USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 30/08, rješavajući apelaciju M. S., M. K. i V. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija M. S., M. K. i V. Č.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine.
Odbija se kao neosnovan dio apelacije M. S., M. K. i V. Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopušten dio apelacije M. S., M. K. i V. Č. podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine u odnosu na pravo iz čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.M. S., M. K. i V. Č. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice podnijeli su 3. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od Mittal steel d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. februara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 18. marta 2010. godine da dostavi spis, radi uvida.
- 3.Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 10. i 12. marta 2008. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. februara 2008. godine, a tuženi 4. marta 2008. godine. Općinski sud je 7. aprila 2010. godine Ustavnom sudu dostavio traženi spis.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i tuženog dostavljeni su apelantima 18. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelanti su 3. septembra 1999. godine podnijeli tužbu protiv poslodavca "BH steel-company" Zenica d.o.o. (pravnog prednika tuženog), radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa i odluka kojima su odbijeni njihovi prigovori na te odluke. Osim toga, apelanti su tražili da sud naloži tuženom da ih vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnog odnosa, da im isplati neisplaćene plaće za periode od dana prestanka rada, kao i da im naknadi troškove postupka. Predmet je evidentiran pod brojem P-1770/99. Općinski sud je održao pripremno ročište 29. decembra 1999. godine, zatim ročišta za glavnu raspravu 15. februara i 29. marta 2000. godine. Općinski sud je potom, u dva navrata, odložio ročišta i to ročište od 9. maja i 22. juna 2000. godine, zbog provođenja potrebnih vještačenja. Nakon izvršenog vještačenja, Općinski sud je održao i zaključio glavnu raspravu 19. decembra 2000. godine na kojoj je donio i objavio djelimičnu presudu.
- 7.Djelimičnom Presudom broj P-1770/99 od 19. decembra 2000. godine Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i poništio odluke tuženog kojim je apelantima prestao radni odnos. Također je Općinski sud u izreci presude naložio tuženom da apelante vrati na radna mjesta koja su zauzimali prije prestanka radnog odnosa. U pogledu tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na naknadu plaća za periode od kada su prestali raditi i o troškovima postupka, Općinski sud je, u izreci presude, naveo da će odlučiti nakon pravosnažnosti djelimične presude. Protiv donesene presude tuženi je izjavio žalbu 26. januara 2001. godine. Općinski sud je 20. februara 2001. godine spis dostavio Kantonalnom sudu na odlučivanje.
- 8.Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-170/01 od 26. februara 2003. godine kojim je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da su apelanti tužbom od 3. septembra 1999. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženog označenog kao "BH steel-company" d.o.o. Zenica, te da je u odnosu na tako označenog tuženog Općinski sud donio djelimičnu presudu. Dalje je Kantonalni sud utvrdio da je tuženi "BH steel-company" d.o.o Zenica prestao postojati prije donošenja prvostepene presude i da zbog toga nije imao stranačku sposobnost, što je bio razlog za prekid postupka u smislu propisa člana 196. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zbog navedenog je Kantonalni sud na osnovu člana 351. stav 1. ZPP uvažio žalbu, presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno postupanje. Kantonalni sud je naložio Općinskom sudu da u ponovnom postupku pozove apelante da tužbu opredijele na pravnog slijednika ranije označenog tuženog i odluči o tužbenom zahtjevu cijeneći i druge istaknute žalbene prigovore. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 3. marta 2003. godine.
- 9.Općinski sud je potom predmet zaveo pod novim brojem P- 294/03. Ročište zakazano za 27. maj 2003. godine je na zahtjev apelanata odgođeno zbog nemogućnosti njihovog zastupnika da pristupi na ročište. Na ročištu od 2. jula 2003. godine apelanti su opredijelili pravnog slijednika ranije označenog tuženog kao "BH steel-željezara" d.o.o. Zenica, a i ovo ročište je odgođeno na prijedlog punomoćnika apelanata radi traženja podataka od tuženog o visini primanja koja bi apelanti ostvarili da nije došlo do prestanka radnog odnosa. Ročište od 9. septembra 2003. godine nije održano zbog štrajka zaposlenika tuženog. Potom je novo ročište održano 16. oktobra 2003. godine i ono je odloženo za 27. novembar 2003. godine, koje je opozvano zbog stupanja na novu dužnost predsjedavajućeg sudije. Apelanti su 9. februara i 13. aprila 2004. godine Općinskom sudu dostavili podnesak u kojem su precizirali postavljeni tužbeni zahtjev.
- 10.Apelanti su 25. aprila 2005. godine urgirali zakazivanje rasprave. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 25. august 2005. godine, na koje punomoćnik apelanata nije pristupio te je Općinski sud, na osnovu odredbe člana 84. ZPP-a, donio r?ešenje da se tužba apelanata smatra povučenom.
- 11.Na ročištu od 23. septembra 2005. godine Općinski sud je usvojio prijedlog punomoćnika apelanata za povrat u prijašnje stanje i zakazao novo ročište za 18. oktobar 2005. godine. Predmet je dobio novi broj, P-1033/05. Apelanti su potom podneskom od 28. septembra 2005. godine precizirali tužbeni zahtjev te označili Mittal steel Zenica kao tuženog, odnosno pravnog slijednika ranije označenog tuženog. Pripremno ročište od 18. oktobra 2005. godine je održano i na njemu su stranke iznijele prijedlog dokaza koje žele da provedu na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je održana 8. decembra 2005, te 18. januara i 2. februara 2006. godine.
- 12.Općinski sud je donio Presudu broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da su apelanti bili radnici tuženog do 17. juna 1999. godine. Dalje je sud utvrdio da je protiv apelanata vođen disciplinski postupak u kojem je utvrđeno da su u noći 21/22. maja 1999. godine počinili težu povredu radne obaveze iz člana 36. stav 1. alineja 8. i 9. Pravilnika o radnim odnosima tuženog. Teža povreda radne obaveze se sastojala u tome što su apelanti navedene noći bili pod uticajem alkohola, što je utvrđeno provedenim alkotestom nad apelantima. Odlukama disciplinske komisije tuženog, donesenim u prvom i drugom stepenu, apelantima je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza u skladu s članom 66. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: ZOPRO). Dalje je Općinski sud naveo da je utvrdio da disciplinski spisi za svu trojicu apelanata sadrže izjave koje su oni svojeručno potpisali i u kojim su izjavili da su kritične noći konzumirali alkohol. Iz izjava datih na glavnoj raspravi u disciplinskom postupku, sud je utvrdio da su apelanti ostali kod takvih svojih izjava a u istaknutim prigovorima na odluke prvostepene disciplinske komisije proizlazi da apelanti nisu osporavali činjenicu da su kritične noći konzumirali alkohol niti su te izjave opovrgavali ni u jednom momentu do okončanja disciplinskog postupka. Općinski sud je saslušao kao svjedoke i članove disciplinske komisije i na osnovu njihovih izjava zaključio da nije bilo nikakvog pritiska na apelante da priznaju da su konzumirali alkohol. Po ocjeni Općinskog suda, provedenim dokazima apelanti nisu dokazali činjenicu da na radnom mjestu nisu konzumirali alkohol kao ni da su bili prisiljeni da u postupku koji je prethodio sudskom postupku priznaju činjenicu konzumiranja alkohola. Apelanti su 20. marta 2006. godine izjavili žalbu, pa je spis dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje 12. aprila 2006. godine.
- 13.Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-000 865 od 5. jula 2006. godine kojom je žalbu apelanata odbio i presudu Općinskog suda potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na osnov tužbenog zahtjeva i da je pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu odluku. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelanti u žalbi nisu naveli ni jednu činjenicu odlučnu za ishod spora, koju je Općinski sud pogrešno utvrdio ili je nije uopće utvrdio. O razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata Općinski sud je dao iscrpne razloge koje je kao odgovarajuće i pravilne u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je također naveo da nije od značaja za ovu pravnu stvar pozivanje apelanata u žalbi na nalaz vještaka saobraćajne struke da su alkoskop-ampule, kojima je izvršeno alko testiranje, bile neupotrebljive zbog isteka roka važnosti, zato što su i sami apelanti prilikom kontrole pristali na takav vid provjere, a nisu tražili da ih se uputi na analizu vađenja krvi radi eventualnog utvrđenja količine alkohola u krvi ili neprisustva alkohola u krvi. Nije osnovan ni žalbeni prigovor da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je i ZOPRO u članu 58. st. 2. i 3. u vezi s članom 55. predvidio izricanje mjere prestanka radnog odnosa u navedenim okolnostima. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 18. augusta 2006. godine. Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju 12. septembra 2006. godine. Općinski sud je 29. septembra 2006. godine dostavio spis na odlučivanje Vrhovnom sudu.
- 14.Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su Općinski i Kantonalni sud pravilno utvrdili da je disciplinski postupak protiv apelanata pravilno proveden i da su činjenice na osnovu kojih je izrečena mjera prestanka radnog odnosa apelantima pravilno utvrđene, kao i da je u postupku pred nižestepenim sudovima pravilno primijenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 8. ZPP-a kada su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da su apelanti za vrijeme rada uzimali alkohol i da tu činjenicu nisu osporili u disciplinskom postupku. Vrhovni sud je također istakao da su neosnovane tvrdnje apelanata da je na predmetni slučaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) u smislu člana 145. ZOR-a jer smatraju da je primjena tog zakona povoljnija za njih. Naime, Vrhovni sud je istakao da se postupci ostvarivanja i zaštite prava koji nisu završeni, a započeti su prije početka primjene ZOR-a (ZOR je stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), okončavaju po odredbama propisa koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH do dana stupanja na snagu ZOR-a pod uvjetom da je to za zaposlenika povoljnije. ZOSPO u čl. 59-69. reguliše pitanja disciplinskih organa i disciplinski postupak, dok ZOR-om disciplinski postupak nije predviđen. S obzirom na to da je odluka tuženog donijeta nakon okončanja disciplinskog postupka i da je ispitivanje valjanosti odluke disciplinskog organa u drugom stepenu vršeno u sudskoj proceduri kako je propisano članom 66. stav 2. ZOSPO, ne može se zaključiti da je primjena ZOR-a povoljnija za njih.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelanti navode da im je donesenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, također, ističu da im je povrijeđeno i pravo na rad i pravo na pravične uvjete rada iz čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje.
- 16.Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici što su sudovi tokom redovnog postupka pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču njihove alkoholiziranosti, kao i pravilnosti vođenog disciplinskog postupka. Naime, apelanti ističu da nisu razmatrani svi njihovi navodi, da su odluke tuženog nezakonite jer nije dokazano da su koristili alkohol i bili u opijenom stanju na radnom mjestu. Osim toga, apelanti navode da se njihove izjave uzete tokom disciplinskog postupka ne mogu smatrati priznanjem jer ih je poslodavac iznudio prijetnjom i prevarom, što je u suprotnosti s odredbama Evropske konvencije. Slijedom toga, apelanti navode da im je onemogućeno pošteno suđenje i da je odluka zasnovana na dokazima pribavljenim suprotno zakonu i ustavu. Dalje apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je postupak koji je po zakonu trebao biti hitne prirode trajao preko osam godina i nije okončan u razumnom roku. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelanti vide u činjenici da Kantonalni i Vrhovni sud nisu razmatrali sve navode koje su oni isticali u tužbi, na ročištima, u žalbi i reviziji, a što je u suprotnosti s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti smatraju da su postupajući na ovakav način nadležni organi spriječili apelante u ostvarivanju njihovih prava s obzirom da je Evropskom socijalnom poveljom u članu 1. ustanovljeno pravo na rad, a u članu 2. pravo na pravične uvjete rada, pa "ako apelanti nisu počinili teže povrede radne obaveze koje im se stavljaju na teret, jasno je da im je uskraćeno pravo na rad.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Općinski sud je istakao da navodi apelanata nisu osnovani i da tokom postupka pred Općinskim sudom nisu počinjene povrede prava apelanata koje su oni istakli a što je potvrđeno i činjenicom da je prvostepena presuda potvrđena odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda.
- 18.Kantonalni sud je naveo da se neslaganje apelanata s pravnim stavom koji je Kantonalni sud izrazio u obrazloženju osporene presude ne može dovoditi u vezu s povredama osnovnih ljudskih prava iz Evropske konvencije. Vrhovni sud je također naveo da navodi apelanata nisu osnovani.
- 19.Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelanti tokom postupka koji je vođen pred redovnim sudovima isticali prigovore vezane za način vođenja disciplinskog postupka. Redovni sudovi su utvrdili da su istaknuti prigovori neosnovani jer su apelanti u disciplinskom postupku dali izričito priznanje da su počinili povrede radne obaveze.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, "Službeni list RBiH" br. 21/92) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Za povrede radne dužnosti i radnih obaveza radniku se može izreći jedna od disciplinskih mjera: Š..Ć 3. prestanak radnog odnosa.
Član 58. st. 2. i 3.
Mjera prestanka radnog odnosa izriče se i za druge teže povrede radnih obaveza utvrđene zakonom i općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom.
Općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom bliže se utvrđuju okolnosti i uvjeti pod kojima će se povrede navedene u stavu 1. ovog člana smatrati težom povredom radne obaveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa u skladu s prirodom djelatnosti, odnosno prirodom posla koji obavlja pojedini radnik.
VI. Dopustivost
Dopustivost u odnosu na čl. 6. i 13. Evropske konvencije
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001164 od 23. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. novembra 2007. godine a apelacija je podnesena 3. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje
- 25.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na rad i prava na pravične uvjete rada iz čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje (1961), Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 1.Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
- 26.U navodima apelacije apelanti se pozivaju na navodnu povredu čl. 1. i 2. Evropske socijalne povelje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se Evropska socijalna povelja ne nalazi na listi Dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji su pobrojani u Aneksu I Ustava BiH i njene odredbe ne čine korpus ustavnih pravila u Bosni i Hercegovini, čije bi eventualne povrede bio nadležan da ispita Ustavni sud u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da se apelanti u apelaciji pozivaju na međunarodni dokument koji nije sadržan u Ustavu ili Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer je očigledno da apelanti apelacijom ne pokreću pitanja "koja su sadržana u ovom ustavu" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2646/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba).
- 27.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII. Meritum
- 28.Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 29.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
Razuman rok
a) Relevantni principi
- 30.Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 31.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 32.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 33.Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 3. septembra 1999. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 23. oktobra 2007. godine. Dakle, postupak u ovom parničnom postupku je trajao osam godina i oko jedan mjesec. To je period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
- 34.U pogledu složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem se odlučivalo o pravima i obavezama vezanim za radni odnos. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Posebno se ne može reći da je bilo potrebno osam godina da se riješi pitanje da li su odluke o prestanku radnog odnosa apelantima bile zakonite ili nezakonite. Za Ustavni sud nema sumnje da je predmetni postupak bio od izuzetnog značaja za apelante, jer je od njegovog ishoda zavisilo da li će se apelanti vratiti na posao, što je, po mišljenju Ustavnog suda, bitno pitanje u životu svakog čovjeka. Značaju hitnog okončavanja ovog postupka doprinosi i to što se radi o radnom sporu u kojem je određeno hitno postupanje prema odredbama člana 426. ranijeg ZPP-a, odnosno članu 420. važećeg ZPP-a kojima je propisano da je ovaj postupak hitne prirode.
- 35.Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon podnošenja tužbe donio odluku za oko jednu godinu te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio tek nakon dvije godine i oko dva mjeseca. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud tek nakon tri godine ponovno donio presudu. Ustavni sud primjećuje i da je postupak, nakon što je Općinski sud 3. marta 2006. godine ponovo donio odluku po žalbi, Kantonalni sud riješio za pola godine a potom i Vrhovni sud nakon godinu i oko tri mjeseca. Dakle, u ponovnom postupku redovni sudovi su u tri stepena donijeli odluke za godinu i oko sedam mjeseci.
- 36.Dalje, Ustavni sud smatra da, iako je nakon donošenja Odluke Općinskog suda broj P-1031/05 od 3. marta 2006. godine postupak okončan u relativno kratkom roku, to ne može biti opravdanje da je nadležnim sudovima trebalo više od ukupno osam godina da utvrde osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata u konkretnom predmetu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da u odgovoru na apelaciju Općinski sud ne nudi nikakve razloge koji bi opravdali ovako dugo trajanje postupka s obzirom da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka. Također, Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i odgovornost apelanata za dužinu postupka, ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovoliko trajanje postupka za koji je zakon propisao da je hitne prirode.
- 37.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred sudovima u trajanju od osam godina i oko jedan mjesec, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelanata, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali segmenti prava na pravično suđenje
- 38.U vezi s navodima apelanata da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice koje se tiču njihove alkoholiziranosti kao i pravilnosti vođenog disciplinskog postupka Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 39.Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u tri instance, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata nalazeći da je tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog i, prema tome, povratak na radno mjesto i uplata odgovarajućih novčanih potraživanja iz radnog odnosa za apelante neosnovan. Naime, redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP istakli da apelanti nisu provedenim dokazima uspjeli dokazati činjenice na kojima temelje svoj zahtjev. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u osporenim presudama ocjenom provedenih dokaza dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi. Osim toga, apelanti ne ukazuju na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi navodi apelanata neosnovani.
- 40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode apelanata nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
- 41.Apelanti u apelaciji navode povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer "sudovi nisu u potpunosti razmatrali sve navode koji su isticani u tužbi, na ročištima, u žalbi i reviziji".
- 42.Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatraju da im je uskraćen pravni lijek, Ustavni sud zaključuje da se apelanti, u suštini, pozivaju na povredu ovoga prava u vezi s članom 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da tvrdnje apelanata da nisu imali pravo na djelotvoran pravni lijek nisu potkrijepljene bilo kakvim argumentima, osim što su nezadovoljni odlukom povodom žalbe i revizije. S obzirom da je očigledno da su apelanti imali i iskoristili sve zakonom propisane pravne lijekove, Ustavni sud smatra da su istaknuti navodi apelanata neosnovani, te da nije povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode konačna odluka je donesena osam godina nakon podnošenja tužbe, a za period od preko pet godina trajanja postupka pred redovnim sudovima nema razumnog i objektivnog opravdanja.
- 44.S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije došlo do povrede prava apelanata. Smatra da u obrazloženjima osporenih presuda ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi na proizvoljan način utvrdili činjenično stanje, pri čemu su u obrazloženjima odluka za svoje stavove o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dali detaljne, jasne i logične razloge, a nema ništa što ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost u smislu prava na pravično suđenje.
- 45.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na to da su apelanti bili onemogućeni da koriste zakonom propisane pravne lijekove, osim što su apelanti nezadovoljni odlukama donesenim povodom žalbe i revizije.
- 46.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 1, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.