Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2270/07, rješavajući apelaciju Zdenke Kvesić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Zdenke Kvesić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000660 od 3. jula 2007. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Zdenka Kvesić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnijela je 2. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000660 od 3. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1090/05 od 2. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-263/03-Č od 17. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 23. oktobra 2007. godine, Općinski sud 17. oktobra 2007. godine, a tuženi 25. oktobra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Općinskog suda, kao i tuženog, dostavljeni su apelantici 26. februara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica se 2. februara 2000. godine obratila tuženom s pismenim zahtjevom za "uspostavljanje radno-pravnog statusa" na osnovu člana 143. Zakona o radu Federacije BiH (Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu Zakon o radu). Tuženi je donio Rješenje broj 79-09/00 od 22. septembra 2000. godine, u kojem je naveo da je prihvatio apelantičin zahtjev te joj ustanovio status radnika na čekanju posla počevši od 2. februara 2000. godine, što je i datum podnošenja zahtjeva. Nakon toga, tuženi je donio Rješenje broj 223-11/00 od 17. novembra 2000. godine kojim je apelantici prestao radni odnos sa 6. majem 2000. godine, uz pravo na otpremninu čiji će se iznos odrediti prema zakonu. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica ima status radnika na čekanju posla od 2. februara 2000. godine, te je s obzirom da u preduzeću ne postoje uvjeti za zasnivanje radnog odnosa riješeno kao u dispozitivu. Apelantica je izjavila žalbu protiv rješenja tuženog Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, koja je Rješenjem broj 06-987-247/00 od 28. februara 2001. godine odbila žalbu kao neosnovanu, uz obrazloženje da je tuženi postupao u skladu s odredbama člana 143. Zakona o radu. Apelantica se nije žalila Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, na šta je imala pravo prema pouci o pravnom lijeku koju je u navedenom rješenju dala Kantonalna komisija.
  • 7.
    Nakon toga apelantica je 19. novembra 2003. godine protiv tuženog podnijela tužbu Općinskom sudu, kojom je tražila da se ponište rješenja tuženog od 22. septembra 2000. godine i 17. novembra 2000. godine, kao i rješenje Kantonalne komisije od 28. februara 2001. godine, te da se utvrdi da je imala status radnika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine i da joj tuženi za navedeni period isplati naknadu plaća u mjesečnim iznosima od 295,30 KM kao i sva ostala prava iz radnog odnosa, te otpremninu u iznosu od 1.225,32 KM. Općinski sud je Presudom broj P-263/03-Č od 17. juna 2005. godine odbio apelantičinu tužbu u dijelu gdje se traži poništenje rješenja tuženog i Kantonalne komisije, kao i u dijelu gdje se traži utvrđenje statusa radnika na čekanju posla od 3. aprila 1992. godine do 6. maja 2000. godine te isplatu plaća i otpremnina za navedeni period. U drugom dijelu Općinski sud je tuženom naložio da apelantici isplati naknadu plaće za vrijeme dok je bila na čekanju posla (2. februar do 6. maj 2000) godine u iznosu od 620 KM za zakonskom zateznom kamatom, te da joj isplati otpremninu u iznosu od 1.017,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1090/05 od 2. marta 2006. godine djelimično je uvažena apelantičina žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem se odlučuje o troškovima postupka i datuma od kada teče obaveza plaćanja zakonske zatezne kamate. Apelantici je dosuđen iznos od 900 KM na ime troškova postupka. Kantonalni sud je smatrao da zakonske zatezne kamate treba obračunati od dana podnošenja tužbe, za razliku od Općinskog suda koji je smatrao da zakonske zatezne kamate treba obračunati od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dok se apelantica nalazila na čekanju posla. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
  • 9.
    Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000660 od 3. jula 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija. Sve presude (Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda) bile su jedinstvene u stavu da je član 143. Zakona o radu u konkretnom slučaju bio ispravno primijenjen, te da navedena zakonska odredba ne daje apelantici pravo na naknadu plaća za sav period u kojem nije radila, niti je moguće za taj period utvrditi njen status radnika na čekanju posla. Sublimirajući stavove nižestepenih sudova u pogledu navedenog, Vrhovni sud je naglasio "...neosnovanim se ukazuje na prigovor revizije da je tužiteljici trebalo priznati status radnika na čekanju posla u periodu od 3.4.1992. godine do 6.5.2000. godine, jer se ovaj status tužiteljici može priznati od momenta kad se tužiteljica obratila poslodavcu za uspostavljanje statusa radnika na čekanju posla, od kada proizlaze i ostala prava tužiteljice vezana za utvrđeni status. Stoga je neosnovan i revizijski prigovor da tužiteljici pripada naknada plaće za period od 3.4.1992. godine pa do 3.2.2000. godine. Pogrešno je stanovište revizije o primjeni stava 1. u odnosu na stav 2. člana 143. Zakona o radu. Tužiteljica je na dan 31.12.1991. godine imala status zaposlenog radnika i nikada joj do podnošenja zahtjeva (dakle ni na dan stupanja na snagu Zakona o radu - 5.11.1999. godine) nije utvrđen status radnika na čekanju pa se na nju nije ni mogao primijeniti stav 1. citiranog zakona. Sudovi su na konkretnu situaciju pravilno primijenili stav 2. člana 143. Zakona o radu s obzirom na smisao i sadržinu ove odredbe, jer tužiteljica nije dovodila u kontekst zakonske odredbe o diskriminaciji (član 5. Zakona o radu)...".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni člana 143. Zakona o radu. Apelantica naglašava kako redovni sudovi nisu vodili računa o suštini prava koje daje navedena zakonska odredba, a to je, po apelantičinom mišljenju, pravo uposlenicima, koji su prestali raditi (a nisu primili nikakav akt o prestanku radnog odnosa), da u skladu s utvrđenim statusom radnika na čekanju posla ostvare pravo na naknadu plaće i uplatu ostalih doprinosa, od momenta kad su prestali raditi a najkasnije od 31. decembra 1991. godine pa do donošenja Zakona o radu 1999. godine. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti praksu Ustavnog suda iz Odluke AP 299/06 od 27. januara 2007. godine. Apelantica ne problematizira datum dosuđenja zakonskih zateznih kamata. Apelantica predlaže da Ustavni sud utvrdi povrede prava na pravično suđenje i imovinu, te da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i vrati predmet tom sudu uz obavezu da u hitnom postupku donese novu odluku u skladu s navedenim ustavnim pravima. Apelantica traži i da joj se dosude troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.
  • 11.
    Osim toga, apelantica naglašava da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom odredaba člana 143. Zakona o radu izveli pogrešan zaključak kada su utvrdili njen status radnika na čekanju posla od 2. februara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, pogrešno smatrajući da se taj status može priznati samo od momenta kad je apelantica poslodavcu podnijela zahtjev za uspostavljanje navedenog statusa.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovorima na apelaciju Vrhovni i Općinski sud, kao i tuženi, ponavljaju razloge iz osporenih presuda.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000660 od 3. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. jula 2007. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 19.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 20.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 21.
      Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1981/07. Naime, u navedenoj odluci, donesenoj 14. oktobra 2009. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je raspravljao identično pravno pitanje (status zaposlenika na čekanju) u smislu primjene člana 143. st. 1. i 2. ZOR-a, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelantice, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge iznesene u obrazloženju navedene odluke.
    • 22.
      Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, obrazložio da "član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu".
    • 23.
      Ustavni sud smatra da, ni u konkretnom predmetu, redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka nisu dali jasne i precizne razloge zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. ZOR-a treba praviti razliku između zaposlenika koji su se na dan stupanja na snagu zakona "zatekli na čekanju posla" i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla". U prilog svome stajalištu da zakonodavac nije napravio nikakvu razliku između zaposlenika iz stava 1. i zaposlenika iz stava 2. člana 143. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća i na odredbu člana 143a. ZOR-a, prema kojoj "zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. stavovima 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu - "Službene novine Federacije BiH", br. 32/00) podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, ..." Citirana odredba, prema mišljenju Ustavnog suda, ne samo da ne predviđa razliku u tretmanu osoba iz stava 1. i stava 2. člana 143. ZOR-a, već upravo insistira na istim pravima osoba na koje se primjenjuje stav 1. i osoba na koje se primjenjuje stav 2. člana 143. ZOR-a.
    • 24.
      Ustavni sud smatra opravdanim pozivanje apelantice na odluku Ustavnog suda o apelaciji broj AP 299/06. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, donesenoj 27. januara 2007. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07 od 22. maja 2007. godine), između ostalog, razmatrao i pitanje početka toka uspostave radno-pravnog statusa prema odredbi člana 143. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u predmetu tadašnje apelantice iz predmeta AP 299/06 odbio apelantičin tužbeni zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, odnosno isplatu naknada plaća za period od 21. septembra 1993. godine do 4. aprila 2001. godine i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje (nije odlučivano o doprinosu za penziono osiguranje jer je apelantica propustila iznijeti revizioni navod i u tom pravcu) za period od 21. septembra 1993. godine do 31. decembra 1998. godine, dok joj je to pravo priznao za period od 5. aprila 2001. godine do 31. decembra 2003. godine, te je njen poslodavac obavezan da za apelanticu uplati doprinose za zdravstveno osiguranje počevši od 1. januara 1999. godine pa do 31. decembra 2003. godine. Svoju odluku Vrhovni sud je tada obrazložio navodom da je Vrhovni sud usvojio prigovor zastarjelosti koji je u postupku istakao poslodavac. U tome predmetu Ustavni sud je zaključio da je način na koji je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, protumačio pozitivno-pravne propise proizvoljan zbog toga što je institut zastarjelosti primijenio tako da zastarjelost nastupi prije nego je rok za zastarjelost i počeo teći, štaviše, prije nego je i samo apelantičino pravo nastalo, te da, stoga, postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 25.
      Pored činjenice da ovakvim postupcima Vrhovni sud stvara različitu praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama bez bilo kakvog a pogotovo bez objektivnog obrazloženja svoga postupanja, koje je uz sve i različito, Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana 143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.
    • 26.
      Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zahtjev za troškove apelacije

  • 27.
    U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja od kada apelantica, koja se ima smatrati radnikom na čekanju u skladu sa stavom 2. člana 143. ZOR-a, ima status zaposlenika na čekanju uz koji se vezuje pravo na naknadu plaća za vrijeme čekanja, te uplatu doprinosa i otpremninu, protumačili pozitivno-pravne propise, konkretno član 143. ZOR-a na proizvoljan način, jer ga nisu tumačili na način koji je i ratio legis navedenog člana, odnosno kada se prilikom tumačenja i primjene člana 143. ZOR-a redovni sudovi nisu ni upuštali u obrazloženje svoga tumačenja navedenog člana.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.