Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 918/07, rješavajući apelaciju Šefike Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Šefike Imamović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na arbitrarnu primjenu materijalnog prava.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine u dijelu kojim je Kantonalni sud preinačio Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-889/02 od 17. marta 2004. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da bez odgađanja donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Apelacija se odbija kao neosnovana u odnosu na ostale navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Šefika Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnijela je 27. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), kao i od Federacije Bosne i Hercegovine, Obavještajno-sigurnosne službe FBiH, koju je u redovnom postupku zastupalo Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 24. aprila 2007. godine. Federalno pravobranilaštvo, koje je u redovnom postupku zastupalo tuženog, dostavilo je dopis povodom apelacije 9. aprila 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 15. jula 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelantica je 11. oktobra 2002. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi naknade razlike ličnog dohotka, regresa i toplog obroka. U tužbi je navela da je bila dugogodišnja radnica kod tuženog i da je radila na radnom mjestu administrativni radnik-daktilograf. Od 1994. godine je bila pripadnica organa unutrašnjih poslova BiH (rezervni sastav). Navela je da je radila u AID-u od njegovog formiranja, odnosno od 21. januara 1996. godine do 16. augusta 2002. godine, kada je formiranjem Obavještajno-sigurnosne službe Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem broj 01-320 od 16. augusta 2002. godine stavljena na raspolaganje na period od šest mjeseci sa otkaznim rokom od tri mjeseca, počevši od 17. septembra 2002. godine.
  • 7.
    Ročištu zakazanom za 8. januar 2003. godine pristupila je apelantica, a za tuženog nije niko pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je donio rješenje da će se ročište provesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Na ročištu je apelantica izjavila da će naknadno pismenim podneskom precizirati tužbeni zahtjev po godinama u vezi sa toplim obrokom, regresom i manje isplaćenim ličnim dohotkom. Ročište je odgođeno i novo je zakazano za 4. mart 2003. godine.
  • 8.
    Ročištu zakazanom za 4. mart 2003. godine pristupila je apelantica lično, a tuženi nije iako je bio uredno obaviješten. Konstatirano je da je apelantica postupila po nalogu suda, te 20. februara 2003. godine dostavila podnesak kojim je uredila tužbeni zahtjev. Ročište je odgođeno i novo je zakazano za 24. mart 2003. godine.
  • 9.
    Dopisom od 10. marta 2003. godine Federalno pravobranilaštvo je vratilo poziv za raspravu zakazanu za 24. mart 2003. godine, navodeći da u navedenom predmetu nisu nikada dobili tužbu i popratnu dokumentaciju.
  • 10.
    Ročištu zakazanom za 24. mart 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Naloženo je da se tužba i dokumentacija dostave Federalnom pravobranilaštvu, te da se do sljedećeg ročišta tuženi izjasni o tužbi i dokumentaciji. Naredno ročište je zakazano za 7. april 2003. godine.
  • 11.
    Ročištu zakazanom za 7. april 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Konstatirano je da je apelantici predat primjerak odgovora tuženog na tužbu. Apelantica je predložila da joj se ostavi rok kako bi se izjasnila o odgovoru na tužbu. Naredno ročište je zakazano za 8. maj 2003. godine.
  • 12.
    Ročištu zakazanom za 8. maj 2003. godine pristupila je apelantica, a tuženi nije pristupio iako je bio uredno obaviješten. Sud je odlučio da će se ročište provesti u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog. Apelanticin opunomoćenik je izjavio da ostaje pri navodima iz podneska od 3. maja 2003. godine, te je predložio da se provede dokaz vještačenjenjem vještaka finansijske struke u vezi sa okolnostima koliko je apelantica manje primila ličnog dohotka za period iz tužbe, tj. 2001. godinu, te da utvrdi koliki je iznos trebalo da primi na ime toplog obroka i regresa za 1998, 1999, 2000. i 2001. godinu. Sud je rješenjem odredio vještačenje vještaka finansijske struke. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme.
  • 13.
    Ročištu zakazanom za 8. novembar 2003. godine pristupili su apelantica i tuženi. Na navedenom ročištu apelantica je preinačila tužbeni zahtjev. Sud je zakazao glavnu raspravu za 8. januar 2004. godine.
  • 14.
    Ročištu zakazanom za 8. januar 2004. godine pristupili su apelantica i tuženi. Apelanticin opunomoćenik je predložio da se vještak naknadno izjasni o apelanticinim primjedbama u vezi sa regresom za 1997. i druge godine.
  • 15.
    Ročištu zakazanom za 17. februar 2004. godine pristupili su apelantica i tuženi. Apelantica je precizirala tužbeni zahtjev. Glavna rasprava na navedenom ročištu je zaključena, te su apelantica i tuženi obaviješteni da će presuda biti donesena 17. marta 2004. godine.
  • 16.
    Presudom Općinskog suda broj Pr-889/02 od 17. marta 2004. godine tuženi je obavezan da apelantici na ime razlike plaće isplati iznos od 815,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. oktobra 2002. godine do isplate, na ime razlike isplate toplog obroka za 2000, 2001. i 2002. godinu ukupan iznos od 4.266,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 11. oktobra 2002. godine do isplate. Također, tuženi je obavezan da apelantici na ime neisplaćenog regresa isplati ukupan iznos od 684,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 11. oktobra 2002. godine do isplate i nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.084,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva je odbijen.
  • 17.
    U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi pasivno legitimiran, jer, iako je AID formiran kao institucija RBiH, nastavio je djelovati nakon formiranja federalnih organa uprave, sve do gašenja ove službe u skladu sa odredbom člana 69. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, te da je navedena služba djelovala na prostorima FBiH prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriji FBiH i da je, u skladu sa navedenim, vršila obračun, isplatu plaća, toplog obroka i drugih naknada iz plaća. Općinski sud je, dalje, naveo da se, u skladu sa odredbom člana 69. st. 5. i 7. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi, Federacija obavezala da će osigurati sredstva u budžetu za izmirenje obaveza iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave BiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98) za zaposlenike koji ne budu primljeni u novu službu. Općinski sud je utvrdio da su ovom zakonskom odredbom obuhvaćena sva prava iz radnog odnosa (a ne samo otpremnine), pa tako i pravo na isplatu dospjelih, a neisplaćenih plaća. Općinski sud je naveo da je tuženi, iako nije formiran kao služba Federacije, finansiran iz sredstava Federacije, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Abida Hodžića, te se faktički prema navedenim zaposlenicima nalazio u položaju poslodavca, sve do momenta gašenja navedene službe na osnovu člana 69. Zakona o Federalnoj obavještajnoj službi. Zbog toga je Općinski sud zaključio da je Federacija BiH dužna da isplati dospjele, a neisplaćene plaće i naknade plaća.
  • 18.
    Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi 10. maja 2004. godine. Predmetni spis Općinski sud je uputio Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi u julu 2004. godine. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1465/04 od 23. novembra 2006. godine žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike za topli obrok u iznosu od 4.266,00 KM, te neisplaćeni regres u iznosu od 684,82 KM sa zakonskim kamatama odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
  • 19.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u žalbi tuženog osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu potraživanja na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora, tj. regresa i naknade za topli obrok. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je Zakonom o obavještajnoj službi u FBiH, u odredbi člana 70. stav 5, predviđeno da se u pogledu ostvarivanja prava primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a stavom 7. navedenog člana je propisano da se osiguravaju finansijska sredstva samo za izvršenje obaveze iz stava 5. navedenog člana. S obzirom na to da Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organe uprave u FBiH ne predviđa naknade na ime regresa i toplog obroka, a niti odredbe iz člana 70. st. 5. i 7. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi FBiH nemaju u vidu primjenu Zakona o radu i kolektivnog ugovora, niti bilo kog drugog federalnog propisa, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev za isplatu naknade na ime regresa i toplog obroka neosnovan zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelantica smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da sud u predmetnoj pravnoj stvari nije bio nezavisan i nepristran, niti je donio odluku u razumnom roku. Ističe da je Kantonalni sud donio nezakonitu presudu kada je odbio njen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok i regres zbog toga što ne postoje pozitivne regule koje predviđaju isplatu ovih naknada, smatrajući da joj je to pravo zajamčeno Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih organa federalne uprave ("Službene novine FBiH" br. 44/98 i 49/00, u daljnjem tekstu: Uredba) i Odlukom o ličnim primanjima koja nemaju karakter plaće i naknadi troškova smještaja za funkcionere i rukovodeće radnike u Vladi FBiH, federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave ("Službene novine FBiH" broj 10/97, u daljnjem tekstu: Odluka).

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, u suštini, ponovio razloge zbog kojih je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu toplog obroka i regresa. Kantonalni sud smatra da svojom odlukom nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, te da prvostepeni sud svojim radnjama nije povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    U dopisu povodom predmetne apelacije Federalno pravobranilaštvo je navelo da je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu ("Službene novine FBiH" broj 61/06), te da je u članu 5. tog zakona, odnosno u izmijenjenom članu 8. stav 3. osnovnog zakona, regulirano da "Federalno pravobranilaštvo ne zastupa organe i tijela Federacije BiH u radnim sporovima". Stoga, pošto se u konkretnoj pravnoj stvari radi o radnom sporu-ostvarivanju prava iz radnog odnosa i isplati i pošto Federalno pravobranilaštvo više nema zakonska ovlaštenja da u konkretnoj pravnoj stvari-radnom sporu zastupa tuženog, odnosno da se izjašnjava o predmetnoj apelaciji, ona je vraćena Ustavnom sudu.

V. Relevantni propisi

  • 24.
    Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/02) u relevantnom dijelu glasi:

U vršenju svojih nadležnosti Služba primjenjuje propise koji se primjenjuju za ostale federalne organe uprave i federalne institucije ukoliko ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Civilne službe za obavještavanje i sigurnost, koje su bile osnovane prema propisima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju da rade u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. To se odnosi na Agenciju za istraživanje i dokumentaciju i Službu nacionalne sigurnosti.

U Federaciji se ne mogu osnivati ili nastaviti da rade druge paralelne civilne sigurnosno-obavještajne službe.

Ko svjesno nastavi rad i predstavlja bilo koje civilne obavještajno-sigurnosne službe poslije isteka roka propisanog u ovom zakonu kaznit će se kaznom zatvora za krivično djelo u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Najkasnije u periodu od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona osigurat će se odgovarajuće prostorije za potrebe Službe.

Službenici i namještenici u službama iz člana 69. stav 2. ovog zakona, koji su bili zaposleni u tim službama, na dan stupanja na snagu ovoga zakona neće biti automatski preuzeti u Službu.

Službenici i namještenici iz stava 1. ovog člana mogu se prijaviti na odgovarajuća radna mjesta u Službi za koja ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Službe putem internog oglašavanja.

Direktor Službe obrazovat će Komisiju koja se sastoji od tri člana i koja će utvrditi da li prijavljeni kandidati ispunjavaju uvjete za radna mjesta u Službi.

Komisija će pripremiti relevantne podatke za lica koja su se prijavila za radna mjesta u Službi, vodeći računa da se osigura nepolitički karakter Službe. Prema izabranim kandidatima neće se vršiti diskriminacija po bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, političko ili drugo mišljenje, imovina, rođenje ili drugi status. Prednost će imati ona lica koja imaju iskustvo na obavještajnim, odnosno kontraobavještajnim poslovima.

Službenici službi iz člana 69. stav 2. ovog zakona koji ne dobiju posao u Službi, odnosno koji ne ispunjavaju uvjete u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, svoja prava ostvarivat će u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Službenici iz stava 5. ovog člana, dok ostvaruju prava u skladu sa zakonom iz prethodnog stava, ne mogu raditi u Službi, a razdužuju svu dokumentaciju, opremu i sredstva koja su do tada koristili danom uručenja rješenja o njihovom stavljanju na raspolaganje.

Finansijska sredstva potrebna za izvršenje obaveze iz stava 5. ovog člana osigurat će se u budžetu Federacije.

  • 25.
    Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.

Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

Službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom.

Uvjete za ostvarivanje naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuje Vlada Federacije na usaglašen prijedlog federalnog ministra finansija, federalnog ministra pravde i federalnog ministra za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice.

Plaća se isplaćuje unatrag jedanput mjesečno, ako propisom Vlade Federacije nije drugačije određeno.

Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.

  • 26.
    Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu.

Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:

  • -
    da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;
  • -
    da samostalni sindikati grana i djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata BiH (u daljnjem tekstu: Sindikat BiH) zaključuju kolektivne ugovore za granu u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH;
  • -
    da se kolektivnim ugovorima na nivou grana, pravilnicima o radu koje prema Zakonu o radu donosi poslodavac, kao ni ugovorima o radu za pitanja koja su regulirana ovim ugovorom ne može utvrditi manji nivo prava i obaveza za zaposlenika od nivoa utvrđenog ovim ugovorom;
  • -
    da se prava i obaveze poslodavca iz ovog kolektivnog ugovora u državnim preduzećima odnose na direktore preduzeća ili lice koje on ovlasti da ga zastupa.

Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Zaposlenik ima pravo na ishranu u toku rada.

Ukoliko se ishrana ne osigurava kod poslodavca, zaposleniku se osigurava mjesečna naknada u iznosu od najmanje 25% prosječne plaće isplaćene u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

  • 27.
    Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze službenika (u daljnjem tekstu: službenik) iz rada i prema osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama službenika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim službama za upravu (u daljnjem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

c) Naknade na osnovu rada

Pored naknada na plaću utvrđenih zakonom, službeniku pripada naknada za prijevoz na posao i s posla, ishrana u toku rada (topli obrok) i regres za godišnji odmor.

Visinu naknada iz stava 1. ovog člana utvrđuju rukovodilac organa uprave i Sindikat.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu ako je to za službenika povoljnije.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 33.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 34.
      U odnosu na apelanticine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike za topli obrok i regres, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, u pogledu ovih apelanticinih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 1797/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 13. maja 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 55/08), koja je donesena povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja. Razlozi navedeni u spomenutoj odluci u cijelosti se odnose i na ovu odluku. Naime, u spomenutoj odluci Ustavni sud je u vezi sa apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Kantonalnog suda ustanovio da je obrazloženje Kantonalnog suda u pogledu naknade na ime toplog obroka i regresa, prema mišljenju Ustavnog suda, potpuno proizvoljno i pravno neosnovano. Ustavni sud je ustanovio da član 70. stav 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj službi upućuje na primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika, te da je članom 1. ovog zakona propisano da se ovim zakonom uređuju osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine i organima uprave kantona, odnosno u službama za upravu grada i općina i drugim organima i službama određenim ovim zakonom. Članom 7. istog zakona propisano je da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. Dalje je Ustavni sud istakao da je članom 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika propisano da službenicima pripada naknada troškova u vezi sa službom (ishrana, prijevoz na posao i sa posla), kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena kolektivnim ugovorom, a članom 164. istog zakona propisano je da: Na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na osnovu rada, a koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori. Stoga, pošto pravo na regres i na topli obrok nije bilo definitivno uređeno Zakonom o radnim odnosima i plaćama, niti Zakonom o radu kao općim propisom o radu, nego su oba upućivala na kolektivni ugovor, Ustavni sud je ustanovio da je za konkretnu situaciju relevantan Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 25. juna 2000. godine, u kojem je u članu 31. propisano da službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada najmanje u iznosu od 25% prosječne plaće u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a članom 32. je propisano da službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70 % njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Na osnovu navedenog je zaključeno da je preinačenjem odluke u pogledu naknade za topli obrok i regres Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 35.
      Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u odnosu na apelanticine navode da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u pogledu isplate naknade za regres i topli obrok prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 36.
      U odnosu na apelanticine navode o povredi njenog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
    • 37.
      Razmatrajući apelanticine navode u pogledu nerazumne dužine, Ustavni sud je ustanovio da je apelantica podnijela tužbu 11. oktobra 2002. godine, a predmetni postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 23. novembra 2006. godine. Dakle, navedeni period u kojem je pokrenut ovaj postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je trajao ukupno četiri godine i jedan mjesec. Također, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja. Dalje, Ustavni sud uvidom u predmetni spis smatra da je apelantica pristupila svakom od zakazanih ročišta, u toku postupka apelantica je precizirala svoj tužbeni zahtjev, predlagala da se izvedu dokazi zbog čega je prvostepeni sud morao preduzimati odgovarajuće procesne radnje. U predmetnom postupku Općinski sud je bio aktivan u zakazivanju ročišta i preduzimanju procesnih radnji, te je svoju odluku donio u roku od jedne godine i pet mjeseci. Navedeni period Ustavni sud ne smatra nerazumno dugim. Dalje, Ustavni sud nalazi da je postupak povodom žalbe trajao duže od dvije godine. Iako je navedeni period za rješavanje o žalbi, prema mišljenju Ustavnog suda, relativno dug, ipak, uzimajući u obzir da je predmetni postupak na dvije sudske instance okončan u roku od četiri godine, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u pogledu razumne dužine neosnovani i da u konkretnom slučaju nije prekršeno njeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
    • 38.
      U odnosu na apelanticine navode da u konkretnom slučaju nije imala pravično suđenje zbog toga što sud nije bio nezavisan i nepristran, Ustavni sud smatra da apelantica, osim svojih paušalnih navoda, nije ponudila nikakve dokaze kojima bi potkrijepila navedene tvrdnje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani.
    • 39.
      Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljnom primjenom materijalnog prava od Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. U vezi sa apelanticinim navodima o nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud je zaključio da nema povrede, te da su apelanticini navodi u pogledu navedenog neosnovani. Također, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani i apelanticini navodi o nezavisnosti i nepristranosti suda u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava u dijelu u kojem je preinačio prvostepenu presudu Kantonalni sud povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom postupku nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je, posmatrajući postupak u cjelini, koji je proveden na dvije sudske instance, postupak okončan u periodu od četiri godine. Ustavni sud je zaključio da su apelanticini navodi o nezavisnosti i nepristranosti suda neosnovani, jer su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.