Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 934/09, rješavajući apelaciju Stojana Perkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Perkovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/662 od 5. marta 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/662 od 13. februara 2009. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/662 od 23. januara 2009. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-09/662 od 16. januara 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Stojan Perković (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u KPZ Doboj, kojeg zastupa Radivoje Lazarević, advokat iz Zvornika, podnio je 24. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-09/662 od 5. marta 2009. godine, Rješenja Suda BiH broj X-KRN-09/662 od 13. februara 2009. godine, Rješenja Suda BiH broj X-KRN-09/662 od 23. januara 2009. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KRN-09/662 od 16. januara 2009. godine. Budući da uz apelaciju nisu dostavljena osporena rješenja Suda BiH br. X-KRN-09/662 od 5. marta 2009. godine i X-KRN-09/662 od 13. februara 2009. godine, Ustavni sud je 22. aprila 2009. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju i dostavi navedena rješenja. Apelant je 5. maja 2009. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. aprila 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH i Tužilaštvo su 15. aprila 2009. godine dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. aprila 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 14. januara 2009. godine lišen slobode nakon čega mu je, na prijedlog Tužilaštva, Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/662 od 16. januara 2009. godine, iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), određen pritvor koji je mogao trajati najviše mjesec dana, odnosno do 14. februara 2009. godine do 15.10 sati. Pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo-zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a), e), f), g) i i) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi sa čl. 29. i 180. st. 1. i 2. KZBiH. U obrazloženju svoje odluke Sud BiH je naveo da iz dostavljenih dokaza, a naročito iz iskaza mnogobrojnih svjedoka, proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant izvršio predmetna krivična djela. Naime, Sud BiH je zaključio da navedeni dokazi pružaju dovoljno saznanja koja upućuju na zaključak da je apelant u periodu od juna 1992. godine do kraja 1992. godine bio komandir čete Vojske Republike Srpske iz mjesta Lađevine i da je u tom svojstvu na različite načine učestvovao u napadima na sela sa pretežno bošnjačkim stanovništvom koji su mu u većini prethodno predali oružje koje su imali. Dalje, Sud BiH je zaključio da je apelant u više različitih prilika lišavao slobode civile, prisilno ih zatvarao i fizički zlostavljao i odvodio na različite lokacije odakle im se gubi svaki trag.
  • 7.
    Osim toga, Sud BiH je naveo da iz iskaza svjedoka proizlazi da je apelant u navedenom periodu u više navrata silovao ženu pod inicijalima A.N. koja je zbog toga ostala u drugom stanju. Naime, Sud BiH je uzeo u obzir da je A.N. izjavila da često dolazi u Rogaticu i da zbog toga strahuje da neće biti moguće držati njezin identitet u tajnosti od apelanta, te da ima realan strah da nakon torture koju je prošla i koju još uvijek proživljava neće moći svjedočiti ako bi se sa apelantom srela u slučaju da je on na slobodi. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da je navedena svjedokinja posebno podložna i izložena apelantovom utjecaju, te da postoji realna opasnost da bi apelant, ukoliko ostane na slobodi, mogao doznati njezin identitet i utjecati na nju u smislu naknadne izmjene ili čak odustajanja od svjedočenja, a posebno zbog toga što se postupak nalazio u najosjetljivijoj fazi istrage. Dalje, Sud BiH je naveo da se roditelji drugog svjedoka koji je preživio vojni napad na selo Kukavice 9. jula 1992. godine, kojim je, prema iskazima svjedoka, komandirao apelant, nalaze u Rogatici i da je svjedok zatražio zaštitne mjere zbog straha za sigurnost svojih roditelja koji žive u apelantovoj neposrednoj blizini. U vezi sa ovim navodima, Sud BiH je zaključio da i u ovom slučaju postoji realna opasnost da bi apelant mogao utjecati na izjave svjedoka. Također, Sud BiH je naveo da je opravdan razlog za određivanje pritvora apelantu i činjenica da se predmet nalazi u fazi istrage, da je poznato da je apelant imao saučesnike čiji identitet još uvijek nije u potpunosti utvrđen, te da postoji realna bojazan da bi apelant svojim utjecajem mogao djelovati na njih. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je utvrdio da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Međutim, Sud BiH je odbio kao neosnovan zahtjev Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu i na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH budući da Tužilaštvo nije dokazalo da postoji realna opasnost od apelantovog bjekstva.
  • 8.
    Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je Apelaciono vijeće Rješenjem broj X-KRN-09/662 od 23. januara 2009. godine odbilo. U obrazloženju navedenog rješenja Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da prilikom donošenja osporenog rješenja nisu dati adekvatni i realni dokazi i razlozi za opravdanje određivanja pritvora čime je Sud BiH postupio suprotno zakonskim normama i stavu Ustavnog suda iskazanom u Odluci broj AP 6/08, kao ni navodi da su apelantu protivzakonito uskraćeni pojedini dokazi. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da u potpunosti prihvata razloge i argumente koje je Sud BiH naveo prilikom određivanja pritvora apelantu. U pogledu apelantovih žalbenih navoda o tome da su mu uskraćeni neki od dokaza, Apelaciono vijeće je navelo da u kontekstu člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH postoji obaveza da se osumnjičenom predoče dokazi koji ga terete tek u momentu podizanja optužnice, a ne i u fazi istrage ukoliko bi se time doveo u opasnost cilj istrage. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je vijeće razmotrilo i mogućnost zamjene pritvora nekom drugom blažom mjerom, ali je zaključilo da se zbog okolnosti konkretnog slučaja niti jednom drugom mjerom ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta, pogotovo što se radi o određenoj fazi istrage.
  • 9.
    Nakon isteka prvobitno određenog pritvora, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-09/662 od 13. februara 2009. godine produžio pritvor apelantu za još dva mjeseca, najduže do 13. aprila 2009. godine ili do nove odluke Suda BiH. Apelantu je pritvor produžen zbog postojanja istih razloga kao i prilikom inicijalnog određivanja pritvora. U obrazloženju svoje odluke Sud BiH je istakao da i dalje postoji opravdana bojazan da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao lično ili preko svojih saučesnika utjecati na svjedoke od kojih je, nakon inicijalnog određivanja pritvora, osim dvoje prvobitnih, bojazan za sebe i svoju porodicu iskazalo još troje svjedoka. Navedeni svjedoci su, kako tvrdi Sud BiH, zatražili i posebne mjere zaštite. Osim toga, Sud BiH je naveo da još uvijek nisu identificirani svi apelantovi saučesnici, te da i dalje postoji opravdana bojazan da bi apelant mogao na njih utjecati zato što bi puštanjem na slobodu imao neometanu mogućnost da stupi u kontakt sa tim licima i na taj način onemogući istragu. Ovo se posebno odnosilo i na mogućnost stupanja u kontakt sa Rajkom Kušićem sa kojim je apelant bio u bliskom kontaktu a protiv kojeg se, također, vodi istraga. U vezi sa apelantovim prigovorom da je uskraćivanjem pojedinih dokaza doveden u nepovoljan položaj, Sud BiH je naveo da prigovor smatra neosnovanim budući da je članom 47. stav 1. ZKPBiH propisano da se u toku istrage braniocu može uskratiti da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete ukoliko bi to dovelo u opasnost cilj istrage.
  • 10.
    Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je Apelaciono vijeće Rješenjem broj X-KRN-09/662 od 5. marta 2009. godine odbilo. U obrazloženju navedenog rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da sve apelantove žalbene navode smatra neosnovanim i da u potpunosti prihvata razloge date u osporenom rješenju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. tač. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su mu uskraćeni pojedini dokazi, te što osim subjektivnog stanja svjedoka, kao razlog za određivanje pritvora, nije data niti jedna konkretna činjenica da bi apelant mogao utjecati na navedene svjedoke. Osim toga, apelant smatra da je u toku cijelog postupka neopravdano odbijan njegov prijedlog da mu se umjesto pritvora odredi mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. ZKPBiH zato što bi se, prema njegovom mišljenju, i na taj način mogao osigurati efikasan tok krivičnog postupka protiv njega. Osim toga, apelant smatra da je donošenjem osporenih rješenja Sud BiH postupio suprotno stavovima Ustavnog suda iznesenim u Odluci broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine s obzirom na to da je njegov predmet istovjetan navedenom. Tvrdnje o navodnom kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije apelant nije ničim obrazložio niti je vezano za to dao bilo kakav argument.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da apelaciju smatra neosnovanom prije svega zbog toga jer su svjedoci izrazili opravdanu i objektivnu bojazan od apelantovog utjecaja na njih zato što bi, ukoliko bi apelant bio na slobodi i u njihovoj blizini, odustali od svjedočenja. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je određivanje pritvora na osnovu člana 132. stav 1. tačka b) dopušteno i u situaciji kada do zabranjenog utjecaja na svjedoke još uvijek nije došlo ali postoje okolnosti koje ukazuju na to da će do toga doći ako osumnjičeni bude na slobodi.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da apelaciju smatra neosnovanom. Prije svega, Tužilaštvo smatra da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u postupku određivanja i produženja pritvora. Dalje, Tužilaštvo smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama da su razlozi za određivanje pritvora nedovoljni, neosnovani i nerealni zato što je osnov za određivanja pritvora jasno istaknut, kako u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora, tako i u osporenim rješenjima. Tužilaštvo je, također, navelo da se u toku trajanja apelantovog pritvora saznalo da nisu tačni apelantovi navodi da nema državljanstvo Republike Srbije budući da su prikupljeni dokazi da je apelant primljen u državljanstvo Republike Srbije, te da je, s tim u vezi, Tužilaštvo 9. aprila 2009. godine podnijelo novi prijedlog za produženje pritvora protiv apelanta i na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH zbog opasnosti od bjekstva u susjednu državu.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:

Član 47.

U toku istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo braniocu se može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.

Š...Ć

Član 131.

(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Š...Ć

Član 132.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

  • a)
    ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
  • b)
    ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koja apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 24. marta 2007. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Š...Ć

  • 21.
    Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

Š...Ć

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne. Š...Ć

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

Š...Ć

a) Član 5. stav 3. Evropske konvencije

  • 22.
    Apelant smatra da su rješenja kojima mu je određen pa zatim i produžen pritvor suprotna članu 5. stav 3. Evropske konvencije. Apelant smatra da Sud BiH nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će on, ukoliko ostane na slobodi, utjecati na svjedoke i saučesnike i tako ometati krivični postupak. Također, smatra da je Sud BiH suprotno zakonskim odredbama odbio mogućnost da postigne isti procesni cilj blažim sredstvom, odnosno zabranom napuštanja mjesta boravka, te da mu je uskratio uvid u određene dokaze.
  • 23.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
  • 24.
    Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, svakako, relevantan element za odlučivanje. Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je istovremeno naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).
  • 25.
    U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude određen i produžen pritvor, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije konkretizirao i objektivizirao razloge zbog kojih smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saizvršioce ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen u fazi istrage zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zbog tzv. koluzione opasnosti, tj. kad postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će optuženi, između ostalog, ometati krivični postupak utječući na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH svoju odluku zasnovao na realnom strahovanju svjedokinje A.N. koja je navodna žrtva višestrukog silovanja koje je počinio apelant, da će zbog male sredine kakva je Rogatica biti teško sakriti njezin identitet, te da, zbog toga, kao i zbog preživljene traume, neće biti u stanju da svjedoči protiv apelanta ukoliko ga sretne na slobodi. Isti je slučaj bio i sa drugim svjedocima čije je strahovanje za sigurnost Sud BiH uzeo u obzir prilikom određivanja i produžavanja pritvora. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo da u vrijeme određivanja i produženja pritvora nije u potpunosti potvrđen identitet svih apelantovih saučesnika-saizvršilaca, te da postoji realna opasnost da bi puštanjem na slobodu apelant stupio u kontakt sa tim licima i preduzeo mjere na onemogućavanju daljnje istrage.
  • 26.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zasnovao svoje odluke na objektivnim okolnostima. Naime, Ustavni sud smatra da su te objektivne okolnosti bile valjan pravni osnov za određivanje pritvora zato što se u konkretnom slučaju ne radi samo o pretpostavkama da bi apelantovo sugestivno postupanje bilo moguće, već je Tužilaštvo u svom prijedlogu za određivanje, odnosno produženje pritvora ponudilo, što je Sud BiH prihvatio i obrazložio, razloge u vidu realnog straha ključnih svjedoka da će morati uskratiti ili izmijeniti svoje svjedočenje ukoliko budu imali kontakt sa apelantom ako on bude pušten na slobodu. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i da se radi o određivanju pritvora u fazi istrage. Iz toga proizlazi da je opravdan i obrazložen argument Suda BiH da u slučaju apelantovog ostanka na slobodi postoji opravdana bojazan da bi on mogao utjecati na saučesnike čiji identitet još nije u potpunosti potvrđen. To bi, kako je Sud BiH obrazložio, vodilo ometanju istrage koja je još u toku zato što ne postoji drugi efikasni način da se takvi kontakti onemoguće ili ograniče. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je zadovoljavajuće i obrazloženje Suda BiH o tome zašto nije moguće ispuniti sve ciljeve istrage određivanjem mjere zabrane napuštanja boravišta apelantu umjesto pritvora. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
  • 27.
    Dalje, apelant smatra da se na njegov predmet treba primijeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP 6/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 49/08) pošto se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u navedenom predmetu zaključeno da Sud BiH nije uopće dao nikakve konkretne razloge za određivanje pritvora u toku glavnog pretresa kada je postupak istrage bio već okončan, svjedoci već dali svoje iskaze i kada je optužnica bila potvrđena, odnosno da nije na zadovoljavajući način bila obrazložena koluziona opasnost. Međutim, kako je to već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u apelantovom slučaju je jasno i razložno obrazložena objektivna opasnost od apelantovog utjecaja na svjedoke i saučesnike, naročito imajući u vidu da se radi o fazi istrage kada svi svjedoci nisu još uvijek saslušani, da nisu svima pružene mjere zaštite, niti je sa sigurnošću potvrđen identitet saučesnika. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je primjenom istih standarda kao i u odluci broj AP 6/08, a s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, došao do drugačijeg zaključka. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
  • 28.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

  • 29.
    Apelant smatra da mu je donošenjem osporenih rješenja povrijeđeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Međutim, ove navode apelant posebno ne obrazlaže.
  • 30.
    U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. Evropske konvencije moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da se ispitaju zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.
  • 31.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je apelant i protiv rješenja o određivanju pritvora, kao i protiv rješenja o njegovom produženju, izjavio žalbe i, s tim u vezi, da je Sud BiH donio odluke u skladu sa odredbama ZKPBiH uzimajući u obzir sve žalbene navode. Ustavni sud smatra da apelantu nije ni na koji način uskraćeno pravo da koristi propisani pravni lijek protiv rješenja o pritvoru, niti da je prekršena neka procesna garancija koju zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
  • 32.
    Dalje, apelant smatra da je njegovo lišenje slobode bilo i rezultat uskraćivanja uvida u neke od dokaza koji su korišteni kao osnov za određivanje pritvora. U vezi sa navedenim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da i kada je pri određivanju pritvora apelantu uskraćena mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena, time se neće prekršiti pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 40/09 od 26. februara 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju takvo postupanje suda bilo zasnovano na relevantnim odredbama ZKPBiH, te da je apelant učestvovao u svim fazama istrage i da mu je omogućeno da razmatra spise i razgleda sve ostale dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju prilikom određivanja pritvora i produženja pritvora u cijelosti zadovoljeni zahtjevi iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 33.
    Apelant u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno ovo pravo, apelant nije obrazložio u čemu se ta povreda sastoji. S tim u vezi, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor u fazi istrage zbog bojazni da će, utječući na svjedoke i saučesnike čiji identitet još uvijek nije u potpunosti utvrđen, ometati krivični postupak, a takva bojazan je opravdana konkretnim i valjanim razlozima.
  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelant posebno ne obrazlaže navode o kršenju, kada je apelantu omogućeno pravo na žalbu i kada je sud u roku koji je propisan zakonom odlučio o žalbama protiv odluke o pritvoru, odnosno produženju pritvora, te kada apelantu nije bio omogućen uvid samo u onaj dio dokaza za koje je sud, u skladu sa procesnim zakonom, utvrdio da bi doveli u pitanje efikasnost daljnje istrage.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.