritikuje pobijanu odluku Doma za qudska prava. Po mišqewu Vlade, u domaćem zakonodavstvu ne postoji uporište za odluku Doma za qudska prava da se prvom aplikantu dodijeli odgovarajući zamjenski stan u vlasništvo. Vlada smatra da aplikantu treba dodijeliti samo stanarsko pravo.
- 26.Vlada podsjeća da jedan od osnovnih aspekata vladavine prava predstavqa princip pravne sigurnosti, koji između ostalog nalaže da se odluke sudova ne dovode u pitawe kada su jednom donesene (vidjeti Brumrescu protiv Rumunije, br. 28342/95, 61, ECHR 1999-VII i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, 44, ECHR 2006-...).
- 27.U predmetnom slučaju je jasno da je proteklo više od pet godina od kada je pomenuta domaća odluka postala konačna, a da aplikantu još uvijek nije dodijeqen odgovarajući zamjenski stan, kao ni puna naknada (prvi aplikant treba primiti još 200 BAM za svaki mjesec u periodu od oktobra 2006. do kraja mjeseca u kojem joj bude dodijeqen odgovarajući zamjenski stan plus zatezne kamate na ove mjesečne iznose). Uzimajući u obzir da Vlada nije pružila nikakvo objašwewe za ovakvo kašwewe, Sud zakqučuje da je došlo do kršewa člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (vidjeti Jeličić, gore citirano, 38-46 i 48-49).
III PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
- 28.član 41. Konvencije glasi:
"Kada Sud utvrdi kršewe Konvencije ili protokola uz wu, a unutrašwe pravo visoke strane ugovornice u pitawu omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravedno zadovoqewe oštećenoj stranci."
A. Šteta
- 29.Prvi aplikant prije svega traži da se predmetna odluka Doma za qudska prava izvrši. Alternativno, traži iznos trenutne tržišne vrijednosti odgovorajućeg zamjenskog stana koji procjewuje na 120.000 evra. Pored toga, prvi aplikant traži i 15.000 evra na ime nematerijalne štete.
- 30.Vlada smatra da su navedeni iznosi previsoki.
- 31.Sud naglašava da su se, u skladu sa članom 46. Konvencije, visoke strane ugovornice obavezale da postupaju u skladu s konačnim presudama Suda u svakom predmetu u kojem su bili strane, a čije izvršewe nadgleda Komitet ministara. To znači, između ostalog, da presuda u kojoj je Sud ustanovio kršewe, tuženoj strani nameće pravnu obavezu, ne samo da isplati iznose koji su dosuđeni na ime pravične naknade nego i da pod nadzorom Komiteta ministara odredi koje će generalne ili individualne mjere biti ugrađene u wen pravni sistem kako bi prestalo kršewe koje je Sud utvrdio i da, koliko je moguće, ublaži posqedice (vidjeti, analogijom, Scozzari i Giunta protiv Italije, br. 39221/98 i 41963/98, 249, ECHR 2000-VIII). Nadaqe, uz nadzor Komiteta ministara, tužena strana može po svom nahođewu odabrati način na koji će izvršiti svoju pravnu obavezu na osnovu člana 46. Konvencije, pod uslovom da je takav način u skladu sa zakqučcima koji su navedeni u presudi Suda.
- 32.Prema tome, u skladu sa članom 41. Konvencije, svrha dosuđivawa iznosa na ime pravedne naknade je samo reparacija štete u mjeri u kojoj takva dešavawa čine niz povreda koje se ne mogu ispraviti na drugi način.
- 33.U predmetnom slučaju, Sud nema razloga da sumwa da će Vlada zaista, nakon ove presude, izvršiti odluku Doma za qudska prava dodjelom aplikantu odgovarajućeg zamjenskog stana u vlasništvo i plaćawem ostatka dospjele naknade (vidjeti stav 27. gore). Stoga Sud smatra nepotrebnim da razmatra alternativni zahtjev prvog aplikanta.
- 34.S druge strane, Sud smatra evidentnim da je prvi aplikant pretrpio izvjestan nematrijalni gubitak kao rezultat utvrđenih kršewa Konvencije, za koji treba da bude obeštećen. Sud dosuđuje 4.000 evra po ovom osnovu plus svi porezi koji mogu biti obračunati na ovaj iznos.
B. Izdaci i troškovi
- 35.Prvi aplikant je takođe tražio 5.000 evra na ime troškova i izdataka nastalih u toku postupaka pred domaćim organima.
- 36.Vlada je ovaj zahtjev smatrala neosnovanim.
- 37.Sud podsjeća da će potvrditi zahtjeve za naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se oni odnose na povrede koje je Sud utvrdio. Nema nikakvih dokaza da je prvi aplikant imao troškove pred domaćim organima u pokušaju da ubrza izvršewe odluke Doma za qudska prava ili da ishodi naknadu u vezi s povredama Konvencije utvrđenim u predmetnom slučaju. Shodno tome, Sud odbija ovaj zahtjev.
C. Zatezne kamate
- 38.Sud smatra adekvatnim da se zatezna kamata računa po stopi jednakoj najmawoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za 3% .
IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
- 1.Proglašava prigovore prvog aplikanta dopuštenim, a preostali dio aplikacije nedopuštenim;
- 2.Presuđuje da postoji kršewe člana 6. Konvencije;
- 3.Presuđuje da postoji kršewe člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;
- 4.Presuđuje
(a) da tužena država na ime nematerijalne štete treba prvom aplikantu isplatiti iznos od 4.000 evra (četirihiqade evra) u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu sa članom 44. stav 2. Konvencije, kao i sve poreze koji mogu biti obračunati na gore navedeni iznos, pretvoreno u konvertibilne marke po stopi koja se primjewuje na dan isplate;
(b) da će se nakon isteka perioda od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati kamata po viđewu na navedene iznose po stopi jednakoj najmawoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke za period neizmirewa, uvećana za 3%.
Sačiweno na engleskom jeziku i objavqeno u pisanoj formi 3. marta 2009. u skladu sa članom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.
Zamjenik registrara
Fato Araci
Predsjednik