Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1177/07, rješavajući apelaciju Adnana Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Adnana Bašića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000110 od 7. februara 2007. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Adnana Bašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000110 od 7. februara 2007. godine u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete, izmaklu korist i dosuđene troškove postupka.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Adnan Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Hasan Bašić iz Kiseljaka, podnio je 18. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000110 od 7. februara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-964/04 od 19. oktobra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-137/04 od 8. jula 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 22. aprila 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 27. aprila 2009. godine, a tuženi je odgovorio 14. aprila 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 15. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je 26. februara 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu, navodeći da je imao teretno vozilo marke "man", proizvedeno 1971. godine, te da je 25. juna 1993. godine protjeran iz Kiseljaka. Apelant je, dalje, naveo da je njegov otac 25. juna 1993. godine zaključio privremeni ugovor sa komšijom Ljubom Sliškovićem o privremenom i besplatnom korištenju kuće, opreme i naznačenog vozila. Također, apelant je naveo da se u Kiseljak nije mogao vratiti do 6. decembra 1999. godine i da je to uzrokovalo prekid roka zastarijevanja za njegovo potraživanje, te da je rok zastarijevanja počeo teći od 6. decembra 1999. godine, kada su državni organi donijeli zaključak da se izvrši povrat imovine. Pošto nije izvršen povrat predmetnog vozila marke "man", apelant je u tužbi predložio da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), da mu vrati u ispravnom stanju navedeno vozilo, ili da mu isplati njegovu protivvrijednost u novčanom iznosu od 30.000,00 KM, kao i izmaklu dobit u iznosu od 30.000,00 KM. Apelant je, zatim, na raspravi održanoj 26. aprila 2004. godine podnio konačan tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati na ime uništenja predmetnog vozila iznos od 30.000,00 KM, kao i izgubljenu dobit u iznosu od 53.017,30 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka.
  • 7.
    Presudom Općinskog suda broj P-137/04 od 8. jula 2004. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati na ime naknade štete za vozilo marke "man" iznos od 14.251,78 KM sa zakonskim kamatama koje teku od 8. jula 2004. godine, kao dana presuđenja, do isplate, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.868,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
  • 8.
    U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je predmetno vozilo izuzelo Hrvatsko vijeće obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i da je korišteno za potrebe HVO-a prilikom rekonstrukcije puta. S obzirom na to da se vještaci saobraćajne struke nisu usaglasili o visini vrijednosti vozila u momentu izuzimanja, zatim, da je razlika nakon njihovog usaglašavanja iznosila oko 6%, a apelant nije predložio da se izvede nadvještačenje, Općinski sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Amira Hodžića. Pri tome Općinski sud je obrazložio da je nalaz spomenutog vještaka sačinjen u skladu sa pravilima struke, da je prilikom izjašnjenja o apelantovim prigovorima djelovao ubjedljivo, kao i da je na sve prigovore dao jasna i decidirana obrazloženja. Općinski sud je naveo da, na osnovu izvedenih dokaza, nije mogao sa sigurnošću utvrditi da li je vozilo uništeno ili izgubljeno, ali je utvrđeno da predmetno vozilo nije vraćeno apelantu, te je, stoga, utvrđeno da tuženi treba da plati apelantu na ime naknade štete za sporno vozilo iznos od 14.251.78 KM. Općinski sud je, dalje, naveo da je u vezi sa tužbenim zahtjevom za naknadu izmakle dobiti proveo sve dokaze koje je predložio apelant. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, apelant u toku cijelog postupka nije uspio ničim dokazati relevantne navode tužbe i ovog dijela tužbenog zahtjeva, odnosno na osnovu čega zasniva tužbeni zahtjev za naknadu izmakle dobiti, a pogotovu ničim nije uspio dokazati njegovu visinu, pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.
  • 9.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-964/04 od 19. oktobra 2005. godine djelomično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u pogledu dosuđene kamate, tako da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu kamate na dosuđeni iznos. Preostali dio žalbe tuženog, kao i apelantove žalbe je odbijen kao neosnovan i prvostepena presuda potvrđena.
  • 10.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da vještaci saobraćajne struke Zoran Miličević i Amir Hodžić nisu pravilno i prema pravilima struke uradili svoje nalaze, jer su oba vještaka, prilikom procjene vrijednosti vozila, koristila istu metodologiju, te su utvrdili približno istu vrijednost vozila. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasno i decidirano obrazloženje zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Amira Hodžića o uvećanju vrijednosti vozila investicionim ulaganjima nakon njegove kupovine. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da vrijednost vozila nije obračunata u skladu sa odredbama Zakona o amortizaciji i Odluke o visini i načinu amortizacije i revalorizacije stalnih sredstava. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su vještaci pravilno utvrdili stvarnu vrijednost vozila na dan oduzimanja, tj. 25. juna 1993. godine, a ne njegovu finansijsku - knjigovodstvenu vrijednost, kako je to u žalbi predložio apelant.
  • 11.
    Kantonalni sud je smatrao da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud odbio da raspravlja o odlučnim činjenicama, te da nije angažiran vještak finansijske struke prilikom obračuna vrijednosti vozila. Prema stanju u spisu predmeta, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud je na ročištu od 27. januara 2004. godine, koje je imalo karakter pripremnog ročišta, odlučio da će se na glavnoj raspravi provesti svi dokazi koje je na ovom ročištu predložio apelant. Dalje je obrazložio da su predloženi dokazi (uvid u kupoprodajni ugovor, atest Mašinskog fakulteta Sarajevo, rješenje Općinske uprave Kiseljak i dr.) i provedeni na glavnoj raspravi održanoj 25. februara 2004. godine. Kantonalni sud je naveo da apelant na pripremnom ročištu nije predložio da vještačenje izvede vještak finansijske struke, nego je izvođenje ovog vještačenja (i to o visini vrijednosti izuzetog vozila, tj. carine i poreza na promet vozila) predložio na glavnoj raspravi održanoj 27. februara 2004. godine. Kantonalni sud je smatrao da, u skladu sa odredbom člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH", br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), apelant nije učinio vjerovatnim da bez svoje krivice nije mogao ovaj dokaz predložiti na pripremnom ročištu, pa je, stoga, prvostepeni sud pravilno odbio izvođenje ovog dokaza.
  • 12.
    U obrazloženju Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti, jer iz priloženih dokaza se ne može utvrditi osnovanost, a pogotovo visina podnesenog tužbenog zahtjeva, a apelant nije predlagao da se o visini izgubljene dobiti izvede vještačenje. Kantonalni sud je smatrao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na troškove postupka, jer ni podneske u spisu, ni tužbu nije sastavljao advokat, nego ih je lično pisao apelant, pa za njihovo sastavljanje i nije trebalo odrediti troškove prema Advokatskoj tarifi.
  • 13.
    Kantonalni sud je obrazložio da je u pogledu dosuđene kamate valjalo odbiti ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Pri tome se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 6. stav 1. Zakona o ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine FBiH", broj 43/01) kojom je propisano da se ne obračunava kamata za period od nastanka ovih potraživanja pa do njihove realizacije.
  • 14.
    Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000110 od 7. februara 2007. godine apelantova revizija je djelimično uvažena, presuda Kantonalnog suda preinačena u dijelu odluke o kamati, tako da je žalba tuženog odbijena i Presuda Općinskog suda broj P-137/04 od 8. jula 2004. godine potvrđena, a preostali dio revizije je odbijen.
  • 15.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da stanju u spisu ne odgovaraju navodi revizije da drugostepeni sud nije razmatrao žalbene prigovore - da je prvostepeni sud odbio da raspravlja o odlučnim činjenicama i da nije sagledao, niti ocijenio dokaze o tim činjenicama putem javnih isprava koje je apelant predao sudu, što upućuje na prigovor o povredi odredbe člana 231. ZPP. Suprotno tome, kako je obrazložio Vrhovni sud, drugostepeni sud je sagledao prigovore iznesene u vezi s tim i izveo valjan zaključak da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP, te da nisu dali argumente da se usvoji tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je iz spisa predmeta vidljivo da je ročištima prisustvovao apelantov opunomoćenik i da je sud prihvatio sve apelantove prijedloge o izvođenju dokaza, te da mu je pri tome data mogućnost da raspravlja pred sudom. Vrhovni sud je zaključio da je uvjerenje o neosnovanosti navoda žalbe (apelant ih ponavlja i u reviziji) drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima, koji imaju uporište u odredbama materijalnog i procesnog prava.
  • 16.
    Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio prvi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu obične štete i koji je bio postavljen preko iznosa od 14.511,78 KM. Vrhovni sud je smatrao da je neosnovan apelantov prigovor o vrijednosti kamiona koju je procijenio vještak saobraćajne struke Amir Hadžić, jer je primjedbe u vezi s tim vještak na glavnoj raspravi pojasnio. U vezi sa apelantovim prigovorom da nije provedeno finansijsko vještačenje, Vrhovni sud je naveo da je iz spisa predmeta vidljivo (zapisnik sa ročišta održanog 26. aprila 2004. godine) da apelant nije ni iznio određeni prijedlog u smislu člana 148. stav 1. ZPP. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane ("Službeni list RBiH", broj 19/92) kojom je propisano da u slučaju nestanka sredstva, vlasnik ima pravo na naknadu štete prema općim pravilima o naknadi štete. Pošto je provedenim vještačenjem utvrđena stvarna vrijednost vozila na dan izuzimanja (25. juna 1993. godine), a prema cijenama u vrijeme donošenja sudske presude, kako to i nalaže član 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu se mogli prihvatiti kao pravno zasnovani.
  • 17.
    Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, pravilno je izveo zaključak da apelant nije dokazao pravno relevantne činjenice u vezi sa očekivanim dobitkom iz člana 189. stav 3. ZOO. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je tačno da je apelant dokazima koje je proveo dokazao činjenice da je u vrijeme izuzimanja kamiona (1993. godine) bio vlasnik i da je tim kamionom obavljao autoprevozničku djelatnost. Međutim, te činjenice same za sebe nisu dovoljna osnova da se usvoji tužbeni zahtjev po osnovu izmakle koristi. Vrhovni sud je smatrao da apelant nije dokazao relevantne činjenice, naprimjer, da je nakon povratka u Kiseljak namjeravao da se bavi svojom prijašnjom djelatnosti (npr., u vezi sa obnavljanjem registracije). Vrhovni sud je istakao da je u vezi s tim apelant morao dokazati da postoji objektivna vjerovatnost da bi, s obzirom na redovan tok stvari u obavljanju svoje djelatnosti (radom s kamionom), stekao prosječnu novčanu dobit kao i drugi prevoznici u Kiseljaku koji obavljaju tu djelatnost istim ili sličnim kamionom - ili da je dokazao da postoje posebne okolnosti (npr., kroz zaključeni ugovor) što bi upućivalo na drugačiju novčanu dobit u odnosu na redovan tok stvari. Vrhovni sud je naveo da je o tim parametrima (bilo da je riječ o redovnom toku stvari ili o postojanju posebnih okolnosti) stručnjak finansijske struke trebalo da d nalaz i mišljenje (o obimu izmakle koristi - visini štete), a što je u konkretnom slučaju izostalo.
  • 18.
    Vrhovni sud je zaključio da je osnovan apelantov prigovor o kamati kao sporednom zahtjevu, jer odredba člana 6. stav 1. Zakona o ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, na koju se žalbeni sud pozivao, ne utječe na donošenje drugačije odluke o kamatama kao samom tom pravu (suđenje o meritumu), već u postupku izvršenja u kojem se i obračunavaju kamate. S obzirom na to da na dosuđeni iznos naknade stvarne štete zakonska zatezna kamata pripada od donošenja prvostepene sudske odluke pa do isplate Ščlan 277. stav 1. ZOO u vezi sa čl. 1. i 2. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine FBiH", broj 18/96)Ć, Vrhovni sud je zaključio da je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP odlučio da apelantu pripada zakonska zatezna kamata od 8. jula 2004. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 19.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji apelant iznosi niz primjedaba na dokazni postupak, pogotovo na vještačenje izvedeno u predmetu, kao i da se nije raspravljalo, niti su provedeni dokazi koje je apelant predložio. Apelant ističe da sudija nije htio odrediti vještaka finansijske struke, kao i da nisu saslušana lica koja je on predložio. Također, apelant se žali da Općinski sud nije pozvao na pripremno ročište zastupnika tužbe Fuada Karamehića, koji je trebalo da osigura pravnu zaštitu apelanta, već je samo pozvan opunomoćenik koji je sudu predao dokumentaciju. Apelant tvrdi da mu pripadaju kamate od 25. juna 1993. godine, kao dana nastanka štete, a ne od dana donošenja presude, iznosi razloge zašto je trebalo da bude usvojen njegov tužbeni zahtjev za naknadu izmakle dobiti, kao i da je pogrešno utvrđena visina sudskih troškova.

b) Odgovori na apelaciju

  • 20.
    Vrhovni i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju su naveli da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da ostaju pri razlozima koje su naveli u svojim odlukama.
  • 21.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da podržava presudu Vrhovnog suda uz napomenu da Vrhovni sud i nižestepeni sudovi donošenjem svojih odluka nisu povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje, te da je apelant u toku raspravljanja o spornoj stvari maksimalno iskoristio svoje pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku, o čemu se dokazi nalaze u spisu.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000110 od 7. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 29.
    Predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 58/05).
  • 31.
    U konkretnom slučaju apelant je, u suštini, nezadovoljan konačnom odlukom Vrhovnog suda o dosuđenom iznosu naknade štete za predmetno vozilo, zbog toga što mu je odbijen zahtjev za naknadu izmakle koristi, zbog načina na koji je utvrđen početak toka zakonske zatezne kamate, kao i zbog dosuđenih troškova parničnog postupka.
  • 32.
    Ustavni sud zapaža da se apelant žali da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili zakon kada su utvrdili iznos naknade štete za oduzeti kamion, zatim, kada su kao neosnovan odbili apelantov zahtjev za naknadu izmakle koristi, te kada su dosudili troškove postupka. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno analizirali sve navedene apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja izvedenih dokaza, da su, također, obrazložili zašto su odbili da se izvedu dokazi koje je apelant predlagao, te način obračuna troškova postupka. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su u ovom dijelu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također se ne može zaključiti da su sudovi proizvoljno primijenili zakon ili da su povrijeđena procesna prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke u ovom dijelu dali jasne i precizne razloge.
  • 33.
    Ustavni sud će dalje utvrditi da li je Vrhovni sud proizvoljno odlučio o početku toka zakonske zatezne kamate.
  • 34.
    Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda preinačena presuda Kantonalnog suda i potvrđena odluka Općinskog suda kojom je utvrđeno da zakonska zatezna kamata na iznos naknade štete za oduzeti kamion teče od 8. jula 2004. godine, kao dana donošenja prvostepene presude. U apelaciji apelant je naveo da je početak toka zakonske zatezne kamate trebalo da bude određen od dana nastanka štete, to jeste od 25. juna 1993. godine, kada mu je oduzet kamion i od kojeg datuma je sud utvrđivao stvarnu vrijednost kamiona.
  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da Vrhovni sud nije uzeo u obzir odredbe čl. 186. i 277. Zakona o obligacionim odnosima iz kojih proizlazi da se pri određivanju materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 86/07). Prema mišljenju Ustavnog suda, stav Vrhovnog suda o početku isplate zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete je proizvoljan naročito uzimajući u obzir odredbe čl. 186. i 277. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, iz tih odredaba, kako je već Ustavni sud utvrdio, proizlazi da se pri određivanju materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana presuđenja, kako je odlučio Vrhovni sud. Ustavni sud, također, ističe da je vrijeme nastanka štete faktičko pitanje koje redovni sud treba da utvrdi u svakom konkretnom slučaju.
  • 36.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na dosuđenje iznosa od 14.511,78 KM na ime naknade obične štete za oduzeti kamion, na odbijanje zahtjeva za naknadu izmakle koristi i na odluku o troškovima postupka. Međutim, Ustavni sud zaključuje da je arbitrarnim odlučivanjem Vrhovnog suda o početku toka zakonske zatezne kamate od 8. jula 2004. godine, kao dana donošenja prvostepene presude, povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 37.
    S obzirom na zaključak o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant kao prilog za svoje tvrdnje o povredi navedenog prava nije dostavio nikakve dokaze, niti argumente kojima bi potkrijepio te tvrdnje, pa ih, stoga, neće niti razmatrati.

VIII. Zaključak

  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju arbitrarnim stavom Vrhovnog suda o početku toka zakonske zatezne kamate pri određivanju materijalne štete povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 39.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sudije Krstana Simića.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 1177/07

21. oktobra 2009. godine
Banja Luka

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.
Sudija Ustavnog suda BiH

Krstan Simić

Izdvojeno mišljenje sudije Krstana Simića u skladu sa odlukom u predmetu broj AP 1177/07

Slijedeći praksu Ustavnog suda BiH koju je usvojio u predmetu broj AP 1757/06, podržao sam ovu odluku.

Međutim, u suštini, duboko se ne slažem sa pravnim stavom koji je afirmiran u predmetu broj AP 1757/06, a slijedeći to, i u predmetnom sporu.

I dalje smatram, uz dužno poštovanje prema svojim kolegama, da se u praksi Ustavnog suda suviše pojednostavljeno pristupa tumačenju odredbe člana 186. Zakona o obligacionim odnosima i u potpunosti se pozivam na svoje razloge iznesene u izdvojenom mišljenju u predmetu broj AP 1757/06 ("Službeni glasnik BiH", broj 99/08 od 15. decembra 2008. godine).