Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 30. januara 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1362/06, rješavajući apelaciju Huseina Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Mirsad Ćeman, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Huseina Muratovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    Presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-2/05 od 10. marta 2006. godine,
  • -
    Presuda Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Gž-489/04 od 1. decembra 2004. godine, i
  • -
    Presuda Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-274/02-I od 15. juna 2004. godine.

Nalaže se Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Apelacionom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Muratovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Rev-2/05 od 10. marta 2006. godine, Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Gž-489/04 od 1. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-274/02-I od 15. juna 2004. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Husein Muratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brezovog Polja, kojeg zastupa Murat Mujadžević, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt Brčko), podnio je 10. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-2/05 od 10. marta 2006. godine, Presude Apelacionog suda broj Gž-489/04 od 1. decembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-274/02-I od 15. juna 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, kao i učesnika u postupku, Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Kancelarija za zastupanje Vlade Distrikta Brčko, zatraženo je 22. maja 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. juna 2007. godine, Osnovni sud 14. juna 2007. godine, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. aprila 2008. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je vlasnik mlina sa savremenom opremom i pratećim objektima koji se nalaze u Brezovom Polju u Distriktu Brčko, a koje je zbog ratnih djelovanja 1992. morao napustiti. Nakon povratka 1997. godine, utvrdivši da su mlin i ostala oprema u dobrom stanju, tražio je da mu Općina Brčko preda mlin u posjed. Prema raspoloživim informacijama apelant je saznao da je Općina Brčko 18. marta 1997. godine preko ODJP "Stambeno" zaključila ugovor o zakupu mlina i poslovnog prostora sa O.M. iz Hrtkovaca i ovlastila ga da može izvesti renoviranje mlina, ali je mlin demontiran i odvezen u Hrtkovce, Republika Srbija. Kako je mlin prilikom demontaže oštećen, apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade pričinjene štete.
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda broj P-274/02-I od 15. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-489/04 od 1. decembra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev (koji je podnio zajedno sa M.H.), kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu, na ime naknade štete, isplati ukupan iznos od 202.252,23 KM, sa zateznom kamatom od 21. juna 2002. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 8.
    U toku postupka je nesporno utvrđeno da je za apelanta zaista nastala šteta u iznosu kako je specificirano u izreci osporene prvostepene presude. Međutim, iako je ugovor od 19. marta 1997. godine zaključilo OJDP "Stambeno" Brčko, ovaj ugovor nije dat na reviziju gradonačelniku, kako su to nalagale odredbe člana 71. Statuta Distrikta Brčko ("Službeni glasnik Distrikta Brčko" broj 1/00), pa se ugovor, prema članu 71. stav 3. Statuta Distrikta Brčko, smatra otkazanim. Također, sud je utvrdio da je, u skladu sa članom 6. Statuta Distrikta Brčko, jedino Distrikt Brčko pravno lice i da posjeduje pravnu sposobnost koja uključuje sposobnost stjecanja prava i obaveza, te pravo da tuži i da bude tužen sudu. Iako je prema navedenom članu 71. Statuta Distrikta Brčko pravni sljednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko, Distrikt Brčko, zaključuju sudovi, nije pasivno legitimiran u ovom sporu i nije odgovoran za nastalu štetu. I konačno, sudovi su posebno obrazložili da je nalogom supervizora za Brčko od 13. aprila 2000. godine, u tački 4. ovog akta, utvrđeno da, u slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u pogledu specifičnih obaveza, Distrikt Brčko ne preuzima dugove nastale prije datuma proglašenja Distrikta Brčko.
  • 9.
    Presudom Apelacionog suda broj Rev-2/05 od 10. marta 2006. godine odbijena je apelantova revizija, uz pozivanje na razloge iznesene u nižestepenim presudama Apelacionog i Osnovnog suda. Apelacioni sud je zaključio da materijalno pravo u navedenim presudama nije pogrešno primijenjeno na štetu tužilaca kada je odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije. I konačno, Apelacioni sud je naveo da nalozi, propisi ili direktive supervizora, prema odredbama Konačne arbitražne odluke za Brčko od 5. marta 1999. godine, imaju prednost u primjeni nad domaćim zakonom u slučaju sukoba, nalazeći da je u konkretnom slučaju riječ o tzv. "specifičnim obavezama", pa je time isključena odgovornost Distrikta Brčko da naknadi predmetnu štetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da se ne može prihvatiti zaključak redovnih sudova da Distrikt Brčko nije pasivno legitimiran samo zbog činjenice da je 13. aprila 2000. godine donesen nalog supervizora u kojem je navedeno da "u slučaju nepostojanja dogovora entiteta u pogledu specifičnih obaveza, Distrikt Brčko ne preuzima obaveze za dugove nastale prije datuma proglašenja Distrikta". Umanjenje apelantove imovine ne može se nikako podvesti pod pojam "specifičnih obaveza" koji se odnosi na uređenje finansijskih obaveza entiteta u okviru fiskalnog sistema, a ne i naknade materijalne štete i izgubljene dobiti prema fizičkim licima, što je bila obaveza tuženog. Apelant smatra da se tuženi ne može osloboditi odgovornosti za nastalu štetu navodom da su to specifične obaveze koje treba dogovarati i koje nisu uređene, jer tuženi, kako navodi apelant, "čini kontinuitet objedinjene vlasti za cijelu teritoriju prijeratne općine Brčko". S obzirom na to da apelant i dalje smatra da je njegov tužbeni zahtjev opravdan, u apelaciji je predložio da Ustavni sud donese odluku u meritumu kojom će mu se priznati pravo na naknadu štete u iznosu od 202.252,23 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 21. juna 2002. godine pa do isplate, sa zahtjevom za naknadu sudskih troškova, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Apelacionog suda, u pogledu odluke o reviziji, navodi se da nije upitno da je apelant vlasnik spornog mlina i pripadajućeg poslovnog prostora i objekata koji pripadaju mlinu, ali da šteta potječe iz 1997. godine kada je tim objektima raspolagala Republika Srpska. Materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno uslijed činjenice da zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženi, Distrikt Brčko, nije odgovoran za nastalu štetu.
  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Apelacionog suda, vezano za odluku o apelantovoj žalbi, ponavljaju se razlozi odbijajuće odluke kao i u postupku o reviziji pred Apelacionim sudom.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da je postupak proveden u skladu sa odredbama parničnog postupka i primjenom odredaba materijalnog prava, te je, stoga, Osnovni sud donio odluku da ne postoje uvjeti za utvrđivanje naknade štete i povrede ustavnih prava na koja se poziva apelant.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 5/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 102.

Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

Član 295.

Apelacioni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava.

  • 15.
    Zakon o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnom vlasništvu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/96) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Javnom preduzeću iz prethodnog člana privremeno se ustupa na upravljanje poslovni prostor kojeg je usred ratnih djelovanja napustio vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja, a do konačnog razrješenja vlasničkih odnosa vraćanjem napuštene imovine ili isplatom naknade za tu imovinu.

  • 16.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine koji je napustio nekretninu ima pravo na vraćanje te nekretnine sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nekretnine.

Član 4.

Pod pojmom vlasnik, posjednik, odnosno korisnik u smislu ovog zakona smatra se lice koje je u trenutku proglašavanja nekretnine napuštenom bilo prema važećim propisima vlasnik, posjednik, odnosno korisnik te nekretnine ili je bilo vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nekretnine u vrijeme kada je izgubilo posjed nad nekretninom koja nije proglašena napuštenom.

  • 17.
    Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 1/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 4.

Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija Bosne i Hercegovine, direktno su primjenjivi na cijeloj teritoriji Distrikta. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine.

Član 71.

Pravni sljednik

Stupanjem na snagu ovog statuta prestaju postojati sve općinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Općinski uredi i pravna lica koja su osnovana ili ih finansira postojeća općinska administracija nastavit će pružati usluge u skladu sa važećim zakonima, prema instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok Vlada Distrikta ne odluči drugačije, ili dok se to ne izmjeni zakonom Distrikta.

Distrikt Brčko je pravni sljednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko.

Sve ugovore i sporazume, koje su zaključile općinske vlasti navedene u stavu 2. ovog člana, zainteresirane strane moraju dostaviti na uvid gradonačelniku u roku od 30 dana od dana njegovog/njezinog preuzimanja dužnosti. Svaki ugovor ili sporazum koji se ne dostavi u tom roku smatra se otkazanim. Gradonačelnik će odmah proslijediti te ugovore ili sporazume Skupštini.

  • 18.
    Nalog supervizora o finansijskom sistemu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine u relevantnom dijelu glasi:
  • 4.
    U slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

  • 22.
    U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
  • 23.
    Sudske odluke u kojima je utvrđivano pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete i to na način da je sud odlučio da tuženi u konkretnoj parnici nije pasivno legitimiran, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koja sadrže ustavna prava na privatni i porodični život. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer je apelant predočio činjenice koje ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog ustavnog prava u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
  • 24.
    Nadalje, apelant, također, ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrdili da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu apelantove navode, kao i stanje spisa, Ustavni sud, također, smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, te smatra da apelantovi navodi ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da osiguraju pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom parničnom postupku, koji se odnosio na tužbeni zahtjev radi naknade štete, apelant, nezadovoljan sudskim odlukama Osnovnog i Apelacionog suda, podnosio i žalbu i reviziju Apelacionom sudu koji ih je svojim odlukama odbio kao neosnovane. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni, budući da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe i revizije, tj. u konkretnom slučaju se ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka, te su apelantovi navodi i u tom dijelu, prima facie, neosnovani.
  • 25.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-2/05 od 10. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 10. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati ljudska prava i slobode Š...Ć; oni uključuju:

Š...Ć

  • k)
    pravo na imovinu;

Š...Ć.

  • 29.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 30.
    U kontekstu prava na imovinu, Ustavni sud ističe da se državi ne može osporiti pravo da donosi zakone kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao naprimjer pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti.
  • 31.
    Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti, kao npr. kod naknade štete (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31).
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća na svoje ranije odluke i jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila nisu nepovezana i u međusobnoj kontradikciji, drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).
  • 33.
    Iz navoda apelacije i priložene dokumentacije se vidi da je 18. marta 1997. godine, pod brojem 200/97, zaključen Ugovor o privremenom zakupu poslovnog prostora između ODJP "Stambeno" Općine Brčko sa O.M. iz Hrtkovaca, a predmet toga ugovora je bio upravo mlin sa opremom u apelantovom vlasništvu. Apelant je 14. marta 2000. godine uveden u posjed poslovnog prostora u Brezovom Polju, ali je u momentu primopredaje zatekao devastiranu građevinu sa uništenom instalacijom, te uništenom ili otuđenom opremom tehnološkog pogona za meljavu žitarica. Apelant, u momentu primopredaje svoje imovine 2000. godine, nije ni znao za postojanje ugovora kojim je Općina Brčko preko ODJP "Stambeno" izdala u zakup mlin sa ostalim postrojenjima drugom licu, kao ni za činjenicu da je mlin demontiran i odvezen u Hrtkovce, što se dešavalo 1997. godine. Kako je mlin prilikom demontaže oštećen, čime je bila isključena mogućnost naturalne restitucije, apelant je pokrenuo parnični postupak radi naknade pričinjene štete.
  • 34.
    Obrazlažući odluke kojim je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen, redovni sudovi su naveli da, iako je prema članu 71. Statuta Distrikta Brčko pravni sljednik dijela općine Brčko i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko, Distrikt Brčko, on nije pasivno legitimiran u ovom sporu i nije odgovoran za nastalu štetu. Ovaj zaključak su sudovi izveli iz činjenice da je šteta za koju je odgovorna Općina Brčko nastala 1997. godine, a Distrikt Brčko je konstituiran tek tri godine kasnije. Smatrajući obaveze koje su preuzeli pravni prethodnici Distrikta Brčko "specifičnim" i zbog nepostojanja dogovora sa entitetima kako te obaveze regulirati, redovni sudovi su se pozvali na važeće materijalno pravo kojim se regulira parnični postupak, naknada štete kao i pravni osnov za izdavanje predmetnog mlina u zakup. Osim ovih odredaba redovni sudovi su se pozvali i na Statut Distrikta Brčko kao i na nalog supervizora prema kojem "u slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta".
  • 35.
    U konkretnom slučaju redovni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje primijenili odgovarajuće odredbe materijalnog prava, pozivajući se pri tom i na primjenu Statuta Distrikta Brčko i naloga supervizora, odbivši u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Redovni sudovi Distrikta Brčko su osporenim presudama, ne sporeći činjenično stanje, kao posebne opće akte koje su povezali sa datim predmetom primijenili odredbu člana 71. Statuta Distrikta Brčko kojom je, između ostalog, utvrđeno da je Distrikt Brčko pravni sljednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko. Nadalje, sudovi su citirali i statutarnu odredbu prema kojoj sve ugovore i sporazume koje su zaključile općinske vlasti navedene u članu 71. stav 2. Statuta Distrikta Brčko, zainteresirane strane moraju dostaviti na uvid gradonačelniku u roku od 30 dana od dana njegovog/njezinog preuzimanja dužnosti. I konačno, svaki ugovor ili sporazum koji se ne dostavi u tom roku smatra se otkazanim, a gradonačelnik će odmah proslijediti te ugovore ili sporazume Skupštini.
  • 36.
    Prilikom analize da li je povrijeđeno pravo na imovinu trebaju se dati odgovori na sljedeća pitanja: a) da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, b) da li je bilo miješanja u imovinu, c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu, e) da li je miješanje proporcionalno i f) da li je u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti.
  • 37.
    U odgovoru na pitanje da li se radi o imovini koja se ubraja u zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o "legitimnom očekivanju" na naknadu štete na imovini, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv.
  • 38.
    Ustavni sud konstatira da se u predmetnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu prve rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi šteta nastala na imovini (mlinu i opremi).
  • 39.
    Sljedeće pitanje je da li je "miješanje" u imovinu bilo u skladu sa zakonom, odnosno da li je slijedilo legitimne ciljeve u javnom ili općem interesu. Odgovarajući na ovo pitanje, Ustavni sud konstatira da je uvjet "miješanje u skladu sa zakonom" ispunjen s obzirom na to da je naknada štete na apelantovoj imovini osporena primjenom materijalnopravnih propisa o parničnom postupku (navodno da Distrikt Brčko nije pasivno legitimiran), odnosno obligacionopravnih propisa (Distrikt Brčko nije odgovoran za štetu koja je nastala prije njegovog formiranja). Također, sudovi su se pozvali i na odredbe člana 71. Statuta Distrikta Brčko kojim je utvrđeno da je Distrikt Brčko pravni sljednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko. Osim toga, odredbama Statuta Distrikta Brčko je predviđeno da zainteresirane strane moraju ugovor o prijenosu prava na imovinu dostaviti na uvid gradonačelniku u roku od 30 dana od dana njegovog/njezinog preuzimanja dužnosti. I konačno, u obrazloženjima svojih presuda sudovi su se pozvali i na nalog supervizora kojim je reguliran finansijski sistem pravnih subjekata na nivou Distrikta Brčko. U odgovoru na pitanje "da li je miješanje predviđeno zakonom", Ustavni sud konstatira da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu, izuzev primjene naloga supervizora, slijedilo princip zakonitosti.
  • 40.
    Ustavni sud, također, mora utvrditi da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi Distrikta Brčko osporenim presudama poremetili, na apelantovu štetu, ravnotežu koja mora postojati između zaštite prava na imovinu pojedinca i zahtjeva općeg društvenog interesa. Nesporno je da postoji javni interes u činjenici da se utvrde pravila odgovornosti za naknadu štete na imovini pravnih subjekata, kao i da za štetu odgovora lice koje je izazove, te da se postojanje štete utvrdi u zakonom predviđenom postupku. Međutim, Ustavni sud smatra da redovni sudovi Distrikta Brčko, pozivajući se na odredbe materijalnopravnih propisa o naknadi štete, kao i Statuta Distrikta Brčko, prilikom donošenja osporenih presuda nisu vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Nije ispunjen uvjet proporcionalnosti ukoliko apelant snosi ovako obiman teret u vidu potpunog gubitka imovinskih prava i nemogućnosti naknade štete nakon njegovog višegodišnjeg rada i ulaganja u izgradnju mlina i njegovo održavanje.
  • 41.
    Nadalje, u svojim obrazloženjima presuda redovni sudovi Distrikta Brčko su iznosili stavove da se zbog naloga supervizora ne može priznati apelantu pravo na naknadu štete pozivom na član 4. tog naloga koji precizira da "u slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta". Naime, Sporazumom o implementaciji entitetskih obaveza iz Konačne arbitražne odluke koji je potpisan 24. oktobra 2000. godine između Vlade Distrikta Brčko, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srpske, propisano je da su entiteti, odnosno vlade entiteta, obavezni izmiriti sve obaveze koje su stvorile pravna lica, politički aranžmani i ustanove koje ulaze u sastav Distrikta Brčko, a koje su stvorene prije 31. marta 2000. godine. Kroz ovaj Sporazum koji su potpisale vlade entiteta i Distrikta Brčko izražena je potpuna saglasnost entiteta u vezi sa izmirenjem potraživanja nastalih prije uspostavljanja Distrikta Brčko. I konačno, nalogom supervizora od 13. aprila 2000. godine jasno je navedeno da Distrikt Brčko ne preuzima obaveze u slučaju nepostojanja dogovora o preuzimanju takvih obaveza, zaključujući da sam nalog supervizora ima "jaču i obavezujuću pravnu snagu na području Distrikta Brčko u odnosu na dotadašnje zakone". Iz svega navedenog redovni sudovi Distrikta Brčko su zaključili da za navedene obaveze, u nedostatku drugog sporazuma o preuzimanju takvih obaveza, odgovaraju entiteti, a ne tuženi, Distrikt Brčko.
  • 42.
    Iz teksta naloga supervizora dalje proizlazi da "Uprava prihoda Distrikta Brčko vrši nadzor, upravlja, rukovodi i ima ovlaštenja nad zavodima za platni promet, kao i svim transakcijama koje obavlja Zavod za platni promet u okviru Distrikta Brčko", iz čega se vidi da ovaj nalog, na koji su se pozivali redovni sudovi, regulira "finansijski sistem" koji omogućava pravni promet između pravnih subjekata Distrikta Brčko. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o ispunjenju finansijskih obaveza koje tuženi ima prema apelantu, kako to zaključuju sudovi, već se radi o ispunjavanju obaveze tuženog da apelantu prizna pravo na naknadu štete koja je nastala na njegovoj imovini. Apelant ima legitimno očekivanje za naknadu štete, koje ničim nije ograničeno, odnosno da mu tuženi isplati iznos te štete što, kako je već rečeno, predstavlja njegovo "legitimno očekivanje" na imovinu. Dakle, primjena naloga supervizora na konkretan slučaj predstavlja primjenu prava na ovaj pravni odnos, koja ne slijedi opći interes i predstavlja lični i neumjereni teret za apelanta. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu primjenom odredaba naloga supervizora nije slijedilo opći interes i predstavlja pretjeran teret za apelanta u vidu lišavanja apelantovih imovinskih prava.
  • 43.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, primjenom materijalnopravnih i procesnih odredaba zakona, Statuta Distrikta Brčko i naloga supervizora, prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno na način da je primjenom materijalnopravnih propisa o utvrđivanju prava na naknade štete, Statuta Distrikta Brčko i naloga supervizora narušena ravnoteža između javnog interesa i interesa apelanta pretjeranim ličnim teretom koji apelant mora trpjeti u vidu lišavanja "legitimnog očekivanja" svoje imovine.
  • 45.
    U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednika Miodraga Simovića i Valerije Galić.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 5. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju, sutkinje Valerije Galić i sudije Miodrag Simović.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Potpredsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Potpredsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE SUTKINJE VALERIJE GALIĆ I SUDIJE MIODRAGA SIMOVIĆA O DJELIMIČNOM NESLAGANJU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA BiH U PREDMETU AP 1362/06 OD 30. JANUARA 2009. GODINE

Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05 i 64/08) dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje o djelimičnom neslaganju sa navedenom odlukom.

Ne slažemo se sa većinskom odlukom uvaženih sudija Ustavnog suda BiH u dijelu kojim je utvrđena povreda člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatramo da je Ustavni sud BiH ovakvim odlučenjem odstupio od svoje dosadašnje prakse u sličnim predmetima (vidi odluke br. AP 538/04 od 28. juna 2005. godine i AP 532/05 od 12. aprila 2006. godine). U tim odlukama je utvrđena pravilna primjena prava redovnih sudova Distrikta Brčko u smislu da u ovakvim predmetima nesporno postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživanja neizvršenih obaveza u Distriktu Brčko, ali da tim ograničenjima nije na apelante stavljen "pretjeran" teret, odnosno da je ispunjen kriterij proporcionalnosti između apelanta i općih interesa društvene zajednice. S obzirom na ovakav stav Ustavnog suda BiH, za koji u donesenoj odluci nisu dati argumenti za njegovu promjenu u odnosu na konkretan slučaj, i apelantov navod da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukazujemo na slijedeće:

(1) U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Distrikt Brčko zbog nedostatka pasivne legitimacije. Naime, iz stanja spisa predmetne pravne stvari kao nesporno proizlazi da je utvrđena šteta na mlinu i pripadajućem poslovnom prostoru sa objektima, što tuženi nije ni sporio, a apelant uspio dokazati pred sudom. Slijedom toga, eventualno apelantovo pravo na naknadu štete u iznosu od 202,252,23 KM navedene štete dospjelo je, u svakom slučaju, do 1. marta 2000. godine, odnosno dana proglašenja Distrikta Brčko. Kod takvog stanja stvari, postavlja se pitanje je li, kao uvjet osnovanosti apelantovog lišavanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na zakonu zasnovan stav redovnih sudova o nedostatku pasivne legitimacije Distrikta Brčko.

(2) Pravni položaj Distrikta Brčko u okviru Bosne i Hercegovine je u relevantnom trenutku za odlučenje o ovom sporu riješen Konačnom arbitražnom odlukom koju je donio Međunarodni arbitražni tribunal za Brčko. Članom 71. Statuta Distrikta Brčko određeno je da je Distrikt pravni slijednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko, te da, kao pravno lice, ima pravnu sposobnost. Međutim, Distrikt Brčko, kao pravni slijednik navedenih teritorijalnih jedinica, nije naslijedio njihove obaveze kakve su u predmetnom slučaju, jer je ograničenje u ovom smislu predviđeno odredbom tačke 4. naloga supervizora o finansijskom sistemu Distrikta od 14. aprila 2000. godine. Naime, tom odredbom je određeno da u slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima (kao u konkretnom slučaju) u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta. Inače, ovaj nalog, kao i ostali nalozi supervizora za Distrikt, ima obavezujuću pravnu snagu na osnovu odredaba Konačne arbitražne odluke za Brčko i predstavlja zakon sui generis za područje Distrikta.

U navedenim okolnostima, smatramo da odluka redovnih sudova o neosnovanosti apelantovog zahtjeva u odnosu na Distrikt Brčko nije suprotna principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.

(3) U pogledu pitanja je li apelantovo lišavanje njegove imovine u skladu sa javnim interesom, potrebno je, prije svega, podsjetiti da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, a koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).

(4) U okviru tih ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe tog prava i obaveze redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04).

(5) U konkretnom slučaju, a u pogledu ograničenja ostvarivanja apelantovog prava u odnosu na Distrikt Brčko zbog nedostatka pasivne legitimacije, redovni sudovi su zaključili da predmetna obaveza nije obaveza Distrikta Brčko, jer je ta obaveza nastala prije njegovog proglašenja, pri čemu Distrikt Brčko sa entitetima nije zaključio sporazum o preuzimanju ovih obaveza. Imajući u vidu navedeno, mišljenja smo da u predmetnom slučaju postoji efikasan sistem ostvarivanja apelantovih građanskih prava. Naime, država je, doduše na specifičan način - preko naloga supervizora za Distrikt - propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtjeva u ovim i sličnim slučajevima. Dakle, s ciljem očuvanja javnog interesa, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživanja neizvršenih obaveza Distrikta. Ona su potrebna u konkretnim situacijama - radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. S tim u vezi, smatramo da, osim toga što nije došlo do zloupotrebe apelantovih ustavnih prava, u konkretnom predmetu nije na apelanta kao pojedinca stavljen "pretjeran" teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.

(6) Imajući u vidu izneseno, naše je mišljenje da u predmetnom slučaju odlukama redovnih sudova Distrikta Brčko nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.