USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 17. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1026/08, rješavajući apelaciju Rame Čehajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 3. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Rame Čehajića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli broj P-1715/98, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000 895 od 29. augusta 2008. godine.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, Rami Čehajiću isplati iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija podnesena u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Ramo Čehajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, podnio je 2. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je u julu 1984. godine tužbom pokrenut u Općinskom sudu u Tuzli. Uz apelaciju su priložene sljedeće odluke: Presuda Osnovnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2406/84 od 23. januara 1990. godine, Presuda Višeg suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj Gž-1078/90 od 27. novembra 1991. godine, Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-93/97 od 25. septembra 1997. godine i Presuda Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 19. marta 2008. godine.
- 2.Ustavni sud je 27. maja 2008. godine od apelanta zatražio da precizira odluke koje apelacijom osporava, tj. da navede broj i datum odluka Općinskog suda i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) na koje se u apelaciji poziva. Apelant je 11. juna 2008. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je istakao da su "uz apelaciju dostavljene i presude na koje se poziva". Dalje, apelant je hronološkim redom pobrojao odluke sudova donesene u predmetnom slučaju u periodu od 1990. godine do 2008. godine. Također je priložio i Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-23/98 od 19. juna 1998. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 14. augusta 2008. godine, a od Kantonalnog suda 9. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. augusta 2008. godine, a Kantonalni sud 16. jula 2009. godine.
- 5.Ustavni sud je 21. augusta 2009. godine od Općinskog suda zatražio da dostavi na uvid spis broj P-1715/98.
- 6.Općinski sud je spis i odgovor na apelaciju dostavio 28. augusta 2009. godine.
- 7.Odgovori Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 4. septembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 8.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te uvida u spis broj P-1715/98 mogu se sumirati na sljedeći način.
- 9.Apelant je tužbom zaprimljenom u Osnovnom sudu 3. jula 1984. godine i zavedenom pod brojem P-2406/84 pokrenuo parnicu protiv Radne organizacije Rudnici lignita "Kreka" u Tuzli, OOUR PK "Brnare" u Dubravama (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelant je podnio tužbu radi naknade štete nastale na njegovoj porodičnoj kući uslijed radova na površinskom kopu. Radove je, na lokalitetu gdje se porodična kuća nalazila, obavljao tuženi radi eksploatacije uglja.
- 10.Osnovni sud je Presudom broj P-2406/04 od 23. januara 1990. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom.
- 11.Rješavajući o žalbi tuženog, Viši sud je Presudom broj Gž-1078/90 od 27. novembra 1991. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.
- 12.Na presudu Višeg suda apelant je 24. marta 1992. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine. Revizija je na odgovor dostavljena tuženom 8. aprila 1996. godine. Republičkom javnom tužiocu je revizija na odgovor dostavljena 5. maja 1996. godine. Viši sud je spis povodom revizije otpremio Vrhovnom sud 30. jula 1996. godine.
- 13.Vrhovni sud je dopisom od 19. maja 1997. godine zatražio od Višeg suda da u spis uloži Odluku o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih stambenih objekata na području općine Tuzla ("Službeni glasnik Općine Tuzla" broj 6/77; u daljnjem tekstu: Odluka o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih objekata), te uputstva o načinu i provođenju navedene odluke. Također je od Višeg suda zatraženo da nakon toga spis ponovo dostavi na odlučivanje zbog toga što su prvostepena i drugostepena presuda zasnovane na suprotnom tumačenju istih odredaba navedenih propisa. Viši sud je dopisom od 20. maja 1997. godine zatražio od Osnovnog suda da postupi u skladu sa nalogom Vrhovnog suda, te da mu nakon toga dostavi spis kako bi ga mogao proslijediti Vrhovnom sudu na odlučivanje. Na osnovu uvida u spis ne može se zaključiti kada je Osnovni sud spis vratio Višem sudu, sada već Kantonalnom sudu, kao ni kada je spis proslijeđen Vrhovnom sudu.
- 14.Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-93/97 od 25. septembra 1997. godine uvažio apelantovu reviziju, Presudu broj Gž-1078/90 od 20. juna 1991. godine ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se apelantov objekt, sagrađen 1967. godine, prema utvrđenju prvostepenog suda, koje prihvata i ovaj sud u revizionom postupku, ne može smatrati bespravno sagrađenim, a na što se u reviziji opravdano ukazuje. Dalje, istaknuto je da je tuženi odgovoran da apelantu naknadi štetu koju je na objektu prouzrokovao. Ukazano je na to da je drugostepeni sud propustio da odluči o žalbenim navodima tuženog u kojima je isticao da postoji i apelantova odgovornost za nastalu štetu zbog nesolidne gradnje objekta, te o žalbenom prigovoru da prvostepeni sud nije odlučio o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva tuženog istaknutog u podnesku od 15. novembra 1987. godine. U skladu s tim, Presuda broj Gž-1078/90 od 20. juna 1991. godine je ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje drugostepenom sudu.
- 15.Vrhovni sud je 25. septembra 1997. godine uputio spis Kantonalnom sudu sa pet primjeraka rješenja. Na osnovu uvida u spis ne može se utvrditi kada je Kantonalni sud predmetni spis zaprimio od Vrhovnog suda.
- 16.Postupajući u skladu sa nalozima iz rješenja Vrhovnog suda, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-23/98 od 19. juna 1998. godine žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je Odlukom o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih objekata predviđeno izdavanje uvjerenja na osnovu kojeg će se bespravni graditelj moći priključiti na komunalnu infrastrukturu, ali ne i legalizirati bespravno sagrađeni objekt. Dalje, istaknuto je da je prvostepeni sud pogrešno tumačio i odredbu člana 58. Osnovnog zakona o rudarstvu - prečišćeni tekst ("Službeni list SFRJ" broj 9/66). Prema toj odredbi, u slučaju gradnje bez odobrenja nadležnog organa, a kada se takvo odobrenje po zakonu traži, odgovornost rudarske organizacije je isključena i ako nije upozorila graditelja na rizik gradnje. Prema spomenutoj odredbi, graditelj je obavezan da pribavi i mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti gradnje prije izdavanja odobrenja za građenje. U tom smislu, bez obzira na to da li je objekt naknadno legaliziran, apelant je morao da pribavi mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti gradnje u granicama eksploatacionog polja, a prvostepeni sud nije utvrdio da li je ovakvo mišljenje pribavljeno, iako od toga zavisi pravilna odluka o tužbenom zahtjevu. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku utvrdi da li je apelant pribavio mišljenje tuženog o riziku gradnje, i, ako nije, da utvrdi da li je apelant znao da gradi na eksploatacionom polju. U tom slučaju, tuženi ne odgovara za štetu na objektu. Dalje, potrebno je da se utvrdi da li je apelant mogao znati da gradi na eksploatacionom polju, a da tuženi nije ništa preduzeo da ga spriječi u tome. Na osnovu toga treba posmatrati prigovor podijeljene odgovornosti koji ističe tuženi. Najzad, Općinskom sudu je naloženo da u ponovnom postupku mora ocijeniti i žalbene navode o nesolidnoj gradnji objekta, a što je bitno za prigovor o podijeljenoj odgovornosti, te odlučiti o protivtužbenom zahtjevu koji je 15. novembra 1987. godine istaknuo tuženi.
- 17.Kantonalni sud je predmetni spis sa pet primjeraka rješenja uputio Općinskom sudu 19. juna 1998. godine. Na osnovu uvida u spis ne može se zaključiti kada je Općinski sud zaprimio spis. Općinski sud je rješenje Kantonalnog suda dostavio apelantu i tuženom 21. aprila 1999. godine.
- 18.Općinski sud je 25. oktobra 2007. godine pozvao apelantovog punomoćnika da 7. novembra 2007. godine dođe u sud. Svrha pozivanja nije naznačena.
- 19.Prema službenoj zabilješci od 7. novembra 2007. godine, apelantov punomoćnik je zatražio kopiju predmetnog spisa, s obzirom na to da ne posjeduje spis u svojoj arhivi.
- 20.Općinski sud je Rješenjem broj P-1715/98 od 7. novembra 2007. godine zakazao pripremno ročište za 3. decembar 2007. godine. Tuženom je ovo rješenje uručeno 9. novembra 2007. godine, a apelantu 12. novembra 2007. godine.
- 21.Na pripremnom ročištu održanom 3. decembra 2007. godine sud je donio rješenje da se ročište za glavnu raspravu zakazuje za 17. januar 2008. godine. Usvojen je prijedlog obje strane da vještak geolog i vještak građevinske struke provedu vještačenje. Strankama je naloženo da u roku od sedam dana dostave dokaz o uplati na ime troškova vještačenja.
- 22.Apelant i tuženi su dokaz o uplati troškova vještačenja dostavili 11. i 12. decembra 2007. godine. Općinski sud je 14. decembra 2007. godine donio rješenje o određivanju vještaka geologa i vještaka građevinske struke.
- 23.Apelantu su nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke dostavljeni 4. januara 2008. godine, a tuženom 31. decembra 2007. godine. Nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke apelantu su dostavljeni 15. januara 2008. godine, a tuženom 14. januara 2008. godine.
- 24.Na ročištu za glavnu raspravu od 17. januara 2008. godine tuženi je zatražio produženje roka za izjašnjenje o nalazu vještaka geologa, s obzirom na to da je objema stranama nalaz dostavljen u roku kraćem od osam dana. Stranke su predložile da se zakaže novo ročište za glavnu raspravu za provođenje svih dokaza. Sud je rješenjem usvojio prijedlog stranaka, te zakazao ročište za glavnu raspravu za 21. februar 2008. godine. Na to ročište su, posredstvom punomoćnika, pozvani apelant, radi saslušanja u svojstvu stranke, i vještak geolog.
- 25.Na ročištu za glavnu raspravu od 21. februara 2008. godine, na kojem su provedeni svi predloženi dokazi, te saslušan apelant u svojstvu svjedoka, sud je obavijestio stranke da će presuda biti donesena 19. marta 2008. godine.
- 26.Presudom Općinskog suda broj P-1715/98 od 19. marta 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tuženi na ime naknade štete za izgradnju objekta isplati iznos od 10.418,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje, odbijen je kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se apelantu naloži da u roku od godinu dana od dana isplate štete poruši stambeni objekt i da se to uknjiži u zemljišne knjige, a, ukoliko to ne učini u navedenom roku, da se tuženi ovlasti da poruši objekt o apelantovom trošku. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio kao nesporno da je apelant bio vlasnik stambenog objekta izgrađenog 1967. godine na zemljištu koje je posjedovao na osnovu usmenog ugovora o poklonu zaključenog sa njegovim ocem. Dalje, sud je utvrdio kao nesporno da apelant nije tražio uvjerenje na osnovu kojeg je, kao vlasnik bespravno sagrađenog objekta, mogao priključiti objekt na komunalnu infrastrukturu, a kako je to bilo propisano Odlukom o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih objekata iz 1977. godine. Također, nesporno je da je objekt sagrađen 1967. godine, da je apelant objekt sanirao 1986. godine, te nakon što su se pojavila ozbiljnija oštećenja na objektu i kada su postala takva da su prijetila rušenjem, apelant je 2001. godine objekt sam srušio. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geologa sud je utvrdio da se apelantov stambeni objekt nalazio u zoni rudarskih radova i da je na njemu nastala šteta uslijed rudarskih radova. Dalje, utvrđeno je da apelant nikad nije tražio odobrenje za gradnju u skladu sa Odlukom o uvjetima za gradnju stambenih objekata na selu ("Službeni glasnik Općine Tuzla" broj 14/65). To uvjerenje je izdavao nadležni sekretarijat u Općini Tuzla. Najzad, apelant nije pribavljao ni mišljenje od tuženog zato što je, prema njegovoj izjavi, znao da gradi na eksploatacionom polju i da tuženi, u to vrijeme, nije izdavao odobrenja za gradnju na lokalitetu na kojem je on sagradio svoj stambeni objekt. Sud je zaključio da pri ovakvom stanju stvari, a u skladu sa članom 59. Osnovnog zakona o rudarstvu, ne postoji odgovornost tuženog kada graditelj nije tražio odobrenje za gradnju, a po zakonu je to bio obavezan da učini, te da je odgovornost tuženog isključena i kada nije upozorio graditelja na opasnost koja mu prijeti gradnjom. U vezi sa ovakvim zaključkom, Općinski sud je ukazao na to da je isto stanovište usvojio i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine u svojoj odluci od 18. novembra 1989. godine. S obzirom na činjenicu da je apelant znao da gradi u zoni eksploatacionog polja, to je odgovornost tuženog isključena. U skladu s tim, nije se ni raspravljalo o ranije isticanom prigovoru tuženog o podijeljenoj odgovornosti i o nesolidnoj gradnji jer ga tuženi u ovom postupku nije ni dokazivao.
- 27.Općinski sud je 19. marta 2008. godine apelantu i tuženom naložio da uplate taksu na ime presude u roku od osam dana. Dokaz o uplati takse apelant i tuženi su dostavili 25. marta 2008. godine.
- 28.Presuda Općinskog suda apelantu i tuženom je dostavljena 24. marta 2008. godine.
- 29.Apelant je na presudu Općinskog suda izjavio žalbu 2. aprila 2004. godine. Žalba je dostavljena na odgovor tuženom 8. maja 2008. godine.
- 30.Općinski sud je predmetni spis sa žalbom proslijedio Kantonalnom sudu 26. maja 2008. godine. Kantonalni sud je spis istog dana i zaprimio.
- 31.Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-000 895 od 29. augusta 2008. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je konstatirao da je apelant znao da gradi objekt na eksploatacionom polju, da za gradnju nije imao odobrenje ni općine ni tuženog, pa je na taj način preuzeo rizik takve gradnje i pristao na taj rizik. U tom smislu, nezavisno od Odluke o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih objekata, prema kojoj se takva gradnja ne smatra bespravnom, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete ne može se prihvatiti kao osnovan u skladu sa članom 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
- 32.Kantonalni sud je 16. oktobra 2008. godine predmetni spis sa dva primjerka svoje odluke proslijedio Općinskom sudu. Na osnovu uvida u spis, ne može da se zaključi kada je presuda Kantonalnog suda uručena apelantu i tuženom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 33.Apelant iznosi hronologiju toka postupka onako kako je to već izneseno u ovoj odluci u dijelu Činjenično stanje. Apelant smatra da je postupak koji je pokrenuo tužbom od 3. jula 1984. godine nakon 23 godine trajanja postupka Presudom Općinskog suda broj 1715/98 od 19. marta 2008. godine, "a koja je donesena suprotno uputama Vrhovnog suda iz Rješenja broj Rev-93/97 od 25. septembra 1997. godine, nepotrebno vraćen u početnu fazu, a čime je prekoračen razumni rok za donošenje odluke o njegovom pravu". Dalje, apelant smatra da su presude sudova u Tuzli, kojim je odbijen njegov zahtjev, zasnovane na "očigledno proizvoljnoj primjeni prava, suprotno odredbama Zakona o obligacionim odnosima i naprijed citiranom stanovištu Vrhovnog suda". Apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na lica kojima su u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u postupku pred istim sudovima, priznata istovrsna prava, a na osnovu suprotnog tumačenja Odluke o urbanističkoj asanaciji bespravno sagrađenih objekata. U prilog ovim navodima, apelant je dostavio kopiju Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-95/96 od 10. septembra 1997. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000054 od 20. septembra 2007. godine. Najzad, apelant ističe da je uništeni stambeni objekt, a čije je potpuno urušavanje 2001. godine isključivo posljedica izvođenja rudarskih radova, predstavljao jedini dom njegovoj supruzi i njemu i da su u njemu živjeli sve dok je stepen oštećenja objekta to dopuštao. Apelant zaključuje da su mu zbog svega navedenog povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Najzad, apelant je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku isplati iznos od 20.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
- 34.Općinski sud je u odgovorima na apelaciju dostavljenim 2008. i 2009. godine istakao da ostaje pri svim razlozima iznesenim u obrazloženju Presude broj P-1715/98 od 19. marta 2008. godine.
- 35.Kantonalni sud je u svom odgovoru istakao da apelacija nije osnovana u odnosu na dužinu postupka pred ovim sudom. Predmet je dostavljen na rješavanje ovom sudu 28. maja 2008. godine, a o žalbi je odlučeno 29. augusta 2008. godine, dakle u roku od tri mjeseca.
- 36.Niti jedan od sudova nije se izjašnjavao u pogledu navoda iz apelacije o povredi prava na imovinu, prava na dom i nediskriminaciju.
V. Relevantni propisi
- 37.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 38.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 228.
Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, odrediti pripremno
ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana
prijema rješenja drugostepenog suda, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja
na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.
Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.
VI. Dopustivost
- 39.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 40.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. st. 1, 3. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Član 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
- 41.Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
- 42.Apelant smatra da su mu u postupku koji je pokrenuo 3. jula 1984. godine i u kojem, u trenutku podnošenja apelacije, nije bila donesena konačna odluka, povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U momentu podnošenja apelacije Ustavnom sudu prvostepeni postupak u Općinskom sudu je okončan Presudom broj P-1715/98 od 19. marta 2008. godine. Na osnovu uvida u predmetni spis, Ustavni sud je zaključio da je apelant protiv presude prvostepenog suda žalbu izjavio istog dana kada je podnio i apelaciju Ustavnom sudu, tj. 2. aprila 2008. godine. Dakle, u trenutku podnošenja apelacije apelant nije imao presudu ili odluku u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Dalje, Kantonalni sud je o navedenoj žalbi odlučio presudom od 29. augusta 2008. godine. S obzirom na to da je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 10.418,00 KM i da "vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude" prelazi 10.000,00 KM, to je, u skladu sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, i ovu presudu moguće osporavati u postupku povodom revizije pred Vrhovnim sudom. Također, u skladu sa članom 240. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, revizija se može izjaviti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a iz navoda u apelaciji proizlazi da apelant povredu navedenih prava prije svega vidi u činjenici da su postupajući sudovi pogrešno tumačili materijalnopravni propis. Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu prema kojoj revizija, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, predstavlja djelotvoran pravni lijek koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na osnovu uvida u predmetni spis, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant, u slučaju da je bio nezadovoljan presudom Kantonalnog suda, iskoristio mogućnost preispitivanja presude u postupku povodom revizije, niti je apelant o tome obavijestio Ustavni sud.
- 43.Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud je, imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, zaključio da je apelacija nedopuštena u dijelu koji se tiče merituma predmeta i kojim se, u vezi s tim, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na dom i prava na nediskriminaciju, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
- 44.Dalje, apelant smatra da je parnični postupak povodom njegove tužbe, i to nakon 23 godine, neosnovano vraćen u početnu fazu. Smatra da je time prekoračen svaki razuman rok za donošenje odluke o njegovom pravu i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, pa je u konkretnom slučaju apelacija u ovom dijelu dopustiva. Dalje, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvoran pravni lijek koji bi omogućio apelantima da se žale zbog nerazumno dugog trajanja postupka (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2873/06 od 4. septembra 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeni stav, revizija, za koju je Ustavni sud zaključio da predstavlja djelotvoran pravni lijek u odnosu na navode koji se tiču merituma samog predmeta, ne predstavlja djelotvoran pravni lijek u odnosu na apelantove navode o nerazumnoj dužini postupka. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
- 45.Apelant smatra da mu je zbog toga što nije donesena konačna odluka o njegovoj tužbi za naknadu štete povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 46.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 47.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 47.
Relevantni principi
- 48.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 49.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Također, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Period koji se uzima u obzir
- 50.Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 3. jula 1984. godine. Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije postupak pred Kantonalnim sudom nije bio okončan, ali da je u toku postupka u Ustavnom sudu Kantonalni sud odlučio o žalbi 29. augusta 2008. godine. U vezi sa navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke o žalbi, dakle, period od 13 godina, osam mjeseci i 11 dana. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 24 godine, jedan mjesec i 26 dana.
Analiza razumnosti trajanja postupka
- 51.U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja odgovornosti za materijalnu štetu nastalu na apelantovom stambenom objektu uslijed rudarskih radova koje je izvodio tuženi. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
- 52.Nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, apelantova revizija od 24. marta 1992. godine, koju je izjavio na drugostepenu presudu, zbog ratnih dešavanja dostavljena je na odlučivanje Vrhovnom sudu tek 20. juna 1996. godine. Vrhovni sud je o reviziji odlučio 25. septembra 1997. godine, tj. za nešto više od jedne godine. Dalje, Kantonalni sud je, postupajući u skladu sa nalozima iz rješenja Vrhovnog suda, rješenjem od 19. juna 1998. godine, dakle za manje od jedne godine, uvažio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu Presudu broj P-2406/04 od 23. januara 1990. godine i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je spis sa pet primjeraka rješenja proslijedio Općinskom sudu 19. juna 1998. godine. Na osnovu uvida u spis nije moguće utvrditi kada je spis u ovom sudu i zaprimljen mada je rješenje Kantonalnog suda apelantu i tuženom uručeno tek 21. aprila 1999. godine. Iz navedenog proizlazi da su u ovom periodu sudovi u razumnim rokovima preduzimali procesne radnje, te da ni apelant ni sudovi svojim postupanjem nisu doprinijeli nepotrebnom odugovlačenju postupka.
- 53.Od 21. aprila 1999. godine pa do 7. novembra 2007. godine, kada je doneseno rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta za 3. decembar 2007. godine, dakle u periodu od osam godina, šest mjeseci i 16 dana, Općinski sud nije preduzeo niti jednu radnju u apelantovom predmetu. U odgovoru na apelaciju Općinski sud nije dao niti jedan razlog koji bi mogao da se smatra razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugu neaktivnost. S druge strane, na osnovu uvida u spis, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant u istom periodu propustio preduzeti kakvu parničnu radnju koju mu je sud naložio, čime je eventualno mogao doprinijeti ukupnoj dužini postupka. Prva radnja koju je Općinski sud preduzeo nakon 1999. godine bila je da uputi poziv apelantovom punomoćniku da dođe na sud 7. novembra 2007. godine, što je ovaj i učinio.
- 54.Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon zakazivanja pripremnog ročišta prvostepena odluka donesena u periodu od pet mjeseci, a postupak povodom žalbe je trajao tri mjeseca. Međutim, ovaj relativno kratki period koji je prethodio donošenju odluka ne može biti opravdanje i ne može umanjiti odgovornost Općinskog suda za neopravdanu osmogodišnju neaktivnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud svojom neaktivnošću u najvećoj mjeri doprinio ukupnoj dužini postupka u apelantovom predmetu.
- 55.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u st. 48. i 49. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status od 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 24 godine, jedan mjesec i 26 dana, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 13 godina, osam mjeseci i 11 dana, kao i odgovornost Općinskog suda za potpunu neaktivnost u periodu od osam godina, šest mjeseci i 16 dana, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 56.Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
- 57.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.
- 58.Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao 13 godina, osam mjeseci i 11 dana, a na što je utjecala neaktivnost Općinskog suda u periodu od osam godina, šest mjeseci i 16 dana i u kojem dijelu postupak nije zadovoljio zahtjev za suđenje u razumnom roku, apelantu se određuje naknada u visini od 1.200,00 KM. S obzirom na sjedište Općinskog suda, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona.
VIII. Zaključak
- 59.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da se trajanje postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, dakle, 13 godina, osam mjeseci i 11 dana, može u potpunosti staviti na teret nadležnom redovnom sudu. Također, povreda se ogleda i u tome što taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 60.Na osnovu člana 16. st. 1, 3. i 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 61.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.