Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2017/07, rješavajući apelaciju Mladena Mimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja se apelacija Mladena Mimića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je završen Odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Mladenu Mimiću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.000 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovan dio apelacije Mladena Mimića podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Mimića podnesena protiv drugog stava Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000343 od 19. aprila 2007. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mladen Mimić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 4. jula 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv drugog stava Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000343 od 19. aprila 2007. godine. Apelant je 10. augusta 2009. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine. Dopune navedenih apelacija apelant je podnosio 19. septembra 2007. godine, te 17. februara i 4. decembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Vlasenici (u daljem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 17. jula 2007. godine i 21. oktobra 2009. godine, a od Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljem tekstu: Okružni sud) 17. jula 2007. godine i 21. oktobra 2009. godine, da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je 17. jula 2007. godine, 1. februara i 24. jula 2008. godine te 30. oktobra 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju te fotokopiju dostavnice, a od preduzeća "Boksit" d.d. Milići (u daljem tekstu: tuženi) 17. jula 2007. godine i 21. oktobra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 26. septembra 2007. godine, a Okružni sud 17. augusta 2007. godine. Vrhovni sud dostavio je i ponovio odgovore na apelaciju 30. jula 2007. godine, 7. februara i 4. augusta 2008. godine, te 9. novembra 2009. godine. Tuženi je dostavio odgovore na apelaciju 2. augusta 2007. godine i 9. novembra 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. januara 2010. godine.
  • 5.
    Apelant je zatražio izuzeće sudija Ustavnog suda Krstana Simića i Miodraga Simovića. Naveo je "...sudije Krstan Simić i Miodrag Simović su pod direktnim uticajem politike i tuženog od čijeg uticaja im je i karijera zavisila, pa kao takvi imaju obavezu prema tuženom i te su obaveze iznad etike i morala pa zato tražim izuzeće navedenih sudija iz ove apelacije...".
  • 6.
    Ustavni sud je odbio apelantov prijedlog za izuzeće navedenih sudija, smatrajući da u ovom slučaju ne postoji niti jedan od razloga predviđen članom 93. Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Iz obrazloženja Presude Osnovnog suda broj P1-33/01 od 7. septembra 2001. godine proizlazi da je apelant protiv tuženog podnio tužbu 26. novembra 1999. godine, tražeći da se ukinu njegova rješenja kojim mu je prestao radni odnos na poslovima "obrazovanje i radni odnosi" u Sektoru pravnih poslova. Pored poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant je tražio isplatu nematerijalne štete u iznosu od 50.000 KM. Rješavajući o tužbi Osnovni sud je donio presudu 7. septembra 2001. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, dok je tužbu odbio u dijelu koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete. Razlog zbog kojeg je Osnovni sud smatrao da su rješenja o prestanku radnog odnosa nezakonita je činjenica da je taj sud prethodno poništio rješenja tuženog o upućivanju apelanta na čekanje posla, te s obzirom da je rješenja tuženog o upućivanju na čekanje posla smatrao osnovom zbog koje mu je naknadno prestao radni odnos, a imajući u vidu da su ona pravosnažno poništena, to je onda trebalo i poništiti rješenja o prestanku radnog odnosa. Osnovni sud je smatrao da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, naglašavajući da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi prava ličnosti niti da ima bilo kakvih političkih konotacija, već da se radi o pogrešnom tumačenju radno-pravnih propisa, a članom 200. Zakona o obligacionim odnosima nije predviđena naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na rad.
  • 9.
    Apelant je žalbom od 29. oktobra 2001. godine osporio presudu Osnovnog suda u odnosu na njen drugi stav, dok je tuženi žalbom od 8. novembra 2001. godine osporio navedenu presudu u odnosu na njen prvi stav.
  • 10.
    Okružni sud je donio Presudu broj Gž-426/01 od 19. marta 2002. godine kojom je odbio žalbu tuženog kao neosnovanu te potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je suštinski podržao razloge Osnovnog suda u pogledu nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa.
  • 11.
    Protiv navedene presude Okružnog suda tuženi je 4. juna 2002. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Apelant je dopisom od 10. jula 2003. godine pisao Vrhovnom sudu da je slučajno saznao da je tuženi izjavio reviziju u ovoj pravnoj stvari, ali da mu ona nije dostavljena na odgovor. U tom podnesku apelant je dao svoje izjašnjenje na dosadašnji dio postupka, a naglasio je da je s tuženim 4. juna 2002. godine potpisao sporazum o prihvatanju otpremnine.
  • 12.
    Vrhovni sud je dopisom broj Rev-377/02 od 12. decembra 2003. godine vratio Okružnom sudu kompletan spis Osnovnog suda broj P1-33/01, naglašavajući da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj (apelant) uložio žalbu protiv drugog stava prvostepene presude, dok je Okružni sud svojom odlukom riješio samo o žalbi tuženog, te je stoga potrebno odlučiti i o žalbi tužitelja u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude.
  • 13.
    Okružni sud je donio dopunsku Presudu broj Gž-426/01 od 21. juna 2005. godine kojom je odbio apelantovu žalbu u odnosu na drugi odbijajući stav prvostepene presude, a kao razloge je pretežno ponovio razloge prvostepenog suda, na osnovu kojih je bio odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
  • 14.
    Apelant je dopisima od 1. i 10. aprila 2007. godine, upućenim Vrhovnom sudu, obavijestio taj sud da otkazuje punomoć svom dosadašnjem zastupniku Branislavu Drakuliću, advokatu iz Vlasenice, te da sva pismena treba da mu se dostavljaju lično.
  • 15.
    Vrhovni sud je odgovorio apelantu povodom njegovog dopisa od 1. aprila 2007. godine svojim dopisom broj 118-0-Rev-06-000343 od 5. aprila 2007. godine, uz koji je apelantu dostavljena kopija dopisa tog suda broj Rev-377/02 od 12.12.2003. godine, uz koji je cio predmet Osnovnog suda broj P1-33/01 bio vraćen Okružnom sudu na odlučivanje, jer je drugostepenom presudom, koju je revizijom pobijao tuženi, bilo odlučeno samo o njegovoj žalbi protiv prvostepene odluke. Vrhovni sud je dalje izvijestio apelanta da je 13. aprila 2006. godine ponovo dobio na odlučivanje predmet Osnovnog suda broj P1-33/01, iz kojeg se vidi da je Okružni sud dopunskom Presudom broj Gž-426/01 od 21. juna 2005. godine (koja je uredno dostavljena apelantovom punomoćniku Branislavu Drakuliću advokatu iz Vlasenice 19. oktobra 2005. godine, a u spisu nema podataka da je punomoć tada bila otkazana) odlučio i o žalbi tužitelja (apelanta) tako što je žalbu odbio kao neosnovanu, a zatim je sve spise dostavio Vrhovnom sudu radi rješavanja o reviziji koja je još uvijek u toku.
  • 16.
    Apelant je dopisom od 11. aprila 2007. godine odgovorio Vrhovnom sudu na njihov prethodni dopis, naglašavajući kako je zatečen viješću da je Okružni sud donio dopunsku presudu koja njemu lično nikad nije bila dostavljena, dok sa Branislavom Drakulićem, advokatom iz Vlasenice, nema nikakvog kontakta od 2002. godine. U navedenom dopisu apelant je naveo "...tražim da se revizija dopuni mojim pobijanjem Gž-426/01 od 21. juna 2005. godine o nedosuđenoj nematerijalnoj šteti koja izvire iz nezakonitog rješenja o otkazu, zato tražim da se revizioni sud o tome izjasni i poništi Presudu Gž-426/01 od 21. juna 2005. godine i naloži nižim sudovima provođenje postupka i dosudu tražene nematerijalne štete...".
  • 17.
    Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000343 od 19. aprila 2007. godine, kojom je uvažio reviziju tuženog te ukinuo Presudu Okružnog suda broj Gž-426/01 od 19. marta 2002. godine i predmet vratio na ponovno suđenje, dok je odbacio kao neblagovremenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv dopunske Presude Okružnog suda broj Gž-426/01 od 21. juna 2005. godine. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je dopunska presuda Okružnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 19. oktobra 2005. godine. Apelant je navedenog advokata ovlastio da ga zastupa u ovom sporu do okončanja postupka, o čemu svjedoči pismena punomoć od 6. juna 2000. godine koja je uložena u spis. Stoga se dostavljanje dopunske drugostepene presude apelantovom punomoćniku treba smatrati urednim. Do dana uručenja drugostepene presude (19. oktobar 2005. godine) apelant nije opozvao punomoć koju je dao Branislavu Drakuliću, advokatu iz Vlasenice. To je uradio tek podnescima od 1. i 10. aprila 2007. godine. Apelant je u podnesku od 13. aprila 2007. godine pobijao dopunsku presudu Okružnog suda kojom je odlučeno o njegovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, dok je tu presudu njegov punomoćnik primio 19. oktobra 2005. godine, iz čega nedvojbeno slijedi da je njegova revizija izjavljena po proteku roka propisanog odredbama Zakona o parničnom postupku, pa je kao neblagovremena imala biti odbačena. U dijelu koji se odnosi na ukidanje presude Okružnog suda, kojom je potvrđena prvostepena odluka kojom se poništavaju kao nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa, naglašeno je da ne prethodi svakom prestanku radnog odnosa upućivanje radnika na čekanje, te da su nižestepeni sudovi pogriješili kada su odluke o nezakonitosti prestanka radnog odnosa temeljili isključivo na poništenju rješenja kojim je apelant, prije toga, bio upućen na čekanje. Za pravilnu primjenu materijalnog prava i ocjenu zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa nužno je ispitati okolnosti koje su prethodile donošenju tog rješenja (da li je ukinuto radno mjesto na kojem je radio apelant, da li takvo ukidanje iziskuje i prestanak potrebe za radom radnika koji su bili raspoređeni na takvom mjestu, da li je tuženi raspolagao radnim mjestom na koje je mogao rasporediti apelanta i sl.).
  • 18.
    Okružni sud je, u ponovnom postupku, održao raspravu radi pravilnog izvođenja dokaza na koju je bio pozvan apelant lično. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Gž-07-000254 od 9. jula 2007. godine kojom je usvojio žalbu tuženog te odbio apelantov zahtjev da se ponište kao nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa. Taj sud je utvrdio da je ukidanje apelantovog radnog mjesta automatski iziskivalo i prestanak potrebe za radom radnika koji su radili na takvom radnom mjestu. Zatim, utvrđeno je da se kriteriji kod određivanja zaposlenih za čijim je radom prestala potreba tiču radnih mjesta na kojima ima viška zaposlenih a ne svih zaposlenih kod tuženog. Dalje, utvrđeno je da su tuženi i apelant sporazumom zaključenim 4. juna 2002. godine dogovorili da tuženi apelantu isplati otpremninu po osnovu prestanka radnog odnosa i da mu poveže radni staž od 1. augusta 2000. godine do 4. juna 2002. godine. Istim sporazumom je dogovoreno da tuženi apelantu isplati neisplaćene plate iz navedenog perioda, kao i da su se apelant i tuženi saglasili da apelantu kao tehnološkom višku kod tuženog prestane radni odnos 4. juna 2002. godine bez otkaznog roka.
  • 19.
    Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naglasio da, iz izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, proizlazi da je sporni prestanak apelantovog radnog odnosa bio rezultat ekonomskih teškoća u kojima se našao tuženi, kao i da tuženi nije zasnovao radni odnos s radnicima koji imaju iste kvalifikacije i zanimanje kao i apelant, odnosno da tuženi nije imao slobodnog mjesta na koje bi mogao rasporediti apelanta, što sve upućuje da prestanak njegovog radnog odnosa nije bio nezakonit.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    U apelaciji koju je podnio 4. jula 2007. godine protiv drugog stava Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000343 od 19. aprila 2007. godine apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na zabranu torture ili nehumanog ili ponižavajućeg tretmana i kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da je riječ o radnom sporu, te da je predmetni postupak zakonom određen kao hitan, što redovni sudovi ne poštuju, te da je zbog dugog trajanja postupka došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Predlaže da se utvrdi kršenje ovog prava, te da se zbog toga odredi odšteta (kompenzacija). Dalje povrede prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što mu lično nije dostavljena dopunska Presuda Okružnog suda broj Gž-426/01 od 21. juna 2005. godine. Navodi da su njegova prava povrijeđena jer je navedena presuda dostavljena samo njegovom advokatu, a ne i njemu lično, te navodi da s advokatom nije imao kontakata od 2002. godine kao i da je samostalno vodio prepisku s Vrhovnim sudom, te da je zbog svega toga presudu trebalo i njemu dostaviti. Iz navedenih razloga apelant smatra da mu je Vrhovni sud povrijedio prava kad je njegovu reviziju odbacio kao neblagovremenu. U vezi s povredom prava na zabranu torture i imovinu apelant ne iznosi posebne razloge već se veže za navode o povredi prava na pravično suđenje.
  • 21.
    U dopunama apelacije apelant pretežno osporava odlučenje iz prvog stava Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000343 od 19. aprila 2007. godine u pogledu vraćanja na ponovni postupak i odlučivanje o dijelu njegovog tužbenog zahtjeva, kojim se traži poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa zbog njihove nezakonitosti.
  • 22.
    U apelaciji koju je podnio 10. augusta 2009. godine protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine, apelant se poziva na povredu cijelog kataloga prava iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava činjenično utvrđenje, kao i primjenu prava, u pogledu zaključka suda da je prestanak njegovog radnog odnosa bio rezultat ekonomskih teškoća u koje je došao tuženi, te da stoga rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu nisu nezakonita. Osim navedenog, apelant i u ovoj apelaciji ponavlja navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, te traži kompenzaciju.
  • 23.
    U dopuni navedene apelacije navodi apelanta se pretežno odnose na nedostavljanje dopunske presude Okružnog suda, što je po njegovom mišljenju bilo nezakonito te je dovelo do kršenja ustavnih prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 24.
    Jedino se Osnovni sud izjasnio na navode o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku naglasivši: "Iz navedenog činjeničnog stanja da se zaključiti da je postupak trajao dugo, ali je isti vođen u kontinuitetu bez bilo kakvih nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Parnične stranke su koristile svoja procesna prava od redovnih do vanrednih pravnih lijekova, a sudovi su u zakonskim rokovima po istim postupali". U ostalom dijelu, svi odgovori Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda obrazlažu prvenstveno razloge zbog kojih apelantu nije lično bila dostavljena dopunska presuda Okružnog suda, navodeći te razloge iz presude, tj. da je u relevantno vrijeme apelant imao opunomoćenog zastupnika iz redova advokata kojem je, prema važećim zakonskim odredbama, trebalo dostaviti odluku. Tuženi u svom izjašnjenju ostaje kod razloga iz osporenih presuda. Svi predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 25.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)

"Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 237. st. 1. i 2.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM.

Član 310. stav 3.

Opozivanje odnosno otkaz punomoćja važi za protivnu stranku od časa kad joj je saopćeno.

Član 340. stav 1.

Kad stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova."

VI. Dopustivost

  • 26.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 27.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

  • 28.
    Apelant je podnio apelaciju protiv drugog stava Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-rev-06-000343 od 19. aprila 2007. godine, kojim je njegova revizija odbačena kao neblagovremena.
  • 29.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

"1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;"

  • 30.
    Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
  • 31.
    U konkretnom slučaju apelant je propustio da u zakonom propisanom roku iz člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS-a izjavi reviziju koja u ovom predmetu predstavlja djelotvoran pravni lijek. Nisu od značaja apelantovi navodi da mu dopunska presuda Okružnog suda nije bila lično dostavljena, te tako nije bio u mogućnosti da izjavi reviziju u zakonom propisanom roku, jer je u vrijeme donošenja i dostavljanja dopunske presude Okružnog suda apelant imao punomoćnika Branislava Drakulića, advokata iz Vlasenice, a dostavljanje se prema odredbama člana 340. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS-a vrši punomoćniku stranke u slučaju kad stranka ima punomoćnika. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
  • 32.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u preostalom dijelu

  • 33.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovni sud je donio 18. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. augusta 2009. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 35.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 36.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."

Razuman rok

a) Relevantni principi

  • 37.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 38.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 39.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 40.
    Predmetni postupak započeo je 26. novembra 1999. godine kada je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu zbog poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, te radi naknade nematerijalne štete. Postupak je završen donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine. U međuvremenu su donesene odluke kako slijedi: presuda Osnovnog suda od 7. septembra 2001. godine, presuda Okružnog suda od 10. marta 2002. godine, dopunska presuda Okružnog suda od 21. juna 2005. godine, rješenje Vrhovnog suda od 19. aprila 2007. godine, presuda Okružnog suda od 9. jula 2007. godine i presuda Vrhovnog suda od 18. juna 2009. godine. Dakle, od podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke Ustavnog suda prošlo je 10 godina i dva mjeseca. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 41.
    U predmetnom postupku trebalo je riješiti dva pitanja: a) da li su rješenja o prestanku radnog odnosa nezakonita, i b) da li je osnovan zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Iako je tužba sadržavala dva zahtjeva, imajući u vidu dokaze koje je trebalo izvesti i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se predmetni spor ne može okarakterisati kao naročito složen. Posebno se ne može reći da je bilo potrebno 10 godina da se riješi pitanje da li su rješenja o prestanku radnog odnosa bila zakonita ili nezakonita. Za Ustavni sud nema sumnje da je predmetni postupak za apelanta bio od izuzetnog značaja, jer je od njegovog ishoda zavisilo da li će se apelant vratiti na posao, što je, po mišljenju Ustavnog suda, bitno pitanje u životu svakog čovjeka. Značaju hitnog okončavanja ovog postupka doprinosi i to što se radi o radnom sporu, u kojem je prema odredbama člana 420. Zakona o parničnom postupku RS-a određeno da se hitno postupa.
  • 42.
    Kao što je već rečeno, za ukupno trajanje ovog postupka ne mogu se naći argumenti koji bi ga opravdali i za njega snose odgovornost svi sudovi koji su odlučivali, uz poseban naglasak na odgovornosti Okružnog suda koji je propustio da odluči o apelantovoj žalbi, da bi mu nakon toga trebalo više godina da donese dopunsku presudu. Sudovi nisu iznijeli niti jedan razlog na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant doprinio ovolikom trajanju predmetnog postupka. Paušalno i u suštini kontradiktorno obrazloženje Osnovnog suda se ne može uzeti u obzir.
  • 43.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 44.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 300 KM. Uzimajući u obzir period ispitivanja od 10 godina i dva mjeseca, kao i da se radi o postupku za koji je zakonom propisano da je hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od ukupno 3.000 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali aspekti člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 45.
    U postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000952 od 18. juna 2009. godine, utvrđeno je da je prestanak apelantovog radnog odnosa uzrokovan finansijskim poteškoćama u koje je tuženi zapao. Apelant osporava utvrđeno činjenično stanje navodeći kako nije istina da mu je radni odnos prestao zbog ekonomskih teškoća tuženog, već da je otkaz rezultat osvete tuženog zbog njegovog angažmana u lokalnoj nevladinoj organizaciji.
  • 46.
    S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu prema kojoj Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 47.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja. Po mišljenju Ustavnog suda obrazloženje presude Vrhovnog suda nije dato proizvoljno, ono je zasnovano na dokazima izvedenim tokom postupka. S druge strane, apelant je u predmetnom postupku imao priliku da predlaže i prezentira dokaze, da se izjašnjava o navodima suprotne strane, daje svoje komentare, koristi pravne lijekove i sl.
  • 48.
    Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 49.
    Navode iz dopuna apelacija od 4. jula 2007. godine i 10. augusta 2009. godine, Ustavni sud nije uzeo u razmatranje jer su dopune podnesene van roka od 60 dana računajući od dana podnošenja apelacija od 4. jula 2007. godine i 10. augusta 2009. godine. Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama AP 1426/05 od 9.11.2006. godine i AP 1718/05 od 21.12.2006. godine zauzeo stanovište da se dopuna apelacije može podnijeti u roku od 60 dana nakon podnošenja apelacije, osim ako se u dopuni apelacije ne iznose činjenice ili dokazi koji objektivno nisu mogli biti navedeni u apelaciji. U konkretnom slučaju, predmetne dopune apelacije sadrže apelantove komentare u vezi s činjeničnim i pravnim pitanjima koja su utvrđivana tokom postupaka koji su vođeni pred redovnim sudovima, a za dokumentaciju koja se prilaže ne postoje relevantni navodi koji ukazuju da nije mogla biti priložena kada su podnesene apelacije.

Pravo na zabranu torture ili nehumanog ili ponižavajućeg tretmana i kazne, te pravo na imovinu

  • 50.
    Kao što je navedeno, apelant povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, vidi zbog istih razloga u kojima je nalazio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (netačno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena prava). S obzirom da je već utvrđeno da nije došlo do kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na zabranu torture ili nehumanog ili ponižavajućeg tretmana i kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu u kojem je apelant osporavao zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, što znači da je navedeni postupak bio od velikog značaja za njega jer bi se u slučaju pozitivnog ishoda mogao vratiti na posao gdje je radio prije otkaza. Imajući u vidu da je ovaj postupak propisan hitnim Zakonom o parničnom postupku RS-a, da apelant nije doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da je period od 10 godina i dva mjeseca, koliko je trebalo da se donese konačna odluka, nerazumno dug što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.
  • 52.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.