USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3971/08, rješavajući apelaciju Slobodana Pejića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Slobodana Pejića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal. 040630 92 Mal.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 71 0 Mal. 040630 92 Mal. u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda nalaže se Vladi Republike Srpske da Slobodanu Pejiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 900 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Slobodan Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojega zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je pokrenut tužbom pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 6. aprila 1992. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 10. marta 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. marta 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda je dostavljen apelantu 14. aprila 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je tužbom zavedenom pod brojem P-724/92 od 6. aprila 1992. godine pokrenuo parnicu protiv "Krajina osiguranja" d.d. Banja Luka, prethodno ZOIL "Sarajevo-osiguranje" d.d. Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate osigurane sume, zbog nastupanja osiguranog slučaja iz ugovora o osiguranju koji su apelant i tužena ranije zaključili.
- 7.U periodu od 15. juna 1992. godine do 22. februara 1994. godine Osnovni sud je zakazao devet ročišta, od čega je održano samo jedno, i to 23. oktobra 1992. godine, na koje je pristupio apelantov punomoćnik. Na ostala ročišta nisu pristupili niti apelant, niti njegov punomoćnik, zbog toga što nije bilo moguće izvršiti urednu dostavu poziva. U isto vrijeme tužena je propustila samo ročište zakazano za 1. juli 1993. godine.
- 8.Na ročištu zakazanom za 22. februar 1994. godine na koje je pristupio tuženi, ali ne i apelant, niti je dostava iskazana, sud je donio rješenje da se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme.
- 9.Osnovni sud je rješenjem od 19. marta 1999. godine postupak u predmetu P-742/92 obustavio. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je Zaključkom građansko-privredno-upravnog odjeljenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 10. aprila 1998. godine zauzeto stanovište da se u predmetima naknade štete protiv svih pravnih sljedbenika ZOIL "Sarajevo-osiguranje", po polisama osiguranja zaključenim do 4. aprila 1992. godine, postupci prekinu do okončanja diobenog bilansa u vezi sa razgraničenjem imovine, prava i obaveza prednika i sljedbenika. S obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o osiguranju zaključenom 1990. godine, ovaj sud je saglasno navedenom zaključku, a u skladu sa članom 213. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja.
- 10.Apelantu i tuženoj navedeno rješenje je uručeno 29. marta 1999. godine.
- 11.Protiv ovog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu 2. aprila 1999. godine, ističući da je prekid postupka učinjen suprotno čl. 212. i 213. Zakona o parničnom postupku. Apelant je istakao da Okružni sud, kao ni Vlada Republike Srpske, ne mogu mijenjati odredbe navedenog zakona, te da je u Statutu tužene, i to u čl. 7. i 8, predviđeno da tužena preuzima sva prava i obaveze koje je stvorila bivša ZOIL "Sarajevo-osiguranje" Filijala Banja Luka.
- 12.Okružni sud je Rješenjem broj Gž-541/99 od 16. februara 2000. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja sud je istakao da se u žalbi neosnovano ukazuje da je, prema Statutu, tužena preuzela sva prava i obaveze koje je stvorila bivša ZOIL "Sarajevo-osiguranje" Filijala Banja Luka, zbog toga što se, u smislu zaključka Okružnog suda, relevantnim subjektom ima smatrati ZOIL "Sarajevo-osiguranje", kao osiguravajuća organizacija, a ne poslovna jedinica.
- 13.Apelantu je rješenje Okružnog suda uručeno 9. marta 2000. godine.
- 14.Apelant je 25. juna 2002. godine zatražio od Osnovnog suda da nastavi postupak u predmetu P-724/92, nakon čega je Osnovni sud zakazao ročište za 15. oktobar 2002. godine.
- 15.Na ročištu održanom 15. oktobra 2002. godine apelant je predložio da vještak finansijske struke tužbeni zahtjev iskazan u dinarima preračuna u konvertibilne marke kao važeću valutu. Tuženi je istakao da smatra da nije i ne može biti stranka u postupku, odnosno da se njegov dosadašnji angažman ne može tretirati kao miješanje na strani tužene, jer za to nema nikakav interes. S obzirom da apelant nije izmijenio svoj tužbeni zahtjev, iznio je stajalište da bi pozivi i tužba trebali biti dostavljeni "Sarajevo-osiguranju" d.d. Sarajevo. Sud je donio rješenje da se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme, te naložio apelantu da se u roku od osam dana očituje na navode tužene, te da uredi tužbeni zahtjev, tj. da ga iskaže u skladu sa važećim sredstvom plaćanja.
- 16.Podneskom od 15. decembra 2005. godine apelant je od Osnovnog suda zatražio da se zakaže rasprava, s obzirom da je podneskom od 29. juna 2005. godine tužba uređena u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku.
- 17.U skladu sa dnevnom naredbom od 21. decembra 2005. godine, predmet je, s obzirom na vrijednost predmeta spora, trebalo zavesti u Mal. upisnik i nakon toga odmah zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište je zakazano za 10. april 2006. godine.
- 18.Na pripremnom ročištu održanom 10. aprila 2006. godine apelant je istakao da je postupak u ovom predmetu prekinut rješenjem ovog suda od 19. marta 1999. godine, pa smatra da je potrebno donijeti rješenje o nastavku postupka. Tužena je izjavila da smatra da se može održati pripremno ročište jer je ono održano 15. oktobra 2002. godine iako nije donijeto rješenje o nastavku prekinutog postupka, što je uzrokovalo i potrebu da se tužba uredi. Sud je donio rješenje da će o prigovorima stranaka odlučiti u roku od 15 dana rješenjem koje će im biti dostavljeno.
- 19.Osnovni sud je 13. jula 2006. godine donio Rješenje broj 071-0-P-06-000 095 (novoodređeni broj za predmet P-724/92) kojim se nastavlja postupak u ovoj pravnoj stvari, prekinut rješenjem od 19. marta 1999. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da pitanje diobenog bilansa između ZOIL "Sarajevo-osiguranje" i tužene nije riješeno i da nema nagovještaja skorog rješenja ovog pitanja. Sud se pozvao na garancije ustanovljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ukazao da o apelantovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno, pa je odlučio da postupak u ovom predmetu nastavi, kako apelantu ne bi bilo uskraćeno pravo na suđenje u razumnom roku.
- 20.Rješenje je dostavljeno apelantu 19. jula 2006. godine, a tuženoj 1. augusta 2006. godine.
- 21.Protiv ovog rješenja tužena je izjavila žalbu 4. septembra 2006. godine ističući da nisu prestali razlozi zbog kojih je postupak prekinut, odnosno da apelant nije ponudio dokaze u tom pravcu.
- 22.Okružni sud je rješenjem od 28. septembra 2006. godine žalbu tužene odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da, prema priloženim dostavnicama u spisu, proizlazi da je punomoćnik tužene osporeno rješenje primio 1. augusta 2006. godine, da je žalba predata Pošti Banja Luka 4. septembra 2006. godine, a da ju je Osnovni sud zaprimio 7. septembra 2006. godine. S obzirom da je rok za podnošenje žalbe protiv osporenog rješenja 30 dana, Okružni sud je, na temelju navedenog, zaključio da žalba nije podnijeta u zakonskom roku, odnosno da je neblagovremena.
- 23.Apelant se u periodu od 2. marta 2007. godine pa do 25. decembra 2008. godine četiri puta obraćao urgencijama Osnovnom sudu radi nastavka postupka.
- 24.U skladu sa dnevnom naredbom od 14. aprila 2008. godine predmet je zaveden u Mal. upisnik pod brojem 71 0 Mal. 040630 32 i dodijeljen u rad stručnom saradniku, ali ni do dana donošenja ove odluke nije okončan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 25.Apelant smatra da mu je izbjegavanjem donošenja odluke u meritumu nakon 17 godina od podnošenja tužbenog zahtjeva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o povredi ovih prava apelant je potkrijepio hronologijom predmetnog postupka, kako je već izneseno u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta. Apelant je zatražio "odštetu za sve patnje i štetu koje je pretrpio."
b) Odgovor na apelaciju
- 26.Iznoseći hronologiju predmetnog postupka u odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neosnovani. Dalje, istaknuto je da su Osnovni i Okružni sud u proteklom periodu preduzimali niz radnji, da su donošene odluke, te da je dužinu postupka uzrokovao i sam apelant jer je neke procesne radnje preduzimao tek nakon proteka više od tri godine. Najzad, u odgovoru je istaknuto da je predmet dodijeljen stručnom saradniku u rad na osnovu dnevne naredbe od 14. aprila 2008. godine, da je predmet zaveden u CMS program i automatski mu je dodijeljena evidencija za 2. mart 2009. godine, te da, u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Srpske od 29. oktobra 2008. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 105/08), stručni saradnici nemaju ovlaštenja da postupaju samostalno u prvostepenom sudskom postupku.
V. Relevantni propisi
- 27.Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94, 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."
- 28.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 213.
Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu, odbacit će rješenjem prvostepeni sud bez održavanja ročišta.
ŽŽalba je neblagovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje.
(...)
VI. Dopustivost
- 29.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 31.Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povodom njegove tužbe, koji ni nakon 17 godina, u trenutku podnošenja apelacije nije okončan, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, pa je u konkretnom slučaju apelacija u ovom dijelu dopustiva. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvoran pravni lijek koji bi omogućio apelantima da se žale zbog nerazumno dugog trajanja postupka (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2873/06 od 4. septembra 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
- 32.Iz navoda iznesenih u apelaciji proizlazi da apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja konačne odluke o njegovoj tužbi radi isplate osigurane sume, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 33.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 34.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 34.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)"
Relevantni principi
- 35.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
- 36.Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 6. aprila 1992. godine. Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već od 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 35). Dalje, Ustavni sud zapaža da, u vrijeme podnošenja apelacije, kao i u trenutku donošenja ove odluke, postupak pred Osnovnim sudom nije okončan. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja ove odluke, dakle, period od 13 godina i devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak u ovoj pravnoj stvari ukupno traje 17 godina i pet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
- 37.U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je apelant tražio isplatu osigurane sume zbog nastupanja osiguranog slučaja, na temelju ugovora o osiguranju koji su zaključili apelant i tužena. Tužena je osporavala valjanost ovog ugovora, ističući da je on raskinut, te da ne može biti stranka u postupku, već da to može biti jedino njen prednik, ali je sve vrijeme preduzimala radnje u postupku. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenom postupku, odnosno o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
- 38.Nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, Osnovni sud je rješenjem od 19. marta 1999. godine, tj. nakon gotovo tri godine, obustavio postupak. Apelant je na ovo rješenje izjavio žalbu Okružnom sudu 2. aprila 1999. godine, koji je o njoj odlučio rješenjem od 16. februara 2000. godine, tj. nakon 11 mjeseci. Apelantu je ovo rješenje dostavljeno 9. marta 2000. godine.
- 39.Nadalje, apelant je podneskom od 25. juna 2002. godine zatražio da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavi. Sud je zakazao i održao ročište 15. oktobra 2002. godine, na kojem je raspravu odgodio na neodređeno vrijeme. Apelant je ponovno podneskom od 16. decembra 2005. godine zatražio da se postupak nastavi. Sud je zakazao i održao ročište 10. aprila 2006. godine. Na ovom ročištu apelant je istakao da sud nije donio rješenje o nastavku postupka koji je obustavio rješenjem iz 1999. godine. Nakon toga, Sud je 13. jula 2006. godine donio rješenje o nastavku postupka, na koje je žalbu izjavila tužena 4. septembra 2006. godine. Rješenjem Okružnog suda od 28. septembra 2006. godine žalba je odbačena kao neblagovremena. Nakon toga, predmet je dnevnom naredbom od 14. aprila 2008. godine dodijeljen stručnom saradniku koji, u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Srpske od 29. oktobra 2008. godine, ne može samostalno postupati u prvostepenom postupku.
- 40.Od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, 14. decembra 1995. godine pa do 19. marta 1999. godine kada je donijeto rješenje o obustavljanju postupka, dakle u periodu od tri godine i tri mjeseca, Osnovni sud nije preduzeo niti jednu radnju u apelantovom predmetu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za neaktivnost u navedenom periodu. Nadalje, nakon što je apelant podneskom od 25. juna 2002. godine zatražio da se postupak nastavi, sud je zakazao i održao ročište 15. oktobra 2002. godine. Nakon toga, naredno ročište zakazano je tek za 10. april 2006. godine, odnosno nakon više od tri godine, po apelantovom podnesku od 16. decembra 2005. godine, iz kojega proizlazi da je uređena tužba, u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku, podnesena 29. jula 2005. godine. Tek nakon ročišta održanog 10. aprila 2006. godine sud je 13. jula 2006. godine, nakon dva održana ročišta, donio rješenje da se postupak nastavlja. Nadalje, Osnovni sud je propustio da utvrdi da je žalba tužene, zaprimljena u sudu 7. septembra 2006. godine protiv rješenja koje je tuženoj dostavljeno 1. augusta 2006. godine neblagovremena, pa je spis proslijedio Okružnom sudu, koji je po žalbi odlučio 28. septembra 2006. godine, nakon čega sud nije preduzeo niti jednu radnju. Na drugoj strani, Ustavni sud primjećuje da je apelant uređenu tužbu podnio tek 29. jula 2005. godine i tako i sam doprinio da između ročišta održanog 15. oktobra 2002. godine pa do ročišta održanog 10. aprila 2006. godine protekne gotovo tri godine. Međutim, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je dužini postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud svojom neaktivnošću, te načinom na koji je rukovodio postupkom u konkretnom predmetu.
- 41.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 17 godina i pet mjeseci, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i devet mjeseci, kao i odgovornost Osnovnog suda za neaktivnost u periodu od gotovo tri godine i tri mjeseca, te trajanje nastavljenog postupka pred ovim sudom, u trenutku donošenja ove odluke, u vremenu od šest godina i sedam mjeseci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 42.Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 43.U svjetlu zaključka o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koji su zasnovani na istom činjeničnom osnovu, kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 44.Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava, te da se ovako određena naknada obračunava prema kriterijima koje je uspostavio Evropski sud, prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.
- 45.U vezi s navedenim, Ustavni sud upućuje na utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 20/06, st. 48-51). Prema tom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.
- 46.Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao 13 godina i devet mjeseci, od čega je trajanju postupka od šest godina i sedam mjeseci, u trenutku donošenja ove odluke u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud, i u kojem dijelu postupak i nije zadovoljio zahtjev za suđenje u razumnom roku, apelantu je određena naknada u visini od 900 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se trajanje postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda od 13 godina i devet mjeseci, od čega se šest godina i sedam mjeseci može u potpunosti staviti na teret nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 48.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 49.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.