USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 814/07, rješavajući apelaciju Darka Paranosa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija Darka Paranosa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa odlučivanjem u razumnom roku. Također, utvrđuje se i povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Odjeljenju za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Grada Banja Luka da po hitnom postupku donese odluku povodom apelantovog zahtjeva podnesenog radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, odnosno radi utvrđivanja trajnog i nesmetanog korištenja stana u Banjoj Luci, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Odjeljenju za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Grada Banja Luka da, u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Darko Paranos (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv upravnih organa i sudova zbog nedonošenja odluke u njegovom predmetu i neizvršenja Odluke Ustavnog suda broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Apelant je ranije podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine. Ustavni sud je donio Odluku broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 43/04. Ustavni sud je utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ustavni sud je ukinuo presudu Vrhovnog suda i naredio da se po hitnom postupku donese nova odluka u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
- 3.Apelant je podnio apelaciju 16. januara 2007. godine. Ustavni sud je 5. januara 2009. godine pozvao apelanta da precizira i dopuni apelaciju. Apelant je 26. januara 2009. godine Ustavnom sudu dostavio preciziranu i dopunjenu apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Odjeljenja za komunalne i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) zatraženo je 16. aprila 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 5.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. maja 2009. godine, a Odjeljenje 30. aprila 2009. godine. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 24. septembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije, dostavljene dokumentacije i činjenica utvrđenih u Odluci Ustavnog suda broj U 160/03 od 23. jula 2004. godine mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Apelant je 19. februara 1997. godine u nadležnim organima pokrenuo upravni postupak radi prijenosa stanarskog prava sa umrlog nosioca stanarskog prava (apelantovog djeda) na sebe i radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. U postupku povodom apelantovog zahtjeva Vrhovni sud je donio Presudu broj U-11/02 od 2. jula 2003. godine. Tom presudom je konačno i pravosnažno utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na prijenos stanarskog prava jer se unuk u momentu smrti nosioca stanarskog prava, prema u to vrijeme važećim propisima, nije smatrao članom porodičnog domaćinstva djeda i bake (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske, "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93).
- 9.Ustavni sud je donio Odluku broj U 163/06 od 23. jula 2004. godine, te je utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud je ukinuo presudu Vrhovnog suda i naredio da se po hitnom postupku donese nova odluka u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.
- 10.Vrhovni sud je donio Presudu broj U-1226/04 od 24. novembra 2004. godine kojom je ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio ovom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud utvrdio da je apelant pokrenuo upravni postupak u vrijeme kada je ukinuta odredba da se unuk ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva djeda i bake, te su unuci ponovo obuhvaćeni u članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je naveo da se, s obzirom na utvrđene okolnosti (zajednicu života apelanta sa bakom i djedom), u apelantovom slučaju treba primijeniti član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
- 11.Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 01-372-830/2001 od 4. aprila 2005. godine. Ministarstvo je tim rješenjem poništilo rješenje Odjeljenja od 19. jula 2001. godine i spis vratilo prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.
- 12.Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 05-372-635/2000 od 14. novembra 2005. godine. Rješenjem je utvrđeno da apelant nema pravo da nastavi sa korištenjem stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Apelant je izjavio žalbu protiv ovog rješenja.
- 13.Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 01-372-830/2001 od 17. marta 2006. godine kojim je poništilo rješenje Odjeljenja od 14. novembra 2005. godine i utvrdilo da apelant ima pravo da nastavi sa korištenjem stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Protiv rješenja Ministarstva N.B. i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske su pokrenuli upravni spor.
- 14.Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 011-0-U-06-000 337 od 22. februara 2007. godine kojom je tužbu usvojio, osporeni akt poništio i predmet vratio drugostepenom organu na ponovni postupak.
- 15.Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 01-372-830/03 od 25. aprila 2007. godine kojim je žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja od 14. novembra 2005. godine usvojena, rješenje od 14. novembra 2005. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
- 16.Protiv rješenja Ministarstva od 25. aprila 2007. godine N.B. i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske su pokrenuli upravni spor. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-U-07-000 481 od 14. februara 2008. godine kojom je tužbe odbio kao neosnovane. N.B. i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 14. februara 2008. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 113 od 6. marta 2009. godine odbio zahtjev kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelant se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da nadležni organi namjerno opstruiraju odluku Ustavnog suda i postupak stalno vraćaju na početak. Apelant ističe da su on i njegova porodica "ostavljeni na ulici i uz nalog da im se stan vrati u posjed". Apelant se žali na to da je stan u međuvremenu prodat zbog nezakonitog postupanja upravnih organa i suda.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je postupio u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 160/03. Nakon toga, upravni organi su, u skladu sa odlukom Vrhovnog suda, poništili svoja rješenja i predmet je vraćen na ponovni postupak. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 19.Odjeljenje je u odgovoru na apelaciju navelo da nisu prekršena prava koja apelant navodi i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak zbog dužine trajanja postupka. Također, Odjeljenje je navelo da apelant nije stanovao u predmetnom stanu pa nije povrijeđeno ni pravo na imovinu.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o općem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02 i 87/07) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Pri vođenju postupka i rješavanju u upravnim stvarima organi su dužni da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica, niti suprotno javnom interesu.
Š...Ć
Član 7.
Kada organi rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa pojedinaca, pravnih lica i drugih stranaka.
Član 14.
Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Š...Ć
Član 230.
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi utjecala na rješenje stvari, ili da je dispozitiv osporenog rješenja nejasan ili je protivrječan obrazloženju, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo preko prvostepenog organa ili kojeg drugog zamoljenog organa, a ti organi dužni su da postupe po traženju drugostepenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na osnovu činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.
(2) Ako drugostepeni organ nađe da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju, drugostepeni organ je dužan svojim rješenjem da ukaže prvostepenom organu u kojem pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i bez odgađanja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.
Član 231.
(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu kojeg se rješava stvar, da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje, a posebno ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po drugostepenom rješenju ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem da poništi prvostepeno rješenje i sam riješi stvar.
(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da je rješenje pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da se cilj zbog kojeg je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima povoljnijim za stranku, izmijenit će prvostepeno rješenje u tom smislu.
- 21.Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 109/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Kada sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
VI. Dopustivost
- 22.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 23.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 24.Apelant se žali na to da mu je ponašanjem nadležnih organa i sudova povrijeđeno pravo na dom, jer odlučivanje o njegovom predmetu traje nerazumno dugo. Dalje, ističe da ni uz odluku Ustavnog suda predmet nije konačno riješen, već se postupak stalno vraća na početak, pa je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva.
- 25.U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant se žali na to da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije, također, proizlazi da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da nadležni organi ne donose odluku o njegovom zahtjevu.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 29.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 29.
VII.1. Relevantni principi
- 30.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na Bosni i Hercegovini je da svoj pravni sistem organizira tako da njezini sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 206-A, str. 10. i 11, stav 19). Ustavni sud naglašava da svako nepotrebno odugovlačenje praktično lišava pojedinca njegovih prava čime se dovode u pitanje efikasnost pravnog sistema i pravna sigurnost pojedinaca.
- 31.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
VII.1.a) Period koji se uzima u obzir
- 32.Predmetni postupak pokrenut je u februaru 1997. godine. Nakon Odluke Ustavnog suda broj U 160/03 apelantov predmet se rješava više od pet godina. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva traje 12 godina i osam mjeseci.
VII.1.b) Složenost predmeta
- 33.Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj U 160/03 utvrdio da se radi o apelantovom domu, te da je potrebno donijeti odluku u vezi sa utvrđenom povredom. Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.
VII.1.c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 34.U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je pokrenut povodom apelantovog zahtjeva u kojem je tvrdio da je bio član porodičnog domaćinstva svog djeda (nosioca stanarskog prava) i da je živio u predmetnom stanu. Apelant traži da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i da mu se omogući trajno i nesmetano korištenje stana. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u Odluci broj U 160/03 utvrdio da sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, te je naložio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je nakon Odluke broj U 160/03 ponovo pokrenut postupak povodom apelantovog zahtjeva.
- 35.Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, moraju se uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje preko pet godina i nije okončan ni nakon što je Ustavni sud donio Odluku broj U 160/03.
- 36.Ustavni sud primjećuje da su nakon Odluke Ustavnog suda broj U 160/03 upravni organi i sud donijeli osam odluka, a da je postupak još uvijek u toku pred prvostepenim organom (prema posljednjim informacijama koje Ustavni sud ima) i da nije odlučeno o apelantovom zahtjevu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je predmet četiri puta vraćen sa višeg na niži organ. Ustavni sud primjećuje da, iako su propisani zakonski rokovi u kojima nadležni organi odlučuju u upravnom postupku i sporu, u konkretnom slučaju odlučivanje traje duže.
- 37.Ustavni sud smatra da odugovlačenju postupka najviše doprinosi činjenica da se predmet stalno vraća, kao i činjenica da i uz jasna uputstva viših organa niži organi u ponovnim postupcima ne slijede dobijene instrukcije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da stalno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred nadležnim organima i redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena. Naime, svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
- 38.Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih organa i sudova. Također, smatra da se period odlučivanja u postupku povodom apelantovog zahtjeva radi ostvarivanja prava na dom koji traje pet godina i tri mjeseca (od donošenja Odluke broj U 160/03), odnosno više od 12 godina od podnošenja zahtjeva (još uvijek nije okončan), ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 39.Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio nerazumnoj dužini postupka.
- 40.S obzirom na činjenicu da postupak povodom apelantovog zahtjeva radi ostvarivanja prava na dom, koje mu je priznato Odlukom broj U 160/03, traje više od pet godina i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim upravnim organima i sudovima, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
- 41.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
- 42.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 43.U vezi sa kršenjem prava na dom, apelant se žali na to da zbog neodlučivanja nadležnih organa i stalnog vraćanja predmeta nije u mogućnosti da ostvari svoje pravo na dom.
- 44.Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u Odluci broj U 160/03 utvrdio da se radi o apelantovom domu.
- 45.U vezi sa pitanjem da li je bilo miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj bitna svrha člana 8. Evropske konvencije, odnosno da se pojedinci zaštite od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, ne znači samo "puku obavezu države da se suzdrži od takvog miješanja: uz ovu negativnu obavezu, mogu postojati i pozitivne obaveze, svojstvene djelotvornom poštivanju apelantovih prava zaštićenih ovim članom" (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01; Botta protiv Italije, presuda od 24. februara 1998. godine, Izvještaji 1998-I).
- 46.S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoj stav izražen u Odluci broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 45/06) u kojoj je razmatrao apelantove navode o tome da mu je povrijeđeno pravo na dom jer donošenje i neizvršenje prvostepenog rješenja u postupku radi povrata stana apelantu traje nerazumno dugo. U predmetu broj AP 1070/05 Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog nerazumne dužine trajanja postupka i zaključio da, osim toga, postoji i povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu tog prava Ustavni sud vidi u situaciji kada apelant nije u mogućnosti u dugom vremenskom periodu uživati u svome pravu na dom zato što nadležne vlasti nisu ispunile pozitivne obaveze koje imaju prema članu 8. Evropske konvencije, a s ciljem djelotvornog poštivanja apelantovih prava iz navedenog člana.
- 47.Imajući u vidu praksu Evropskog suda, kao i zaključak Ustavnog suda u predmetu broj AP 1070/05, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom predmetu može primijeniti isti princip, odnosno ispitati da li su javne vlasti, postupajući povodom apelantovog zahtjeva, u periodu koji ne predstavlja "razuman rok" iz člana 6. Evropske konvencije, prekršile i svoju pozitivnu obavezu iz člana 8. Evropske konvencije.
- 48.S obzirom na zaključak Ustavnog suda da se radi o apelantovom domu, kao i na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, za što su odgovorni nadležni organi i sudovi, a koje traje duže od pet godina, Ustavni sud smatra da je ovakvo postupanje nadležnih organa i sudova stvorilo ili barem omogućilo situaciju u kojoj je apelant u dugom vremenskom periodu, odnosno duže od pet godina od donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 160/03, spriječen uživati u svome domu.
- 49.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nadležni upravni organi i sudovi nisu ispunili svoju pozitivnu obavezu prema članu 8. Evropske konvencije, odnosno nisu apelantu osigurali poštivanje njegovog doma. Stoga, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 42.
VIII. Zaključak
- 50.Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, odnosno u postupku u kojem duže od pet godina nije donesena konačna odluka i u kojem se predmet stalno vraća sa višeg na niži organ, uslijed čega apelant ne može da realizira svoje pravo na stan, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno i apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 51.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 52.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.