USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1048/14, rješavajući apelaciju Ifete Aganović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tač. a) i b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Silve Belegić-Perčinlić, Velida Buraka, Gorana Dujića, Suade Kahrić, Ajde Kurić, Nedeljke Ramljak-Mađar, Raseme Šerbo-Orman, Dubravke Piplice, Lazarele Porić, Hitke Sadiković, Jasne Sofović, Zdenke Vidović i Miralema Živkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 46 0 P 008391 12 Rev od 3. decembra 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 008391 10 Gž od 9. novembra 2011. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ifete Aganović, Halise Bašagić, Alme Islamović, Ivana Matišića, Indire Pašić-Balić, Samire Semiz, Jasmine Tahirović, Josipa Topića, Azera Ulemića, Selme Voloder-Kadrić i Milice Vukić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 008391 10 Gž od 9. novembra 2011. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Ifeta Aganović, Halisa Bašagić, Alma Islamović, Ivan Matišić, Indira Pašić-Balić, Samira Semiz, Jasmina Tahirović, Josip Topić, Azer Ulemić, Selma Voloder-Kadrić, Milica Vukić, Silva Belegić-Perčinlić, Velid Burak, Goran Dujić, Suada Kahrić, Ajda Kurić, Nedeljka Ramljak-Mađar, Rasema Šerbo-Orman, Dubravka Piplica, Lazarela Porić, Hitka Sadiković, Jasna Sofović, Zdenka Vidović i Miralem Živković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnika, koje zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnijeli su 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 008391 12 Rev od 3. decembra 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 008391 10 Gž od 9. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva u Vitezu (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 11. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. novembra 2015. godine, a Kantonalni sud 27. novembra 2015. godine, dok Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezan Srednjobosanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime neisplaćenih naknada za topli obrok, prijevoz, jubilarne nagrade i dežurstvo za periode precizirane u presudi isplati ukupan iznos od 316.153,27 KM prema specifikaciji za svakog apelanta posebno navedenoj u presudi sa zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose počev od 23. decembra 2008. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.745,90 KM sa zakonskom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su apelanti zaposlenici Općinskog suda u Travniku, na radnim mjestima sudija, dodatnih sudija i stručnih saradnika i da im u periodu od 1. januara 2006. godine pa do 31. oktobra 2008. godine, odnosno u periodu preciziranom za svakog apelanta posebno (a koji je u okviru navedenog razdoblja) nisu isplaćivane naknade za topli obrok, jubilarne nagrade, prijevoz i dežurstva. S tim u vezi je navedeno da pitanja navedenih naknada nisu bila regulirana posebnim propisima, niti posebno zabranjena ili isključena, tako da taj sud smatra da apelanti imaju pravo na navedene naknade, i to shodno odredbama člana 17. (topli obrok), člana 22. (prijevoz), člana 8. (prekovremeni rad), koje su propisane Općim kolektivnim ugovorom iz 2000. godine i članom 12. alineja 1, te čl. 17. i 18. Općeg kolektivnog ugovora koji je obavezujući, kako je to propisano članom 2. za sve poslodavce organa uprave, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte. Navedeno je i da je nedostatak pravnih propisa moguće prevazići aktima tuženog koji se odnose na ostale službenike i namještenike tuženog u vezi sa isplatama, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
- 6.Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 46 0 P 008391 10 Gž od 9. novembra 2011. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata kao neosnovani. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da u prvostepenom postupku nije bila sporna činjenica da su apelanti u utuženim periodima obavljali funkcije sudija, odnosno stručnih saradnika u Općinskom sudu u Travniku, te da nije bila sporna ni činjenica da tuženi apelantima u tom periodu nije isplaćivao naknade za ishranu u toku rada, za prijevoz na posao i s posla, za dežurstvo i jubilarne nagrade. Tuženi je osporavao ove navode ističući da ne postoji pravni osnov na temelju kojeg bi bio obavezan da apelantima kao nosiocima sudijske funkcije isplaćuje ove naknade. Prvostepeni sud je pravilno, prema mišljenju Kantonalnog suda, zaključio da je članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 63/03, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona) izmijenjen član 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH, tako da sudija, odnosno tužilac ima pravo na naknadu otpremnine pri odlasku u penziju, regres za godišnji odmor i jubilarnu nagradu iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi da sudija, odnosno tužilac od dana stupanja na snagu tog zakona nema pravo na naknadu za ishranu u toku rada, odnosno naknadu za prijevoz na posao i sa posla, kao i da je spomenuta izmjena Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH stupila na snagu 17. decembra 2003. godine.
- 7.Dalje je navedeno da je Ustavni sud Federacije BiH, odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti spomenutog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, donio Presudu pod brojem U 3/04 od 1. juna 2004. godine kojom je utvrdio da ovaj zakon nije u skladu sa Ustavom Federacije BiH u dijelu koji se odnosi na sudije sudova Federacije BiH, ali je, istovremeno, u stavu 2. iste presude utvrdio da se navedeni zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", pa kako je navedena presuda Ustavnog suda Federacije BiH objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 35/04, to se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, spomenuti zakon na osnovu kojeg sudijama pripada naknada za ishranu u toku rada, odnosno prijevoz na posao i sa posla može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", tj. do 3. januara 2005. godine.
- 8.Prema obrazloženju, Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 72/05, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), koji je donio Visoki predstavnik, te koji je usvojio i Parlament Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 22/09), koji se primjenjuje od 1. januara 2006. godine, propisano je da sudije i tužioci za svoj rad imaju pravo na plaću, plaćeni godišnji odmor i odsustva za zadovoljavanje vjerskih potreba, plaćena odsustva, naknade prilikom odlaska u penziju, zdravstveno i penzijsko osiguranje, naknade za putne troškove edukacije, te naknade za upućivanje na rad u drugi sud. Prvostepeni sud, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je zaključio da citiranim zakonskim odredbama nisu propisane predmetne naknade koje apelanti u konkretnom slučaju potražuju, ali da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelantima, i pored navedenih zakonskih određenja, dosudio naknade prijevoza na posao i sa posla, naknade za ishranu u toku rada, naknade za dežurstvo u službi i jubilarne nagrade u utuženom periodu na šta osnovano, prema mišljenju tog suda, ukazuju žalbeni navodi tuženog. Ovo iz razloga, kako je obrazloženo, što su plaće i druge naknade koje pripadaju sudijama u predmetnom periodu (od 1. januara 2006. godine do 31. oktobra 2008. godine) regulirane Zakonom o plaćama, kao lex specialis propisom, tako da se ne mogu prihvatiti navodi prvostepenog suda, dati na petoj, šestoj i sedmoj strani obrazloženja prvostepene presude, da sudije ostvaruju pravo na naknade koje nisu propisane spomenutim zakonom prema općim propisima, odnosno prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH iz 2005. godine, te Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji iz 2000. godine s obzirom na to da sudije nisu zaposlenici iz člana 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, niti su oni službenici da bi se primijenio Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
- 9.Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 46 0 P 008391 12 Rev od 3. decembra 2013. godine u stavu 1. reviziju apelanata Ifete Aganović, Halise Bašagić, Alme Islamović, Ivana Matišića, Indire Pašić-Balić, Samire Semiz, Jasmine Tahirović, Josipa Topića, Azera Ulemića, Selme Voloder-Kadrić i Milice Vukić odbacio kao nedopuštene, a u stavu 2. revizije apelanata Silve Belegić-Perčinlić, Velida Buraka, Gorana Dujića, Suade Kahrić, Ajde Kurić, Nedeljke Ramljak-Mađar, Raseme Šerbo-Orman, Dubravke Piplice, Lazarele Porić, Hitke Sadiković, Jasne Sofović, Zdenke Vidović i Miralema Živkovića odbio kao neosnovane, dok je stavom 3. dopunu revizije u odnosu na sve apelante odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju je navedeno da su apelanti navedeni u 1. stavu izreke ove presude formalni suparničari (član 36. stav 1. u vezi sa članom 365. ZPP), pa se dopustivost revizije ocjenjuje s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude svakog od pojedinih suparničara, a ne po njihovom zbroju. Visina pobijanog dijela drugostepene presude za te apelante, kako je naveo Vrhovni sud, ne prelazi 10.000,00 KM, što znači da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopustivosti revizije u smislu člana 237. stav 2. ZPP, nije ostvaren, pa, stoga, u odnosu na njih revizija iz ovog zakonskog osnova nije dozvoljena. Prema ocjeni ovog suda, nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz stava 3. člana 237. ZPP, jer izuzetno odlučivanje o reviziji ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Zbog navedenih razloga, ovaj sud je reviziju apelanata iz stava 1. presude ocijenio nedopuštenom i primjenom člana 247. ZPP je odbacio.
- 10.Vrhovni sud je, dalje, u odnosu na revizije apelanata navedenih u stavu 2. izreke te presude naveo da je drugostepeni sud, i prema ocjeni ovog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na Zakon o plaćama i zaključio da je u konkretnom slučaju taj zakon lex specialis u odnosu na druge propise, te da se isključivo prema tom zakonu odlučuje o pravu na naknade koje apelanti potražuju u ovom sporu. Zakon o plaćama, kako je naveo taj sud, ne sadrži niti jednu odredbu kojom je regulirano pravo sudija i tužilaca na naknade koje su predmet spora, te da to što apelanti smatraju da odredbama ovog zakona nije isključeno pravo sudija na predmetne naknade, ne znači istovremeno da im to pravo i pripada. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, odredbe Zakona o plaćama ne upućuju na primjenu drugih propisa, kao što je to bilo za vrijeme važenja Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH iz 2000. godine. Naime, Zakonom iz 2000. godine je bilo propisano da sudije imaju prava i na naknade predmetnog spora, ali nije bila propisana visina, da bi se odredbe kojim se ta prava utvrđuju mogle primijeniti. Zbog toga je, kako je obrazloženo, u odlukama Ustavnog suda BiH broj AP 1615/06 od 28. oktobra 2008. godine i broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, na koje se apelanti pozivaju, odlučeno da u obzir dolazi primjena drugih propisa (za određivanje visine naknada) s napomenom da su se u tim konkretnim predmetima zahtjevi odnosili na potraživanje plaća za juni i juli 2000. godine i potraživanje naknade za regres za period od 2000. do 2003. godine. Dakle, ove situacije, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu identične sa konkretnim predmetom, jer je važećim Zakonom o plaćama isključeno pravo sudija na predmetne naknade. Odredbom člana 17. Zakona o plaćama, kojom je propisano da odredbe sadržane u drugim zakonima, propisima ili odlukama Federacije BiH koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona prestaju da važe danom stupanja na snagu ovog zakonskog propisa, direktno je isključena primjena propisa na koje se apelanti pozivaju i na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev. Stoga je, prema mišljenju tog suda, neosnovano pozivanje apelanata i na navedene odluke Ustavnog suda BiH, odnosno druge propise prema kojima bi sudijama pripadalo pravo na naknade koje potražuju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da su navedene presude donesene na njihovu štetu, jer je nesporno da su kolektivnim ugovorima predviđene isplata i naknada koje apelanti potražuju od tuženog. Navode da je, zbog toga, pravilna presuda prvostepenog suda kojom su im te naknade bile dosuđene a čemu u korist govore i odluke Ustavnog suda BiH br. AP 1615/06 i AP 2587/05.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Vrhovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
- 13.Kantonalni sud je naveo da su navodi neosnovani, te da apelaciju treba odbiti, jer u postupku nije bilo kršenja prava apelanata zagarantiranih Ustavom i drugim aktima.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 72/05) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Naknada prilikom odlaska u penziju
Sudije i tužioci imaju pravo na jednu osnovnu mjesečnu plaću kao naknadu prilikom odlaska u penziju, kao što je to propisano u članu 2. odnosno 3 ovog Zakona.
Član 14.
Naknada za putne troškove
Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog Zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda odnosno tužilaštva.
Član 15.
Naknada za troškove edukacije
Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za troškove nastale u toku edukacije u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda odnosno tužilaštva.
Član 16.
Naknada za upućivanje u drugi sud sa ili bez pristanka sudije
U slučajevima upućivanja sudije da vrši dužnost sudije u drugom sudu u skladu sa članom 50. ili 51. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, taj sudija ima pravo na naknadu za troškove u skladu sa odredbama koje donese Visoko sudsko i tužilačko vijeće u saradnji sa Ministarstvom pravde Federacije BiH.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Dopustivost apelacije u vezi sa apelantima u odnosu na koje je revizija odbijena
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u odnosu na ove apelante je Presuda Vrhovnog suda broj 46 0 P 008391 12 Rev od 3. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. januara 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na navedene apelante ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost apelacije u vezi sa apelantima u odnosu na koje je revizija odbačena
- 19.Ustavni sud podsjeća da je, kao što je već rečeno, u odnosu na poimenično navedene apelante Vrhovni sud Presudom broj 46 0 P 008391 12 Rev od 3. decembra 2013. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa od 10.000,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u ovakvim slučajevima konačna odluka po kojoj Ustavni sud utvrđuje dopustivost apelacije posljednja odluka kojom je odlučeno o meritumu predmeta. U konkretnom slučaju, u odnosu na apelante kojima je predmetnom presudom Vrhovnog suda revizija odbačena, konačna odluka je Presuda Kantonalnog suda broj 46 0 P 008391 10 Gž od 9. novembra 2011. godine.
- 20.S tim u vezi, ispitujući dopustivost apelacije u odnosu na ovu odluku, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
- 21.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
- 1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 1)
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- c)protekao je rok za podnošenje apelacije;
- 23.S obzirom na to da su predmetnu presudu navedeni apelanti primili 29. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2014. godine, tj. nakon proteka roka od 60 dana, koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na poimenično navedene apelante podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu.
- 23.
VII. Meritum
- 24.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 25.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 26.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 27.Predmetni postupak se odnosi na postupak po tužbi apelanata za naknadu potraživanja na ime toplog obroka, jubilarnih nagrada, dežurstava i prijevoza, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u ovom predmetu.
- 28.Apelanti, dakle, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 29.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 2656/09 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je rješavao pitanje prava apelanata na naknadu toplog obroka i prijevoza za period od 1. januara do 31. augusta 2005. godine, te navedene apelacije odbio kao neosnovane. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naglasio da je "presudom Ustavnog suda FBiH broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da je Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH ('Službene novine FBiH' br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u 'Službenim novinama FBiH' dopuni navedeni zakon poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom i da regulira prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na: naknadu troškova ishrane, naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla, naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima. Odbijen je zahtjev za utvrđivanje naknada za odvojeni život, za troškove selidbe i za jubilarnu nagradu. Određeno je da, u slučaju da Parlament FBiH ne postupi po nalogu Ustavnog suda FBiH i u ostavljenom roku ne izvrši dopunu navedenog zakona, pravo na navedene naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika će biti rješavano shodnom primjenom propisa kojim su uređene naknade izabranih zvaničnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije Bosne i Hercegovine, pravobranilaca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca-stražara u kazneno-popravnim zavodima FBiH. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmetni zahtjev za utvrđivanje ustavnosti navedenog zakona podnio Kantonalni sud u Tuzli. Ustavni sud FBiH je naveo da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, jer su njegovim stupanjem na snagu te odredbe, kao suprotne Zakonu o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, prestale da važe. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH ne može biti osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada pred redovnim sudovima".
- 26.
30. U odluci je, također, navedeno da je Parlament FBiH, radi izvršenja Presude broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine, donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, koji je objavljen u "Službenim novinama FBiH" broj 55 od 17. jula 2013. godine. Propisano je da navedeni zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama FBiH". Međutim, navedeni zakon nema retroaktivno djejstvo, već djeluje ex nunc.
- 31.S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da su apelanti podnijeli tužbeni zahtjev za naknadu potraživanja na ime toplog obroka, jubilarnih nagrada, dežurstava i prijevoza za period od 1. januara 2006. godine do 31. oktobra 2008. godine. Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanata pozivajući se na Zakon o plaćama koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, a prema kojem apelanti nemaju pravo na naknadu za topli obrok, jubilarne nagrade, dežurstva i prijevoz za utuženi period. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi u osporenim presudama osvrnuli i na navedenu Odluku Ustavnog suda FBiH broj U 3/04 od 1. juna 2004. godine kojom je utvrđeno da navedeni zakon nije saglasan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
- 32.Dalje, Ustavni sud podsjeća da je, nakon Odluke Ustavnog suda FBiH broj U 3/04 od 1. juna 2004. godine, navedeni sud, kako je navedeno i u Odluci broj AP 2656/09, donio Odluku broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrdio da je neustavan navedeni Zakon o plaćama u dijelu koji se odnosi i na naknade troškova ishrane i troškova prijevoza sudija, tužilaca i stručnih saradnika. U svojoj odluci Ustavni sud FBiH je ukazao na to da su se odredbe o naknadama koje su bile propisane Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH mogle primjenjivati samo do donošenja Zakona o plaćama koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine. Prema mišljenju Ustavnog suda FBiH izraženom u navedenoj presudi, navedeno znači da Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji ne može biti osnov za dosuđivanje bilo kakvih naknada pred redovnim sudovima.
- 33.Ustavni sud je u Odluci broj AP 2656/09, dalje, naveo da je, radi izvršenja odluke Ustavnog suda FBiH, Parlament FBiH donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama koji je stupio na snagu 18. jula 2013. godine. Odredbama člana 6a. i 6b. navedenog zakona propisane su naknade za ishranu i prijevoz nosiocima navedenih funkcija. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 2656/09, također, podsjetio da se, u suštini, istim ustavnopravnim pitanjem bavio u svojoj Odluci broj U 7/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, navedenu odluku Ustavni sud je donio povodom zahtjeva Suda Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07). Ustavni sud je ustanovio da navedeni zakon nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života.
- 34.Ustavni sud je, s tim u vezi, u Odluci broj AP 2656/09 zaključio da, pošto su apelanti u tom predmetu zahtijevali naknade za period od 1. januara do 31. oktobra 2005. godine u kojem zakonom nije bila predviđena isplata tih naknada, nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata.
- 35.S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se i u konkretnom slučaju sve navedene odluke koje bi išle u prilog apelantima odnose na vrijeme nakon perioda, odnosno prije perioda za koji apelanti traže navedene naknade (kao što je bio slučaj i u predmetu broj AP 2656/09), pa se, stoga, Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje navedeno u njegovoj Odluci broj AP 2656/09. Pri tome Ustavni sud još jednom upućuje na odredbe navedenog Zakona o plaćama citirane u prethodnim tačkama ove odluke iz kojih jasno proizlazi da naknade koje su apelanti potraživali nisu bile predviđene tim zakonom, a da izmjene tog zakona koje je donijelo zakonodavno tijelo i kojima su ove naknade predviđene ne djeluju retroaktivno, nego od dana donošenja izmjena Zakona.
- 36.Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u njihovom donošenju s obzirom na to da su redovni sudovi (Kantonalni sud i Vrhovni sud) dali jasna obrazloženja za svoje zaključke zbog čega apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova ishrane, jubilarne nagrade, dežurstva i prijevoza za utuženi period. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa stavovima usvojenim u Odluci broj AP 2656/09.
- 37.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te da apelantima nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 38.Apelanti smatraju da im je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti kršenje ovog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani, te da nije bilo kršenja prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 39.Nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata, te kada su za svoje odlučenje dali jasne i argumentirane razloge.
- 40.Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
- 41.Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.