USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1009/07, rješavajući apelaciju Mire Rmuš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Mire Rmuš.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-279/01 od 20. septembra 2006. godine.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati Miri Rmuš iznos od 750 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se apelacija Mire Rmuš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-279/01 od 20. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U.18/2001 od 12. aprila 2001. godine i Rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 14-23-1923/00 od 8. decembra 2000. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Mire Rmuš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-279/01 od 20. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U.18/2001 od 12. aprila 2001. godine i Rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 14-23-1923/00 od 8. decembra 2000. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Mira Rmuš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika podnijela je 5. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-279/01 od 20. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U.18/2001 od 12. aprila 2001. godine i Rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 14-23-1923/00 od 8. decembra 2000. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 8. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Kantonalnog suda je 8. aprila 2009. godine zatraženo da dostavi i spis broj U-18/01.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. januara 2009. godine, Ministarstvo 22. januara 2009. godine, a Vrhovni sud 27. januara 2009. godine. Kantonalni sud je 14. aprila 2009. godine dostavio traženi spis.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Ministarstva dostavljeni su apelantici 21. aprila 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je 22. marta 1999. godine podnijela zahtjev Službi za upravu i privredne djelatnosti Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Služba za upravu) kojim je tražila da joj se dopusti ulazak u posjed stana u naselju "Gaj" broj 7, niz B, lamela I, površine 60,90 m". Navedeni stan je apelanticinom pokojnom suprugu, kao radniku IT "Krivaja-tvornica stolica" Zavidovići, dodijeljen Rješenjem broj 345/90 od 23. novembra 1990. godine. U vrijeme dodjele navedeni stan je bio u izgradnji. Kako Služba za upravu nije donijela nikakav akt povodom apelanticinog zahtjeva, apelantica se obratila Ministarstvu zbog šutnje administracije. Ministarstvo je Rješenjem broj 14-23-1872 od 13. oktobra 1999. godine odredilo rok za provođenje upravnog postupka. Nakon toga, Služba za upravu je donijela Rješenje broj 03/4-23-841 od 31. januara 2000. godine kojim je apelanticin zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da ni apelantica ni njezin suprug nisu nikada zaključili ugovor o korištenju predmetnog stana, da se nikada nisu faktički uselili u dodijeljeni stan, budući da predmetna zgrada nije bila dovršena, te da nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu.
- 7.Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 14-23-1923/00 od 8. decembra 2000. godine odbilo žalbu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da, prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), "postoje tri nivoa koja je potrebno preći" da bi se steklo stanarsko pravo i to: rješenje o dodjeli stana, ugovor o korištenju stana i useljenje u stan. Osim toga, odredbom člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) propisano je da "nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini". Kako apelanticin suprug nikada nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, niti se uselio u predmetni stan, dakle, nije postao nosilac stanarskog prava, Ministarstvo je zaključilo da apelantici ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed.
- 8.Apelantica je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj U-18/2001 od 12. aprila 2001. godine odbio apelanticinu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u toku postupka apelantica nikakvim dokumentom nije dokazala da je bila supruga licu kojem je dodijeljen sporni stan. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak Ministarstva da apelanticin pretpostavljeni suprug, bez zaključenja ugovora o korištenju stana i bez useljenja u predmetni stan koji je bio tek u izgradnji, nije mogao steći stanarsko pravo. S tim u vezi, taj stan nije mogao biti ni napušten jer ga nije bilo, pa, iz svega navedenog, proizlazi da apelanticina tužba nije osnovana.
- 9.Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Už-279/01 od 20. septembra 2006. godine odbio žalbu. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je ispravan stav prvostepenog suda da sporni stan nije ni postojao do 2000. godine kada je stambena zgrada završena i stan postao useljiv, pa zbog toga taj stan nije mogao ni biti napušten.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pristup sudu i donošenje odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciji, te pravo da ne bude podvrgnuta torturi i nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u postupcima upravnih organa i sudova koji su joj, kako navodi, svojim odlukama oduzeli pravo na povratak u prije rata dodijeljeni stan. Apelantica smatra da je činjenica da ona ili njezin suprug nikada nisu stupili u posjed spornog stana irelevantna jer se u njezinom slučaju radi, ne o postojećoj već o očekivanoj imovini. Također, apelantica smatra da je potpuno nebitno što je sporna zgrada izgrađena tek 2000. godine jer je "Krivaja" nije obavijestila da je zgrada useljiva, te da je i tada na spornom stanu mogla steći stanarsko pravo na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje.
- 11.Apelantica, nadalje, navodi da je njezinom suprugu sporni stan dodijeljen u vrijeme dok su i on i apelantica još bili u radnom odnosu u Krivaji, a da je do prekida radnih odnosa došlo bez njihove volje, početkom ratnih djelovanja. Kako je zakonskim propisima utvrđeno da su sve odluke o prestanku radnog odnosa koje su donijete 1992. stavljene izvan snage, apelantica smatra da je u njezinom slučaju trebalo implementirati član 143. Zakona o radnim odnosima, vratiti je na posao i uvesti u posjed spornog stana. Ovakvim ponašanjem upravnih organa i sudova apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Nadalje, apelantica smatra da je i nebitna tvrdnja sudova da nije uspjela dokazati da je vjenčana supruga licu kojem je stan dodijeljen budući da "krivica nedokazivanja" leži isključivo na Kantonalnom sudu koji je od nje, kako navodi, trebao izričito zahtijevati da dostavi takvu vrstu dokumentacije. Kantonalni sud joj je takvim ponašanjem, prema njezinoj tvrdnji, povrijedio pravo na pristup sudu. Osim toga, apelantica smatra da je postupak Vrhovnog suda o donošenju odluke o žalbi trajao nerazumno dugo, više od pet godina, te da je na taj način podvrgnuta nehumanom postupanju i psihičkoj torturi. Apelantica navodi da je žalbu protiv presude Kantonalnog suda izjavila 23. maja 2001. godine, a da do dana podnošenja apelacije o žalbi još nije bilo odlučeno. Konačno, apelantica traži da joj Ustavni sud dodijeli kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom i to nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u Upravnom odjelu tog suda u radu veliki broj predmeta, više od 5.000, te da je predmet Už-279/01 dat u rad sudiji izvjestiocu tek 15. septembra 2006. godine. Presuda je u tom predmetu donesena 20. septembra 2006. godine, a 29. septembra 2006. godine je dostavljena Kantonalnom sudu radi otpreme strankama, tako da nisu tačne apelanticine tvrdnje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak povodom žalbe nije bio okončan. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako to tvrdi apelantica.
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ne može dati odgovor na apelaciju budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim a ne Kantonalnim sudom.
- 14.U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da su apelanticini navodi o povredi ustavnih prava neosnovani i predložilo je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 15.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pravo na pristup sudu i pravo lica da ne bude podvrgnuto nehumanom i nečovječnom tretmanu
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantica se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što Vrhovni sud nije u dužem vremenskom periodu donio odluku o njezinoj žalbi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta U.18/2001 proizlazi da je Vrhovni sud donio odluku o apelanticinoj žalbi 20. septembra 2006. godine i da je Vrhovni sud 29. septembra 2006. godine vratio predmetni spis Kantonalnom sudu sa nalogom za otpremu spomenute odluke strankama. Međutim, iz dostavnice uložene u predmetni spis je vidljivo da je apelantica osporenu odluku primila tek 14. juna 2007. godine, odnosno da u vrijeme podnošenja apelacije nije znala da je odluka donesena.
- 19.Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelantica žali na nemogućnost dobijanja konačne odluke u dužem vremenskom periodu, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, u dijelu koji se tiče nedonošenja odluke u razumnom roku i prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i navoda o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost ratione materiae
- 20.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
- 21.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Š...Ć 4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
Š...Ć 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
- 23.U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju upravni organi i sudovi utvrdili, a apelantica je i sama navela u apelaciji, da nikada nije uselila u sporni stan. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne daje pravo na stjecanje imovine (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A-31). Navedeno stanovište je, u svojoj jurisprudenciji, podržao i Ustavni sud, naglašavajući da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina, a ne daje se pravo na stjecanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet konkretnog upravnog postupka i upravnog spora nije bila apelanticina imovina, zato što ni apelantica ni njezin pokojni suprug nisu bili nosioci stanarskog prava na spornom stanu, pa se taj stan i ne može smatrati njezinom "imovinom" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega ne može uživati zaštitu koju navedeni članovi pružaju.
- 24.Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nedopuštena jer je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII. Meritum
- 25.Apelantica osporava navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama i zbog dužine trajanja postupka povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo da ne bude podvrgnuta nehumanom ponašanju i ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
I. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a.) Relevantni principi
- 26.Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 27.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 28.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b.) Period koji se uzima u obzir
- 29.Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka povodom njezine žalbe izjavljene 23. maja 2001. godine Vrhovnom sudu. U vrijeme podnošenja apelacije apelantici nije bilo poznato da je odluka o žalbi donesena 20. septembra 2006. godine jer je, zbog proceduralne greške Kantonalnog suda, odluka Vrhovnog suda apelantici dostavljena tek 14. juna 2007. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od izjavljivanja žalbe pa do dostavljanja predmetne odluke Vrhovnog suda, dakle, period nešto duži od šest godina.
c.) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 30.U konkretnom slučaju se radilo o postupku utvrđivanja prava na stan koji je apelanticinom pokojnom suprugu rješenjem dodijeljen 1990. godine, u vrijeme kada je bio u izgradnji, a čija je izgradnja završena tek 2000. godine. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
- 31.Što se tiče ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je u periodu koji se razmatra, a nakon što je 12. aprila 2001. godine donesena prvostepena odluka u ovom upravnom sporu, Vrhovnom sudu trebalo pet godina i pet mjeseci da odluči o žalbi protiv prvostepene presude, te da je taj period Vrhovni sud pravdao samo velikim brojem predmeta u Upravnom odjelu suda. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon uzimanja u rad apelanticinog predmeta, odluka o žalbi donesena u roku od samo mjesec dana i da je Vrhovni sud kompletan spis dostavio Kantonalnom sudu 29. septembra 2006. godine sa nalogom za dostavljanje odluke strankama. Iz spisa broj U.18/2001, koji je Kantonalni sud dostavio Ustavnom sudu na uvid, proizlazi da je Kantonalni sud prvi put pokušao izvršiti dostavljanje odluke apelantici tek 3. maja 2007. godine, ali da je na dostavnici i koverti upisano pogrešno mjesto stanovanja - Zenica umjesto Zvornika i da je, s tim u vezi, pošiljka vraćena. Nakon toga, apelantici je odluka dostavljena tek 14. juna 2007. godine, dakle skoro devet mjeseci od naloga Vrhovnog suda za dostavljanje odluke. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud ničim nije opravdao ovako dug period za dostavljanje predmetne odluke apelantici. Osim toga, a vezano za period koji je bio potreban Vrhovnom sudu da apelanticinu žalbu uzme u rad, Ustavni sud je u stavu 26. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
- 32.Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je Vrhovni sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost Vrhovnog suda u konkretnom predmetu u periodu od više od pet godina od kada je žalba izjavljena, a ničim nije opravdano zbog čega je Kantonalnom sudu trebalo devet mjeseci da apelantici dostavi odluku Vrhovnog suda. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu dali nikakav valjan razlog da bi se opravdala dužina postupka u ukupnom periodu od više od šest godina u predmetu koji nije naročito složen. Osim toga, iz ovakvih opravdanja Vrhovnog suda se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem velikog broja predmeta preduzete neke mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka u konkretnom slučaju, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može staviti na teret Vrhovnom sudu, usprkos navedenom propustu Kantonalnog suda u vezi sa dostavljanjem odluke.
- 33.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d.) Pitanje naknade nematerijalne štete
- 34.Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 35.Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelanticine žalbe trajao šest godina i tri mjeseca, apelantici se određuje naknada u visini od 750 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine s obzirom na zaključak Ustavnog suda o tome da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog propusta Vrhovnog suda.
II. Pravo na pristup sudu
- 36.Apelantica smatra da joj je, propustom Kantonalnog suda da je obavijesti da je potrebno da uz tužbu dostavi i dokumentaciju kojom bi potvrdila da je bila vjenčana supruga licu kojem je sporni stan dodijeljen, povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 37.Ustavni sud podsjeća da je pravo na pristup sudu element koji je neodvojiv od prava sadržanih u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 38.Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud, i osim toga što apelantica nije dostavila potrebnu dokumentaciju, uzeo kao pretpostavku da je bila vjenčana supruga licu kojem je sporni stan dodijeljen, te da je na osnovu te pretpostavke rješavao njezin predmet u meritumu i donio osporenu presudu. Nakon toga, apelantica je izjavila žalbu o kojoj je, također, rješavao nadležni sud i donio odluku o žalbi. Činjenica da je Kantonalni sud doveo u pitanje apelanticin status, te da je ukazao da ona nije dostavila dokaze o svom statusu, nije ni na koji način odlučno utjecala na odluku Kantonalnog suda koji je, također, meritorno odlučio i u cijelosti ispitao osporena rješenja upravnih organa, kako činjenično, tako i pravno. Također, i Vrhovni sud je u postupku povodom žalbe prihvatio navedenu pretpostavku, te je rješavao apelanticinu žalbu uzevši u obzir relevantne propise. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelantica imala pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da joj pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.
- 39.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pristup sudu kao jedan od aspekata člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
III. Pravo lica da ne bude podvrgnuto nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu
- 40.Apelantica, također, smatra da je zbog dužine trajanja postupka bila podvrgnuta nečovječnom i ponižavajućem tretmanu i da je na nju time vršen psihički pritisak, te da su joj na taj način prekršena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
- 41.U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud primjećuje da, osim paušalnih tvrdnji, apelantica nije ponudila niti jedan dokaz kojim bi učinila vjerovatnim svoje tvrdnje da je zbog dužine trajanja postupka bila podvrgnuta nečovječnom i ponižavajućem tretmanu u smislu i značenju člana 3. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
- 42.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom žalbe u periodu od šest godina može u potpunosti staviti na teret nadležnih redovnih sudova, te kada ti sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 43.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pristup sudu kao jednog od aspekata prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica u upravnom sporu imala pristup sudovima pune jurisdikcije na dvije instance koji su ispitali i činjenične i pravne aspekte predmeta.
- 44.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.