USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2785/14, rješavajući apelaciju "Instela" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija "Instela" d.o.o. Bijeljina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 007456 13 Rev 3 od 20. marta 2014. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1."Instel" d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bijeljini, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." iz Tuzle, podnio je 14. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 007456 13 Rev 3 od 20. marta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), te od zakonskog zastupnika tuženih Općine Bijeljina i Mjesne zajednice Dvorovi (u daljnjem tekstu: Općina, odnosno Mjesna zajednica, a zajedno tužene) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i zakonski zastupnik tuženih su odgovor na apelaciju dostavili 7, odnosno 12. decembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
- 5.Tužene (Općina i Mjesna zajednica) su na osnovu Zakona o postupku nabavke roba, usluga i ustupanja radova raspisale oglas za izbor najboljeg ponuđača za izgradnju vodovodne mreže u naselju Bakračić-Gajevi u Dvorovima. Apelant je izabran za najboljeg ponuđača nakon čega su 22. aprila 2003. godine apelant, s jedne strane, i Mjesna zajednica i "grupa građana" naselja Bakračić-Gajevi, s druge strane, zaključili ugovor (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim se apelant obavezao da oglašene radove izvede za cijenu od 189.553,22 KM, nakon čega je glavni ugovor dopunjavan aneksima o proširenju mreže (124.216,24 KM) i aneksima za naknadno ugovorene radove (37.910,00 KM). Osim navedenih ugovora, apelant je zaključio posebne ugovore sa Općinom, kako je to propisano odredbama spornog ugovora, kojima je regulirano plaćanje jednog dijela cijene ugovorenih i naknadnih radova u ukupnom iznosu od 68.239,00 KM saglasno ustanovljenom paritetu i iznosima učešća suinvestitora iz spornog ugovora. Nakon što je apelant izvršio svoje obaveze po zaključenom ugovoru i aneksima, a Općina svoje obaveze u cijelosti izmirila, apelant je 29. decembra 2005. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv Općine i Mjesne zajednice radi isplate duga u iznosu od 93.825,31 KM koji se odnosio na neplaćeni dio obaveze Mjesne zajednice.
- 6.Tokom postupka redovni sudovi su tuženoj Mjesnoj zajednici priznali svojstvo stranke u postupku jer je iz Statuta tužene Općine proizašlo da Mjesna zajednica ima svojstvo pravnog lica, odnosno da može biti nosilac prava i obaveza u pravnom prometu. Tim pitanjem se detaljno bavio Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u Presudi broj 59 0 Ps 007456 13 Pž 2 od 22. februara 2013. godine, Okružni sud u Bijeljini u Presudi broj 012-0-Pž-07-000 264 od 23. aprila 2008. godine, te Vrhovni sud u Rješenju broj 59 0 Ps 007456 10 Rev 2 od 8. novembra 2012. godine. Naime, Vrhovni sud je citiranim rješenjem ukinuo procesno rješenje Višeg privrednog suda kojim je bila osporena stranačka sposobnost tužene Mjesne zajednice, vrativši predmet tom sudu na ponovno odlučivanje. Apelant je sve navedene odluke priložio uz apelaciju.
Osporene presude
- 7.Nakon što je predmet pravomoćno okončan u odnosu na tuženu Općinu odbijanjem tužbenog zahtjeva, a u odnosu na tuženu Mjesnu zajednicu predmet u više navrata vraćen na ponovni postupak, Viši privredni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, Presudom broj 59 0 Ps 007456 13 Pž 2 od 22. februara 2013. godine žalbu tužene Mjesne zajednice uvažio i prvostepenu presudu Osnovnog suda broj Ps-503/05 od 27. jula 2007. godine preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se Mjesna zajednica obaveže na isplatu duga u iznosu od 93.825,31 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
- 8.Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih razloga Viši privredni sud je u sjednici vijeća, drugačijom ocjenom isprava i dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, utvrdio drugačije činjenično stanje zaključivši da su žalbeni navodi osnovani. U tom pravcu je naglašeno da je pažljivom analizom spornog ugovora utvrđeno da su sporni ugovor zaključili kao investitori Mjesna zajednica i građani naselja Bakračić-Gajevi, koje zastupa Dragiša Sekula, s jedne strane, te apelant, kao izvođač, s druge strane, a da je predmet ugovora izvođenje radova na vodovodnoj mreži u naselju Bakračić-Gajevi. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 2. spornog ugovora dogovoren način i uvjeti plaćanja, i to na način da će "investitor" platiti izvođaču obavezu koja proizlazi iz cijene radova tako da će Općina izvršiti plaćanje u iznosu od 30%, a 70% građani naselja Bakračić-Gajevi. Nadalje je iz ugovora proizašlo da su ugovor potpisali za investitora predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Siniša Marjanović i predsjednik Građanskog odbora Dragiša Sekula.
- 9.Analizom navedenih odredaba ugovora Viši privredni sud je zaključio da tužena Mjesna zajednica nema obavezu plaćanja cijene radova, već da ovu obavezu, pored Općine, imaju i građani Bakračić-Gajeva, iz čega slijedi da tužena Mjesna zajednica u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari, pa je primjenom odredaba člana 229. stav (1) tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
- 10.Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 007456 13 Rev 3 od 20. marta 2014. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio sve iznesene apelantove prigovore, te je u tom pravcu naveo da je osporena presuda donesena nakon brižljive ocjene dokaza, svakog posebno i svih zajedno, te da obrazloženje presude nije u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Nasuprot drugačijem stavu revizije, kako je naveo Vrhovni sud, činjenica da su u spornom ugovoru na strani investitora označeni tužena Mjesna zajednica i građani naselja Bakračić-Gajevi nema za posljedicu da je Mjesna zajednica pasivno legitimirana u predmetnom sporu. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, tumačeći odredbu člana 2. spornog ugovora, u smislu člana 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s pravom zaključio da su kao dužnici novčane obaveze iz tog ugovora Općina sa 30% i građani naselja Bakračić-Gajevi sa 70%. Shodno tome, kako je istakao Vrhovni sud, iako je članom 8. tačka 6. spornog ugovora propisano da je jedna od obaveza investitora prenošenje finansijskih sredstava, tom odredbom je propisano i da će se prenos finansijskih sredstava izvršiti u skladu sa članom 2. Ugovora koja obavezuje "građane naselja", tako da Mjesna zajednica nema obavezu prenošenja finansijskih sredstava, bez obzira što je i ona označena kao investitor.
- 11.Nadalje je istaknuto da je proizvoljan navod iznesen u reviziji da je na strani investitora jedini određeni subjekt u spornom ugovoru zapravo tužena Mjesna zajednica, a nikako "neodređena grupa građana" jer je navedenoj grupi građana svojstvo ugovorne strane dao sam apelant, te priznao Dragišu Sekulu kao njihovog predstavnika, što znači da se grupa građana sastoji od određenog broja fizičkih lica s poslovnom i pravnom sposobnošću koji mogu biti nosioci prava i obaveza u pravnom prometu. Pozivanje revizije na navod iz izvoda otvorenih stavki od 24. augusta 2005. godine, prema ocjeni Vrhovnog suda, nema ni značaj, niti sadržaj izjave o preuzimanju duga, a niti je njime izmijenjen sporni ugovor kojim je utvrđeno ko je dužnik. Prema tome, Vrhovni sud je naglasio da time što je Mjesna zajednica, kao strana ugovornica, potpisala spomenuti izvod iz otvorenih stavki ne znači da je stupila na mjesto dužnika.
- 12.Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je zaključio da prema predmetnom ugovoru i njegovim aneksima tužena Mjesna zajednica, iako ugovorna strana, nema obavezu da plati predmetni dug u smislu člana 262. stav 1. ZOO jer nema svojstvo dužnika.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda kojom je potvrđen stav Višeg privrednog suda o nedostatku pasivne legitimacije na strani tužene Mjesne zajednice povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud). U iscrpnoj apelaciji apelant, između ostalog, hronološki interpretira tok postupka, s posebnim osvrtom na stavove Osnovnog i Okružnog suda koji su utvrdili da je tužena Mjesna zajednica pasivno legitimirana u predmetnom postupku. Za razliku od tih sudova Vrhovni sud, odnosno Viši privredni sud su zauzeli gotovo identičan stav da tužena Mjesna zajednica, iako ugovorna strana, nije pasivno legitimirana da apelantu isplati dug po osnovu spornog ugovora. U tom pravcu apelant ističe da se radi o različitim pravnim stavovima četiri suda različitog nivoa odlučivanja. Apelant je, također, izrazio sumnju, a što je u posljednje vrijeme postalo pravilo, da redovni sudovi u Republici Srpskoj, posebno Vrhovni sud, gotovo u pravilu, donosi presude u kojima pruža apsolutnu zaštitu državnim firmama, entitetu RS, općinama i javnim preduzećima i da to postaje toliko prepoznatljivo da se skoro više i ne isplati "tužovati" i bilo šta tražiti od tih kategorija tuženih. Prema apelantovoj ocjeni, osporena presuda je klasičan primjer jedne arbitrarne odluke koja ne uvažava materijalno pravo i pravo stranaka na fer i ravnopravan postupak.
- 14.Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv je stav Vrhovnog suda da tužena Mjesna zajednica zapravo jeste investitor jer je u ugovoru tako i označena, jeste potpisala ugovor, provela postupak javnih nabavki, koja se apelantu predstavila kao ugovorna strana, ali nije dužna da isplati dug, već je to dužna učiniti "neodređena grupa građana" te mjesne zajednice koju zastupa njihov predstavnik Dragiša Sekula. Apelant se ne slaže sa stavovima Vrhovnog suda iznesenim u osporenoj odluci ni u jednom segmentu, te smatra da je obrazloženje proizvoljno. Apelant posebno ukazuje na proizvoljan stav Vrhovnog suda koji "neodređenoj grupi građana", koja nije ni identificirana, daje stranačku sposobnost. Pri tome, Vrhovni sud ne objašnjava ko su članovi te grupe, na koga se od njih odnosi sporni ugovor, ko je od neodređene grupe građana prihvatio prava i obaveze iz spornog ugovora, ko će od njih, kako i na koji način isplatiti dug, kome će se apelant obratiti za isplatu duga i po kom osnovu, te posebno ističe da prilikom sklapanja ugovora nije dogovoreno da će apelant isplatu tražiti pojedinačno od svakog građanina. Prema apelantovoj ocjeni, Vrhovni sud je proizvoljno protumačio odredbe spornog ugovora (član 99. ZOO) jer je Vrhovni sud trebao primijeniti i odredbu člana 100. ZOO, te uzeti u obzir osnovna načela obligaciono-pravnih odnosa koja propisuje čl. 12, 13, 21. i sl. Da je Mjesna zajednica pasivno legitimirana u predmetnom postupku (u najmanju ruku solidarno, kao ugovorna strana) vidljivo je iz potvrde koju je tužena izdala apelantu u kojoj je naveden iznos duga, a istog dana kada je potvrda izdata tužena je sa apelantom potpisala izvod otvorenih stavki u kojem je još jedanput usaglašena visina duga. Apelant je u prilogu apelacije dostavio sporni ugovor, njegove anekse i izvod otvorenih stavki od 24. augusta 2005. godine. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje apelantovog prava na pravično suđenje i shodno tome ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje u skladu s pravom na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni navodi neosnovani jer taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo, te je sudio u razumnom roku, pa je shodno tome predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 16.Zakonski zastupnik tužene Mjesne zajednice je naveo da je apelacija neosnovana jer osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 17.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Ravnopravnost strana
Član 11.
Strane u obligacionom odnosu su ravnopravne.
Načelo savesnosti i poštenja
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Primena dobrih poslovnih običaja
Član 21. stav (1)
(1) Učesnici u obligacionim odnosima dužni su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima.
TUMAČENJE UGOVORA
Primena odredaba i tumačenje spornih odredaba
Član 99.
(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.
(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Nejasne odredbe u posebnim slučajevima
Član 100.
U slučaju kad je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.
OPŠTA DEJSTVA UGOVORA
I. STVARANJE OBAVEZA ZA UGOVARAČE
Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sledbenicima
Član 148. stav (1).
(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja
Član 262.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
VI. Dopustivost
- 18.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 19.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 20.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 007456 13 Rev 3 od 20. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 22.Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 24.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
- 25.Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju se radilo o parničnom postupku u okviru kojeg su se raspravljala pitanja proistekla iz ugovornog odnosa parničnih stranaka, pa Ustavni sud smatra da apelant u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni prava, što je u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporene odluke koja uz to ne sadrži ni obrazloženje koje zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje.
- 27.U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
- 28.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
- 29.U vezi s prigovorima koji se odnose na to da osporena presuda Vrhovnog suda ne sadrži relevantno obrazloženje Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 30.Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku tuženoj Mjesnoj zajednici priznali svojstvo stranke u postupku jer je iz akata tužene Općine proizašlo da Mjesna zajednica ima svojstvo pravnog lica, odnosno da može biti nosilac prava i obaveza u pravnom prometu. Polazeći od te činjenice, koju ni Vrhovni sud nije doveo u sumnju, Ustavni sud zapaža da sporno pitanje koje se tokom postupka pojavilo jeste pitanje stvarne legitimacije tužene Mjesne zajednice prema kojoj je tužbeni zahtjev bio usmjeren. Ustavni sud podsjeća da je stvarna legitimacija pitanje materijalnog prava i označava materijalno-pravnu vezu koja postoji između parničnih stranaka. Prema stavu Vrhovnog suda, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, takva veza između parničnih stranaka u konkretnom slučaju ne postoji.
- 31.Ustavni sud zapaža da su Viši privredni sud, a zatim i Vrhovni sud, tumačeći odredbu člana 2. spornog ugovora, u smislu člana 99. stav 1. ZOO, došli do zaključka suprotnog od nižestepenih sudova da, iako je tužena Mjesna zajednica u ulozi investitora zaključila sporni ugovor i njegove anekse, ona nije pasivno legitimirana da apelantu kao izvođaču radova, koji je u cijelosti ispunio obaveze iz spornog ugovora i njegovih aneksa, izmiri dio duga jer tužena Mjesna zajednica nije dužnik, već su to "građani naselja" Bakračić-Gajevi. Prema shvaćanju Vrhovnog suda tužbeni zahtjev je stoga trebao biti usmjeren prema građanima naselja Bakračić-Gajevi. Ustavni sud nadalje zapaža da Vrhovni sud, iako je prihvatio da se odredbom člana 8. tačka 6. spornog ugovora tužena Mjesna zajednica, koja je u ugovoru označena kao "investitor", obavezala na prenošenje finansijskih sredstava, nije prihvatio da je tužena Mjesna zajednica pasivno legitimirana shodno spornom ugovoru, dovodeći citiranu odredbu ponovo u kontekst sa članom 2. spornog ugovora kojim je propisan način i uvjeti plaćanja. Naime, citiranom odredbom je propisano da će plaćanje obaveza izvođaču radova "platiti investitor", kako slijedi: 30% Skupština općine Bijeljina - u iznosu od 56.866,00 KM i 70% "građani naselja" Bakračić-Gajevi - u iznosu od 132.687,22. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da je tužena Općina zaključila posebne ugovore sa apelantom na osnovu kojih je sve obaveze prema apelantu izmirila.
- 32.U takvim okolnostima postavlja se pitanje zašto i građani naselja Bakračić-Gajevi, kao dužnici i stvarno legitimirani u predmetnom slučaju prema shvaćanju Vrhovnog suda, nisu zaključili poseban ugovor sa apelantom kao izvođačem radova, odnosno postavlja se pitanje kakva je uloga Mjesne zajednice u spornom ugovoru i njegovim aneksima, koja je u ugovoru označena kao "investitor", ako se na nju ne odnosi niti jedna odredba iz spornog ugovora i njegovih aneksa, pa čak ni one odredbe koje jasno ukazuju na obaveze tužene Mjesne zajednice u vezi s prenosom finansijskih sredstava (član 8. spornog ugovora kojima su propisane obaveze "investitora"). Prema ocjeni Ustavnog suda, ovo pitanje je od strane Vrhovnog sud ostalo nerazjašnjeno, posebno uzme li se obzir odredba člana 148. stav (1) ZOO koja propisuje da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
- 33.Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud neosnovanost tužbenog zahtjeva zasnovao na odredbi člana 2. spornog ugovora koju je protumačio, u smislu člana 99. stav 1. ZOO-a, doslovno kako ona glasi, smatrajući je nespornom. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, okolnosti konkretnog slučaja, činjenica da je tužena Mjesna zajednica zaključila sporni ugovor u kojem je označena kao "investitor", da je spornim ugovorom obavezana na prenos finansijskih sredstava i da je apelantu izdala izvod iz otvorenih stavki o visini duga, nalagala je primjenu stava 2. člana 99. ZOO prilikom tumačenja relevantnih odredaba spornog ugovora. Naime, citiranom odredbom je propisano da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava. Dakle, Ustavni sud podsjeća da se kod tumačenja ugovora sud ne ograničava samo na objašnjavanje riječi i izraza u ugovoru koji su korišteni u tekstualnom dijelu, kako je to učinio Vrhovni sud prilikom tumačenja ugovora u konkretnom slučaju, već ispituje i zajedničku namjeru stranaka tako da se ugovor mora razumjeti na način koji odgovara poštenju i savjesnosti u pravnom prometu. Prema ocjeni Ustavnog suda, o pravnoj volji ugovornih strana nije se moglo raspravljati dok se prethodno ne utvrde okolnosti koje su pratile zaključenje spornog ugovora i njegovih aneksa da bi se sporno pitanje koje proizlazi iz ugovora moglo razriješiti onako kako to odgovara poštenju u pravnom prometu, a sve navedeno je u konkretnom slučaju izostalo. Suprotno navedenom, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u konkretnom slučaju ograničio samo na doslovno tumačenje sadržaja člana 2. spornog ugovora u smislu člana 99. stav 1. ZOO.
- 34.Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud odredbe člana 99. ZOO proizvoljno primijenio na apelantovu štetu jer prilikom odlučenja nije uzeo u obzir stav 2. citiranog člana budući da su okolnosti konkretnog slučaja to nalagale, pri čemu je ostalo neobrazloženo kako Mjesna zajednica, kao ugovorna strana, "investitor" i potpisnica ugovora, koja je konačno apelantu izdala potvrdu o visini duga nije, u smislu člana 148. stav (1) ZOO, na sebe preuzela obaveze iz spornog ugovora.
- 35.Ustavni sud prihvaća obrazloženje Vrhovnog suda da je apelant "grupi građana" naselja Bakračić-Gajevi dao svojstvo ugovorne strane činjenicom da je sporni ugovor, pored ovlaštenog predstavnika tužene Mjesne zajednice, potpisao i ovlašteni predstavnik "grupe građana" naselja Bakračić-Gajevi. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja to se ne može staviti na teret apelantu na način kako je to Vrhovni sud obrazložio u osporenoj presudi, imajući u vidu sve prethodno izneseno u kontekstu ukazanih propusta Vrhovnog suda.
- 36.Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da obrazloženje presude Vrhovnog suda ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 24.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, i to relevantne odredbe ZOO o tumačenju ugovora, kada je odredbu spornog ugovora protumačio doslovno kako ona glasi, bez prethodne analize spornog ugovora i utvrđenja zajedničke namjere ugovornih strana pri sklapanju ugovora, te bez poštovanja osnovnih načela obligaciono-pravnih odnosa, jer su okolnosti konkretnog slučaja to nalagale.
- 38.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.