USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4408/14, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. juna 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 116523 13 Gž od 22. augusta 2014. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 116523 13 Gž od 22. augusta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 116523 11 P od 21. januara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragana Jerinića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 15. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Okružni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 28. decembra 2016. godine. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Odlučujući o tužbi tužitelja protiv apelantice u svojstvu tužene, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 116523 11 P od 21. januara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev i apelantica obavezana da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete, zbog povrijeđenog ugleda izvršenog prilogom emitiranim na Televiziji, u emisiji Dnevnik 3, 8. februara 2011. godine, isplati iznos od 2.500,00 KM uz troškove parničnog postupka u roku od 30 dana. Preko dosuđenog iznosa tužiteljev zahtjev je odbijen.
- 6.Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj u tužbi od 12. aprila 2011. godine naveo da je apelantica u emisiji Dnevnik 3 od 8. februara 2011. godine objavila prilog u kome je tužitelj prikazan u kadru dok je spiker čitao saopćenje Upravnog odbora FTV koje glasi: "…nositelji ovih napada su stranke i novinari koji su upravo u vrijeme rata bili sijači mržnje na tadašnjim ratnim nacionalističkim medijima, a neki su bili izravni inspiratori ratnih zločina i bratoubilaštva." Tužitelj je iznio u tužbi tvrdnju da mu je na navedeni način, saopćenjem iznesenim u apelanticinom prilogu (u daljnjem tekstu: sporno saopćenje), uz prikazivanje njegove fotografije u krupnom planu, povrijeđen ugled, zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete.
- 7.Apelantica je osporila tužbu i postavljeni zahtjev istakavši da sporno saopćenje predstavlja stav poslovodstva koji prema sadržaju predstavlja vrijednosni sud i odnosi se na neodređeni krug lica i da nije usmjeren na ličnost tužitelja. Apelantica je osporila tužitelju pravo na naknadu štete, jer je on javna ličnost (novinar), te je stoga dužan da trpi izražavanje koje može da uvrijedi ili šokira. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, tužitelj je, prema apelanticinom mišljenju, prema članu 8. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), trebalo da preduzme mjere da ublaži štetu, što obuhvata zahtjev za objavljivanje ispravke, a u konkretnom slučaju to nije učinio.
- 8.Osnovni sud je na ročištu za glavnu raspravu izveo dokaze čitanjem akta "Nezavisnih novina" od 7. marta 2011. godine, čitanjem novinskog članka "Nezavisnih novina" od 10. februara 2011. godine, konkretno naslova "Istraga i sukob zbog spominjanja FTV-a", saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke i saslušanjem svjedoka Nataše Krsman. Nakon ocjene dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev je djelomično usvojen zbog sljedećih razloga. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj zamjenik direktora "Nezavisnih novina", da je 7. marta 2011. godine u tom svojstvu učestvovao u emisiji "Tema dana" BHRT, koja se bavila temom medija sa akcentom na FTV, da je odmah zatim, 8. marta 2011. godine, u apelanticinoj emisiji objavljeno sporno saopćenje uz njegovu fotografiju u krupnom planu u kome je saopćeno da su gosti emisije, među kojima je bio i tužitelj, bili ratnohuškački novinari, sijači mržnje i novinari koji su inspirirali ratne zločine, da je od advokata kojeg je ovlastio zatražio pokretanje postupka protiv apelantice zbog spornog saopćenja koje ga je uvrijedilo i psihički potreslo, da se članak "Nezavisnih novina" od 10. februara 2011. godine odnosi na emisiju BHRT "Tema dana" u kojoj je gost, između ostalih, bio tužitelj, kao i reagiranje apelantice na predmetnu emisiju.
- 9.U konkretnoj pravnoj stvari među parničnim strankama je sporno da li je apelantica svojim saopćenjem oklevetala tužitelja i na taj način mu nanijela duševne bolove zbog povrede ugleda. S tim u vezi, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo sadržaj svih izvedenih dokaza koje je u konkretnom slučaju predlagao isključivo tužitelj, jer se apelantica nije odazivala na pozive za ročišta, niti je predlagala dokaze, na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg, prema ocjeni suda, proizlazi apelanticina odgovornost za naknadu nematerijalne štete zbog povrijeđenog ugleda tužitelja. Naime, iz iskaza tužitelja kao parnične stranke, osim nesporne činjenice da je bio gost emisije i da je sporno saopćenje navedenog sadržaja objavljeno u apelanticinom prilogu, utvrđeno je da u ratnom periodu tužitelj nije bio novinar, da se novinarstvom počeo baviti 1996. godine i da u tom periodu nije pisao tekstove koji bi mogli inspirirati ratne zločine. Također je utvrđeno da ga je u subjektivnom smislu sporno saopćenje uvrijedilo, šokiralo i psihički potreslo. Iz iskaza svjedoka Nataše Krsman, koja je gledala sporni prilog, utvrđeno je da je prilikom emitiranja i čitanja spornog saopćenja u jednom dijelu priloga bila tužiteljeva fotografija, upravo u trenutku kad su u saopćenju spominjani ratnohuškačke izjave i govor mržnje novinara iz Republike Srpske, da je saopćenje bilo napadačko i sa komentarima neprimjerenim medijskoj kući. Prema izjavi svjedoka, iz spornog saopćenja se mogao steći utisak da je tužitelj novinarsku karijeru započeo u vrijeme rata ratnohuškačkom retorikom i da je to nastavio raditi i dalje, kao i u vrijeme učešća u emisiji nakon koje je objavljen sporni prilog.
- 10.Imajući u vidu tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen na spornom saopćenju koje može imati elemente klevete, Osnovni sud je naveo sadržaj odredbe člana 5. ZZK kojom je propisano da svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu ako je štetu prouzrokovalo u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, a odgovorno je ako je iznošenje izražavanja učinjeno namjerno ili uslijed nepažnje. U vezi sa osnovanosti tužiteljevog zahtjeva, Osnovni sud je zaključio da apelanticino iznošenje saopćenja na opisani način, dakle saopćavajući da je neko bio sijač mržnje ili inspirator ratnih zločina uz istovremeno prikazivanje slike u kadru, predstavlja identifikaciju tužitelja trećim licima sa takvim licima iako pri tome nije navedeno njegovo ime. Sporno saopćenje, prema mišljenju suda, predstavlja iznošenje određenih činjenica koje pod uvjetom da nisu tačne predstavljaju klevetu u smislu člana 5. ZZK. Budući da je tužitelj u postupku dokazao da u vrijeme rata nije bio novinar, da se novinarstvom počeo baviti po okončanju rata i da, prema njegovom iskazu, nije pisao tekstove koji bi mogli biti inspiracija za bilo kakve zločine, te da apelantica, s druge strane, u postupku, osim odgovora na tužbu i tvrdnje da je u pitanju vrijednosni sud koji se odnosi na neodređeni krug lica, nije predlagala dokaze u pogledu eventualne istinitosti takve tvrdnje, Osnovni sud je zaključio da iznesene tvrdnje u spornom saopćenju imaju elemente klevete u smislu odredaba ZZK. S obzirom na to, zaključeno je da postoji apelanticina odgovornost za nanesenu štetu tužitelju koja se ogleda u povredi njegovog ugleda. Povreda ugleda, kao osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, utvrđena je na temelju iskaza tužitelja koji je tom prilikom potvrdio da je, zbog spornog saopćenja, bio šokiran, uvrijeđen i psihički potresen. Stoga je tužitelju prilikom odmjeravanja visine ove naknade dosuđeno 2.500,00 KM za štetu koju mu je povredom ugleda nanijela apelantica, a preko tog iznosa je njegov zahtjev odbijen, pri čemu je u obzir uzeta odredba člana 11. ZZK koja predviđa mjere na strani tužitelja za ublažavanje nastale štete u vidu zahtjeva za demanti, odnosno opoziv izjave koju tužitelj u konkretnom slučaju nije tražio.
- 11.Osnovni sud nije prihvatio apelanticine navode iz odgovora na tužbu prema kojim sporno saopćenje predstavlja vrijednosni sud i da se ne odnosi na tužitelja, već na neodređeni krug lica, budući da saopćenje u kojem se jasno navodi da su novinari (iz Republike Srpske) bili sijači mržnje u ratnim medijima i inspiratori zločina, pri čemu je u kadru prikazana slika tužitelja u krupnom planu, ne može predstavljati vrijednosne sudove, već iznošenje činjenica usmjereno na tužitelja, a ne na neodređeni krug lica.
- 12.Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 116523 13 Gž od 22. augusta 2014. godine kojom je apelanticina žalba odbijena i prvostepena presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio predmet spora i utvrđeno činjenično stanje na kome je prvostepeni sud utemeljio svoj pravni zaključak da sporno saopćenje, na način kako je to učinila apelantica, predstavlja iznošenje činjenica koje ima elemente klevete, jer je tužitelj dokazao da se u vrijeme rata nije bavio novinarstvom (već tek nakon rata), a apelantica u postupku nije izvela niti jedan dokaz u prilog svojim tvrdnjama iz spomenutog saopćenja. Stoga je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelju u konkretnoj situaciji povrijeđen ugled uslijed čega je bio šokiran, uvrijeđen i psihički potresen, slijedom čega je prvostepena presuda donesena na osnovu odredaba čl. 5. i 11. ZZK.
- 13.Apelantica je u žalbi, pobijajući prvostepenu presudu, istakla da je tužba preuranjena, da tužitelj nije dokazao da je pretrpio duševne bolove, da u spornom saopćenju nema elemenata klevete, već da je u pitanju vrijednosni sud, da je tužitelj javna ličnost i da je njegov rad izložen sudu javnosti, pa stoga mora trpjeti izražavanja koja nisu samo pohvalna, da se dobrovoljno stavio u javnu sferu i da je stoga dužan trpjeti kritike javnosti putem medija.
- 14.U pogledu neosnovanosti prigovora o preuranjenosti tužbe, Okružni sud je naveo da, prema članu 8. ZZK, tužitelj nije obavezan da prije podnošenja tužbe zatraži zahtjev za ispravku (demanti) i da na taj način ublaži štetu, već preduzima sve potrebne radnje, uključujući i tužbu, kako bi nastalu štetu ublažio, kako je u konkretnom slučaju tužitelj i postupio. Zatim je ponovljen sadržaj odredbe člana 5. ZZK na temelju koje je prvostepeni sud tužbeni zahtjev usvojio, te je nakon toga naveden i sadržaj odredbe člana 6. stav 1. ZZK kojom su propisani izuzeci od odgovornosti. U tom smislu je istaknuto da nema odgovornosti za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja, ili kada je to izražavanje, u suštini, istinito, ili ako je iznošenje ili pronošenje bilo razumno. Imajući u vidu utvrđenje prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju u spornom saopćenju iznesene informacije koje su prikladne za dokazivanje. Međutim, apelantica u toku postupka nije dokazala da se radi o istinitim informacijama, niti je izvodila dokaze na okolnost da su izneseni i objavljeni sadržaji istiniti, niti se odazvala na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu iako je bila uredno obaviještena. S druge strane, tužitelj je dokazao da u toku rata nije bio novinar i da sporno saopćenje ima elemente klevete iz člana 5. ZZK, te da se, stoga, u konkretnom slučaju ne radi o prihvatljivim ograničenjima slobode izražavanja apelantice ili prihvatljivim kritikama. Stoga su kao neosnovani ocijenjeni apelanticini žalbeni prigovori da u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata klevete, da se radi o vrijednosnom sudu i da je tužitelj javna ličnost, pa je dužan trpjeti izražavanja koja nisu samo pohvalna. S tim u vezi je Okružni sud naglasio da je tužitelj u vrijeme objavljivanja spornog saopćenja apelanticinog Upravnog odbora bio javna ličnost - novinar u "Nezavisnim novinama", da nije bio novinar za vrijeme rata u kojem kontekstu je u spornom saopćenju, uz fotografiju u krupnom planu, spomenut u vezi sa ratnohuškačkim novinarima koji su sijači mržnje i koji su inspirirali ratne zločine. S tim u vezi je potvrđena pravilnost prvostepene presude prema kojoj je apelanticinim iznošenjem neistinitog sadržaja nesporno povrijeđen ugled tužitelja, a trpljenje duševnih bolova uzrokovanih apelanticinim saopćenjem utvrđeno je na temelju provedenog dokaza saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke iz kog proizlazi da je bio šokiran, uvrijeđen i da ga je sporno saopćenje psihički potreslo. Osim toga, Okružni sud je naveo odredbe čl. 155, 199. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je zaštićeno pravo ličnosti, te je, s tim u vezi, napomenuto da sud, prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete i njene visine, vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome ta naknada služi, te da je, stoga, tužitelju dosuđena naknada za duševne bolove zbog povrede ugleda koja je odgovarajuća satisfakcija za pretrpljenu štetu i s njom je razmjerna. Prvostepena presuda je potvrđena primjenom odredbe člana 226. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica je ukazala da se nastanak štete, prema odredbama ZZK, ne pretpostavlja, kao što su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno ocijenili, već se, u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP, dokazuje u svakom pojedinačnom slučaju. Također se pozvala na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1203/05, naglasivši da se za nematerijalnu štetu, kao izvor obligacijskopravnog odnosa u smislu odredaba ZOO, traži da postoje dvije činjenice koje moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi. U tom slučaju kleveta bi bila uzrok štete, a duševni bolovi predstavljali bi posljedicu zbog povrede časti i ugleda. S tim u vezi, apelantica je ukazala na to da u toku postupka nije dokazano da je tužitelj, u smislu odredbe člana 200. ZOO, zaista pretrpio štetu, budući da svako lice različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Stoga se u sporovima za naknadu štete radi klevete, zbog specifičnosti instituta klevete, ne mogu ustanoviti objektivni kriteriji na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da pojedino izražavanje kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol, kao što su redovni sudovi učinili u konkretnom slučaju.
- 16.U vezi s kršenjem prava iz člana 10. Evropske konvencije, apelantica je navela da su osporene presude donesene suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koji je iskazao stav da su granice prihvatljivog kriticizma mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim nego o privatnim pojedincima. U tom smislu naglašeno je da su političari neizbježno i dobrovoljno izloženi nadzoru svake svoje riječi i djela od novinara, kao i šire publike, te da u tom smislu moraju pokazati veći stepen tolerancije (slučaj Lindgens, presuda od 8. jula 1986. godine). Ukazala je i na to da se član 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" i "ideje" koje su pozitivno prihvaćene i koje nisu uvredljive, ili koje se primaju s ravnodušnošću već, također, i na one koje "vrijeđaju" i "uznemiravaju" (presuda Evropskog suda od 7. decembra 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatra da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure, i da su redovni sudovi selektivnom ocjenom dokaza zanemarili apelanticine navode i stvarne činjenice.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, budući da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa nisu povrijeđena apelanticina prava na koja je apelacijom ukazala.
- 18.Osnovni sud je istakao da su navodi apelacije neosnovani, da je sud nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje iz kog jasno proizlazi da je apelantica emitiranjem sporne emisije (priloga) iznijela neistinite činjenice o tužitelju, a ne vrijednosne sudove, kako apelantica pogrešno smatra, te da to iznošenje nije bilo u javnom interesu (neopravdano).
- 19.Tužitelj je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije, jer se u obrazloženjima presuda koje su osporene apelacijom postojanje štete nije smatralo općepoznatom činjenicom, jer su duševni bolovi dokazani njegovim iskazom u svojstvu parnične stranke i iskazom svjedoka, te jer su bile u pitanju informacije prikladne za dokazivanje, a apelantica u postupku na te okolnosti nije izvela niti jedan jedini dokaz, niti se odazivala na bilo koje ročište. Tvrdnja da je on "ratnohuškački novinar... sijač mržnje i inspirator ratnih zločina i bratoubilaštva" predstavlja činjenični navod, a ne novinarski stav i mišljenje, što znači da je apelantica trebalo da dokaže istinitost te tvrdnje, jer se odnosila na njega budući da mu je fotografija u tom momentu prikazana u krupnom planu, a nebitno je što se istovremeno odnosila i na druge novinare. Smatra da su presude jasne i zakonite, te je predložio da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti dio
Član 1. stav 1. tačka a)
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
- a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5. stav 1.
Odgovornost za klevetu
Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
- a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
- b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
- v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Naknada štete
Član 11. stav 1.
(1) Obeštećenje se vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve preduzete mjere kako bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je osoba koja je načinila štetu stekla novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljen zbog štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot osobe koja je prouzrokovala štetu.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
- 21.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
- 22.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 116523 13 Gž od 22. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. septembra 2014. godine a apelacija je podnesena 10. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelantica osporava presude redovnih sudova ukazujući da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužiteljev zahtjev da mu apelantica nadoknadi nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informiranja - televizije.
- 28.Budući da se, dakle, suština apelanticinog zahtjeva odnosi na zaštitu "prava na slobodu izražavanja" i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) ili vrijednosnom sudu (mišljenju), odnosno da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelanticinog prava na slobodu izražavanja.
Pravo na slobodu izražavanja
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- h)Slobodu izražavanja.
- 30.Član 10. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
- 2.Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
- 30.
a) Opći principi
- 31.Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
- 32.Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se pri odlučivanju u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li činjenice predmeta ukazuju da je "izražavanje" obuhvaćeno članom 10. Evropske konvencije, da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje "neophodno u demokratskom društvu". S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je tekstom (izražavanjem) napadnuto da zaštiti svoju reputaciju koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
- 33.Kako su i Evropski sud i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinitost mišljenja ne zahtijeva se dokazivanje (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, tač. 75-76, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31). Ovaj stav je konstantno reafirmiran putem odluka Evropskog suda i Ustavnog suda s tim što je naročito ukazano da mediji ne smiju prekoračiti određene granice koje ulaze u opseg člana 8. Evropske konvencije, već da je njihova dužnost da pružaju i saopćavaju informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost medija da prenosi takve informacije i ideje već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).
- 34.Konačno, kako proizlazi iz prakse Evropskog suda, unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije malo je prostora za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kada su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kada su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)).
b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj
- 35.Dovodeći navedene opće principe u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta (na neke od njih se pozvala i apelantica), Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu ZZK i ZOO iz čega proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelantice zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u apelanticino pravo na slobodu izražavanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
- 36.Ustavni sud, dalje, imajući u vidu princip proporcionalnosti, treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da je u konkretnom slučaju apelantica prouzrokovala štetu tužitelju. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu", potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Za Ustavni sud se sa tog aspekta postavlja pitanje da li je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između slobode izražavanja apelantice i prava tužitelja na ugled.
- 37.U vezi s tim, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom i činjenice da istinitost mišljenja nije potrebno dokazivati, postavlja se pitanje da li je princip o teretu dokazivanja, kao opći princip parničnog postupka na kom su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, jedino i isključivo primjenjiv, ili, nasuprot tome, redovni sudovi, u smislu standarda prava na slobodu izražavanja garantiranog članom 10. Evropske konvencije, imaju obavezu da ocijene sve relevantne okolnosti koje se tiču konkretnog slučaja. Pod tim okolnostima se, prije svega, podrazumijeva da li je izražavanje upućeno određenom ili neodređenom krugu lica, okolnosti koje se tiču statusa tužitelja i apelantove djelatnosti, cilj i kontekst neke informacije, postojanje potrebe da se javnost informira o nekoj važnoj temi u širem kontekstu, doprinos debati od općeg društvenog interesa itd.
- 38.U konkretnom slučaju su, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, redovni sudovi u postupku povodom tužbe za naknadu štete imali u vidu nespornu činjenicu prema kojoj je tužitelj javna ličnost – novinar u "Nezavisnim novinama" i njegovo učešće u televizijskoj emisiji "Mediji u BiH" sa akcentom na FTV (apelanticu). Dalje je bilo neophodno utvrditi da li je apelantica spornim izvještavanjem u emisiji koja je uslijedila sutradan, nakon tužiteljevog učešća u emisiji "Mediji u BiH", o tužitelju iznijela neistinite činjenice, ili je bio u pitanju vrijednosni sud, kako je tvrdila apelantica. U tom kontekstu je primjenom navedenih kriterija bilo neophodno napraviti jasnu razliku između toga da li sporno izvještavanje predstavlja činjeničnu tvrdnju ili vrijednosni sud i kome je to sporno izvještavanje upućeno.
- 39.U tom smislu Ustavni sud podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dyuldin i dr. protiv Rusije (presuda od 31. jula 2007. godine, tačka 43) u kojoj je ponovljen već ranije zauzet stav prema kojem, da bi se neka radnja mogla smatrati klevetom, ona mora biti upućena određenom licu, a ne kao u konkretnom slučaju državnim službenicima koji nisu imenovani ili identificirani na bilo koji drugi način. U tom slučaju Evropski sud je zaključio da sporna informacija (rečenica) zbog koje su domaći sudovi zaključili da su aplikanti iznijeli neistine i time narušili ugled tužitelja zbog čega mu moraju platiti određenu novčanu naknadu nije predstavljala klevetu i da u tom slučaju nije napravljana jasna razlika između činjeničnih tvrdnji i vrijednosnih sudova.
- 40.Imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da su sporni zaključci redovnih sudova da je saopćenjem koje glasi: "nositelji ovih napada su stranke i novinari koji su upravo u vrijeme rata bili sijači mržnje na tadašnjim ratnim nacionalističkim medijima, a neki su bili izravni inspiratori ratnih zločina i bratoubilaštva" apelantica narušila ugled tužitelja i time počinila klevetu. S tim u vezi, Ustavni sud, suprotno zaključku redovnih sudova, smatra da se navedeno saopćenje ne može smatrati činjenicom čija se istinitost ili neistinitost trebala utvrđivati (dokazivati) u postupku, već vrijednosnim sudom (mišljenjem) o utjecaju medija prilikom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini i uloge novinara u tadašnjim medijima, koja je aktuelna i danas. To, svakako, predstavlja opći interes da se određene informacije pruže i saopće, ali i da ih javnost dobije. Konkretno apelanticino saopćenje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u suštini odnosi na neodređeni krug lica (političke stranke i novinari), a ne na apelanta lično, bez obzira na to što je njegova fotografija tom prilikom prikazana na ekranu. Taj aspekt, prikazivanje fotografije, redovni sudovi su ocijenili isključivo u vezi sa činjenicom da tužitelj tokom ratnih dešavanja nije bio novinar i da apelantica nije dokazala suprotno iako se radi o dokazivim činjenicama. Pošto u tom smislu prethodno nije napravljena jasna razlika između vrijednosnog suda (mišljenja) i činjenica u vezi sa spornim saopćenjem upućenim neodređenom krugu lica, proizašao je i pogrešan zaključak da je apelantica prikazivanjem fotografije tužitelja poistovjetila sa "inspiratorima ratnih zločina". Pri tome su potpuno zanemarene okolnosti koje se tiču statusa tužitelja - aktuelni novinar, učesnik emisije između više novinara, da se izneseno mišljenje apelantice odnosi na medije i novinare tokom rata, dakle, na javni domen u kom pogledu su i granice dozvoljene kritike mnogo šire nego u odnosu na građane, te kontekst i cilj informacije.
- 41.Ustavni sud, stoga, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo mjesta za primjenu odredbe člana 5. ZZK kojom je regulirana odgovornost za klevetu, jer primjena navedene odredbe dolazi u obzir samo u slučaju kada se radi o iznošenju neistinitih činjenica upućenih određenom licu, a nikako o iznošenju nečijeg mišljenja upućenog neodređenom krugu lica, konkretno novinara. Nasuprot tome, Ustavni sud ocjenjuje da je izostala primjena odredbe iz člana 6. stav 1. tačka a) ZZK kojom su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu u slučaju kada je saopćenjem izneseno mišljenje (vrijednosni sud) upravo zbog propuštanja da se napravi jasna razlika između onoga što predstavlja vrijednosnu ocjenu (mišljenje) od činjenica, a zatim na koga se odnosi (vidi već citiranu odluku Dyuldin i dr. protiv Rusije, tačka 43), dakle, nekog tačno određenog ili neodređenog kruga lica.
- 42.Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 43.S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da u apelanticinom saopćenju naprave jasnu distinkciju između činjenice i vrijednosnog suda, kao i na koga se ono odnosi (ne/određeno lice), što je rezultiralo miješanjem u apelanticino pravo na slobodu izražavanja.
- 45.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.