Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 50/10.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 201/10, rješavajući apelaciju Omara Frendia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Omara Frendia podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 16. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine i Rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio protjerivanje apelanta iz Bosne i Hercegovine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Odlukom Ustavnog suda od 11. februara 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 29. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Ministarstvo, Služba i Sud BiH su dostavili odgovor na apelaciju 9, 11. i 12. februara 2010. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08. od 12. maja 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine, apelantu je izrečena mjera protjerivanja s teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) zbog nezakonitog ulaska i boravka u BiH nakon pravosnažne odluke o oduzimanju državljanstva, te saznanja da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Apelantu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od tri godine računajući od momenta napuštanja teritorije BiH. Apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od 15 dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Određeno je da se do napuštanja teritorije BiH apelantu uz potvrdu oduzima putna isprava.
  • 8.
    U obrazloženju prvostepenog rješenja Služba se pozvala na odredbu člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) kojom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja ako je u BiH pokušao ući, ili ušao nezakonito, ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka roka važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH (tačka a)), ako je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim zakonom (tačka e)), ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH (tačka h)).
  • 9.
    U postupku je nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom BiH koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak a što je obligatorno prema članu 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Istaknuto je da činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuvjetno pravo boravka u BiH.
  • 10.
    Stoga je zaključeno da je apelant prekršio odredbe člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, čime su se stekli uvjeti za izricanje mjere protjerivanja stranog državljana.
  • 11.
    Navedeno je da prilikom donošenja odluke o izrečenoj mjeri nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život, odnosno nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Članom 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) propisano je da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Prema tome, po mišljenju Službe, evidentno je da je pitanje kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa, te da se izricanje navedene mjere apelantu ne može smatrati povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije. Kod odluke o dužini trajanja zabrane ulaska Služba je sa naročitom pažnjom cijenila težinu povrede zakona koju je počinio apelant, potencijalnu prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH kao i društvenu opasnost ilegalnih boravaka na teritoriji BiH.
  • 12.
    U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je uvidom u zapisnik o apelantovoj usmenoj izjavi od 20. novembra 2008. godine utvrđeno da je apelant posredstvom prevodioca za arapski jezik izjavio da je oženjen državljankom BiH sa kojom ima dvoje djece, da je za oduzimanje državljanstva saznao prije otprilike godinu dana ali da odluku o tome nije primio, da je BiH napustio ilegalno i to tako što je granicu prešao pješice negdje kod Velike Kladuše i ušao u R Hrvatsku, a poslije toga u Italiju, da je za vrijeme izbivanja iz BiH boravio jedno vrijeme u Italiji i Alžiru, a da se u BiH vratio prije dvadesetak dana tako što je preko Istambula došao u Prištinu, a iz Prištine u BiH. Granicu između BiH i Srbije prešao je s ličnom kartom BiH, mada je bio svjestan da su mu svi dokumenti BiH poništeni.
  • 13.
    Po mišljenju Ministarstva apelant neosnovano navodi da je u BiH ušao zakonito, odnosno na osnovu lične karte BiH, jer je nesporno da je apelantu lična karta poništena kao i jedinstveni matični broj i putna isprava izdata u Zenici 20. juna 2004. godine. Po mišljenju drugostepenog organa nije od značaja da je apelant za rješenje o oduzimanju državljanstva saznao 20. novembra 2008. godine. U vezi s tim je istaknuto da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 od 3. aprila 2007. godine na strani 2.948 objavljen spisak osoba kojima je, odlukom Komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana u BiH, oduzeto državljanstvo i u kojem se nalazi i apelantovo ime. Navedeno je da je u članu 8. stav 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 82/05) propisano da državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Komisije, a da u slučaju da adresa stanovanja ili mjesto prebivališta te osobe nije poznato ili se ne može utvrditi državljanstvo BiH prestaje danom objavljivanja obavijesti o odluci Komisije u "Službenom glasniku BiH".
  • 14.
    Dalje je navedeno da sama činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo apelant može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Utvrđeno je da je apelant podnio zahtjev za odobrenje privremenog boravka nakon donošenja rješenja od 20. novembra 2008. godine kojim mu je izrečena mjera protjerivanja i da je taj zahtjev odbačen zaključkom Službe od 15. januara 2009. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva od 20. marta 2009. godine.
  • 15.
    Po mišljenju Ministarstva apelant neosnovano ističe da mu je prvostepenim rješenjem povrijeđeno pravo na porodični život. Istaknuto je da se iz provedenih dokaza osnovano može zaključiti da je prvostepeni organ prema apelantu proveo postupak na zakonit način, te izrekao mjeru protjerivanja iz razloga koji su propisani odredbom člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a sve s ciljem zaštite legitimnog cilja države, odnosno zaštite javnog poretka i sigurnosti BiH. Stoga je zaključeno da je u konkretnom slučaju miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život zbog zaštite nacionalnog interesa nužna mjera u demokratskom društvu, odnosno upotreba sredstava i željeni cilj su u proporcionalnom odnosu.
  • 16.
    Ministarstvo je našlo da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, i mada je posjedovao važeći pasoš Alžira. Zatim, po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak nego je zahtjev za odobrenje privremenog boravka podnio nakon donošenja rješenja kojim mu je izrečena mjera protjerivanja. Ministarstvo ističe da je apelantov zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH konačno odbačen i da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 17.
    Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu koju je Sud BiH Presudom broj U-340/09 od 10. novembra 2009. godine odbio.
  • 18.
    U obrazloženju presude se navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je u Bosnu i Hercegovinu ušao zakonito s ličnom kartom BiH jer mu je ona poništena rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova, Sektora za administraciju-Odsjek za administraciju Zenica 9. aprila 2007. godine. Sud je istakao da je netačan navod tužbe da je apelant po dolasku u BiH saznao da mu je oduzeto državljanstvo BiH, jer je on to, po vlastitoj izjavi datoj prilikom saslušanja 20. novembra 2008. godine, saznao godinu dana prije dolaska u BiH. Sud se pozvao na odredbu člana 8. stav 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu, te naveo da je u "Službenom glasniku BiH" broj 24/07 na strani 2.948 objavljen spisak osoba kojima je oduzeto državljanstvo gdje se pod rednim brojem 9 nalazi i apelantovo ime.
  • 19.
    Istaknuto je da je nesporno da je apelant oženjen državljankom BiH s kojom ima dvoje maloljetne djece koji su državljani BiH, ali da sama ta činjenica ne znači da apelant automatski stiče pravo na privremeni boravak. Navedeno pravo se može ostvariti jedino na način i pod uvjetima koji su propisani zakonom i činjenica postojanja braka ne predstavlja bezuvjetno apelantovo pravo na boravak u BiH. Istaknuto je da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH u svom izvještaju od 27. oktobra 2008. godine utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te da to opravdava primjenu člana 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Navedeno je da je spomenuta agencija, u skladu s članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga zbog kojih je ugrožena sigurnost BiH. Dalje je Sud BiH našao da iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerljivo" proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak ili sigurnost BiH, i takva obaveza izvještavanja nije ni jednim zakonom propisana.
  • 20.
    Po mišljenju suda apelantovo pravo na porodični život nije povrijeđeno jer je odredbom člana 8. stav 2. Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Pitanje kretanje stranaca je domen javnog prava države i njenih organa, te nužna mjera u demokratskom društvu tako da su upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je oženjen državljankom BiH, te da je u braku s njom dobio dvoje djece. Smatra da za njega postoji opasnost od nastajanja nenadoknadive štete ukoliko bi bio protjeran iz BiH. Također smatra da bi i za njegovu porodicu nastupila nenadoknadiva šteta ukoliko bi on bio protjeran iz BiH. Navodi da pravo na porodični život podrazumijeva pravo na potpunu porodicu, te da njegova djeca i supruga imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica podrazumijeva i supruga i suprugu, a za djecu pravo da s njima žive i otac i majka. Smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život ne samo njemu već i njegovoj supruzi i njihovoj djeci. Ističe praksu Ustavnog suda izraženu u Odluci AP 1222/07, prema kojoj tužena strana je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje ističe i praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 41/09 u kojem je istaknuto da nadležni organi javne vlasti Bosne i Hercegovine ne mogu poduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja iz Bosne i Hercegovine osoba koje su podnijele zahtjev za privremeni boravak, jer bi na takav način bilo ugroženo njihovo pravo na porodični život.

b) Odgovor na apelaciju

  • 22.
    U svom odgovoru na navode apelacije Sud BiH je naveo da u postupku koji je okončan osporenom presudom nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Tokom predmetnog postupka upravni organi su pravilno utvrdili da je miješanje javne vlasti opravdano jer je to u interesu nacionalne bezbjednosti i javne sigurnosti. Pitanje kretanja stranaca je domen javnog prava države i njenih organa, te je s ciljem zaštite nacionalnog interesa upotreba sile u vidu protjerivanja nužna mjera u demokratskom društvu, tako da su upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu.
  • 23.
    U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da se donošenje rješenja o protjerivanju apelanta treba posmatrati i s aspekta primjene Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer u smislu navedenog protokola stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Dalje je istaknuto da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i ne može se podvesti pod koncept "građanskih prava i obaveza" koji su zaštićeni članom 6. Evropske konvencije. Ministarstvo smatra da je apelant lice na koje se primjenjuje član 88. stav 1. tačka h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je udaljavanje apelanta iz zemlje opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Za apelanta je nesporno utvrđeno da je nezakonito ušao na teritoriju BiH, i to služeći se ličnom kartom BiH koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, a posjedovao je važeći pasoš Alžira pa po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak.
  • 24.
    U svom odgovoru na apelaciju Služba je navela da je evidentno da je pitanje kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa, te se izricanje mjere protjerivanja ne može smatrati povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije. Istaknuto je da je, ukoliko bi se sagledao i Protokol broj 7 uz navedenu konvenciju, evidentno da stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Navedeno je da su apelantovi prigovori o tome da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život neprihvatljivi jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti zbog čega osporene odluke imaju prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH ne znači da on automatski ostvaruje pravo na privremeni boravak, jer se to pravo može ostvariti jedino na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Dalje je navedeno da je vršenje sigurnosnih provjera s ciljem utvrđenja razloga sigurnosti BiH prema članu 7. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u isključivoj nadležnosti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH. Istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi o tome da organi javne vlasti ne mogu preduzimati niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljavanja iz BiH osoba koje su podnijele zahtjev da im se izda odobrenje za privremeni boravak, jer je taj postupak okončan Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-41/09 od 20. marta 2009. godine kada je odbijena apelantova žalba na zaključak o odbacivanju zahtjeva za izdavanje odobrenja privremenog boravka u BiH.

V. Relevantni propisi

  • 25.
    U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 36/08) relevantan odredba glasi:

(1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

  • a)
    je u BiH pokušao ući ili ušao nezakonito ili je ostao u BiH nakon isteka roka važenja vize ili odobrenja boravka ili nakon proteka vremena važenja prava na bezvizni boravak, ili je pokušao prekršiti ili prekršio propise o prelasku državne granice pri izlasku iz BiH;
  • e)
    je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom;
  • h)
    prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 28.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U 340/09 od 10. novembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 30.
    Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 31.
    Član 8. Evropske konvencije glasi:
  • 1.
    Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
  • 32.
    Ustavni sud prvo treba da utvrdi ubrajaju li se apelantovi žalbeni navodi u domen "privatnog i porodičnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije. Uopće, pojam "privatnog života" je širok i ne može se definirati do kraja: "Međutim, bilo bi isuviše restriktivno ograničiti taj pojam na "unutrašnji krug" u kojem pojedinac može živjeti svoj lični život onako kako želi i time ga potpuno isključiti iz vanjskog svijeta koji nije obuhvaćen tim krugom. Poštivanje privatnog života, također, mora do određenog nivoa obuhvatiti pravo da se uspostave i razviju odnosi s drugim ljudskim bićima" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, tačka 29).
  • 33.
    Osim toga, Evropski sud je objasnio sljedeće osnovne principe u pogledu "porodičnog života": "Sud, slično tome, ne smatra da je zajednički život sine qua non porodičnog života roditelja i maloljetne djece. Smatrao je da se odnos stvoren između supružnika u zakonitom i istinskom braku mora smatrati porodičnim životom. Iz koncepta porodice na kojem je zasnovan član 8. slijedi da je dijete rođeno u takvoj zajednici ipso iure dio tog odnosa; tako, od trenutka rođenja djeteta i samom tom činjenicom između njega i njegovih roditelja postoji takva veza koja predstavlja porodični život čak i ako roditelji tada ne žive zajedno. Naravno, naknadni događaji mogu prekinuti tu vezu..." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 21).
  • 34.
    U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je apelant zasnovao bračnu zajednicu s državljankom Bosne i Hercegovine 28. maja 1999. godine i da su tokom trajanja braka stekli dvoje djece. Zaštita člana 8. Evropske konvencije obuhvata sve vrste de facto porodičnih odnosa. Sasvim je nepotrebno da odnos bude zasnovan na pravnom aktu ili statusu kao što je brak, iako je brak obično dovoljan za sticanje porodičnog odnosa u svrhu člana 8. (osim ako su fiktivni, kao što su lažni brakovi u svrhu izbjegavanja propisa o imigraciji ili stjecanja državljanstva, a čak i takav brak se može pretvoriti u pravi porodični odnos ako strane održavaju de facto odnose nakon ceremonije, naročito ako imaju djecu). U konkretnom slučaju je postojanje "porodičnog života" uspostavljeno samim zaključenjem braka, a osporene odluke kojima je određeno protjerivanje apelanta s teritorije BiH tiču se njegovog "privatnog i porodičnog života".
  • 35.
    Drugo, Ustavni sud mora razmotriti da li je osporenim odlukama kojim je apelantu određena mjera protjerivanja s teritorije BiH, u kontekstu okolnosti konkretnog predmeta, došlo do uplitanja u apelantov porodični život. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Boughanemi protiv Francuske (presuda od 24. aprila 1996. godine) Evropski sud razmatrao žalbu podnosioca predstavke, koji je rođen u Tunisu 1960. godine, a u Francusku je stigao 1986. godine i živio tamo sve do deportacije. Cijela njegova porodica se, također, tu preselila i osmoro od desetero braće i sestara su tamo rođeni. On navodi da je živio sa ženom francuske nacionalnosti, koja mu je rodila dijete koje je formalno priznao 5. aprila 1994. godine. Evropski sud je zaključio da je deportacija gosp. Boughanemija imala kao posljedicu njegovo razdvajanje od porodice i djeteta, te, prema tome, može da se smatra miješanjem u ostvarivanje njegovog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije.
  • 36.
    U vezi s navedenim Ustavni sud nalazi da bi protjerivanjem apelanta s teritorije BiH došlo do njegovog razdvajanja od porodice čiji su članovi državljani BiH i čija je namjera da nastave svoj daljnji život u ovoj zemlji. Dalje, do uplitanja u apelantov porodični život bi došlo i u situaciji kada bi zbog apelantovog protjerivanja i njegova porodica morala napustiti državu BiH, s obzirom da bi i ova situacija dovela do promjene u njihovom načinu dotadašnjeg života. Uzimajući u obzir navedeno Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do uplitanja u apelantov porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 37.
    Stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje organa javne vlasti u uživanje prava na porodični život mora biti, između ostalog, "u skladu sa zakonom".
  • 38.
    Stoga će Ustavni sud ispitati da li je predmetno miješanje u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da su upravni organi i Sud BiH svoje odluke zasnovali na odredbi člana 88. stav 1. tač. a), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Ustavni sud smatra da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito jer su osporene odluke donijete u skladu s važećim zakonom koji je javno objavljen u službenom glasilu, te je jasan i nedvosmislen. Daljnja obrazloženja osporenih odluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost upravnih organa i Suda BiH.
  • 39.
    Dalje, stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti "nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih".
  • 40.
    Pri odlučivanju je li uplitanje bilo "nužno u demokratskom društvu", "nužnost implicira da uplitanje odgovara hitnim društvenim potrebama i, naročito, da je srazmjerno legitimnom cilju kojem se teži" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Berrehab protiv Holandije, presuda od 21. juna 1988. godine, serija A, broj 138, tačka 28). Prema tome, legitimni cilj kojem se teži mora biti "upoređen s ozbiljnošću uplitanja u pravo podnosilaca prijava na poštivanje njihovog porodičnog života" (id. u tački 29). Kroz cijeli tok ovog odlučivanja država ima slobodu odlučivanja (idem, tačka 28).
  • 41.
    Pri obradi pitanja roditeljskih prava u kontekstu politike imigracije i boravka, Evropski sud je prihvatio da "Konvencija u principu ne brani stranama potpisnicama da reguliraju ulazak i dužinu ostanka stranaca" (idem, tačka 28). Štaviše, funkcija Evropskog suda nije da donosi presude o samoj državnoj politici imigracije i boravka. Umjesto toga, Sud mora samo "da ispita uplitanja koja su predmet žalbe, a to mora raditi ne samo s pozicije imigracije i boravka već i uzimajući u obzir međusobne interese podnosilaca prijava za nastavak njihovih veza" (idem, tačka 29). Međutim, Ustavni sud se ne nalazi u istoj poziciji kao Evropski sud za ljudska prava. Ustavni sud nije međunarodni tribunal koji mora priznati da državne vlasti imaju pravo da usvoje politiku imigracije i boravka bez miješanja međunarodnih tijela. Ustavni sud je institucija Bosne i Hercegovine i stoga s ostalim državnim tijelima dijeli odgovornost za razvijanje i primjenu takve politike imigracije i boravka u skladu sa zahtjevima Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo daje Ustavnom sudu značajnu slobodu da osigura da su te politike implementirane u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Ipak, Ustavni sud nalazi da ni član II/3.f) Ustava BiH, niti član 8. Evropske konvencije, ne nameću državi opću obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj će zemlji boraviti u toku braka i da odobri spajanje porodice na svojoj teritoriji.
  • 42.
    U predmetu Boughanemi protiv Francuske, u kojem je država izdala nalog za deportaciju gosp. Boughanemija na osnovu toga što je njegovo prisustvo na teritoriji Francuske prijetnja javnom redu, Evropski sud navodi da se dužnost Suda sastoji u tome da utvrdi je li predmetna deportacija ostvarila pravični omjer između relevantnih interesa, tj. između prava podnosioca predstavke na njegov privatni i porodični život, s jedne strane, i sprečavanja nereda ili kriminala, s druge strane. Evropski sud je zapazio da je podnosilac predstavke stigao u Francusku u dobi od osam godina, da su njegovi roditelji i braća i sestre u Francuskoj, da je živio s Francuskinjom, da su živjeli kao muž i žena i da je formalno priznao dijete koje je rođeno u toj vezi. Dalje, Evropski sud zapaža da je gosp. Boughanemi zadržao tunisko državljanstvo, da nije tvrdio da ne zna arapski, ili da je raskinuo veze sa svojom zemljom rođenja, ili da se tamo nije vratio nakon deportacije. Evropski sud pridaje naročitu važnost činjenici da je o deportaciji gosp. Boughanemija odlučeno nakon što je bio osuđen na ukupno skoro četiri godine zatvora, bez prava na uvjetni otpust, od čega su tri godine bile zbog kvalificiranog oblika svodništva. Evropski sud je zaključio "da je deportacija podnosioca predstavke bila proporcionalna zakonitim ciljevima kojima se težilo. Prema tome, član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen".
  • 43.
    Uzimajući u obzir navedeno, postavlja se pitanje je li odluka kojom se od apelanta zahtijeva da napusti zemlju bila proporcionalan odgovor na važnu društvenu potrebu da se teži jednom od zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 44.
    Da bi se odredilo jesu li osporene odluke kojima je apelantu određeno da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema, koja je država porijekla. Neki od faktora koji se uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanja jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos s onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti, kao što su zdravstveni ili psihološki faktori, koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan efekat na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.
  • 45.
    Ustavni sud primjećuje da je apelant 28. maja 1999. godine sa državljankom BiH zaključio brak u kojem su dobili dvoje djece. U pogledu drugih veza s državom BiH apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakve dokaze. U pogledu veza s Alžirom kao zemljom svog porijekla Ustavni sud nalazi da je u toku predmetnog postupka utvrđeno da je apelant za vrijeme izbivanja iz BiH jedno vrijeme boravio u Alžiru. Apelant ne tvrdi da ne govori jezik zemlje porijekla ili da je presjekao sve veze sa zemljom porijekla. Dalje, apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze o tome da u Alžiru kao zemlji svog porijekla ima bilo kakvih problema s javnim vlastima. Navedeno apelant nije tvrdio ni u postupku pred upravnim organima i Sudom BiH.
  • 46.
    Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant u BiH ušao nezakonito služeći se ličnom kartom koja je poništena i pored saznanja da mu je oduzeto državljanstvo BiH, te da po dolasku u BiH nije regulisao svoj boravak. Dalje Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, koja je u ime države BiH nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem da utvrdi razloge sigurnosti BiH, utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Sud BiH je u dijelu spisa Ministarstva koji nosi oznaku "povjerljivo" utvrdio da je osnovan zaključak Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Iz navedenog slijedi da je apelant u konkretnom slučaju uživao sudsku kontrolu u kojem slučaju je Sud BiH utvrdio osnovanost zaključka Ministarstva. Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio apelantove okolnosti u vezi s njegovim ličnim prilikama kao što je brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti utvrdio da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna uživanju apelantovog prava na porodični život. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH u pogledu odnosa nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome s druge strane osigurao da tajne informacije neće biti javno otkrivene. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti može li se miješanje u pravo opravdati u okolnostima predmeta. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja na period od tri godine, kao i da apelant ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u Alžiru. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.
  • 47.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju postoji proporcionalnost između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.