Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 469/07, rješavajući apelaciju Munira Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Munira Bašića.

Utvrđuje se povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presuda Općinskog suda u Zenici broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Apelacija se odbija kao neosnovana u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Munir Bašić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Fadile Bašić (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je 24. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni i Općinski sud su 31. augusta i 7. septembra 2007. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tužiteljica je 11. septembra 2007. godine dostavila odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice dostavljen je apelantu 14. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda broj P-1504/03 od 13. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 508 od 15. novembra 2006. godine, apelant je obavezan da tužiteljici preda u posjed stan koji se nalazi u Zenici u ulici Bulevar Kulina bana broj 15 i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 324,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 7.
    U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužiteljica u tužbi istakla da je vlasnik predmetnog stana, koji u jednom dijelu koristi i apelant. Apelant je u odgovoru u cijelosti osporio tužbene navode i konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, ističući da je stekao pravo na predmetni stan na osnovu eksproprijacije njegove imovine, te da zbog toga ne može biti izbačen iz stana koji je dobio kao naknadu za svoju imovinu.
  • 8.
    U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u parnični spis broj P-2121/99, novi broj 859 02, te utvrdio da je Kantonalnoi sud Presudom broj GŽ-353/04 od 25. juna 2004. godine potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je on sa tužiteljicom ravnopravan nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Sud je dalje izvršio uvid u Rješenje o nasljeđivanju i spis broj O-69/02 u kojem je raspravljana zaostavština iza umrlog Šekiba Bašića, tužiteljicinog supruga, a apelantovog brata. Tužiteljica je Rješenjem o nasljeđivanju od 5. juna 2003. godine proglašena kao nasljednica 1/2 dijela predmetne stambene jedinice. Iz Rješenja o uknjižbi Dn-II-2790/02 od 9. juna 2002. godine utvrđeno je da se dozvoljava uknjižba na osnovu ugovora o kupoprodaji stana od 18. juna 2001. godine OV-3070/01, prava vlasništva na predmetnom stanu u korist tužiteljice sa 1/2 dijela i Šekiba Bašića sa 1/2 dijela. Izvršen je uvid i u fotokopiju ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 10. maja 2001. godine iz kojeg proizlazi da su predmetni stan otkupili tužiteljica i njen suprug sa po 1/2 dijela.
  • 9.
    Na osnovu rješenja Općinskog fonda za stambenu izgradnju od 16. novembra 1965. godine utvrđeno je da se Šekibu Bašiću, braći Hazimu, Asimu i apelantu, te članovima njihove porodice, dodjeljuje dvosoban stan u Zenici, blok "Mostar" Sejmen u ulici Ekinovića. Dalje je utvrđeno da iz Rješenja narodnog odbora sreza Zenica, broj 03/3-EKSPR.1/62-27 od 5. maja 1962. godine, proizlazi obaveza korisnika eksproprijacije da korisnicima ekspropriranog stambenog objekta daju na korištenje drugi stambeni prostor. Radi se o objektima izgrađenim na k.č. 6/78 iz zk. ul. broj 2207 k.o. Zenica, suvlasništvo Hazima, Šekiba i Nihada Bašića, apelanta, Asima i Munezehe sa 1/6 dijela. Iz rješenja Općinskog sekretarijata za budžet i imovinsko-stambene poslove od 13. augusta 1978. godine utvrđeno je da je odbijen zahtjev Šekiba Bašića za iseljenje apelanta iz stana u Zenici, Ulica dr. Mujbegovića br. 41. Sud je u svojstvu stranaka saslušao tužiteljicu i apelanta, iz čijih iskaza proizlazi da je apelant u predmetnom stanu i da koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te da je sporno da li plaća naknadu za korištenje električne energije i drugih komunalnih usluga u srazmjernom dijelu. Navedenim dokazima sud je povjerovao jer nisu kontradiktorni drugim materijalnim dokazima, a niko nije osporio činjenicu bitnu za ovu parnicu da tuženi koristi dio predmetne stambene jedinice. Izvedene dokaze sud je, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), cijenio kako pojedinačno tako i ukupno Pri tome se sud pozvao na član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Istaknuto je da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima to pravo, kao i da se stvar nalazi u apelantovoj faktičkoj vlasti. Po mišljenju suda tužiteljica je dokazala da je stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu u skladu sa odredbom člana 27. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Među strankama nije sporna činjenica da apelant koristi jedan dio predmetne stambene jedinice, te stoga, po mišljenju suda, proizlazi da su se stekli uvjeti za donošenje presude kao u izreci uz primjenu navedene odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
  • 10.
    U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Kantonalni sud iz stanja spisa utvrdio da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio na način koji je propisan odredbom člana 8. ZPP, jer je ocijenio dokaze i ocjenom dokaza utvrđivao činjenice iz odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pri tome se kretao u granicama zahtjeva iz tužbe saglasno odredbi iz člana 2. stav 1. ZPP.
  • 11.
    Drugostepeni sud je našao da u konkretnom slučaju apelantova žalba nije osnovana ni u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuto je da predmetna tužba tužiteljice ima svojstvo vlasničke tužbe iz odredbi člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Tužiteljica je u predmetnom postupku bila dužna da dokaže da je vlasnica predmetnog stana čiju predaju u posjed zahtijeva, te da stan u posjedu drži apelant. Navedene dvije odlučne činjenice tužiteljica je, po mišljenju Kantonalnog suda, dokazala, a apelant ih je u odgovoru na tužbu učinio nespornim. Spomenute činjenice apelant nije doveo u sumnju ni navodima žalbe.
  • 12.
    Istaknuto je da je predmetni stan, nakon što ga je prednik tužiteljice u svojstvu nosioca stanarskog prava na stanu otkupio i time stekao pravo vlasništva, a na osnovu odredbi Zakona o prodaji stanova, osnov po kojem je apelant imao posjed stana odnosno koristio ga u svojstvu korisnika stana u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/89 i 36/06), koji je Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) preuzet kao zakon Federacije Bosne i Hercegovine prestao postojati. Od tada, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant je predmetni stan mogao koristiti samo uz odobrenje-dozvolu vlasnika stana i samo do opoziva tog odobrenja-dozvole (prekarij). S obzirom da apelant od tužiteljice nije dobio saglasnost za korištenje predmetnog stana tužiteljici, kao vlasnici predmetnog stana u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pripada pravo da zahtijeva od apelanta da joj predmetni stan preda u posjed kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da ostali žalbeni navodi nisu od značaja za pružanje vlasničke zaštite u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zbog čega te navode sud nije posebno cijenio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ističe da je tužiteljicin djever, te da je predmetni stan zajedno sa umrlim tužiteljicinim mužem i braćom Hazimom i Asimom dobio nakon što je 1962. godine eksproprirana i porušena porodična stambena zgrada na kojoj su apelant i njegova braća bili suvlasnici nakon smrti njihovih roditelja. Međutim, kako je po tada važećim stambenim propisima nosilac stanarskog prava mogao biti samo jedan čovjek-fizičko lice, ugovor o korištenju stana zaključio je najstariji apelantov brat Šekib Bašić. Navodi da su u međuvremenu ostala braća preminula, tako da u kontinuitetu predmetni stan koriste apelant, njegov brat Šekib i tužiteljica. Apelant smatra da je nakon 30 godina nesmetanog korištenja predmetnog stana, na kojem je ostvareno pravo korištenja, ostao bez doma. Smatra da je zbog nedorečenosti Zakona o prodaji stanova, koji nije pružio zaštitu članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava niti drugim legalnim korisnicima stana, prisiljen da napusti dom.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je dao u suštini iste razloge kao i u osporenoj odluci. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 15.
    U svom odgovoru Općinski sud je naveo da su osporene presude zakonite.
  • 16.
    U svom odgovoru na apelaciju tužiteljica ističe da je, nakon što su osporene presude postale izvršne po prijedlogu tužiteljice, sud dozvolio i proveo izvršenje navedenih presuda, te je apelant iseljen iz predmetnog stana. Nakon toga tužiteljica je predmetni stan prodala drugom licu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03)

"Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se predmetni postupak odnosio na zaštitu prava vlasništva, dakle radilo se o postupku građansko-pravne prirode. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 26.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila zaštitu vlasničkih prava u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Utvrđeno je da je tužiteljica u predmetnom postupku dokazala da je vlasnica stana čiju predaju u posjed traži i da predmetni stan drži apelant. Pri tome su sudovi naveli da je prednik tužiteljice vlasništvo na predmetnom stanu stekao na osnovu Zakona o prodaji stana, te da je apelantovo pravo po osnovu kojeg je koristio predmetni stan prestalo da postoji. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje koje se temelji na primjeni relevantnih odredaba materijalnog zakona. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na dom

  • 28.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku."

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 29.
    Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
  • 30.
    Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8. Evropske konvencije.
  • 31.
    U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je nesporno da predmetni stan predstavlja apelantov dom prema članu 8. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir da je u navedenom stanu apelant živio nakon što je stan dodijeljen njemu i njegovoj porodici na ime naknade štete za ekspropriranu porodičnu kuću.
  • 32.
    Nakon što je konstatirano da predmetni stan predstavlja apelantov dom, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama, koje se zasnivaju na članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, izvršeno "miješanje" u apelantovo pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 33.
    Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojima je udovoljeno tužiteljicinom tužbenom zahtjevu došlo do miješanja u apelantovo pravo na dom s obzirom da je apelantu naloženo da predmetni stan preda u posjed tužiteljici. Dalje, Ustavni sud treba da ispita da li je izvršeno miješanje opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
  • 34.
    Član 8. stav 2. Evropske konvencije dopušta javnim vlastima, u određenim slučajevima, da se miješaju u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupačan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi da li je to miješanje bilo neophodna mjera u demokratskom društvu i da li je miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti da li je odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i da li je predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 979/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 43, dostupnu na: www.ccbih.ba). U spomenutoj odluci Ustavnog suda razmatrano je pitanje zakonitosti miješanja u dom i apelantovu imovinu na način da je proveden test kao što je već navedeno.
  • 35.
    Ustavni sud mora ispitati da li je navedeno miješanje bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je tužiteljica u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima podnijela vlasničku tužbu. U predmetnom postupku tužiteljica je u smislu navedene zakonske odredbe dokazala da je vlasnica stana, čiju predaju u posjed traži, te da stan u posjedu drži apelant. Ustavni sud nalazi da su sudovi osporene presude donijeli na osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je javno objavljen i čije odredbe su dovoljno jasne, kako bi svi građani mogli da odrede svoju pravnu poziciju i način ostvarivanja svojih interesa.
  • 36.
    U odnosu na pitanje da li je predmetno miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, Ustavni sud nalazi da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u zaštiti prava vlasnika. U konkretnom slučaju, u predmetnom postupku tužiteljica je dokazala da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da ih u posjedu drži apelant. Pri tome je sud utvrdio da je osnov po kojem je apelant koristio stan u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima prestao da postoji. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelantov dom bilo neophodno u demokratskom društvu s ciljem zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužiteljice, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije.
  • 37.
    Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava tužiteljice i općeg javnog interesa. U vezi sa navedenim Ustavni sud nalazi da je tužiteljica vlasničkom tužbom zatražila od suda da joj pruži vlasničku zaštitu u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. U dokaznom postupku je utvrđeno da je apelantu i njegovoj porodici predmetni stan dodijeljen po osnovu naknade za ekspropriranu porodičnu kuću, koja je bila u suvlasništvu apelanta i ostalih članova njegove porodice. S obzirom na tadašnja zakonska rješenja nosilac stanarskog prava je mogla biti samo jedna osoba. Za nosioca stanarskog prava u konkretnom slučaju određen je apelantov brat Šekib Bašić, tužiteljicin suprug, koji je predmetni stan sa tužiteljicom kasnije otkupio u smislu Zakona o prodaji stanova. Navedenim je prestalo da postoji apelantovo pravo da koristi predmetni stan, koji je do tada koristio u smislu odredbe člana 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Uzimajući u obzir navedeno, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li je zaštita nespornog prava vlasništva tužiteljice proporcionalna apelantovom interesu. S tim u vezi Ustavni sud se poziva na odluku Ustavnog suda broj U 131/03 od 22. septembra 2004. godine, donesenu u sličnom predmetu, u kojoj je Ustavni sud zaključio da je Kantonalni sud pravilno odlučio da bi iseljenje tuženog iz stana u skladu sa članom 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njegovog doma mnogo ozbiljnijeg karaktera nego što je sama odluka Kantonalnog suda miješanje u apelantičina prava, te bi njegovo iseljenje prouzrokovalo više problema tuženom nego što je to učinjeno odlukom Kantonalnog suda prema tužiteljici. Odluka Kantonalnog suda je, stoga, bila ispravna u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Naime radilo se o predmetu u kojem je Ustavni sud odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tužiteljica žalila na povredu prava na dom, nakon što je Kantonalni sud odbio njenu tužbu kojom je, kao vlasnica otkupljenog stana, tražila iseljenje svog pastorka iz tog stana, koji je u tom stanu stanovao dugi niz godina kao član porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 131/03 od 22. septembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 5/05).
  • 38.
    Stoga, na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetno miješanje nije proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa koji se želio postići.
  • 39.
    Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zaključuje da predmetno miješanje u apelantovo pravo na dom nije proporcionalno cilju koji se želio postići, odnosno da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa koji se želio postići, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.