Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustav sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2210/07, rješavajući apelaciju Franje Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Franje Radića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000203 od 13. juna 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj K-7/01-Rz od 8. januara 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Franjo Radić (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Nikica Bodul, advokat iz Zenice, podnio je 27. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000203 od 13. juna 2007. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-7/01-Rz od 18. januara 2007. godine. Apelant je 26. juna 2009. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva kantona Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 10. i 11. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo dostavili su odgovor na apelaciju 15. maja, 21, aprila i 23. aprila 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 30. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-7/01-Rz od 18. januara 2007. godine, apelant je proglašen krivim da je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO), vršeći ubojstva civilnog stanovništva, postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, čime da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. ranije važećeg i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90, u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). Kantonalni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
  • 7.
    Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka izveo veliki broj dokaza, između ostalih, saslušao veliki broj svjedoka optužbe i odbrane, da su pročitani iskazi nekoliko svjedoka, da je izvršeno suočenje svjedoka, da su pročitani zapisnici vještaka sudske medicine, te da je izvršen uvid, između ostalog, u zapisnike o ekshumaciji, zapisnike o rekonstrukciji, zapisnik o reekshumaciji sa fotodokumentacijom, službene zabilješke Odjeljenja za krim. tehniku, te dopise MUP-a Zenica. Kantonalni sud je istaknuo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da su se u neposrednoj blizini u vrijeme inkriminiranog događaja nalazili E.Lj., R.Lj., L.P., I.P. i D.P., ali da nije bilo očevidaca izvršenja ovog krivičnog djela.
  • 8.
    Kantonalni sud je naveo da je nakon provedenih dokaza zaključio da je apelant u općini Vitez 9. juna 1993. godine ubio A.K. (u daljnjem tekstu: oštećena) i A.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni), bračni par koji je obavljao poljoprivredne radove u svom dvorištu, čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ovaj svoj zaključak Kantonalni sud je zasnivao prvenstveno na iskazima svjedoka E.Lj. i R.Lj (bračni par, susjedi oštećene i oštećenog) kao i na iskazu svjedokinje D.T. (ona i H. su vlasnici kuće iz koje su protjerani i u koju se uselio apelant). Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka E.Lj. i R.Lj. slijedi da je E.Lj. toga dana bila u kući, da je R.Lj. bio ispred kuće, da su čuli rafal, zatim vrisak oštećene koja je dozivala oštećenoga, da su čuli drugi rafal, da je svjedok R.Lj. u vrijeme kada se taj događaj desio, neposredno nakon što su ispaljena dva rafala, vidio apelanta koji je dolazio iz pravca odakle su se čuli ti rafali, da su čuli dječaka koji da je povikao "čiko koji stanuje u H. kući ubio je A.", te da su 10. juna 1993. godine, dakle sutradan, napustili kuću u kojoj su živjeli. Kantonalni sud je naveo da je svjedokinja E.Lj. neposredno saslušana na sudu, ali da je svjedok R.Lj. u međuvremenu umro. U pogledu ocjene vjerodostojnosti i istinitosti iskaza svjedokinje E.Lj., Kantonalni sud je naveo da je proveo i radnju suočenja sa svjedocima koji su bili u blizini mjesta događaja, te zaključio da je ova svjedokinja bila uvjerljiva i da je ponavljala na isti način sve bitne činjenice koje je navodila u ranijem iskazu, za razliku od iskaza drugih svjedoka koji su u većem dijelu bili kontradiktorni. Budući da je odbrana prigovarala da apelant taj dan nije uopće bio na mjestu događaja, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedokinje D.T. slijedi da je ona 8. juna 1993. godine protjerana iz svoje kuće, što ne spori ni odbrana, odnosno da i sam apelant navodi da se u vrijeme protjerivanja vlasnika kuće on sa članovima svoje porodice uselio u tu kuću. Dalje, da iz fotodokumentacije o izvršenoj rekonstrukciji slijedi da se kuća oštećenih nalazi u susjedstvu kuća u kojima su privremeno stanovali svjedoci koji su navedeni, da su bili u blizini spomenutog događaja, te da iz nalaza vještaka sudske medicine proizlazi da je smrt oštećene i oštećenog nastupila zbog povreda projektilima iz vatrenog oružja.
  • 9.
    Odgovarajući na prigovore odbrane da u postupku nije dokazano da je apelant počinio ovo krivično djelo, da je istraga vođena na nezakonit način, da sud nije uzeo u obzir dokaze koje je predlagala odbrana, Kantonalni sud je naveo da iskazi svjedoka na nesumnjiv način dokazuju da je apelant počinio ovo krivično djelo, da nije utvrdio nezakonitosti tokom istrage, iako stoji prigovor odbrane da se postupak zbog preranog optuženja "vraćao" u fazu istrage, što nije imalo odlučujući utjecaj kod presuđenja, da je izveo veći broj dokaza koje je predlagala odbrana, te da na tim dokazima nije zasnovao svoju presudu, budući da je u iskazima tih svjedoka uočio kontradiktornosti i nelogičnosti. Dalje, prijedlog odbrane da se saslušaju još 24 svjedoka na okolnosti apelantovog alibija Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim, budući da je na osnovu dokaza koje je izveo i njihove ocjene utvrdio da je apelant upravo ta osoba koja je počinila ovo krivično djelo. Kantonalni sud je istaknuo da je prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir i olakšavajuće (da je od vremena izvršenja krivičnoga djela proteklo 13 godina, da apelant nije osuđivan, te da se izrazito korektno vladao) i otežavajuće okolnosti (da je u vrijeme ratnoga stanja s umišljajem lišio života oštećenu i oštećenoga, koji su pripadnici drugog naroda).
  • 10.
    Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalnog tužiteljstva i sina oštećenih, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-07-000203 od 13. juna 2007. godine, kojom je uvažio žalbu Kantonalnog tužiteljstva, te preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni na način da je apelantu izrekao kaznu zatvora od deset godina, odbio apelantovu žalbu, a odbacio žalbu sina oštećenih. Obrazlažući zašto je preinačio prvostepenu presudu, Vrhovni sud je naveo da je, budući da je apelant počinio krivično djelo koje spada u najteža krivična djela, čija je posljedica smrt dviju osoba, te imajući u vidu pobude iz kojih je djelo učinjeno, zaključio da je kazna koju je izrekao prvostepeni sud nedovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja.
  • 11.
    Odgovarajući na žalbeni navod da apelant nije bio pripadnik HVO-a, Vrhovni sud ga je ocijenio neosnovanim, budući da prvostepena presuda sadrži obrazloženje svih radnji koje je apelant poduzeo kao pripadnik HVO-a, da također sadrži i obrazloženje činjenica koje dokazuju apelantov umišljaj za izvršenje ovog krivičnog djela, te da s tim u vezi u prvostepenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnoga postupka.
  • 12.
    Dalje, u vezi sa apelantovim žalbenim navodima da su iskazi R.Lj. i E. Lj. dati prije donošenja rješenja o provođenju istrage, Vrhovni sud je naveo da su ti svjedoci saslušani u skladu sa odredbama člana 155. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 9/92, 16/92 i 13/94 - u daljnjem tekstu: ZKP RBiH), koja predviđa poduzimanje istražnih radnji o kojim se ne obavještavaju okrivljeni i branitelj, jer je u toj fazi istrage počinitelj nepoznat. Zatim, da je na glavnom pretresu svjedokinja E.Lj. neposredno saslušana, ali da je svjedok R.Lj. u međuvremenu umro, te da je na glavnom pretresu pročitan njegov iskaz u smislu odredbe člana 328. stav 1. ranijeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/98, u daljnjem tekstu: raniji ZKP FBiH). U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da se iskazi svjedoka dati u pretkrivičnom postupku bez prisustva branitelja i apelanta ne mogu smatrati nezakonitim.
  • 13.
    Odgovarajući dalje na žalbene navode da su svjedoci D.T. i H.T. saslušani nakon donošenja rješenja o provođenju istrage bez prisustva branitelja i apelanta, Vrhovni sud je naveo da je svjedokinja D.T. neposredno saslušana na sudu, čime je omogućeno odbrani da se izjasni o njenim navodima, te je na taj način taj nedostatak otklonjen. Svjedok H.T. je u međuvremenu umro, te nije bilo moguće učiniti isto, ali taj dokaz nije imao odlučujući utjecaj na utvrđivanje bitnih činjenica. S tim u vezi Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.
  • 14.
    U vezi sa žalbenim navodima da apelantu u fazi istrage nije postavljen branitelj po službenoj dužnosti i da je time povrijeđen zakon, Vrhovni sud je naveo se ti žalbeni navodi ne mogu odnositi na povrede krivičnog postupka u smislu odredbe člana 358. stav 2. ranijeg ZKP-a FBiH, budući da se one odnose na povrede počinjene u pripremi glavnoga pretresa. Na glavnom pretresu i prilikom donošenja presude apelant je imao branitelja.
  • 15.
    Dalje, u odnosu na žalbene navode u pogledu uvjerljivosti iskaza svjedoka na kojima je prvostepeni sud zasnivao svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud te iskaze pravilno ocijenio kao istinite. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da je u prvostepenom postupku provjeravana istinitost tvrdnji svjedoka, kako u pogledu vremena izvršenja krivičnoga djela, tako i u pogledu načina izvršenja, te da se ovi iskazi ne mogu ocijeniti kao neistinit samo zato što se ti svjedoci nisu precizno izjasnili o imenu dječaka.
  • 16.
    U pogledu žalbenih navoda da u postupku nije dokazano da je apelant počinio ovo krivično djelo, Vrhovni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ga je apelant počinio kada je utvrđeno da su svjedoci R.Lj. i E.Lj. čuli oštećenu nakon prvog rafala da doziva oštećenog, da je ubrzo uslijedio i drugi rafal, da su svjedoci R.Lj. i E.Lj. čuli dječaka koji je povikao "čiko koji stanuje u H. kući ubio je A.", te da je svjedok R.Lj. vidio apelanta kako dolazi iz pravca odakle su se čuli ti rafali. Sve je navedeno uz činjenicu da iz nalaza vještaka sudske medicine proizlazi da je smrt oštećene i oštećenog nastupila zbog povreda projektilima iz vatrenoga oružja.
  • 17.
    U pogledu žalbenih navoda da prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iskaz jednog od svjedoka potvrđuje određene činjenice iznesene u iskazima optužbe i da je jedino "ne" u dijelu da taj svjedok nije odmah saznao da je došlo do ubojstva oštećenih i da nije čuo dječaka. U vezi sa iskazom drugog i trećeg svjedoka odbrane, Vrhovni sud je također naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u njihovim iskazima pojavljuju kontradiktornosti, odnosno da je iskaz jednog od svjedoka koji je izjavio da se ne sjeća predmetnog događaja dat samo da se pomogne apelantu.
  • 18.
    Vrhovni sud je zaključio da je presudom prvostepenog suda ispravno okvalificirano predmetno krivično djelo, odnosno da je apelant pravilno proglašen krivim za krivično djelo "ratni zločin protiv civilnog stanovništva" iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ, te da je ta presuda u svakom segmentu zakonita.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 19.
    Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da sud nije prihvatio izvođenje dokaza kojim bi se dokazivao njegov alibi, te da je presuda zasnovana na indicijama, a nikako na dokazima. Apelant navodi da su iskazi svjedoka u istrazi dati bez prisustva branitelja i apelanta, te da su tako nezakoniti, da nije bio u mogućnosti dati svoju obranu, da mu nije dostavljen niti jedan dopis niti je to pokušano, da nije bio u mogućnosti izjasniti o zahtjevu za provođenje istrage niti bilo što predložiti, da mu nije bio postavljen branitelj po službenoj dužnosti, te da u tom postupku do podizanja optužnice nije imao nikakva prava koja mu po Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji pripadaju. Apelant ističe da Vrhovni sud nije odgovorio na žalbene navode u pogledu sudbine oštećenih nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela, budući da je Kantonalno tužiteljstvo iznijelo da ima saznanja o osobama koje su oštećene nakon ubojstva bacili u rijeku, te da se na taj način prešućuju ili kriju izvršitelji. Apelant dalje ističe da presuda ne sadrži precizan oblik umišljaja jer da nije svejedno je li djelo izvršeno sa izravnim ili eventualnim umišljajem, odnosno je li uopće izvršeno krivično djelo. U dopuni apelacije apelant ističe da je sutkinja koja je bila član vijeća Vrhovnog suda bila i u vijeću koje je odlučivalo o prigovorima na optužnicu, da je ta sutkinja morala biti izuzeta, te da je i s tim u vezi presuda nezakonita.

b) Odgovor na apelaciju

  • 20.
    Vrhovni sud je naveo da niti u prvostepenom postupku u kojem su utvrđivane činjenice, niti u postupku po žalbi u kojem je odgovoreno na sve bitne apelantove prigovore, nisu povrijeđena apelantova prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 21.
    Kantonalni sud je istaknuo da je apelant imao fer i pravično suđenje, da je Vrhovni sud odgovorio na sve njegove prigovore, da apelantova prava ni na koji način nisu povrijeđena, te da se s tim u vezi apelacija odbija.
  • 22.
    Kantonalno tužiteljstvo je navelo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije počinio niti jednu povredu ranijeg ZKP-a, te da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90) relevantna odredba glasi:

"Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 142.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubojstva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protuzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom."

  • 24.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine", br. 2/92, 9/92, 16/92 i 13/94 - u daljnjem tekstu: ZKP RBiH) relevantne odredbe glase:

"Član 15.

(1) Sud i državni organi koji učestvuju u krivičnom postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete okrivljenog tako i one koje mu idu u korist.

Član 159.

Š...Ć

(2) Prije donošenja rješenja istražni sudac će ispitati osobu protiv koje se zahtijeva provođenje istrage osim ako postoji opasnost od odgađanja.

Š...Ć"

  • 25.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/98) relevantna odredba glase:

"Član 328.

(1) Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka saoptuženih ili već osuđenih sudionika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:

  • 2)
    ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka;

Š...Ć"

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 28.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000203 od 13. juna 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 2. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 29.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 30.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, 2. i 3. Evropske konvencije, te prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

  • 3.
    Svatko tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
    • d)
      da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe."
  • 31.
    U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 32.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na činjenicu da sud nije prihvatio izvođenje dokaza kojima bi se dokazivao njegov alibi, te da je presuda zasnovana samo na indicijama, a ne na dokazima, te je povrijeđeno njegovo pravo na nepristran sud, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 33.
    U vezi sa proizvoljnom ocjenom dokaza, te da je presuda zasnovana samo na indicijama, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očevidno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
  • 34.
    Ustavni sud primjećuje da kod ove vrste krivičnih djela postoje objektivne okolnosti koje otežavaju njihovo dokazivanje. U većini slučajeva iskazi svjedoka su ključni dokazi u postupku. Kako zbog specifičnosti okolnosti u kojima je djelo izvršeno, odnosno vrste krivičnoga djela, do suđenja dođe uglavnom kada već protekne određeno vrijeme, postoji realna mogućnost da se svjedoci teško mogu sjetiti bitnih činjenica, odnosno da pojedini svjedoci umru, što je i ovdje bio slučaj. Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud izveo mnogobrojne dokaze saslušanjem velikog broja svjedoka i da je do suđenja došlo nakon više od 10 godina. Međutim, obrazloženje prvostepenog suda u pogledu dokaza na kojim je zasnivao svoju presudu, niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, nego upravo suprotno. Naime, u situaciji kada nije imao očevice izvršenja krivičnoga djela, prvostepeni sud je na osnovu pojedinačne ocjene dokaza, uglavnom iskaza svjedoka, te dovodeći sve te dokaze u vezu, pri čemu je vršio zakonom propisane radnje s ciljem da provjeri istinitost tih iskaza, zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti obrazloženje prvostepenog suda da je bespotrebno saslušavati još dodatna 24 svjedoka kada je već u prethodnom dokaznom postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelant osoba koja je počinitelj, te da nije povjerovao iskazima u kojim je utvrdio nelogičnosti i utvrdio da su dati samo s ciljem da se pomogne apelantu. Imajući u vidu stavove navedene u tački 33. ove odluke, a budući da nije našao elemente proizvoljnosti, Ustavni sud nalazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 35.
    Iako apelant nije precizirao koji segment iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije mu je povrijeđen, Ustavni sud uočava da se suština njegovih navoda odnosi na navodnu povredu prava na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, zbog toga što su iskazi svjedoka u istrazi dati bez prisustva branitelja i apelanta, a ti iskazi su pročitani na glavnom pretresu, te su nezakoniti.
  • 36.
    Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već objasnio da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva pravila, koja su neovisna jedno o drugome, i to: a) pravo optuženog da mu se omogući ispitivanje svjedoka optužbe i b) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe za svjedoka optužbe. S obzirom da su se u ranijim slučajevima pred Ustavnim sudom, kao i u ovom, apelanti pozivali na prvo pravilo člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, Ustavni sud je naglasio da citirana odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiteljem, u vezi sa pozivanjem i ispitivanjem svjedoka. Međutim, Ustavni sud je naveo i da spomenuta odredba Evropske konvencije nema apsolutno dejstvo, tj. da prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena (npr. korištenje iskaza tzv. zaštićenih svjedoka kada se ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka). U situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka. Korištenje kao dokaza izjave koju je, u prethodnoj fazi postupka, dala osoba koja kasnije, u skladu sa nacionalnim pravom, odbije da ponudi te dokaze u sudnici, može da dovede do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 48/04 st. 24-26).
  • 37.
    U konkretnoj situaciji, Ustavni sud uočava da su u postupku saslušani svjedoci R.Lj. i E.Lj. prije donošenja rješenja o provođenju istrage, a da su svjedoci D.T. i H.T. saslušani nakon donošenja rješenja o provođenju istrage bez prisustva branitelja i apelanta. Obrazloženje Vrhovnog suda daje jasne odgovore i za prvu i za drugu situaciju. Naime, svjedoci R.Lj. i E.Lj. su saslušani u skladu sa odredbom člana 155. stav 1. ZKP-a SFRJ, koja predviđa poduzimanje istražnih radnji s ciljem da se otkrije krivično djelo, odnosno u toj fazi istrage počinitelj je nepoznat. Nadalje, da je na glavnom pretresu svjedokinja E.Lj. neposredno saslušana, i tako je omogućeno odbrani da ispituje svjedoka, ali da je svjedok R.Lj. u međuvremenu umro. Na glavnom pretresu je pročitan njegov iskaz u smislu odredbe člana 328. stav 1. ranijeg ZKP-a FBiH, te se u skladu sa navedenim ovi iskazi ne mogu smatrati nezakonitim. Nadalje, svjedoci D.T. i H.T. su saslušani nakon donošenja rješenja o provođenju istrage, istina bez prisustva branitelja i apelanta, ali je svjedokinja D.T. neposredno saslušana na sudu, čime je omogućeno odbrani da se izjasni o njezinim navodima, te je na taj način otklonjen taj nedostatak. Svjedok H.T. je u međuvremenu umro, te nije bilo moguće isto uraditi i u tom slučaju, ali taj dokaz nije imao odlučujući utjecaj na utvrđivanje bitnih činjenica. Ustavni sud konstatira da su dva svjedoka, od četiri, neposredno saslušana na sudu, da je iskaz jednog svjedoka, koji je umro, dat prije donošenja rješenja o provođenju istrage, kada je počinitelj bio nepoznat. Iskaz svjedoka je, u skladu sa zakonskim odredbama, pročitan na sudu. Svjedok je umro, nakon donošenja rješenja o provođenju istrage iskaz nije zakonit, ali na njemu se i nije zasnivala presuda. Iz prethodnog proizlazi da je jasno da presuda nije zasnovana na iskazu svjedoka koji je umro, a koji je saslušan nakon donošenja rješenja o provođenju istrage bez prisustva apelanta i njegovog branitelja. Prema tome, ispunjen je uvjet iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije da, u slučaju kada optuženi ne može direktno da postavlja pitanja svjedoku optužbe, presuda kojom se utvrđuje njegova krivica ne može se zasnivati isključivo na iskazima svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu. Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 38.
    Dalje, u vezi sa navodima da apelantu u fazi istrage nije postavljen branitelj po službenoj dužnosti, Ustavni sud uočava da je iz Rješenja o provođenju istrage od 6. septembra 1995. godine vidljivo da je rješenje doneseno a da apelant nije saslušan, zbog toga što je bio nedostupan. U obrazloženju Viši sud u Zenici je naveo da je, u skladu sa članom 159. stav 2. ZKP-a SFRJ, donio predmetno rješenje budući da bi, ako bi se čekalo da okrivljeni bude saslušan, postojala opasnost da se ne bi mogli saslušati ključni svjedoci, čime bi vjerojatno bilo dovedeno u pitanje vođenje ovog postupka. Ustavni sud, također, uočava da su u ovom postupku poduzimane istražne radnje na otkrivanju počinitelja, te da je, kada je postojao osnov sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, apelant bio nedostupan. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 39.
    Apelant se žali i da mu je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da apelant nije posebno obrazložio ove navode, a imajući u vidu prethodne zaključke da u obrazloženju redovnih sudova, prvenstveno u obrazloženju u pogledu ocjene dokaza na kojim su zasnovali svoju odluku, nema elemenata proizvoljnosti, Ustavni sud nalazi da nije potrebno daljnje razmatranje ovih apelantovih navoda jer su neosnovani.
  • 40.
    U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovog apelantovog navoda.
  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 42.
    Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: "Svako ko je odlukom suda osuđen na krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud." Ustavni sud nalazi da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, budući da je uložio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Vrhovni sud ispitao pobijanu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. S tim u vezi Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, niti povreda prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7, u situaciji kada apelantova krivica za krivično djelo ratnog zločina nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, kada presuda kojom je utvrđena apelantova krivica nije zasnovana na iskazima svjedoka koje apelant nije imao priliku ispitati, kada nije povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, te kada mu nije uskraćeno pravo na žalbu.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.