Aktio

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Sud Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću za upravne sporove sastavljenom od sudija Davora Žilića, kao predsjednika vijeća, Jasminke Oručević Čohadžić i Branimira Orašanina, kao članova vijeća, te Ivke Kafedžić, kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Kostić Milorada iz Sarajeva, protiv odluke broj R-502-939-1/1-01-140-305-99/07 od 26. 12. 2007. godine, tužene Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH, Sarajevo, u upravnoj stvari vraćanja u posjed stana, na nejavnoj sjednici održanoj 26. augusta 2009. godine, donio je slijedeću

PRESUDU
OBRAZLOŽENJE

Tužba se uvažava, osporena odluka tužene poništava u dijelu kojim je stavom 2. dispozitiva odluke odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ul. Šenoina broj 8/II i u tom dijelu predmet vraća tuženoj na ponovno rješavanje.

U ostalom dijelu tužba se odbija.

Odlukom tužene, broj i datum naveden u uvodu presude - stavom 1. dispozitiva odluke stavljena je van snage odluka tužene broj R- 502-939-1/1-01-140/04 od 09.04.2005. godine kojom je bio usvojen zahtjev tužitelja za razmatranje ranije odluke od 04.03.2003. godine i kojom je potvrdjeno da je tužitelj na dan 01.04.1992.godine bio nosilac stanarskog prava navedenog stana, zatim je stavljena van snage odluka tužene broj R-502-939-1/1-90-1089 od 04.03.2003. godine kojom je bio usvojen zahtjev Federalnog ministarstva odbrane i Žigić Adila za ponovno razmatranje odluke tužene od 12. juna 2 001. godine i kojom je odbačen zahtjev tužitelja za povrat navedenog stana. Nadalje, stavljena je van snage i odluka tužene broj 502-939-1/01 od 12.01.2001. godine kojom je potvrđeno da je tužitelj bio nosilac stanarskog prava navedenog stana dana 01. aprila 1992. godine. Stavom 2. dispozitiva osporene odluke odbijen je zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed navedenog stana.

Protiv ove odluke tužitelj je blagovremeno, u smislu odredbe člana 85. stav 4. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 19/02, 88/07 i 83/08) podnio tužbu za pokretanje upravnog spora kojom predlaže da se osporena odluka poništi u cijelosti. U obrazloženju tužbe naveo je da je osporena odluka nepravilna i nezakonita, jer se temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/2 Ustava BiH. Smatra da je tužena o zahtjevu za povrat stana pogrešno odlučivala temeljem Zakona o prestanku Zakona o napuštenim stanovima, odnosno temeljem Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, jer zahtjev tužitelja nije podnesen za vraćanje u posjed stana nosioca stanarskog prava budući da je on vlasnik navedenog stana, pa je zahtjev podnio za vraćanje i mirno uživanje imovine u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštitom ljudskih prava i Ustavom BiH. Stoga je tužena bila dužna da o zahtjevu tužitelja odlučuje u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, tj. da o mirnom uživanju imovine i vraćanje u posjed imovine odluči temeljem navedenih propisa. Tvrdi da je prestao biti nosilac stanarskog prava navedenog stana jer je zaključio ugovor o kupoprodaji u skladu sa tada važećim Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA. Ugovor je zaključen 13.11.1991.godine, kupoprodajna cijena je u cijelosti isplaćena, a nadležna poreska služba je ovjerila isti ugovor i potvrdila da se tužitelj nalazi u posjedu stana i da ugovorne strane nisu obavezne platiti porez. Ukazuje na stav Ustavnog suda BiH prema kojem sva lica koja su zaključila ugovor o kupoprodaji stana u skladu sa tada važećim propisima imaju pravo na zaštitu imovine prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i sloboda i da se takvi ugovori smatraju valjanim, te da se na osnovu istih mora obezbijediti vlasniku uknjižba prava vlasništva navedenih nekretnina. Opširno obrazlaže u čemu se sastoji nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od strane tužene, te pogrešan zaključak tužene da samo iz razloga što je Pravilnikom o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica predviđeno da licima koja su ostala u oružanim snagama u drugoj državi ne pripada pravo na vraćanje u posjed stana i mirno uživanje imovine. Konačno je predložio da se tužba uvaži i osporena odluka poništi.

U odgovoru na tužbu tužena i zainteresirana stranka Adil Žigić su predložili da se tužba odbije.

Sud je u skladu sa odredbom člana 35. u vezi sa članom 4. i 8. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 19/02 do 83/08), ispitao pravilnost i zakonitost osporene odluke, pa je odlučio kao u dispozitivu presude iz slijedećih razloga:

Osporenom odlukom - stavom 2. dispozitiva odluke odbijen je zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu u ul. Šenoina broj 8/II iz razloga , kako to proizilazi iz obrazloženja osporene odluke, što je tužena na osnovu odredbe člana 39. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica ocijenila da tužitelj nema pravo na povrat predmetnog stana s obzirom da je nakon 14.12.1995. godine ostao u oružanim snagama druge države. Iako u obrazloženju osporene odluke nije navedeno da je odluka donesena temeljem odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98 do 29/03) očigledno je da je tužena odbila zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed stana primjenom člana 3a stav 1. citiranog zakona. Dakle, o zahtjevu tužitelja tužena je odlučivala polazeći od zaključka da se radi o zahtjevu nosioca stanarskog prava za vraćanje u posjed stana. Međutim, tužena u postupku donošenja osporene odluke nije utvrdila sve odlučne činjenice, kako to osnovano tužitelj u tužbi navodi, tj. nije ocijenila tačnost navoda tužitelja da je stekao pravo vlasništva na navedenom stanu i da je isti otkupio ugovorom zaključenim sa JNA temeljem Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, da je taj ugovor zaključen 31.11.1991.godine, da je cijena stana otplaćena i da ugovor ima pečat porezne uprave na poleđini s napomenom da na isti nije potrebno platiti porez. Tužitelj je u tom pravcu podnio dokumentaciju iz koje proizlazi da je navedeni ugovor u svim aspektima pravovaljan. Obzirom na ove okolnosti o zahtjevu tužitelja za vraćanje u posjed stana i povredu njegovog prava na mirno uživanje imovine trebalo je odlučiti primjenom Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98 do 23/03) i temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97 do 15/02). I po ocjeni ovog suda ne radi se o zahtjevu nosioca stanarskog prava za vraćanje u posjed stana, nego se radi o zahtjevu vlasnika stana - imovine za vraćanje u posjed imovine i mirno i nesmetano uživanje iste, pa tužitelj osnovano u tužbi navodi da je tužena pogrešno primijenila materijalno pravo kada je njegov zahtjev odbila kao neosnovan. Ovaj sud ukazuje da se odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne mogu primjenjivati na lica koja su na osnovu valjanog ugovora otkupile stan i stekle pravo svojine na navedenoj imovini. Ovo stoga što je Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i Zakonom o prodaji stanovima na kojima postoji stanarsko pravo regulisano pitanje prava na vraćanje u posjed otkupljenih stanova. Izmjenom odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, koja izmjena je stupila na snagu 16. oktobra 2004. godine propisano je da je pravno obvezujući ugovor ako je nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključio ugovor sa bivšom SSNO do 06. aprila 1992. godine, ako je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tadašnjim važećim zakonom i ako je cijena isplaćena. U tom slučaju prema odredbi člana 39a istog zakona Federacija BiH, odnosno Ministarstvo odbrane Federacije dužno je da izda nalog za uknjižbu navedenog lica kao vlasnika u zemljišnim knjigama. U pogledu odredbe izmijenjenog člana 39. e citiranog zakona, kojim su regulisane iznimke od naprijed navedenih pravila Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, u sličnim ili identičnim predmetima zauzela je stav da ove odredbe citiranog zakona kojim se uslovljava posjed stana licima koja su stekla vlasništvo stana nisu spojive sa odredbama člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Zbog toga je u sličnim i identičnim predmetima navedena komisija donijela zaključak da navedene odredbe Zakona o prodaji stanova nisu u javnom interesu i suprotne su standardima iz evropskih konvencija, pa je Federaciji BiH naloženo da osigura da se podnosioci prijave uknjiže u zemljišne knjige kod nadležnog suda kao vlasnici stana, te da se time što se vlasnicima stana uskraćuje pravo na mirno uživanje imovine i na posjed krše odredbe člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.

U ponovnom postupku tužena će o zahtjevu za vraćenje u posjed stana i mirno uživanje stana od strane tužitelja odlučiti u skladu sa naprijed navedenim primjedbama u ovoj presudi i imati u vidu odluke o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u predmetima broj CH/99/1704, CH/97/60, te odluku Ustavnog suda BiH u predmetu AP 441/08 od 17. aprila 2008. godine, na koje je tužitelj ukazao u toku upravnog spora. U skladu sa zauzetim stavom u navedenim odlukama i u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana i primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, tužena će utvrditi sve odlučne činjenice i pravilnom primjenom materijalnog prava donijeti odgovarajuću odluku. Potrebno je, također, imati u vidu da se, u konkretnom slučaju, radi o imovini u smislu Protokola 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava BiH kada se onemogućava vlasnicima imovine da ostvare prava iz kupoprodajnog ugovora, a posebno pravo na posjed i mirno uživanje imovine. Ovaj sud ukazuje da se prema Ustavu BiH, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda direktno primjenjuje i ima supremaciju nad drugim zakonima.

U ponovnom postupku tužena će također imati u vidu okolnost da je zainteresiranoj stranci u ovom postupku Žigić Adilu predmetni stan dodijeljen na korištenje ugovorom o korištenju stana koji je zaključen 04.02.1997.godine. Dakle radi se o ugovoru o dodjeli stana u vremenu kada je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisana zabrana sticanja stanarskog prava i zaključivanje ugovora o kupoprodaji napuštenih stanova. Naime, ovim zakonom je propisano da su ugovori o korištenju stana zaključeni između 01. aprila 1992. godine do 07. februara 1998. godine ništavni.

Iz navedenih razloga ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu presude i uvažio tužbu tužitelja, te poništio osporenu odluku u dijelu kojom je stavom 2. dispozitiva odluke odbijen zahtjev tužitelja za vraćanje stana. U ostalom dijelu tužba tužitelja je odbijena, jer za pravilno rješenje ove upravne stvari i za vraćanje u posjed i mirno uživanje navedene imovine tužitelja nema značaja to su ranije odluke o potvrđivanju nosioca stanarskog prava stavljene van snage.

Iz svega izloženog ovaj sud je primjenom člana 37. stav 1. i 2. u vezi sa članom 34. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu presude.

Broj U-259/08
26. augusta 2009. godine
Sarajevo

PredsjednikVijeća
Sudija
Davor Žilić, s. r.