USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3046/06, rješavajući apelaciju Branka Kušeca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje u smislu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Kušeca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Branko Kušec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine, kao i nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku Petra Kordića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. novembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Općinski sud i Kantonalni sud su 12. i 15. decembra 2006. godine dostavili odgovor na apelaciju. Apelacija upućena tuženom na odgovor vraćena je uz naznaku da je tuženi odselio sa adrese na koju je pokušana dostava.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog i Kantonalnog suda su dostavljeni apelantu 19. januara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 23. juna 1994. godine podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isporuči 2,5 tona uglja i 2,5 metara drva u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana kada je svaki od tih izdataka učinjen pa do konačne isplate u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U drugopostavljenom tužbenom zahtjevu apelant je tražio da se tuženi obaveže da apelantu isporuči šest metara drva u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od dana kada je učinjen svaki od izdataka pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Trećepostavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu se isplati iznos u visini vrijednosti 2,5 tone uglja i 2,5 metara drva odnosno šest metara drva koliko bude iznosila u vrijeme isporuke, nalogom u sudski depozit, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da tuženi apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom počevši od dana kada je taj trošak učinjen pa do konačne isplate sve u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 7.U predmetnom postupku prvostepeni sud je do donošenja Presude Općinskog suda broj P-1207/96 od 22. decembar 1998. godine zakazao 38 ročišta. Nakon ukidanja navedene presude Rješenjem Kantonalnog suda broj GŽ-520/99 od 21. juna 2000. godine, Općinski sud je zakazao 20 ročišta. Apelant je pristupio na sva zakazana ročišta osim na ročište zakazano za 22. oktobar 1996. godine iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. maj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, te je sud navedeno ročište odložio na neodređeno vrijeme. Naredno ročište sud je zakazao za 4. novembar 1997. godine.
- 8.Apelant je u predmetnom postupku podnio preko 30 podnesaka. Podnescima od 30. juna 1994. godine, 13. oktobra 1994. godine, 1. februara 1995. godine, 22. maja 1995. godine, 2. oktobra 1995. godine, 1. maja 1996. godine i 18. novembra 2002. godine apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev.
- 9.Apelant je na ročištima od 5. septembra 1994. godine, 4. novembra 1997. godine, 15. novembra 2000. godine, 16. maja 2001. godine, 25. septembra 2001. godine, 8. oktobra 2002. godine, 4. februara 2003. godine i 25. marta 2003. godine zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženog. Ročište zakazano za 22. august 1995. godine odloženo je uz saglasnost apelanta i tuženog. Apelant je na ročištu zakazanom za 26. septembar 1996. godine izjavio da će se na navode iz podneska tuženog izjasniti na narednom ročištu.
- 10.Tuženi je na ročištima zakazanim za 22. septembar 1994. godine, 9. februar 1995. godine, 20. juni 1996. godine, 20. februar 1997. godine, 25. decembar 1997. godine, 3. oktobar 2000. godine, 24. januar 2001. godine, 27. mart 2001. godine i 26. novembar 2002. godine zatražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Navedenim traženjima tuženog apelant se nije protivio.
- 11.Dalje u predmetnom postupku apelant je podneskom od 13. oktobra 1994. godine tražio izdavanje privremene mjere, te je podneskom od 30. oktobra 1995. godine urgirao na njegovom rješavanju. Ponovo je podneskom od 9. decembra 1995. godine zatražio izdavanje privremene mjere.
- 12.Na ročištu zakazanom za 18. septembar 1995. godine apelant je izjavio da će eventualno povući svoj tužbeni zahtjev ili će ga precizirati, te je navedeno ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. Zatim je apelant 2. oktobra 1995. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev. Na ročištu zakazanom za 29. januar 1996. godine apelant je predložio mirovanje postupka, što je sud prihvatio. Međutim, 1. maja 1996. godine apelant je podnio prijedlog za nastavak postupka.
- 13.Apelant je na ročištu zakazanom za 27. mart 2001. godine predložio sklapanje vansudske nagodbe, međutim tuženi se podneskom od 16. aprila 2001. godine izjasnio da ne prihvaća apelantov prijedlog za sklapanje vansudske nagodbe jer, po mišljenju tuženog, apelant nije pretrpio nikakvu štetu.
- 14.Na ročištu zakazanom za 13. novembar 1995. godine Općinski sud je na apelantov prijedlog donio djelimičnu Presudu broj P-460/94 kojom se ustanovljava apelantovo pravo da izvrši priključenje na gasnu instalaciju izgradnjom vertikalne gasne instalacije (uzlaznog voda) sa II sprata do III sprata u stambenom objektu u ulici Avde Jabučice broj 39 Sarajevo do pred ulaz u apelantov stan, kao i u apelantov stan, uz obavezu tuženog da se uzdrži od ometanja, te da trpi da se izvedu ovi radovi pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 15.Na ročištu zakazanom za 22. decembar 1998. godine sud je donio Presudu broj P-1207/96 kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete.
- 16.Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj GŽ-520/99 od 21. juna 2000. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 17.U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.
- 18.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo dokazni postupak, te izvršio ocjenu dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te slobodnom ocjenom dokaza u smislu člana 123. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa tačkom 1. navedenog člana, utvrdio da tuženi nije prouzrokovao štetu apelantu i da se ona ne može stavljati na teret tuženom. Sud je našao da tuženi nije odgovoran za štetu po principu objektivne odgovornosti na čemu je apelant u predmetnom postupku insistirao.
- 19.Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu 4. marta 2004. godine. Apelantova žalba je dostavljena tuženom 13. marta 2004. godine. Tuženi je dostavio odgovor na žalbu 16. marta 2004. godine.
- 20.Predmetni spis po žalbi Općinski sud je uz dopis od 26. marta 2004. godine dostavio Kantonalnom sudu.
- 21.Kantonalni sud je Presudom broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-1232/00 od 20. februara 2004. godine.
- 22.U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelant nije dokazao da kod tuženog postoji odgovornost za apelantov propust da u rokovima izvrši priključak plina u svoj stan, zbog čega je podnosio zahtjeve za nabavku čvrstog goriva. Stavove i razloge prvostepenog suda u dijelu u kojem je vršio ocjenu izvedenih dokaza, a na osnovu čega je našao da tuženi nije odgovoran za eventualno nastalu štetu kod apelanta, prihvatio je i drugostepeni sud. Po mišljenju drugostepenog suda razlozi prvostepene presude u navedenom dijelu nisu dovedeni u pitanje ni navodima apelantove žalbe, jer se u žalbi ponavljaju činjenice koje je apelant istakao u toku prvostepenog postupka. I po ocjeni Kantonalnog suda iz izvedenih dokaza se nije mogao izvesti zaključak da postoji bilo koji od oblika odgovornosti predviđenih odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a koji bi mogao biti osnov za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. Utvrđeno je da apelant nije dokazao osnovanost svog postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je na njemu bio teret dokazivanja u smislu čl. 123. i 126. ZPP-a.
- 23.S obzirom da apelant nije dokazao osnov svog postavljenog tužbenog zahtjeva, po mišljenju Kantonalnog suda, irelevantni su njegovi žalbeni navodi koji se tiču visine postavljenog tužbenog zahtjeva jer se o njegovoj visini može, odnosno treba, raspravljati samo ako se prethodno utvrdi osnovanost tužbenog zahtjeva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 24.Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2. st. 3a, 3b. i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant se također žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije ne navodeći jasno i precizno kojeg ustavnog prava. Stoga proizlazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju u uživanju svih ustavnih prava za koja smatra da su povrijeđena u predmetnom postupku. U suštini, apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su sudovi bili u obavezi da savjesno i brižljivo procijene sve dokaze koji se nalaze u spisu. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000 KM zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
- 25.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana jer u postupku nije bilo kršenja ustavnih prava na koje apelant ukazuje.
- 26.U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su osporene odluke proizvod proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Istaknuto je da je prvostepeni sud u osporenoj presudi dao valjane razloge za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke, što je prihvatio i Kantonalni sud. Konstatovano je da je i drugostepeni sud došao do istog zaključka kao i prvostepeni sud, našavši da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Pri tome se navodi da je na apelantu bio teret dokazivanja u skladu sa pravnim pravilima o teretu dokazivanja u smislu člana 123. i 126. ZPP. Dalje, Općinski sud navodi da se u apelaciji netačno navodi da je u presudi izostalo obrazloženje u pogledu izvođenja dokaza jer ih je sud, nakon brižljive ocjene dokaza koji su taksativno pobrojani u presudi, procijenio u smislu člana 123. ZPP. Presuda Općinskog suda zasnovana je na važećim zakonskim odredbama ZPP i ZOO, gdje je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud došao do zaključka da izvedenim dokazima nije utvrđena odgovornost tuženog za eventualnu nastalu štetu kod apelanta, odnosno da postoji bilo koji oblik odgovornosti predviđen odredbama ZOO koji bi mogao biti osnov za postavljeni apelantov tužbeni zahtjev.
- 27.U pogledu dužine postupka Općinski sud je naveo da je navedeni postupak trajao dugo zbog mnogobrojnih opširnih apelantovih podnesaka koje je podnosio u toku postupka, i na koje je tražio očitovanje, kao i zbog velikog broja dokaza koje je predložio apelant, prijedloga za donošenje privremene mjere i djelimične presude. Sve navedeno je iziskivalo vrijeme za odluku suda, posebno ako se ima u vidu da je u predmetnom postupku donesena još jedna presuda, broj P-1207/96 od 22. decembra 1998. godine, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Na navedenu presudu apelant se žalio, te je Kantonalni sud tim povodom donio Presudu broj Gž-520/99 od 21. juna 2000. godine. Stoga, kako je predmetni postupak proveden u skladu sa važećim odredbama ZPP, te da je po mišljenju Općinskog suda odluka suda obrazložena i na zakonu zasnovana, predmetna apelacija je neosnovana jer nije bilo kršenja prava koje je apelant istakao u apelaciji.
V. Relevantni propisi
- 28.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06)
"Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 94.
Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć
Član 184.
(1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
Član 185.
(1) Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Š...Ć
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice, ili izvesti nove dokaze, ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(3) Drugostepeni sud će održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Član 454.
(1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.
(3) U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta."
VI. Dopustivost
- 29.U pogledu apelantovih navoda u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravima iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravima iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
"Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."
- 30.Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
- 31.U vezi sa navedenim Ustavni sud konstatuje da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati na to da su mogući i vjerovatni apelantovi navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
- 32.Dalje, Ustavni sud će razmotriti apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
- 33.U konkretnom slučaju, apelant samo paušalno navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na nediskriminaciju. Navedenu tvrdnju apelant nije ničim potkrijepio. Stoga slijedi da je u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 2. st. 3a, 3b i 3c, čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
- 34.U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 35.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 36.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-470/04 od 2. juna 2006. godine, kojom je okončan predmetni postupak, a protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 12. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 9. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 37.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 38.Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 39.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici ustanovljava da:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 40.S obzirom da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, odnosno da se radi o utvrđivanju građanskog prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu je primjenjiv.
Razuman rok
- 41.Ustavni sud će kao prvo pitanje razmotriti apelantove navode u pogledu dužine predmetnog postupka. S tim u vezi, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a) Period koji se uzima u obzir
- 42.Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine serija A broj 56. stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII).
- 43.U konkretnom slučaju, tužba je podnesena 23. juna 1994. godine. Predmetni postupak je okončan 2. juna 2006. godine Presudom Kantonalnog suda broj Gž-470/04. U nadležnost Ustavnog suda spada period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Stoga, iako je cjelokupan predmetni postupak do 2. juna 2006. godine trajao ukupno 11 godina i 11 mjeseci, u nadležnost Ustavnog suda spada period od 10 godina i pet mjeseci.
- b)Složenost predmeta
- b)
- 44.U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, br. 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje, nisu složena.
c) Ponašanje apelanta
- 45.Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85 O.I. 70).
- 46.U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati ponašanje apelanta u ovom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku pristupio na sva ročišta osim na ročište zakazano za 22. oktobar 1996. godine na koje nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Na ročište zakazano za 8. maj 1997. godine nisu pristupili ni apelant ni tuženi, jer nisu bili uredno obaviješteni. Uvidom u predmetni spis Ustavni sud je našao da je apelant u predmetnom postupku podnio preko 30 podnesaka, koje je sud dostavljao tuženom. Apelant je sedam puta precizirao svoj tužbeni zahtjev. Dalje je apelant na osam ročišta zatražio od suda da mu da kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz podnesaka tuženog, odnosno tražio je odlaganje ročišta. Ročište zakazano za 22. august 1995. godine odloženo je uz saglasnost apelanta i tuženog, dok je na ročištu od 26. septembra 1996. godine apelant izjavio da će se na navode iz podneska tuženog izjasniti na narednom ročištu, dakle ponovo je tražio odgodu ročišta. Dalje, apelant se nije protivio ni zahtjevima tuženog za odlaganjem devet ročišta na kojima je tuženi tražio od suda kraći rok kako bi se izjasnio na navode iz apelantovih podnesaka. Apelant je u predmetnom postupku tražio i mirovanje postupka, što je sud prihvatio čime je također doprinio trajanju postupka. Također je i njegovo predlaganje da se sklopi vansudska nagodba imalo određeni utjecaj na dužinu postupka.
- 47.Ustavni sud nalazi da je apelant za preduzimanje navedenih radnji imao zakonske mogućnosti s obzirom da je predmetni postupak sve do 5. novembra 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen po odredbama ranijeg ZPP kojim nisu bili predviđeni strogi i precizni rokovi u kojima parnične stranke moraju preduzeti pojedine procesne radnje. Navedene radnje su prema zakonskim odredbama iziskivale postupanje suda, a što je gledajući postupak u cjelini dovelo do odugovlačenja predmetnog postupka.
- 48.Stoga Ustavni sud zaključuje da je apelant svojim ponašanjem značajno doprinio odugovlačenju predmetnog postupka.
d) Ponašanje suda
- 49.Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku Općinski sud zakazao 58 ročišta. Dalje Ustavni sud nalazi da je sud zakazano ročište za 8. maj 1997. godine, na koje nisu pristupili ni apelant ni tuženi jer nisu bili uredno obaviješteni, odložio na neodređeno vrijeme. Naredno ročište sud je zakazao za 4. novembar 1997. godine. Dakle, u predmetnom postupku koji je trajao preko 10 godina sud je bio neaktivan u periodu od osam mjeseci. Međutim, gledajući postupak u cjelini, po mišljenju Ustavnog suda, Općinski sud je u pogledu održavanja ročišta i izvođenja dokaza u predmetnom postupku bio aktivan.
- 50.Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak sve do 5. novembra 2003. godine, kada je na snagu stupio novi ZPP, vođen prema odredbama starog ZPP kojim nisu bili propisani tako strogi i precizni rokovi u kojima sud mora preduzimati odgovarajuće procesne radnje. Pri tome Ustavni sud ima u vidu odredbu člana 10. ZPP kojom je propisano da je sud dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Međutim u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ipak Općinski sud nije odgovoran za odugovlačenje predmetnog postupka, već da je apelant svojim radnjama značajno doprinio njegovom trajanju tako što je preduzimao procesne radnje, zakonom dopuštene, koje su od suda iziskivale preduzimanje odgovarajućih procesnih radnji. Prema tome, Ustavni sud naglašava da se apelant neosnovano poziva na povredu prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku kada je i sam svojim radnjama značajno doprinio da predmetni postupak traje preko 10 godina. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je Općinski sud svojim radnjama doveo do odugovlačenja predmetnog postupka. Razmatrajući ponašanje Kantonalnog suda Ustavni sud također nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud svojim radnjama doprinio odugovlačenju predmetnog postupka.
- 51.S obzirom na navedeno i uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
e) Pitanje kompenzacije
- 52.U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 53.Ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st.46-47, Izvještaji 2003-VII). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 54.Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te je cijeneći dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu člana 123. ZPP utvrdio da tuženi nije apelantu prouzrokovao štetu, te da se ona ne može staviti tuženom na teret. Općinski sud na osnovu provedenog dokaznog postupka nije mogao zaključiti da je tuženi odgovoran za štetu nastalu kod apelanta po principu objektivne odgovornosti. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantovu žalbu, prihvatio ocjenu dokaza koju je dao prvostepeni sud dajući pri tome jasne razloge za svoju odluku. Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može utvrditi da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti ni da je Kantonalni sud primijenio zakon proizvoljno ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 55.Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 56.Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da je radnjama sudova, prvenstveno Općinskog suda, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Ustavni sud nije utvrdio da su redovni sudovi primijenili zakon proizvoljno, niti utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ukazuju na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 57.Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 58.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.