USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2289/07, rješavajući apelaciju Frane Doke i Senada Ćatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Frane Doke i Senada Ćatića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Kž-07-000 007 od 12. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj K.915866/05 od 18. jula 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Frane Doko iz Mostara i Senad Ćatić iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nenad Gvozdić, advokat iz Mostara, podnijeli su 9. augusta 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Kž-07-000 007 od 12. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K.915866/05 od 18. jula 2006. godine. Apelanti su 21. aprila 2008. godine dostavili Ustavnom sudu Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-Kžk-07-000 006 od 11. aprila 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Konjicu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 8. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. januara 2009. godine, Općinski sud 24. februara 2009. godine, a Tužilaštvo 18. februara 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 20. augusta 2009. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Tačkom I Presude Općinskog suda broj K.915866/05 od 18. jula 2006. godine apelanti su proglašeni krivim što su davaocu kredita dali neistinite i nepotpune podatke značajne za dobijanje kredita sa ciljem da sebi i drugom pribave kredit. Time su počinili krivično djelo obmane pri dobijanju kredita i drugih pogodnosti iz člana 268. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa im je sud na osnovu navedenog zakona, uz primjenu odredaba člana 62. KZFBiH i člana 300. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), izrekao uvjetnu osudu kojom se apelantima utvrđuje kazna zatvora od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od godinu dana od dana pravosnažnosti ove presude ne počine novo krivično djelo. Tačkom II presude apelanti su na osnovu člana 299. stav 1. tačka c) ZKPFBiH oslobođeni optužbe da su kao službena lica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja pribavljali sebi i drugima korist i pričinili drugom štetu, čime bi radnjama iz podtačaka a), b), c), d) i e), bliže opisanim kao u izreci presude, počinili produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Tač. III i IV presude apelant Senad Ćatić je, na osnovu člana 299. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, oslobođen optužbe da je kao službeno lice Federacije BiH s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist podnošenjem lažnih obračuna doveo u zabludu ovlašteno lice da učini nezakonitu radnju, čime bi radnjama iz podtačaka a) i b) počinio produženo krivično djelo prevare u službi iz člana 385. stav 1. KZFBiH, i da je s ciljem da sebi pribavi imovinsku korist protivpravno zadržao tuđu pokretnu stvar male vrijednosti koja mu je povjerena, čime bi počinio krivično djelo utaje iz člana 290. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
- 7.Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, nalaza vještaka, iskaza svjedoka, izvršenog uvida u materijalne dokaze Odjeljenja Sudske policije, te analizom izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da su apelanti izvršili krivično djelo obmane pri dobijanju kredita i drugih pogodnosti iz člana 268. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Na osnovu navedenog zakona uz primjenu odredaba KZFBiH i ZKPFBiH izrečena im je uvjetna osuda, kojom se utvrđuje kazna zatvora od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od godinu dana od dana pravosnažnosti ove presude ne počine novo krivično djelo. Analizom izvedenih dokaza prvostepeni sud je tačkom II (podtačke a, b, c, d i e) presude na osnovu člana 299. stav 1. tačka c) ZKPFBiH apelante oslobodio optužbe da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, a tačkom III (podtačke a i b) i tačkom IV presude apelant Senad Ćatić je, također, oslobođen optužbe da bi počinio krivično djelo prevare u službi iz člana 385. stav 1. KZFBiH i krivično djelo utaje iz člana 290. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Općinski sud je tačkom I presude utvrdio da je apelant Frane Doko, kao odgovorno lice u Odjeljenju Sudske policije, sa ciljem da za drugog pribavi kredit davaocu kredita "Union banci" Sarajevo PJ Konjic ovjerio neistinite podatke o imovinskom stanju tražioca kredita, apelanta Senada Ćatića, a da je apelant Senad Ćatić ovakve neistinite i nepotpune podatke koji su značajni za dobijanje kredita dostavio banci. Na osnovu toga banka mu je odobrila kredit od 5.000,00 KM iako, u smislu člana 138. Zakona o izvršnom postupku, tako nešto nije mogao ostvariti s obzirom na ranije kreditno zaduženje koje je u tom momentu ograničilo u potpunosti njegovu kreditnu sposobnost. Dosljedno tome, ovaj sud je utvrdio da su apelanti Frane Doko, kao prvi jemac na prethodno podignutom kreditu apelanta Senada Ćatića kod "Raiffeisen Bank", i Senad Ćatić, kao korisnik kredita, znali navedeno i da je jasno da je kod njih postojala svijest o preduzetim radnjama i posljedicama, te njenom htijenju, na osnovu čega je ovaj sud zaključio da su krivično djelo počinili sa umišljajem, za što ih je proglasio krivim. Međutim, pri donošenju odluke o sankciji ovaj sud je imao u vidu niz olakšavajućih okolnosti koje su se stekle kod apelanata, a to je da je kredit vraćen u potpunosti, da nije došlo do štetnih posljedica usljed ovih radnji niti po davaoca kredita, niti po jemca, da ranije nisu osuđivani, da su hranioci porodica. Zbog toga je sud našao razloge da primijeni član 62. KZFBiH, kao i zbog toga što sud smatra da će se i samom prijetnjom izvršenja krivične sankcije u potpunosti postići svrha kažnjavanja.
- 8.Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Kž-07-000 007 od 12. jula 2007. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanata izjavljenu u odnosu na tačku I Presude Općinskog suda broj K-915866/05 od 18. jula 2006. godine, kojom su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je istom presudom uvažio žalbu Tužilaštva izjavljenu u odnosu na tačku II (sa podtačkama a, b, c, d i e) prvostepene presude, kojom su apelanti oslobođeni optužbe za izvršenje krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, i presudu je u ovom dijelu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Žalbenim vijećem. Ovom presudom, također, utvrđeno je da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena u odnosu na tačku III (sa podtačkama a i b) i tačku IV, kojima je apelant Senad Ćatić oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo prevare u službi iz člana 385. stav 1. i krivično djelo utaje iz člana 290. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
- 9.Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da prvostepena presuda u odnosu na tačku I sadrži detaljne i jasne razloge o postojanju svijesti i htijenja apelanata da preduzmu inkriminirane radnje koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Žalbeno vijeće ovog suda je, u smislu člana 323. ZKP FBiH, također ispitalo prvostepenu presudu u odnosu na izrečenu krivičnu sankciju i zaključilo da je ona odmjerena u skladu sa odredbama koje imaju utjecaj na izbor i vrstu sankcije i da je visina kazne pravilno utvrđena u okviru postavljenog uvjeta. Zbog toga je sud žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na tačku I presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvenstveno ističu da se osporene odluke sudova zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, apelanti navode da je prvostepenom presudom postupak okončan oslobađajućom presudom, osim za krivično djelo iz člana 268. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH - obmana pri odobravanju kredita. Za ovo krivično djelo, kako navode, nije bilo krivične prijave, a kao posljedica navodno počinjenog krivičnog djela je da je jemcima bila upućena opomena za uplatu duga i zateznih kamata zbog kašnjenja u redovnoj otplati kredita apelanta Ćatića. Smatraju da je ovakva konstrukcija činjeničnog opisa ukazivala na to da se radilo o formalističkom "traženju dlake u jajetu", jer samo zbog ovog djela Tužilaštvo nikada ne bi podnijelo optužnicu. Odbrana apelanata kao prilog žalbi dostavila je dva dokumenta, potvrdu o visini stvarnih primanja apelanta Ćatića i službenu informaciju banke kojom se tvrdi da nikakve obmane nije bilo prilikom odobravanja kredita. Apelanti ističu da su na javnoj sjednici Vijeća povodom razmatranja žalbe naveli razloge zbog kojih te dokumente nisu mogli predstaviti na glavnom pretresu, da je smisao bio u tome da se radilo o vrlo vjerodostojnim dokazima, kao i da je osnovno pravilo ZKP da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koje drugostepeni sud može prihvatiti ako uvaži opravdanje zašto se nisu ti dokazi predstavili prilikom prvostepenog postupka, a tek kao odstupanje od pravila je mogućnost da neće uzeti u obzir ove dokaze. Međutim, u presudi kojom se njihova žalba odbija nema ni riječi o tome u smislu "nepobijanja opravdanog objašnjenja zašto su tek naknadno predstavljeni novi dokazi", a što predstavlja kršenje njihovih prava na fer i pravično suđenje. Prema tome, apelanti tvrde da drugostepeni sud nije smio odbiti nove dokaze, niti ih proglasiti nerelevantnim, jer podatak o stvarnoj visini primanja ne može biti nerelevantna činjenica ako se odlučuje o tome da li je konkretan matematički iznos istinit ili nije. Nepotpunost presude drugostepenog suda ogleda se i u činjenici što sud nijednom riječju nije ocijenio član 25. KZFBiH (beznačajno djelo) iako je to bio žalbeni navod, pa je jasno da ga Žalbeno vijeće Kantonalnog suda nije ni razmatralo, što je nedopustivo. Također, smatraju da im je u postupku pred drugostepenim sudom narušeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, jer im je onemogućeno pravo na odbranu, čija je posljedica donošenje nepravedne odluke kojom je njihova žalba odbijena. Isto tako, apelanti se žale da se u radu Vijeća pokazao kao pristran sudija izvjestilac, koji nije na ispravan način prezentirao ostalim članovima Vijeća stanje spisa i, umjesto da striktno provjeri navode žalbe u pogledu novih dokaza ili novih činjenica, on je tražio mogućnost da se cijeli sud izuzme iz daljnjeg rada. Pristranost sudije izvjestioca se vidi i u činjenici da uopće nije konstatirao da je javni dio sjednice održan u odsustvu uredno obaviještenog tužioca. Apelanti su 21. aprila 2008. godine dopunili apelaciju Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Kžk-07-000 006 od 11. februara 2008. godine kojom su pravosnažno oslobođeni optužbi da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Pri tome su naveli da, budući da su u ovom krivičnom postupku predmetnom presudom oslobođeni optužbe da su počinili navedeno krivično djelo i da se radi o istom postupku zbog koga je podnesena apelacija, smatraju da Ustavni sud ovu presudu treba razmatrati prilikom odlučivanja o apelaciji. Apelanti, također, navode da je iz ove presude lahko zaključiti da se radilo o "promašenoj optužnici" i da ova presuda potvrđuje osnovanost navoda apelacije.
b) Odgovori na apelaciju
- 11.Kantonalni sud osporava navode iz apelacije, ističući da je postupak u konkretnom predmetu u cijelosti proveden na način kojim nisu prekršena ustavna prava apelanata. Smatra da su navodi apelanata da je ovaj sud počinio "brojne povrede odredaba postupka ......" paušalni, jer apelanti ne iznose argumente u pogledu konkretizacije svojih navoda. Također, smatra da su neosnovani navodi apelanata u dijelu koji se odnosi na nepravilno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na krivično djelo iz člana 268. stav 1. KZFBiH. Kantonalni sud smatra da je u svojoj presudi dao odgovore na sve žalbene navode apelanata. U odnosu na izvedene dokaze ističe da presuda ovog suda sadrži dovoljno jasna obrazloženja, budući da je način ocjene dokaza o odlučnim činjenicama propisan zakonom i da su u osporenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
- 12.Općinski sud smatra da se navodima iz apelacije osporava dio presude Kantonalnog suda od 12. jula 2007. godine, te pošto prvostepeni sud u toku postupka nije raspolagao dokazima koji su bili na raspolaganju drugostepenom sudu, ne može se izjasniti o njihovoj relevantnosti i pravilnosti donošenja odluke tog suda, kao ni o navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje.
- 13.Tužilaštvo je, također, osporilo navode iz apelacije, jer ocjenjuje da je Kantonalni sud osporenu presudu donio u skladu sa zakonom, te stoga smatra da je ona pravilna. Također, Tužilaštvo navodi da je Kantonalni sud, donoseći osporenu presudu, pravilno primijenio odredbe ZKPFBiH bez povrede Evropske konvencije u pogledu jednakosti strana u postupku, slobodne ocjene dokaza i sadržaja žalbe. Na osnovu izloženog, Tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
- 14.U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 268.
Obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti
(1) Ko s ciljem da za sebe ili drugog pribavi kredit, ulagačka sredstva, subvencije ili kakvu drugu pogodnost davaocu kredita ili licu nadležnom za odobravanje pogodnosti d" neistinite ili nepotpune podatke o imovinskom stanju ili druge podatke značajne za dobijanje kredita ili druge pogodnosti kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
- 15.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305.
Sadržaj presude
Š...Ć
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim ili nedokazanim, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza i iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati direktno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo ili krivična odgovornost optuženog i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 332.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja
(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.
(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 070-0-Kž-07-000 007 od 12. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 20.Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 21.
- d)da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.
- 22.Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanata koji je okončan osporenom presudom, kojom su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Dakle, ishod predmetnog postupka imao je odlučujući značaj za utvrđivanje osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravilan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 23.Apelanti se žale na procesne i materijalne povrede, odnosno osporavaju da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. To što je drugostepeni sud odbio zahtjev apelanata za izvođenje novih dokaza, saslušanje svjedoka o okolnosti da banka prilikom odobravanja kredita nije obmanuta, kao i odbijanje naknadno predlaganih novih dokaza, prema njihovom mišljenju, imalo je kao posljedicu donošenje nepravedne odluke. Stoga, apelanti smatraju da im je uskraćeno pravo na ravnopravnost u postupku i, s tim u vezi, pravo na odbranu, jer je njihova žalba odbijena. Također, ističu prigovor o pristranosti sudije izvjestioca zato što nije, kako navode, na ispravan način prezentirao ostalim članovima Vijeća stanje spisa, što je tražio mogućnost da se cijeli sud izuzme iz daljnjeg rada, kao i što uopće nije konstatirao da je javni dio sjednice održan u odsustvu uredno obaviještenog tužioca.
- 24.Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 25.Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda prema kojoj je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju reguliraju domaći zakoni i da, kao opće pravilo, važi da su domaći sudovi ti koji procjenjuju dokaze koji su im prezentirani. Zadatak Evropskog i Ustavnog suda, prema Evropskoj konvenciji, nije da odlučuju da li su izjave svjedoka bile prihvatljive u smislu dokaza, nego da utvrde da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, idem.).
- 26.Razmatrajući navode apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom krivičnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, redovni sudovi utvrdili da su apelanti sa ciljem da za sebe ili drugog pribave kredit davaocu kredita dali neistinite i nepotpune podatke značajne za dobijanje kredita, čime su počinili krivično djelo obmane pri dobijanju kredita. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivnim pravnim propisima. Nesporno je da su apelanti imali uvida u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje osporavaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjima redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će činjenice prihvatiti kao dokazane, a koje ne. Uvidom u obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da su sudovi, utvrđujući činjenično stanje, izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom cijelog postupka aktivno učestvovali i koristili pravo žalbe na prvostepenu presudu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u svojoj presudi istakao da su apelanti imali mogućnost tokom prvostepenog postupka da izvode dokaze koji treba da im idu u prilog i da žalbom nisu dokazali da te dokaze nisu mogli predlagati na glavnom pretresu. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud izveo brojne dokaze i da su ih apelanti mogli, ako su smatrali da se radi o ključnom i odlučujućem dokazu, predlagati na glavnom pretresu. Osim toga, uvidom u obrazloženje osporene presude proizlazi da je Vijeće tog suda ocijenilo predložene dokaze i zaključilo da se radi o nerelevantnim činjenicama i dokazima, te da je prvostepeni sud pravilno izveo dokaze kada je utvrdio i inkriminirao davanje neistinitih podataka značajnih za dobijanje kredita, da su primanja korisnika kredita veća u odnosu na stvarna, i zbog neistinitih podataka da nema administrativnih zabrana prema ranije odobrenom kreditu. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi, postupajući upravo u skladu sa članom 15. ZKPFBiH, ocjenjujući svaki pojedini dokaz i, ocjenjujući ga zajedno sa ostalim provedenim dokazima, zaključili da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete. U takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, budući da su redovni sudovi razmotrili i apelantovu odbranu i ocijenili je u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dali razloge zašto apelantova odbrana i dokazi na kojima se ona zasniva, pogotovo iskaz svjedoka B.E., nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelacije, sudovi u svojim odlukama dali jasno obrazloženje zašto su odbili izvođenje novih dokaza koje su apelanti predlagali. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje kako su to apelanti naveli.
- 27.Apelanti navode da nisu imali pravično suđenje, jer je Kantonalni sud odbio da ocijeni predložene dokaze, te da je takvim postupanjem suda povrijeđena ravnopravnost strana u postupku i da im je onemogućeno pravo na odbranu, jer je njihova žalba odbijena. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom. U pravilu, zadatak redovnih sudova je da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, a takav zahtjev se u konkretnom predmetu odnosio na predlaganje novih dokaza i na izvođenje novih dokaza saslušanjem svjedoka B.E. o okolnosti da banka nije bila obmanuta. Pri tome je konstatirano da se radi o nerelevantnim činjenicama koje nisu mogle dovesti u sumnju stav ovog suda da je prvostepeni sud pravilno odlučio da su apelanti tokom prvostepenog postupka imali mogućnost da predoče dokaze za koje smatraju da treba da im idu u prilog i da žalbom nisu dokazali da ti dokazi nisu mogli biti predlagani na glavnom pretresu. U tom smislu Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da je apelantima na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, odnosno da izvode svoje dokaze i ispituju dokaze suprotne strane. Ustavni sud smatra da su sudovi dali zadovoljavajuće razloge zašto su odbili prijedlog apelanata da se saslušaju određeni svjedoci, te da takva njihova odluka nije dovela u pitanje princip ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.d) Evropske konvencije.
- 28.U vezi sa navodima apelanata u dijelu koji se odnosi na pristranost sudije izvjestioca, Ustavni sud naglašava da se nepristranost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti sudije. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sudija uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristranost sudije. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristran. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da postupajući sudija, prilikom odlučivanja o osnovanosti žalbe apelanata u postupku pred vijećem Kantonalnog suda, nije bio nepristran. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani i da ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.
VIII. Zaključak
- 29.Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada se apelanti žale da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a pri tome Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, nije prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3.d) Evropske konvencije, budući da je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu a apelant nije bio onemogućen da ispita sve dokaze Tužilaštva uz poštivanje principa kontradiktornosti ili izvede i predlaže svoje dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke. Osim toga, nije prekršen princip pristranosti sudije izvjestioca u postupku kada u spisu predmeta nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da postupajući sudija nije bio nepristran.
- 30.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.