Aktio

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Fikreta Kršlakovića, kao predsjednika vijeća, Davora Žilića i Jadranke Brenjo, kao članova vijeća, te Ivke Kafedžić, kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Vlačić Brana iz Voljevaca, R. Srbija, zastupanog po advokatima Muminović Hasanu i Šapčanin Amiru iz Sarajeva, protiv Odluke broj R-302-2802-1/1-01-203/04 od 21.10.2005. godine, tužene Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH, Sarajevo, u upravnoj stvari vraćanja u posjed stana, na nejavnoj sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine, donio je slijedeću

PRESUDU
OBRAZLOŽENJE

Tužba se uvažava, osporena odluka tužene i odluka broj R-302-2802-1/1-90-1527 od 02.09.2003. godine, kojom je usvojen zahtjev Federalnog ministarstva odbrane Federacije BiH za ponovno razmatranje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 302-2802-1/1 od 01.05.2001. godine se poništavaju i predmet vraća tuženoj na ponovno rješavanje.

Odlukom tužene, broj R-302-2802-1/1-01-203/04 od 21.10.2005. godine, odbijen je zahtjev tužitelja za ponovno razmatranje Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj R-302-2802-1/1 -90-1527 kojom je usvojen zahtjev Ministarstva odbrane Federacije BiH za ponovno razmatranje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 302-2802-1/1 od 01.05.2001. godine, a ovom odlukom se potvrđuje da je Vlačić (Čedo) Brano na dan 01.04.1992. godine bio nosilac stanarskogprava, kao neosnovan.

Protiv ove Odluke tužitelj je blagovremeno, u smislu odredbe člana 85. stav 4. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02, 88/07 i 83/08) podnio tužbu za pokretanje upravnog spora kojom predlaže da se osporena odluka i odluka kojom je usvojen zahtjev Federalnog ministarstva odbrane Federacije BiH za ponovno razmatranje odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica broj 302-2802-1/1 od 01.05.2001. godine ponište i predmet vrati na ponovni postupak ili, da sud potvrdi da je tužitelju pripada pravo na vraćanje nekretnine-dvosobnog stana u ul. Trg heroja broj 43/4, stan br. 31., Općina Novo Sarajevo. U obrazloženju tužbe naveo je da je osporena odluka nepravilna i nezakonita, jer se temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 11/2 Ustava BiH. Smatra da je tužena o zahtjevu za povrat stana pogrešno odlučivala temeljem Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima, odnosno temeljem Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, jer zahtjev tužitelja nije podnesen za vraćanje u posjed stana nosioca stanarskog prava. Budući da je on vlasnik navedenog stana, zahtjev je podnio za vraćanje i mirno uživanje imovine u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštitom ljudskih prava i Ustavom BiH. Stoga je tužena bila dužna da o zahtjevu tužitelja odlučuje u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, tj. da o mirnom uživanju imovine i vraćanje u posjed imovine odluči temeljem navedenih propisa. Tvrdi da je prestao biti nosilac stanarskog prava navedenog stana, jer je zaključio ugovor o kupoprodaji u skladu sa tada važećim Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. Ugovor je zaključen 15.02.1992. godine, kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena, a nadležna poreska služba je ovjerila isti ugovor. Ukazuje na stav Ustavnog suda BiH prema kojem sva lica koja su zaključila ugovor o kupoprodaji stana u skladu sa tada važećim propisima imaju pravo na zaštitu imovine prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i sloboda i da se takvi ugovori smatraju valjanim, te da se na osnovu istih mora obezbijediti vlasniku uknjižba prava vlasništva navedenih nekretnina. Obrazlaže u čemu se sastoji nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od strane tužene, te pogrešan zaključak tužene da samo iz razloga što je Pravilnikom o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica predviđeno da licima koja su ostala u oružanim snagama u drugoj državi ne pripada pravo na vraćanje u posjed stana i mirno uživanje imovine. Konačno je predložio da se tužba uvaži i osporena odluka poništi.

U odgovoru na tužbu tužena i zainteresirana stranka Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine su predložili da se tužba odbije.

Sud je u skladu sa odredbom člana 35. u vezi sa članom 4. i 8. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02 do 83/08), ispitao pravilnost i zakonitost osporene odluke, pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:

Osporenom odlukom odbijen je zahtjev tužitelja za ponovnim razmatranjem Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, kojom je usvojen zahtjev Ministarstva odbrane Federacije BiH za ponovnim razmatranjem odluke iste Komisije broj 302-2802-1/1 od 01.05.2001. godine i kojom odlukom se potvrđuje da je tužitelj na dan 01.04.1992. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, ul. Trg Pere Kosorića (sada Trg heroja) br. 43, sprat IV, stan br. 31, površine 61,35 m"., po strukturi dvosoban, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, zato što je tužena na osnovu odredbe člana 38. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica ocijenila da tužitelj nije dostavio nove dokaze o ili dao navode o novim dokazima koje Komisija nije razmatrala prilikom donošenja odluke, a koje mogu bitno uticati na odluku Komisije. Nadalje, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da se tuženi poziva i na odredbu člana 3a. stav 2. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98 do 29/03) kojom je propisano da se nosilac stanarskog prava ne smatra izbjeglicom, ukoliko je poslije 14.12.1995. godine ostao u aktivnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH ili je stekao novo stanarsko pravo van teritorije BiH. Tužena je uvidom u "Službeni vojni list" Vojske Jugoslavije utvrdila da je tužitelju prestala profesionalna vojna služba na dan 31.01.2002. godine, dakle poslije datuma 14.12.1995. godine, pa mu i iz tog razloga ne pripada pravo na povrat stanarskog prava. Dakle, iz navedenog slijedi da je tužena prilikom odlučivanja primjenjivala citirani Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98 do 29/03) i Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica.

Međutim, tužena u postupku donošenja osporene odluke nije utvrdila sve odlučne činjenice, kako to osnovano tužitelj u tužbi navodi, tj. nije ocijenila tačnost navoda tužitelja da je stekao pravo vlasništva na navedenom stanu i da je isti otkupio ugovorom zaključenim sa JNA temeljem Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je taj ugovor zaključen 15.02.1992. godine, da je plaćena kupoprodajna cijena stana i da ugovor ima pečat porezne uprave. Tužitelj je u tom pravcu podnio dokumentaciju iz koje proizlazi da je navedeni ugovor u svim aspektima pravovaljan. Obzirom na ove okolnosti o zahtjevu tužitelja za vraćanje u posjed stana i povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine trebalo je odlučiti primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98 do 23/03) i temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97 do 15/02). Zato se po ocjeni ovog suda ne radi o zahtjevu nosioca stanarskog prava za vraćanje u posjed stana, nego se radi o zahtjevu vlasnika stana - imovine za vraćanje u posjed imovine i mirno i nesmetano uživanje iste, pa tužitelj osnovano u tužbi navodi da je tužena pogrešno primijenila materijalno pravo kada je njegov zahtjev odbila kao neosnovan. Treba reći da se odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne mogu primjenjivati na lica koja su na osnovu valjanog ugovora otkupile stan i stekle pravo svojine na navedenoj imovini. Ovo iz razloga što je Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i Zakonom o prodaji stanovima na kojima postoji stanarsko pravo regulirano pitanje prava na vraćanje u posjed otkupljenih stanova. Izmjenom odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, koja izmjena je stupila na snagu l6. oktobra 2004. godine, propisano je da je pravno obavezujući ugovor ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor sa bivšom SSNO do 6. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena. U tom slučaju prema odredbi člana 39a istog zakona Federacija BiH, odnosno Ministarstvo odbrane Federacije dužno je da izda nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama. U pogledu odredbe izmijenjenog člana 39. e citiranog zakona, kojim su regulirane iznimke od naprijed navedenih pravila Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, u identičnim predmetima zauzela je stav da ove odredbe citiranog zakona kojima se uslovljava posjed stana licima koja su stekla vlasništvo stana nisu spojive sa odredbama člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Zbog toga je u sličnim predmetima navedena komisija donijela zaključak da ove odredbe Zakona o prodaji stanova nisu u javnom interesu i suprotne su standardima iz evropskih konvencija, pa je Federaciji BiH naloženo da osigura da se podnosioci prijave uknjiže u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnici stana, te da se time što se vlasnicima stana uskraćuje pravo na mirno uživanje imovine i na posjed krše odredbe člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.

U ponovnom postupku tužena će o zahtjevu za ponovno razmatranje odluke Komisije broj R-302-2802-1/1-90-1527/02.09.2003 godine raspraviti u skladu sa naprijed navedenim primjedbama u ovoj presudi i imati u vidu odluke o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u predmetima broj CH/98/514, na koju je tužitelj ukazao, te odluku Ustavnog suda BiH u predmetu AP 441/08 od 17. aprila 2008. godine. U skladu sa zauzetim stavom u navedenim odlukama i u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tužena će utvrditi sve odlučne činjenice i pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti odgovarajuću odluku. Potrebno je, također, imati u vidu da se, u konkretnom slučaju, radi o imovini u smislu Protokola 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava BiH kada se onemogućava vlasnicima imovine da ostvare prava iz kupoprodajnog ugovora, a posebno pravo na posjed i mirno uživanje imovine. Ovaj sud ukazuje da se prema Ustavu BiH, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda direktno primjenjuje i ima supremaciju nad drugim zakonima.

U odnosu na navode zainteresiranog lica da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-07-001804 od 27.01.2009. godine odbije revizija tužitelja izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-3024/05 od 05.09.2007. godine kojom je potvrđena presuda prvostepenog Općinskog suda u Sarajevu broj 2878/03 od 22.03.2005. godine u kojim postupcima se odlučivalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za donošenjem odluke kojom će se utvrditi da zaključeni kupoprodajni ugovor predmetnog stana pravnovaljan i da je tuženi dužan trpiti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik, ovaj sud ukazuje da se radi o drugom pravnom osnovu koji se raspravlja po pravilima parničnog postupka, dok je predmet odlučivanja u ovoj konkretnoj upravnoj stvari predmet odlučivanja pravilnost i zakonitost donesene pobijane odluke, pa navodi zainteresiranog lica nemaju važnost za odlučivanje u ovom upravnom sporu.

Na osnovu izloženog ovaj sud je primjenom člana 37. stav 1. i 2. u vezi sa članom 34. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu presude.

Broj U-42/08
14. oktobra 2009. godine
Sarajevo

Predsjednik Vijeća
sudija
Fikret Kršlaković, s. r.