Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1187/07, rješavajući apelaciju Jakova Pekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

>Miodrag Simović, predsjednik>

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Jakova Pekića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1824/05 od 12. februara 2007. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jakova Pekića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-1824/05 od 12. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-7830/05 od 1. juna 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-2724/98 od 15. marta 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Jakov Pekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kruševca, Republika Srbija, kojeg zastupa Nada Filipović, advokat sa Ilidže, podnio je 24. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1824/05 od 12. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-7830/05 od 1. juna 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-2724/98 od 15. marta 2005. godine. Također, apelant je predmetnu apelaciju podnio i zbog dužine trajanja postupka pred nadležnim organima.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 5. jula 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je 17. jula 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo i Uprava nisu dostavili svoj odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantu 7. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 4. septembra 1998. godine podnio zahtjev Upravi za povrat u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Maršala Tita broj 11/VIII (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
  • 7.
    Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-2724/98 od 27. februara 2001. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stanarskog prava na predmetnom stanu. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-1877/01 od 20. novembra 2001. godine kojim je žalba odbijena. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-194/02 od 9. januara 2003. godine predmetnu tužbu uvažio i rješenja Ministarstva i Uprave poništio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Uprava postupila suprotno odredbi člana 124. Zakona o upravnom postupku, jer je umjesto o apelantovom zahtjevu za povrat stana u posjed odlučivala o povratu stanarskog prava iako takav zahtjev nije ni postavljen.
  • 8.
    U ponovnom postupku, Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-2724/98 od 16. juna 2003. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-4101/03 od 25. augusta 2003. godine kojim je žalba odbijena. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj U-528/03 od 5. aprila 2004. godine predmetnu tužbu uvažio, osporeno rješenje i prvostepeno rješenje poništio i predmet vratio Upravi na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da upravni organi, pri donošenju svojih rješenja, nisu uzeli u obzir član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda prema kojem svako lice ima pravo na poštivanje doma.
  • 9.
    Uprava je donijela Zaključak broj 23/1-372-2724/98 od 17. augusta 2004. godine kojim je prekinut predmetni postupak povrata stana u posjed do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu Ministarstvu, koje je Rješenjem broj 27/02-23-2914/04 od 8. novembra 2004. godine poništilo predmetni zaključak i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 10.
    U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-2724/98 od 15. marta 2005. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je u toku postupka utvrđeno da je Naredbom komandanta III Armije broj 10-133 od 4. maja 2000. godine apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije. Također, da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd broj 507391 UP-1415 od 23. augusta 2000. godine apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju počevši od 20. augusta 2000. godine. Pri tome, Uprava se pozvala na odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojima je propisano da izuzetno od odredbi člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. S obzirom da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, Uprava je zaključila da apelant, shodno navedenim zakonskim odredbama, nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed.
  • 11.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-7830/05 od 1. juna 2005. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant ostao u oružanim snagama Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine i da mu nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. S obzirom na to, Ministarstvo je navelo da je Uprava pravilno zaključila da apelant, shodno odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene, nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed.
  • 12.
    Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-1824/05 od 12. februara 2007. godine odbio predmetnu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, postupilo u skladu sa odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene. U vezi s tim, sud je naveo da je član 3a. Zakona o prestanku primjene bio predmet ispitivanja u postupku kontrole ustavnosti pred Ustavnim sudom u predmetu broj U-83/03, te da je Ustavni sud zaključio da je taj zakon u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu od 1982. godine, da je predmetni stan napustio protiv svoje volje 1992. godine, nakon čega se nastanio u Kruševcu kao izbjeglica gdje je radio do 2000. godine kada je penzionisan. Također, apelant navodi da su nadležni organi, postupajući po njegovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, namjerno odugovlačili postupak, zbog čega su apelant i njegova porodica pretrpjeli štetu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da prilikom donošenja Presude broj U-1824/05 od 12. februara 2007. godine nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na dom.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 3a.

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog Ministarstva odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Bosni i Hercegovini, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Š...Ć"

  • 16.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

"Član 6.

Kada organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja."

  • 17.
    U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

"Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak."

  • 18.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku."

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku

  • 21.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je dužina postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj U-1824/05 od 12. februara 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. februara 2007. godine, a apelacija je preporučenom pošiljkom putem pošte podnesena 24. aprila 2007. godine, a u Ustavnom sudu primljena 25. aprila 2007. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na dom

  • 23.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

"2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno."

  • 24.
    Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 2837/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 15. januara 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporene odluke, koje su zasnovane na članu 3a. Zakona o prestanku primjene, predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava i da nije narušen princip proporcionalnosti, te da su stoga i apelanticini navodi o povedi prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani. Pored navedenog, Ustavni sud je naglasio da je ranije utvrdio da je član 3a. Zakona o prestanku primjene u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 29/03). S obzirom da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

VII. Meritum

  • 25.
    Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrata stana u posjed prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 26.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 27.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

a) Relevantni principi

  • 28.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 29.
    Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, (...) stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 30.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (...) (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 31.
    Ustavni sud zapaža da je apelant 4. septembra 1998. godine pokrenuo postupak radi povrata stana u posjed, koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj U-1824/05 od 12. februara 2007. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od osam godina i pet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 32.
    U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku je trebalo odlučiti o osnovanosti apelantovog zahtjeva, kao ranijeg nosioca stanarskog prava, za povrat u posjed predmetnog stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.
  • 33.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u predmetnom postupku prvostepena odluka donesena tek nakon dvije godine i pet mjeseci od podnošenja zahtjeva. Međutim, umjesto da odluči o apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed, Uprava je odlučivala o povratu stanarskog prava. Takvo odlučenje je imalo za posljedicu trajanje postupka u periodu od oko dvije godine pred nadležnim organima, koliko je prošlo do donošenja odluke Kantonalnog suda koji je poništio odluke upravnih organa i predmet vratio na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku upravni organi odlučili o apelantovom zahtjevu za povrat stana u posjed, te da je Kantonalni sud poništio navedena rješenja i predmet po drugi put vratio na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da ukidanje odluka nižih organa pred Kantonalnim sudom i vraćanje na ponovni postupak ne čini pravne lijekove nedjelotvornim (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 36/00). Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 35. stav 3. Zakona o upravnim sporovima propisano da je sud obavezan da, u određenim slučajevima, sam odluči u meritumu predmeta, čak i kada činjenice predmeta nisu u potpunosti utvrđene. Takve situacije su, inter alia, kada je predmet već jednom vraćan na ponovni postupak, jer je poništen upravni akt, ili kada upravni organ nije postupio u potpunosti po presudi upravnog suda. Međutim, iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je Kantonalni sud dva puta poništio upravna rješenja i predmet vratio na ponovni postupak, da bi tek treći put meritorno odlučio. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da su upravni sporovi pred Kantonalnim sudom trajali oko tri godine, što je također doprinijelo dužini predmetnog postupka. Ustavni sud ukazuje da nadležni organi nisu ponudili razloge koji bi eventualno mogli opravdati predmetnu dužinu postupka. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini predmetnog postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka u periodu od osam godina i pet mjeseci može u cijelosti staviti na teret upravnim organima i sudu.
  • 34.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po zahtjevu za povrat stana trajao osam godina i pet mjeseci, pri čemu apelant nije doprinio predmetnoj dužini postupka, a nadležni organi ne ponude razloge koji bi eventualno mogli opravdati takvu dužinu postupka.
  • 36.
    Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.