USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 27. marta 2010. godine donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici u predmetu broj AP 2354/09, rješavajući apelaciju D. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Smatra se odbijenom apelacija D. Č. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-09/702 od 28. maja 2009. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.D. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, podnio je 21. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), a 28. jula 2009. godine dopunu apelacije protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-K-09/702 od 28. maja 2009. godine.
- 2.Apelant je, također, podnio zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud zabranio Sudu BiH vršenje bilo kakvih radnji predviđenih Zakonom o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Ustavni sud je odgovor na apelaciju Suda BiH primio 8. septembra 2009. godine, a odgovor Tužilaštva BiH 31. augusta 2009. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. oktobra 2009. godine.
- 6.Ustavni sud je, na osnovu člana 93. stav 1. alineja 3. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovome predmetu potpredsjednice Valerije Galić i sudije Mirsada Ćemana.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 8.Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-396/05 od 17. aprila 2009. godine, koju je Sud BiH potvrdio 23. aprila 2009. godine, apelant je optužen da je, zajedno sa prvooptuženim E. B., počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 43/98; u daljnjem tekstu: KZFBiH).
- 9.Apelant je protiv optužnice izjavio prethodne prigovore koji su se odnosili na pitanje stvarne nadležnosti Suda BiH, nezakonitosti dokaza, zatim na pitanje imuniteta, odnosno isključenja mogućnosti vođenja krivičnog postupka i krivičnog gonjenja, te na pitanje formalnih nedostataka optužnice. Osporenim Rješenjem broj X-K-09/702 od 28. maja 2009. godine Sud BiH je odbio sve apelantove prethodne prigovore kao neosnovane. U odnosu na prigovor nenadležnosti, Sud BiH je obrazložio da je imao u vidu odredbu člana 13. Zakona o Sudu BiH, kojom je propisana nadležnost Suda BiH za krivična djela utvrđena u KZFBiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Sud BiH je naveo da je stavom 2. navedenog člana propisana nadležnost Suda BiH da sudi za krivična djela utvrđena zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko BiH kada ta krivična djela: (a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine; i (b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko BiH.
- 10.Također, Sud BiH je obrazložio da je prilikom razmatranja pitanja svoje nadležnosti vodio računa o specifičnim okolnostima bitnih obilježja krivičnog djela, te da je u konkretnom slučaju položaj apelanta kao službenog lica u strukturi državne vlasti u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio jedan od odlučujućih faktora u zasnivanju nadležnosti Suda BiH, pri tome se pozivajući na član 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Sud BiH je zaključio da krivična odgovornost državnih funkcionera najvišeg ranga predstavlja posebno izražen stepen društvene opasnosti koja se može podvesti pod neodređene pojmove kao što su "ozbiljne reperkusije" i "druge štetne posljedice". Sud BiH je, dalje, smatrao da se pod zakonski pojam i "druge štetne posljedice" mogu podvesti i posljedice vršenja krivičnih djela kojima se podriva zakonito funkcioniranje države koje čine najviši državni funkcioneri kojima se podriva povjerenje građana u vlast i njene institucije. Sud BiH je zaključio da se osnovano može zaključiti da iz dokaza optužnice proizlazi osnovana sumnja da je apelant, kršeći zakon i propuštajući da svoja ovlaštenja vrši na zakonit način, demonstrirao najviši stepen neodgovornosti koji je u javnosti proizveo štetne posljedice u vidu diskreditiranja javne vlasti. Kao dodatni razlog za preuzimanje nadležnosti u ovoj fazi postupka Sud BiH je imao u vidu i obim kršenja službenih ovlaštenja. Sud BiH je zaključio da se njegova nadležnost mora zasnivati na dokazima koji se mogu izvoditi jedino na glavnom pretresu, prema pravilima dokaznog postupka, zbog čega se prigovori nadležnosti u konkretnom slučaju pojavljuju kao preuranjeni u fazi ispitivanja optužnice. Sud BiH je u odnosu na dio prigovora nenadležnosti koji se odnosi na retroaktivnu primjenu Zakona o Sudu BiH i povredu čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatrao da, i osim toga što zakon ide za proširivanjem domena krivične odgovornosti s obzirom na posljedicu, ne definira samo krivično djelo i ne propisuje kaznu, zbog čega se, kako je zaključio Sud BiH, ne bi moglo uzeti da se na njegovu primjenu mogu odnositi odredbe člana 7. Evropske konvencije.
- 11.U odnosu na apelantov prigovor da je stekao apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja za krivična djela učinjena za vrijeme obavljanja svoje funkcije u izvršnoj vlasti Federacije BiH, Sud BiH je naveo da je takvo stanovište suprotno općeprihvaćenom pojmu imuniteta i cilju radi kojeg se ova vrsta privilegije nosilaca javne vlasti uspostavlja u modernim društvima. Prema mišljenu Suda BiH, imunitet nije mehanizam za uspostavljanje pravne neodgovornosti pojedinaca nego pravna privilegija koja se daje određenom krugu nosilaca državnih (javnih) funkcija da bi se osigurao njihov nezavisan i nesmetan rad u organima državne vlasti dok tu vlast vrše. Sud BiH je zaključio da iz ovakve općeprihvaćene definicije imuniteta slijedi njegovo osnovno obilježje, a to je da traje samo dok je određeno lice nosilac funkcije, odnosno dok je član organa u čijem je interesu imunitet uspostavljen ili dok nadležni organ ne odluči o skidanju imuniteta. Sud BiH je, također, istakao da je ovakvo shvatanje materijalnog imuniteta za predstavnike izvršne vlasti općeprihvaćena vrijednost u međunarodnom, ali i u domaćem pravu. U tom smislu, Sud BiH je ukazao na član 11. Općeg sporazuma o povlasticama i imunitetima Vijeća Evrope (Pariz, septembar 1949. godine). U navedenom članu je izričito navedeno da se povlastice i imuniteti ne odobravaju predstavnicima članica radi njihove lične koristi već radi osiguranja potpune nezavisnosti u vršenju njihovih dužnosti. U navedenoj odredbi, također, stoji da: "Članica ne samo da ima pravo nego i dužnost odreći se imuniteta svog predstavnika u svakom slučaju kada bi, prema njenom mišljenju, imunitet ometao izvršenje pravde i kada ga se može odreći a da ne šteti svrsi u koju je bio odobren". Također, Sud BiH se pozvao i na odluke Ustavnog suda Federacije BiH (odluke br. U-25-1/03 i U-18-1/03 od 17. septembra 2003. godine). Sud BiH je zaključio da odluka o postojanju (ili skidanju) imuniteta predstavlja procesno odlučivanje i mora biti donesena u skladu sa važećim propisima u trenutku njenog donošenja jer je samo takva odluka relevantna sa stanovišta cilja koji se imunitetskim pravom želi ostvariti. U konkretnom slučaju, kako je dalje istakao Sud BiH, to bi bio Zakon o imunitetu Federacije BiH koji za predstavnike izvršne vlasti ne predviđa nikakvu vrstu imuniteta od krivične odgovornosti (član 3. stav 2. navedenog zakona).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Suda BiH prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva zagarantiranog članom 7. Evropske konvencije.
- 13.Odbijanjem prigovora o stvarnoj nenadležnosti Suda BiH za postupanje u konkretnom krivičnom postupku apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Sud BiH pogrešno utvrdio da postoje uvjeti da taj sud sudi za krivična djela propisana u KZFBiH. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) stvarno nadležan za suđenje u konkretnom krivičnom postupku, a da je osporena odluka rezultat nepravilne primjene zakona. Apelant smatra da se na ovaj način krši pravo da mu sudi "zakonom ustanovljen sud", kako propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant se pozvao i na stav Ustavnog suda usvojen u predmetu broj AP 51/01 od 22. juna 2001. godine, obrazlažući da je apelacija dopustiva bez obzira na činjenicu da krivični postupak nije pravosnažno okončan, te argumentirajući da se jamstva predviđena u članu 6. Evropske konvencije odnose na cijeli postupak, pa tako i na fazu istrage. Apelant ističe da se Evropskom konvencijom i zakonom postavljaju "opća pravila kojima se ostvaruje princip pravičnog i zakonitog krivičnog postupka", te da je, prema zakonu, moguće izricanje krivičnopravne sankcije samo u zakonito provedenom postupku, pod zakonom određenim uvjetima.
- 14.Dalje, apelant navodi da nije sporno da se pod određenim, strogo formalnim i zakonom propisanim uvjetima, može konstituirati nadležnost Suda BiH za krivična djela propisana zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko BiH. Kao argument apelant citira odredbu člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH, te navodi da je Tužilaštvo BiH moralo dokazati da su navodnim izvršenjem radnji koje se apelantu stavljaju na teret ispunjeni uvjeti koje navedeni član propisuje. Apelant navodi da je Sud BiH istakao da je ključno pitanje, na koje je Sud BiH dao potvrdan odgovor, "da li su radnje izvršenja koje se optuženicima stavljaju na teret prouzrokovale konkretne posljedice koje bi zasnivale nadležnost Suda BiH", pri čemu Sud BiH i Tužilaštvo BiH i dalje ostaju na općenitim, ničim konkretiziranim i paušalnim ocjenama. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o svojevrsnim dopunskim obilježjima krivičnog djela koja nisu obuhvaćena ni u činjeničnom niti u pravnom opisu djela. Budući da ove daljnje posljedice nisu inkorporirane u opis djela kao svojevrsna dopunska obilježja, prema apelantovom mišljenju, može se raditi samo o krivičnom djelu iz člana 358. KZFBiH, te da se optuženi ne može teretiti za dodatne teže posljedice djela, odnosno nema osnova za zasnivanje nadležnosti Suda BiH. Apelant je, dalje, naveo da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni odredbe člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH, jer je odredba navedenog zakona stupila na snagu 1. februara 2003. godine, a radnje koje se inkriminiraju počinjene su dvije, odnosno tri godine ranije, što je suprotno čl. 6. i 7. Evropske konvencije.
- 15.Apelant je, također, istakao da je u vrijeme navodnog počinjenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret kao zamjenik premijera Federacije BiH i federalni ministar finansija uživao imunitet prema članu IV/B.4.10. Ustava Federacije BiH. Zatim je naveo da je, prema navedenoj ustavnoj odredbi, imunitet koji su imali nosioci izvršne vlasti u Federaciji BiH, uključujući i apelanta, u teoriji krivičnog prava poznat kao imunitet ratione materiae, što znači imunitet funkcije na koji se lice može pozivati u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru dužnosti u navedenim institucijama. Priroda ovakvog imuniteta ukazuje na to da on traje kako za vrijeme vršenja funkcije tako i nakon njenog prestanka. Zakon o imunitetu Federacije BiH, koji je kasnije donesen, ne sadrži nikakvu izričitu klauzulu retroaktivnosti i taj zakon, kako ističe apelant, važi od dana njegovog stupanja na pravnu snagu, što znači da se primjenjuje samo na odnose koji nastaju poslije njegovog stupanja na snagu. Apelant smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju Zakon o imunitetu primijenio retroaktivno, što je u direktnoj suprotnosti sa nespornim općim principom u međunarodnom pravu - zabrana retroaktivnosti pravnih normi (zakona). Princip zabrane retroaktivnosti je sastavni dio principa pravne sigurnosti koji je neodvojiv od principa vladavine prava garantiranog članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem su "opći principi međunarodnog prava sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta".
- 16.Najzad, apelant je naveo da u konkretnom slučaju kogentna i eksplicitna odredba člana 224. stav 1. tačka d) ZKPBiH propisuje da će tužilac naredbom obustaviti istragu ukoliko ustanovi da "postoje druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje". Apelant smatra da retroaktivnom primjenom Zakona o imunitetu, Tužilaštvo BiH i Sud BiH direktno krše i omogućavaju kršenje zakonom propisanih pravila krivičnog postupka (član 233. stav 1. tačka b) u vezi sa članom 224. stav 1. tačka d) ZKPBiH), zbog čega je krivični postupak protiv apelanta ab initio nezakonit (istraga, podnošenje i potvrđivanje optužnice). Također, apelant navodi da mu je onemogućeno da mu se proceduralno osigura mogućnost zaštite prava povodom prigovora imuniteta u nadležnom sudu.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je u odnosu na pitanje nadležnosti Suda BiH predložilo Ustavnom sudu da u tom dijelu apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu ili, pak, kao preuranjenu. U odnosu na apelantov prigovor da imunitet od krivičnog gonjenja ima apsolutno trajanje, Tužilaštvo BiH je istaklo da je ovakvo trajanje prava na imunitet protivno međunarodnom pravu, konkretno odredbi člana 11. Općeg sporazuma o povlasticama i imunitetima Vijeća Evrope iz 1949. godine. Dalje je navedeno da iz citirane odredbe proizlazi da imunitet traje samo za vrijeme dok određeno lice obavlja funkciju, te da je cilj imuniteta zaštita općih interesa, odnosno interesa nesmetanog rada organa, u konkretnom slučaju izvršne vlasti, a ne zaštita pojedinaca putem uspostavljanja njihove trajne pravne neodgovornosti. Tužilaštvo je istaklo da je imunitet od krivičnog gonjenja, u skladu sa ranije važećom ustavnom odredbom (član IV/B.4.10. Ustava Federacije BiH), prestao istovremeno sa prestankom funkcije radi koje je uspostavljen. Dalje je navedeno da je rješavanje pitanja apelantovog imuniteta određeno Zakonom o imunitetu FBiH, u skladu sa kojim bi apelant eventualno imao pravo na imunitet, i to samo od građanske odgovornosti, u skladu sa članom 1. ovog zakona kojim je određeno da se članovi Vlade FBiH, što je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio, mogu pozvati na imunitet od građanske odgovornosti. Također je istaknuto da se navedeni zakon primjenjuje na sva pitanja u vezi sa pravom na imunitet, kako u odnosu na pitanja koja nastanu nakon stupanja na snagu zakona, tako i na pitanja koja su nastala prije njegovog stupanja na snagu, koja nisu riješena odlukom nadležnog organa, odnosno čije je rješavanje u toku. U pogledu navoda iz apelacije da pitanje imuniteta ne dopušta vođenje krivičnog postupka, Tužilaštvo BiH je istaklo da ZKPBiH ni jednom odredbom izričito ne predviđa postojanje imuniteta kao smetnje za vođenje krivičnog postupka. U članu 224. stav 1. tačka b) predviđeno je da će tužilac naredbom obustaviti istragu ako se ustanovi da je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili da postoje druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje. U važećem komentaru ovog člana navodi se da se pod drugim smetnjama koje isključuju krivično gonjenje podrazumijevaju smrt ili duševno oboljenje osumnjičenog nakon učinjenog krivičnog djela (čl. 205, 206. i 207. ZKPBiH), pravosnažno presuđena stvar, te imunitet prema međunarodnom pravu iz člana 208. ZKPBiH, dakle, imunitet u pogledu isključenja krivične odgovornosti stranaca, koji ni u tom slučaju nije apsolutan i sam se po sebi ne podrazumijeva, te odobrenje za krivično gonjenje iz člana 209. ZKPBiH. U odnosu na dio apelacije koji pokreće pitanje imuniteta, Tužilaštvo BiH je predložilo da se Ustavni sud proglasi nenadležnim za odlučivanje o apelantovom pravu na imunitet.
- 18.U odgovoru Suda BiH je navedeno da u predmetnom postupku razmatranja prigovora na potvrđenu optužnicu nisu povrijeđena prava na koja ukazuje apelacija. U odnosu na prigovor nadležnosti, Sud BiH je smatrao da činjenica da je sud dužan da na nadležnost pazi tokom cijelog postupka daje mogućnost apelantu i odbrani da prigovor nadležnosti Suda BiH ističu i u fazi glavnog pretresa kao prethodno pitanje. Istovremeno, Sud BiH ima priliku da o pitanju nadležnosti odluči na osnovu dokaza koje će stranke izvesti prema pravilima dokaznog postupka, a koje će Sud BiH razmatrati u sastavu koji je nadležan za suđenje.
V. Relevantni propisi
- 19.Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Amandmanom LXV ("Službene novine Federacije BiH" broj 52 od 28. oktobra 2002. godine) brisan je član IV/B.4.10, koji je glasio:
Predsjednik Federacije, potpredsjednik Federacije, premijer, zamjenik premijera, te ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo kakva djela učinjena u vršenju svoje dužnosti.
Amandmanom LXVI u članu IV/C.10. dodat je novi tekst koji glasi:
Ustavni sud odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojim se uređuje imunitet u Federaciji.
Član IV/A.20. d)
(1) Uz ostala ovlaštenja predviđena ovim Ustavom, Parlament Federacije je nadležan za:
Š...Ć
- d)donošenje zakona u vršenju dužnosti u federalnoj vlasti. Zakoni stupaju na snagu kako je u njima utvrđeno, ali ne prije nego što budu objavljeni u službenom glasilu Federacije.
- 20.Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi:
- 20.
Član 3.
(Lica koja imaju pravo na imunitet Šisključenje od krivične i građanske odgovornostiĆ)
Članovi Predstavničkog doma i delegati Doma naroda, kao i članovi kantonalnih zakonodavnih organa, neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine ili kantonalnih zakonodavnih organa.
Predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, kao i članovi kantonalnih vlada, neće biti građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u izvršnim organima Federacije ili izvršnim organima kantona.
Član 4.
(Trajanje i definicija imuniteta)
Na imunitet koji imaju, lica iz člana 3. ovog zakona mogu se pozvati u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru njihovih dužnosti u navedenim institucijama, ali se on ne može smatrati općom preprekom za krivično gonjenje ili pokretanje parničnog postupka.
U smislu ovog zakona 'postupci izvršeni u okviru njihovih dužnosti' podrazumijevaju postupke koji proističu iz dužnosti koju pojedinac ima u Parlamentu Federacije, kantonalnom zakonodavnom organu, izvršnim organima Federacije, odnosno izvršnim organima kantona, prema definiciji iz Ustava Federacije.
Član 6.
(Procedura u krivičnom postupku)
Ukoliko, u toku krivičnog postupka, lice iz stava 1. člana 3. ovog zakona izjavi da je postupak koji je osnova za pokretanje krivičnog postupka izvršen u okviru njegovih dužnosti prema definiciji člana 4. ovog zakona, o tom pitanju će se raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda.
Resorno ministarstvo donosi standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja, te određuje sud nadležan za njihovo rješavanje.
Ta odredba je konačna i obavezujuća, a protiv nje se može podnijeti žalba Ustavnom sudu Federacije.
Član 8.
(Stavljanje van snage)
Na dan stupanja na snagu ovog zakona, stavljaju se van snage prethodne proceduralne zabrane krivičnog gonjenja ili pokretanja parničnog postupka protiv onih lica koja su inače imala pravo na imunitet.
Takvo stavljanje van snage ne prejudicira pravo na odbranu u krivičnim i parničnim postupcima koje je ranije regulirano zakonom.
- 21.Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Nadležni sud odlučit će o pravu lica koje se pozvalo na imunitet.
Odluku iz stava 1. ovog člana donijet će nadležni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija u roku od 15 dana od dana pozivanja na imunitet.
Odluka iz stava 2. ovog člana je konačna i obavezujuća, a protiv nje može se podnijeti žalba Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine u roku od osam dana od dana prijema odluke nadležnog suda.
- 22.Zakon o imunitetu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 32/02 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
(Lica koja imaju pravo na imunitet - isključenje od krivične i građanske odgovornosti)
Delegati Doma naroda i poslanici Predstavničkog doma neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.
Članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine i članovi Vijeća ministara Bosne i Hercegovine neće biti građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Predsjedništvu BiH, odnosno Vijeću ministara BiH.
Član 4.
(Trajanje i definicija imuniteta)
Na imunitet koji imaju, lica iz člana 3. ovog zakona mogu se pozvati u bilo koje vrijeme za postupke izvršene u okviru njihovih dužnosti u navedenim institucijama, ali se on ne može smatrati općom preprekom za krivično gonjenje ili pokretanje parničnog postupka.
U smislu ovog zakona 'postupci izvršeni u okviru njihovih dužnosti' podrazumijevaju postupke koji proističu iz dužnosti koju pojedinac ima u Parlamentarnoj skupštini, odnosno Predsjedništvu BiH ili Vijeću ministara BiH, prema definiciji iz Ustava Bosne i Hercegovine.
- 23.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 75/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(Nadležni sud)
Za odlučivanje o imunitetu u krivičnom i parničnom postupku nadležan je sud pred kojim se vodi postupak (u daljnjem tekstu: sud).
Član 7.c.
(Donošenje odluke)
O pravu lica koje se pozvalo na imunitet odluku donosi vijeće od troje sudija u roku od tri dana od dana prijema izjašnjenja suprotne stranke, odnosno isteka roka za izjašnjenje.
Protiv odluke iz stava 1. ovog člana može se, u roku od tri dana od dana prijema, izjaviti žalba sudu koji odlučuje u drugom stepenu o odlukama nadležnog suda.
Drugostepeni sud dužan je donijeti odluku u roku od tri dana.
Pravosnažna odluka bit će dostavljena Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, kao i organu u kojem lice obavlja dužnost.
Član 8.a.
(Stavljanje van snage Pravilnika)
Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje važiti Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku ("Službeni glasnik BiH" broj 22/08).
- 24.Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 224.
Obustavljanje istrage
(1) Tužilac će naredbom obustaviti istragu ukoliko se ustanovi da:
Š...Ć
(d) je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom, ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
Š...Ć
Član 233.
Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru
(1) Prethodnim prigovorima se:
(a) osporava nadležnost,
(b) ističu okolnosti iz člana 224. stav 1. tačka d) ovog zakona,
(c) ukazuje na formalne nedostatke u optužnici,
(d) osporava zakonitost dokaza,
(e) zahtijeva spajanje ili razdvajanje postupka,
(f) osporava odluka o odbijanju zahtjeva za postavljanje branioca na osnovu člana 46. stav 1. ovog zakona.
(2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava 1. tačka d) ovog člana, odlučit će da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu.
(3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dopuštena.
Član 318.
Dopuštenost žalbe na rješenje
(1) Protiv rješenja Suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branilac i lice čija su prava povrijeđena mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.
(2) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se osporavati samo u žalbi na presudu.
VI. Pravni argumenti izneseni na sjednici
a) Argumenti prema kojima osporeno rješenje nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
- 25.U raspravi je najprije istaknuto da ni ZKPBiH niti Zakon o sudu BiH ne sadrže eksplicitne odredbe koje bi se odnosile na pitanje imuniteta od krivičnog gonjenja u specifičnoj situaciji, kao što je konkretna, kada Sud BiH preuzme nadležnost za postupanje od entitetskih sudova. Također je navedeno da se apelant, iznoseći pred Sud BiH prethodne prigovore na optužnicu, pozvao i na imunitet od krivičnog gonjenja. Dalje je primijećeno da je odredbom člana 233. stav 1. tačka b) ZKPBiH propisano da se prethodnim prigovorima ističu okolnosti iz člana 224. stav 1. tačka d) ZKPBiH, to jeste, osim amnestije, pomilovanja i zastare, postojanje "drugih okolnosti koje isključuju krivično gonjenje". Također, članom 233. stav 3. ZKPBiH propisano je da o prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje, kao i da protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnom prigovoru žalba nije dopuštena u toj fazi postupka. Dalje je navedeno da je, slijedom ovih odredaba, Sud BiH o apelantovom prigovoru imuniteta odlučio kao o prethodnom prigovoru na optužnicu, u skladu sa navedenim odredbama ZKPBiH, te da protiv te odluke apelant nije imao pravo žalbe, prema članu 233. stav 3. ZKPBiH.
- 26.U pogledu postupka za odlučivanje o imunitetu, istaknuto je da su zakonima o imunitetu BiH i Federacije BiH jasno propisane procedure za odlučivanje o prigovoru imuniteta koji se istakne u toku sudskog postupka. Naglašeno je da su ovim zakonima propisani sudovi koji će odlučiti o prigovoru imuniteta, kao i pravo žalbe protiv prvostepene odluke. Dalje je istaknut raniji stav Ustavnog suda da je pitanje imuniteta važno prethodno pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog krivičnog postupka i ono se ne može postavljati u daljnjem krivičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 412/04 od 29. oktobra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05, tačka 18).
- 27.U raspravi je naglašeno da u konkretnom slučaju o prigovoru imuniteta na koji se apelant pozvao u krivičnom postupku, u procesnom smislu nije odlučeno u skladu ni sa jednim zakonom o imunitetu, ni sa federalnim niti sa državnim, koji su lex specialis zakoni za pitanje imuniteta. Sud BiH je u osporenom rješenju slijedio kao relevantan u materijalnom smislu Zakon o imunitetu Federacije BiH i u skladu s njim (član 3. stav 2) utvrdio da za predstavnike izvršne vlasti Federacije BiH nije predviđena nikakva vrsta imuniteta od krivične odgovornosti. Međutim, u procesnom smislu, o apelantovom prigovoru je odlučeno u okviru člana 233. ZKPBiH, to jeste, kao o prethodnom prigovoru protiv optužnice i nije slijeđena procedura propisana Zakonom o imunitetu Federacije BiH.
- 28.Posebno je ukazano na to da je u predmetu broj AP 2548/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2548/07 od 25. januara 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), dužnosnik Federacije BiH istakao prigovor imuniteta u krivičnom postupku koji je bio pokrenut protiv njega. U tom predmetu Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da apelant nema pravo na zaštitu imuniteta u skladu sa Zakonom o imunitetu FBiH s obzirom na to da je u inkriminiranom periodu (od 14. aprila 1997. do 31. decembra 2000. godine) obavljao dužnost direktora Federalne uprave i ministra u Federalnom ministarstvu. Kantonalni sud je konstatirao da djelatnost direktora u Federalnoj upravi nije bila obuhvaćena imunitetom u smislu ranijeg člana IV.B.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a da je kao zaposlenik izvršne vlasti imao, prema odredbi člana 3. Zakona o imunitetu, pravo na imunitet od građanske, ali ne i na imunitet od krivične odgovornosti. Dakle, kako je u raspravi dalje navedeno, za nadležni Kantonalni sud u Sarajevu u tome predmetu, između ostalog, bilo je relevantno što se apelant nije ubrajao u krug lica iz člana IV/B.4.10. Ustava Federacije BiH, a koja su imala pravo na imunitet. Osim toga, apelant je u navedenom predmetu imao i koristio pravo žalbe Ustavnom sudu Federacije BiH. Dalje je istaknuto da je i Ustavni sud Federacije BiH, odlučujući o apelantovoj žalbi, koju je odbio, u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatirao da je pitanje postojanja prava na imunitet od krivičnog gonjenja prethodno pitanje od čijeg rješavanja zavisi mogućnost vođenja krivičnog postupka, te da sud ne ulazi u pitanje postojanja ili nepostojanja krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, niti postojanja ili nepostojanja odgovornosti za takvo djelo. Dalje, sud je, također, naveo da apelant na funkciji direktora Federalne uprave nije bio lice na dužnosti koje je imalo pravo na imunitet u smislu ranije odredbe iz člana IV/B.4.10. Ustava FBiH, te da nema pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ni u smislu odredaba Zakona o imunitetu FBiH.
- 29.Osim toga, u raspravi je ukazano i na stav Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, koji je prvobitno nametnuo zakone o imunitetu, da se, na način propisan tim zakonima, osigurava javna odgovornost dužnosnika i lica koja obavljaju izabranu dužnost, dok se istovremeno osigurava da takva lica uživaju vidove imuniteta kakvi su primjereni za ispravno vršenje njihovih funkcija i dužnosti. Konkretno, uvođenje sudske kontrole u pogledu pitanja da li se određeno djelo ubraja u okvir dužnosti nosioca javne funkcije ili ne, predstavlja korak naprijed u smanjenju ispolitiziranosti instituta imuniteta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 412/04, tačka 12, od 29. oktobra 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Dalje je istaknuto da iz iznesenog stava Visokog predstavnika proizlazi da je ratio legis Zakona o imunitetu, između ostalog, uvođenje sudske kontrole u pogledu pitanja da li se određeno djelo dužnosnika i lica koja obavljaju izabranu dužnost ubraja u okvir dužnosti nosioca javne funkcije ili ne. Ukoliko se djelo navedenih lica ubraja u njihovu dužnost, onda će nadležni sud odlučiti da je njihovo postupanje bilo u granicama imuniteta. U protivnom, dužnosnik, odnosno lice koje obavlja izabranu dužnost, ne uživa pravo na imunitet.
- 30.U vezi sa iznesenim, istaknuto je da je Sud BiH, u konkretnom slučaju, zasnivajući svoju nadležnost na članu 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, preuzeo u svoju nadležnost krivični postupak protiv apelanta kao federalnog dužnosnika, za krivično djelo koje je utvrđeno zakonom Federacije BiH. Kako je već rečeno, proceduralna pravila o prigovoru imuniteta dužnosnika Federacije BiH ili dužnosnika BiH propisana su Zakonom o imunitetu Federacije BiH, odnosno BiH. Međutim, kako je dalje naglašeno, konkretna situacija, u kojoj se federalni dužnosnik pozvao na pravo imuniteta u krivičnom postupku koji se vodi pred Sudom BiH, prema odredbama o preuzimanju nadležnosti nije regulirana pozitivnim propisima. U raspravi je zaključeno da se zbog toga postavlja ozbiljno pitanje pravne reguliranosti procedure odlučivanja o prigovoru imuniteta u takvom slučaju, odnosno konkretni slučaj otvara ozbiljno pitanje reguliranja proceduralne zaštite prava povodom prigovora imuniteta u ovakvim slučajevima.
- 31.U odnosu na apelantove navode da se u konkretnom slučaju radi o povredi prava zagarantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 7. stav 2. Evropske konvencije, naglašeno je da je ratio legis Zakona o imunitetu bio da se svakom dužnosniku koji bude optužen za prekoračenje svoje dužnosti osigura da redovni sudovi prosude i odluče o tome da li su njegove radnje izišle iz okvira njegove nadležnosti ili nisu. U primjerima koji su navedeni u raspravi može se vidjeti da bi i apelant imao priliku da se ovako odluči pred redovnim sudovima, a to je stav i Ustavnog suda Federacije BiH. Međutim, Sud BiH, kada je preuzeo nadležnost da vodi krivični postupak protiv apelanta kao federalnog dužnosnika, nije na njega primijenio Zakon o imunitetu Federacije BiH, dakle, uskratio mu je odluku o pravu na imunitet, niti je dao potrebno obrazloženje za svoje postupanje. Naime, apelantu nije pružena mogućnost da koristi pravne lijekove koje bi koristio i prema federalnom i prema državnom Zakonu o imunitetu. Iznesen je prijedlog da se utvrdi povreda prava na pravično suđenje i prava na zabranu retroaktivne primjene prava zbog toga što Sud BiH nije odlučio o apelantovom prigovoru imuniteta u skladu sa Zakonom o imunitetu Federacije BiH i članom IV.B.10. Ustava Federacije BiH, koji je bio na snazi u vrijeme kada su, navodno, počinjene radnje koje se apelantu stavljaju na teret.
- 32.U odnosu na apelantove navode da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na zabranu retroaktivne primjene prava u vezi sa istaknutim prigovorom nenadležnosti Suda BiH, u raspravi je istaknuto da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv i u situaciji kada predmetni postupak nije okončan. Posebno je ukazano na stanovište Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Salduz protiv Turske (presuda od 27. novembra 2008. godine), u kojem tačka 50. glasi: "Sud ističe da, čak i ako je osnovni cilj člana 6. u krivičnim postupcima da osigura pravičan postupak pred 'sudom' koji je nadležan da odlučuje o 'osnovanosti krivične optužbe', ne proizlazi da taj član nije primjenjiv na postupak prije suđenja. Tako član 6, naročito njegov stav 3, može imati ulogu prije nego što predmet stigne do faze suđenja ako je, i u mjeri u kojoj je pravičnost suđenja ozbiljno povrijeđena (Imbrioscia, navedena gore, stav 36). Kako je Sud već naveo u prethodnoj presudi, pravo iz stava 3. (c) člana 6. Evropske konvencije je jedan element, između ostalih, koncepta pravičnog suđenja u krivičnom postupku sadržanom u stavu 1. (Imbrioscia, navedena gore, stav 37, i Brennan, naveden gore, stav 45)."
b) Argumenti prema kojima je osporeno rješenje u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
- 33.U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te usprkos upitnoj procesnoj reguliranosti na koju je ukazano, u raspravi je izneseno zapažanje da je o apelantovom prigovoru imuniteta odlučio "sud ustanovljen zakonom" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također je istaknuto da pravo žalbe višem sudu nije definirano kao obavezni standard niti se podrazumijeva u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, ako je žalba kao domaći pravni lijek omogućena i bila je podnesena, te ako je pozvan sud tog stepena da "utvrdi činjenice", stav 1. člana 6. Evropske konvencije bio bi primjenjiv (vidi Evropski sud za ljudska prava, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, serija A, broj 11, stranica 14). U konkretnom slučaju, budući da je o prigovoru imuniteta odlučeno kao o prethodnom prigovoru na optužnicu, žalba protiv tog rješenja, prema članu 233. stav 3. ZKPBiH, nije dopuštena. U raspravi je ukazano na to da se radi o fazi krivičnog postupka koja prethodi glavnom pretresu, te da je odluke sudije za prethodno saslušanje, prema članu 318. stav 2. ZKPBiH, moguće osporavati samo u žalbi protiv presude. Ovo znači da će apelant odluku o prethodnim prigovorima, uključujući i prigovor imuniteta, moći osporavati u žalbi protiv presude koja eventualno protiv njega bude donesena.
- 34.Uzimajući u obzir navedeno, kao i zaključak da je o apelantovom prigovoru odlučio zakonom ustanovljen sud u okviru značenja stava 1. člana 6. Evropske konvencije, u zakonom uređenom postupku, odnosno u skladu sa odredbama koje se tiču odlučivanja o prethodnim prigovorima na optužnicu, u raspravi je istaknuto da se ne može zaključiti da je apelantu u postupku odlučivanja o prigovoru imuniteta "onemogućeno da mu se (proceduralno) osigura mogućnost zaštite prava povodom prigovora imuniteta u nadležnom sudu", odnosno da mu je prekršena neka od garancija prava na pravično suđenje, usprkos tome što, kako je već ukazano, u procesnom smislu postoji pravna praznina.
- 35.U odnosu na apelantove navode da Sud BiH nije pravilno primijenio pravo, u raspravi je naglašeno da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga bi Ustavni sud u konkretnom slučaju trebao ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 36.U raspravi je primijećeno da je Sud BiH, odlučujući o apelantovom imunitetu, pošao od stanovišta da je imunitet pravna privilegija koja se daje određenom krugu nosilaca javnih funkcija dok te funkcije vrše, te da je osnovno obilježje imuniteta da traje samo dok je određeno lice na funkciji, odnosno dok je član organa u čijem je interesu imunitet uspostavljen, ili dok nadležni organ ne odluči o skidanju imuniteta. Sud BiH je smatrao da odluka o imunitetu predstavlja procesno odlučivanje i mora biti donesena u skladu sa važećim propisima u trenutku njenog donošenja, budući da je samo takva odluka relevantna sa stanovišta cilja koji se imunitetskim pravom želi ostvariti. U tom smislu, Sud BiH je naglasio da su odredbe o apsolutnom imunitetu stavljene van snage donošenjem Amandmana LXV na Ustav Federacije BiH, te da je pitanje imuniteta nosilaca izvršne vlasti u Federaciji BiH naknadno regulirano članom 3. Zakona o imunitetu Federacije BiH.
- 37.U raspravi je, također, istaknuto da je imunitet privilegija javno-pravnog karaktera koja je data pojedincu kao nosiocu javne funkcije radi zaštite interesa funkcije koju obavlja, a ne kao privatnom licu radi zaštite njegovih ličnih interesa. To, dalje, znači da je i onda kada se ova privilegija izrazi kao zaštita pojedinca od pravne odgovornosti, ta privilegija rezultat općeg interesa, odnosno interesa organa ili institucije čiji je taj pojedinac, kao nosilac javno-pravne funkcije, član. Imunitet ima dva oblika - imunitet neodgovornosti i imunitet nepovredivosti. Imunitet neodgovornosti štiti lica od pravne odgovornosti za djela koja su obuhvaćena imunitetom. Imunitet nepovredivosti štiti lica od hapšenja ili pritvaranja u pogledu djela koja su obuhvaćena imunitetom. Imunitet neodgovornosti djeluje automatski, a imunitet nepovredivosti djeluje samo ako se nosilac imuniteta na njega pozove. Imunitet neodgovornosti pokriva postupke i radnje nosioca imuniteta u vršenju funkcije. U suštini, imunitet neodgovornosti je materijalni imunitet koji sprječava svako sudsko gonjenje za akte učinjene u okviru funkcije, tj. akte preko kojih se odvija radnja institucije. U onoj mjeri u kojoj se primjenjuje na lice koje obavlja određenu funkciju, ovaj imunitet se može smatrati statusnim imunitetom ili imunitetom ratione personae. Nakon prestanka obavljanja funkcije, imunitet djeluje ratione materiae u pogledu akata koji su učinjeni ranije u okviru vršenja službene funkcije, da bi se spriječilo da institucija ili funkcija koju je lice obavljalo bude indirektno napadnuta pravnim djelovanjem protiv prethodnog nosioca funkcije kada trenutni nosilac funkcije uživa imunitet. Imunitet neodgovornosti se odnosi samo na djela u okviru funkcije koja se vrši, ali ne i na djela koja su počinjena van okvira javno-pravne funkcije.
- 38.Također je ukazano na to da je u predmetu broj AP 412/04 Ustavni sud iskazao stav da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, ukazano je i na to da nije narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije, budući da je apelant smatrao da je Ustavni sud Federacije BiH u osporenom rješenju pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. Zakon o imunitetu Federacije BiH koji je stupio na pravnu snagu nakon što je brisana odredba člana IV/B.4.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koja je apelantu kao nosiocu izvršne vlasti garantirala imunitet od krivičnog gonjenja. Osim toga, Ustavni sud Federacije BiH je u osporenom rješenju smatrao da odluka o postojanju ili ukidanju imuniteta ima samo karakter procesnog odlučivanja, te da ničim ne dovodi u pitanje pravila iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije (op. cit, AP 412/04, tačke 8, 31. i 33).
- 39.U raspravi je izneseno mišljenje da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su rješenjem Suda BiH povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ili da su povrijeđena procesna prava (na primjer, da sud nije bio nepristran, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek). Također je istaknuto da je u odnosu na apelantov prigovor retroaktivne primjene Zakona o imunitetu FBiH Sud BiH smatrao da odluka o postojanju ili skidanju imuniteta predstavlja procesno odlučivanje i mora biti donesena u skladu sa važećim propisima u trenutku njenog donošenja, a u konkretnom slučaju to je Zakon o imunitetu FBiH. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 5/05) utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu BiH i Federacije BiH u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dalje je naglašeno da rješenje Suda BiH sadrži sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da je apelantov prigovor imuniteta neosnovan.
- 40.U raspravi je iznesen zaključak da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na apelantove navode da je u njegovom slučaju Sud BiH primijenio Zakon o imunitetu FBiH umjesto ustavnih odredbi prema kojima je on uživao imunitet od krivičnog gonjenja, posebno kada se ima u vidu da su te odredbe bile na pravnoj snazi u vrijeme kada je on, navodno, počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da su ove odredbe kasnije amandmanima na Ustav FBiH brisane, u raspravi je naglašeno da nema potrebe ponovo ispitivati da li je osporenim rješenjem Suda BiH narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava budući da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 24/03 (op. cit, U 24/03) utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da nemaju retroaktivno djelovanje koje je zabranjeno članom 7. Evropske konvencije.
- 41.U vezi sa apelantovim prigovorom o stvarnoj nenadležnosti Suda BiH za postupanje u predmetnom postupku, u raspravi je iznesen stav da je apelacija u tom smislu preuranjena, jer će apelant u kasnijim fazama postupka moći postaviti ovo pitanje. Pri tome je ukazano na to da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 785/08 od 31. januara 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, objavljena na www.ustavnisud.ba) već razmatrao o istom pravnom pitanju.
- c)Donošenje odluke
- c)
- 42.Imajući u vidu da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija, primijenjen je član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, koji glasi:
- 3.Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.
- 4.Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici.
- 43.U skladu sa članom 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda, smatra se da je apelacija odbijena. Prema članu 40. stav 4. Pravila Ustavnog suda, obrazloženje ove odluke sadrži sve pravne stavove koji su izneseni na sjednici.
VII. Zaključak
- 44.Smatra se odbijenom apelacija koju je apelant podnio protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-09/702 od 28. maja 2009. godine, jer ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija.
- 45.Na osnovu člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
- 47.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.