USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 204/15, rješavajući apelaciju Rose Vladičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ˗ prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Rose Vladičić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002221 14 U od 16. decembra 2014. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Rosa Vladičić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 15. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 002221 14 U od 16. decembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08.030/059-4385/14 od 14. jula 2014. godine i Rješenja Kazneno-popravnog zavoda Foča (u daljnjem tekstu: KPZ) broj 01-431/14 od 25. juna 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i KPZ-a zatraženo je 20. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ustavni sud je, na osnovu člana 34. Pravila Ustavnog suda, 17. jula 2017. godine od Narodne skupštine Republike Srpske i Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske zatražio odgovor i tumačenje odredbe člana 42. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
- 4.Okružni sud i Ministarstvo dostavili su odgovore na apelaciju 29. decembra 2016. godine, a KPZ 4. januara 2017. godine. Narodna skupština Republike Srpske i Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske dostavili su odgovore 1. odnosno 21. augusta 2017. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je bila zaposlena u KPZ-u na poslovima socijalnog radnika. Po zanimanju je diplomirani specijalni pedagog (visoka stručna sprema).
- 7.Rješenjem KPZ-a broj 01-431/14 od 25. juna 2014. godine apelantici je 15. jula 2014. godine prestao radni odnos na poslovima socijalnog radnika jer je ispunila uvjete za ostvarivanje prava na penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica 15. jula 2014. godine navršila 60 godina, pet mjeseci i sedam dana života i 38 godina, pet mjeseci i 27 dana staža osiguranja. Polazeći od odredbi člana 35. stav 1. tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIKS) u vezi s članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama ZIKS-a i na osnovu člana 42. stav 2. Zakona o PIO, direktor KPZ-a donio je navedeno rješenje kojim apelantici prestaje radni odnos.
- 8.Apelantica se protiv rješenja KPZ-a žalila Ministarstvu koje je Rješenjem broj 08.030/059-4385/14 od 14. jula 2014. godine apelanticinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ donoseći osporeno rješenje pravilno primijenio pozitivnopravne propise.
- 9.Odlučujući o apelanticinoj tužbi kojom je pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 002221 14 U od 16. decembra 2014. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
- 10.U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u tužbi istakla da je donošenjem prvostepenog i drugostepenog upravnog akta postala žrtva diskriminacije zabranjene članom 10. Ustava Republike Srpske i drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, s obzirom na to da je odredbama člana 42. stav 2. Zakona o PIO u vezi s članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama ZIKS-a kao žena dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Navedeno je da je apelantica u tužbi istakla da joj u konkretnom slučaju prestanak radnog odnosa zavisi direktno od volje poslodavca, koji svojom voljom bira i odlučuje da li će, kada i kojoj od radnica i prema kojem osnovu donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno da li će donijeti rješenje po kojem radnici prestaje radni odnos kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja (član 42. stav 2. Zakona o PIO) ili će ostaviti radnicu u radnom odnosu dok ne navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža (po članu 42. stav 1. Zakona o PIO). Dalje je navedeno da apelantica smatra da su muškarci zaposleni u KPZ-u stavljeni u povoljniji (privilegirani) položaj u odnosu na žene, jer muškarcima radni odnos prestaje nakon ispunjenja zakonskih uvjeta, odnosno nezavisno od volje poslodavca, što znači da mogu raditi do ostvarivanja prava na,,punu" penziju.
- 11.Okružni sud je utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni upravni akti, koji čine pravno jedinstvo, pravilni i zakoniti. Utvrđeno je da je direktor KPZ-a, u skladu s odredbama ZIKS-a, odlučivao o apelanticinom radnopravnom statusu i na osnovu izmijenjene odredbe člana 35. stav 1. tačka g) ZIKS-a donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, jer je ispunila uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju, u skladu s propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Također je utvrđeno da je drugostepeni organ odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja pravilno postupio kada je žalbu odbio kao neosnovanu, smatrajući da je prvostepeno rješenje produkt potpuno i tačno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona. U odnosu na navode tužbe da su prvostepena i drugostepena odluka tuženog diskriminirale apelanticu po osnovu spola, te da je kao žena dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce, jer joj radni odnos u navedenom slučaju zavisi direktno od volje poslodavca, što može dovesti u situaciju proizvoljnosti u primjeni propisa i dovesti jednu grupu radnika u povoljniji položaj u odnosu na drugu, Okružni sud je zaključio da istaknuti navodi nisu osnovani. Navedeno je da su odredbom člana 35. ZIKS-a propisani uvjeti pod kojima zaposlenom u ustanovi prestaje radni odnos, pa je jedan od njih i ispunjenje uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Tačno je, kako je dalje istaknuto, da je Zakon o PIO predvidio različitu mogućnost ostvarivanja prava na starosnu penziju po osnovu spola na način što je odredio prava na starosnu penziju sa 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja (član 41) ili 60 godina života i 40 godina penzijskog staža (član 42. stav 1), a pri tom je propisao da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.
- 12.Okružni sud je istakao da diskriminacija u suštini predstavlja neopravdanu povredu principa jednakih prava i obaveza, međutim, postoje i slučajevi opravdane i dopuštene povrede tog principa, a što se postiže kako propisima tako i mjerama i praksom kojom se određene grupe stavljaju u drugačiji položaj, tako što im se omogućava lakše ostvarivanje nekih prava. Radi se o mjerama koje imaju opravdan cilj i njihova suština je da nisu nepravedne. Istaknuto je da Zakon o zabrani diskriminacije predviđa izuzetke od principa jednakog postupanja, pa propisuje da se zakonske mjere i radnje neće smatrati diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno razlikovanje ili različito postupanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Radi se o posebnim mjerama koje se provode radi poticanja stvarne jednakosti odnosno posebnim pozitivnim mjerama koje podrazumijevaju namjerno davanje prednosti nekoj grupi radi otklanjanja stvarne nejednakosti, odnosno o smanjenju postojeće nejednakosti u društvu. Zaključeno je da propisivanje povoljnijih uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene predstavlja pozitivnu odnosno obrnutu diskriminaciju, odnosno afirmativnu akciju koja u suštini ne predstavlja diskriminaciju već upravo dopušten izuzetak od principa jednakog postupanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je smatrao da nisu osnovane tvrdnje iz tužbe da je donošenjem osporenog rješenja apelantica postala žrtvom diskriminacije.
- 13.Kod takvog stanja stvari, po ocjeni Okružnog suda, nisu ostvareni razlozi iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenog akta, te je apelanticina tužba odbijena kao neosnovana, shodno članu 31. st. 1. i 2. istog zakona.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, zatim člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz čl. 6. i 7 (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i prava iz člana 5 (e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Istakla je da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, uključujući i povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti kao aspekata prava na pravično suđenje. Nadalje je istakla da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer je "umanjena ili nepuna penzija" koju je apelantica ostvarila znatno niža od plaće koju bi primala da je ostala u radnom odnosu, a plaća je nesumnjivo imovina koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zatim, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije po osnovu spolne pripadnosti, a u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, kao i pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da joj je povrijeđeno i pravo na rad zagarantirano Međunarodnim paktom zbog diskriminacije na spolnom osnovu.
- 15.U iscrpnoj apelaciji apelantica je istakla da je članom 42. stav 2. Zakona o PIO propisano da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja, te da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na žene. Međutim, kada se ta zakonska odredba dovede u kontekst s citiranom odredbom ZIKS-a, po apelanticinom mišljenju, jasno je da je apelantica kao žena stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Istakla je da je u konkretnom slučaju KPZ kao njen poslodavac proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelantici prestao radni odnos jer je ispunila uvjete za penziju iz člana 42. stav 2. Zakona o PIO. Za razliku od žena, muškarcima zaposlenim u KPZ-u radni odnos prestaje nakon ispunjenja zakonskih uvjeta za odlazak u starosnu penziju (60 godina života i 40 godina penzijskog staža iz člana 42. stav 1. Zakona o PIO), dakle, kako smatra apelantica, nezavisno od volje poslodavca. To, po apelanticinom mišljenju, znači da oni mogu raditi do ostvarivanja prava na,,punu" penziju, za razliku od zaposlenih žena kojim prestanak radnog odnosa, a time i pravo na ostvarivanje,,pune" penzije, zavisi od volje poslodavca. Kako se u konkretnom slučaju obje grupe lica, i muškarci i žene, nalaze u istoj činjenično pravnoj situaciji, između ostalog i zbog toga što su svi zaposleni u istoj javnoj ustanovi, apelantica zaključuje da je ona kao žena žrtva zabranjene diskriminacije po spolnom osnovu, jer je stavljena u neravnopravan diskriminirajući položaj u odnosu na muškarce. U odnosu na tvrdnje Okružnog suda date u obrazloženju osporene presude da propisivanje povoljnijih uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene predstavlja pozitivnu odnosno afirmativnu akciju, apelantica navodi da pravo žena da mogu ranije otići u starosnu penziju jeste njihova privilegija, ali samo pod uvjetom ako je apelantici kao ženi dato zakonsko pravo da ona svojom voljom odlučuje da li će tu privilegiju koristiti ili ne, a ne da o njenoj privilegiji odlučuje poslodavac svojom voljom. U suprotnom, apelanticina povlastica postaje poslodavčevo pravo (a ne njezina privilegija), koje on može iskoristiti i kada apelantici nije u interesu da priznatu povlasticu koristi, kao što se u konkretnom slučaju i desilo.
- 16.Apelantica se pozvala i na čl. 2. i 6. stav 1. tačka a. Zakona o zabrani diskriminacije, kao i na čl. 2. stav 1. i 13. Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Okružni sud je istakao da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 18.Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da se taj organ prilikom donošenja osporene odluke kretao u granicama ovlaštenja propisanih citiranim zakonima, iz čega proizlazi da nisu osnovani navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.
- 19.U odgovoru na apelaciju KPZ je između ostalog istakao da spolna diskriminacija predviđena članom 42. stav 2. Zakona o PIO ima opravdan cilj i da njena suština nije nepravedna. Navedeno je da su žene kao radnici pored radnog odnosa predodređene rađanju i donošenju potomstva, te ih je zakonodavac stavio u drugačiji povlašteniji položaj koji im omogućava lakše ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Stoga propisivanje povoljnijih uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju za žene predstavlja afirmativnu akciju, odnosno dopušten izuzetak od principa jednakog postupanja. Navedeno je, kako je dalje istaknuto, predviđeno i u Zakonu o zabrani diskriminacije BiH gdje je propisano da se određene mjere i radnje neće smatrati diskriminacijom osim ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 20.Narodna skupština Republike Srpske je u odgovoru istakla da je osnovni razlog i svrha odredbe člana 42. stav 2. Zakona o PIO "svrhovita procjena zakonodavca da je, s obzirom na značaj, ulogu i položaj žene u društvu, opravdano propisivanje povoljnijih uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju u odnosu na opći uvjet za ostvarivanje tog prava, odnosno 65 godina života i 15 godina radnog staža osiguranja. Propisivanje povoljnijih uvjeta, kako je navedeno, ne predstavlja diskriminaciju osiguranika žene, nego daje mogućnost ranijeg ostvarivanja prava na starosnu penziju koju osiguranik žena može da koristi, ali nije obavezna da to učini".
- 21.Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite navelo je da propisivanje povoljnijih uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju u odnosu na opći uvjet (65 godina života i 15 godina staža osiguranja) "ne predstavlja diskriminaciju osiguranika žene, nego daje mogućnost ranijeg ostvarivanja prava na starosnu penziju koju osiguranik žena može da koristi, ali nije obavezna da to učini". Smatraju da u konkretnom slučaju problem može da bude osnov za prestanak radnog odnosa u smislu ZIKS-a.
V. Relevantni propisi
- 22.U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/10 i 117/11) relevantne odredbe glase:
Član 35. stav 1. tačka g i st. 2. i 3.
Prestanak radnog odnosa
(1) Uposlenom u Ustanovi prestaje radni odnos:
- g)ispunjavanjem zakonom propisanih uvjeta koji se odnose na godine staža osiguranja i starosnu dob za penzioniranje u skladu sa zakonom kojim se propisuje pitanje penzijsko-invalidskog osiguranja,
(2) O prestanku radnog odnosa donosi se rješenje.
(3) Protiv rješenja o prestanku radnog odnosa može se izjaviti žalba ministru u roku od osam dana od dana prijema rješenja.
- 23.U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 98/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
U članu 35. u stavu 1. tačka g) mijenja se i glasi:
"g) kada ispuni uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kad navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja,".
- 24.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 134/11, 82/13 i 103/15) relevantne odredbe glase:
Član 22.
Penzijski staž
Penzijski staž na osnovu kojeg se ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obuhvata staž osiguranja i poseban staž.
Starosna penzija
Član 41.
Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
Član 42.
(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
(2) Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.
(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
- 25.U Zakonu o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 59/09 i 66/16) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 1.
(1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
Član 6. stav 1. tačka a.
Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:
- a)zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja s posla;
(…)
VI. Dopustivost
- 26.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 27.U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 28.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 15 0 U 002221 14 U od 16. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 24. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 29.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 30.Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz čl. 6. i 7 (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta i prava iz člana 5 (e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
Pravo na pravično suđenje
- 31.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 32.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:
- 1.Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
- 33.Prije svega, u konkretnom slučaju je potrebno odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojima pojam "spora" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
- 34.Kako se predmetni postupak odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, to su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
- 35.Ustavni sud nadalje ističe da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
- 36.S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 37.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
- 38.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelantica napunila 60 godina života i 38 godina staža osiguranja. Ustavni sud ističe da su članom 42. stav 1. Zakona o PIO propisani opći uvjeti za ostvarivanje prava na starosnu penziju za sve osiguranike (muškarce i žene), i to kada navrše 60 godina života i 40 godina penzijskog staža, a članom 41. Zakona o PIO propisano je da pravo na starosnu penziju imaju svi osiguranici kada navrše 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Nasuprot navedenim općim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju za sve osiguranike, članom 42. stav 2. Zakona o PIO propisano je da osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.
- 39.Dovodeći navedene odredbe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa na osnovu člana 35. stav 1. ZIKS-a u vezi s članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama ZIKS-a i članom 42. stav 2. Zakona o PIO. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz apelanticinih navoda proizlazi da njen radni odnos nije mogao ex lege prestati zbog navodnih ispunjavanja zakonskih uvjeta za ostvarivanje prava na penziju u pogledu godina života i staža osiguranja shodno članu 42. stav 2. Zakona o PIO. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su članom 42. stav 2. Zakona o PIO propisani povoljniji uvjeti za ostvarivanje prava na starosnu penziju ženi osiguraniku u odnosu na osiguranike muškarce. Dakle, zakonodavac je napravio različit zakonski tretman osiguranika, i to na osnovu spola. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Narodna skupština Republike Srpske kao donosilac Zakona o PIO u odgovoru navela da je osnovni razlog i svrha odredbe člana 42. stav 2. Zakona o PIO svrhovita procjena zakonodavca da je, s obzirom na značaj, ulogu i položaj žene u društvu, opravdano propisivanje povoljnijih uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu penziju u odnosu na opći uvjet za ostvarivanje tog prava, te da navedena odredba ne predstavlja diskriminaciju osiguranika žene, nego daje mogućnost ranijeg ostvarivanja prava na starosnu penziju koju osiguranik žena može da koristi, ali nije obavezna da to učini. Osim toga, Ustavni sud ističe da je u odgovoru resornog ministarstva koje se bavi politikom rada navedeno da u apelanticinom slučaju problem može da bude osnov za prestanak radnog odnosa u smislu ZIKS-a. U konkretnom slučaju apelantici je, na osnovu njenog prava na povoljnije sticanje starosne penzije (zasnovanog na spolnoj razlici), ali ne i na osnovu njenog zahtjeva da koristi to pravo, primjenom navedenih odredbi ZIKS-a prestao radni odnos. Imajući u vidu autentično tumačenje zakona koje je dao sam zakonodavac, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju pravilnom primjenom Zakona o PIO, na koji upućuju odredbe člana 35. stav 1. g) ZIKS-a, apelanticin prestanak radnog odnosa zavisio od njezinog zahtjeva da ostvari pravo na penziju pod povoljnijim uvjetima, koji apelantica nije podnijela. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelanticin poslodavac donoseći osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa proizvoljno primijenio navedene odredbe ZIKS-a u vezi s odredbom člana 42. stav 2. Zakona o PIO, budući da iz sadržaja navedene odredbe i očitovanja Narodne skupštine Republike Srpske i nadležnog ministarstva proizlazi da se radi o pravu, a ne o obavezi osiguranika. Dakle, primjena navedene odredbe, suprotno rezoniranju u osporenim odlukama, predstavlja dispoziciju osiguranika, a ne podrazumijeva prestanak radnog odnosa ex lege.
- 40.Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je prilikom donošenja odluke o ovoj apelaciji imao u vidu i svoju odluku u predmetu broj AP 2184/09 u kojem je razmatrao slična pravna pitanja koja su se ticala prestanka radnog odnosa zbog ispunjenja uvjeta prava na penziju prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH. U navedenom predmetu apelant je, između ostalog, tvrdio da mu je nezakonito prestao radni odnos jer mu je u penzijski staž uračunat poseban staž u dvostrukom trajanju. Odgovarajući na pitanje da li je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano obavezno uračunavanje posebnog staža iz člana 94. tog zakona u penzijski staž, ili je navedenim zakonom ostavljena mogućnost izbora (zainteresiranim licima) da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž, Ustavni sud je zaključio da, a što u bitnom apelanticin slučaj razlikuje od tog predmeta, imajući u vidu odredbe člana 82. stav 1. tačka 1, kao i člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, taj zakon nije propisao mogućnost zainteresiranim licima da odluče da li će im se u penzijski staž uračunati (i) poseban staž iz člana 94. tog zakona, što onda znači da je relevantnim odredbama tog zakona propisano obavezno uračunavanje posebnog staža u penzijski staž onim licima koja su u relevantnom periodu učestvovala u pripremama za odbranu ili u odbrani Bosne i Hercegovine. Stoga je u navedenom predmetu Ustavni sud utvrdio da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud jasno i argumentirano obrazložio svoje odluke, odnosno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao po sili zakona, tj. zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu penziju, zbog čega nije postojao pravni osnov da ga tuženi vrati na posao, odnosno zašto mu je uspostavljeno pravo na penziju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 41.Ustavni sud, također, zapaža da sličnim odredbama o ispunjavanju uvjeta za starosnu penziju u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) nije propisana mogućnost povoljnijeg prava na penziju za žene osiguranike.
- 42.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u konačnici u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelanticinu štetu.
- 32.
Ostali navodi
- 43.Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelanticine navode koji se odnose na pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz čl. 6. i 7 (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta, te prava iz člana 5 (e) i (i) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud u konačnici u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelanticinu štetu zaključivši da se pravo na odlazak u penziju pod povoljnijim uvjetima ostvaruje ex lege, iako iz relevantnih odredbi Zakona o PIO i očitovanja zakonodavca proizlazi da se radi o pravu osiguranika koje se ostvaruje samo na zahtjev osiguranika.
- 45.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.