USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3170/07, rješavajući apelaciju Alme Čampara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Alme Čampara.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000148 od 26. jula 2007. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Almi Čampara, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovan dio apelacije Alme Čampara podnesen protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000148 od 26. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-725/04 od 10. oktobra 2005. godine i stava 3. izreke Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-36/02 od 29. marta 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Alma Čampara (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 24. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000148 od 26. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-725/04 od 10. oktobra 2005. godine i stava 3. izreke Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-36/02 od 29. marta 2004. godine, te zbog dužine trajanja postupka. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 3. decembra 2007. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantica je 5. decembra i 17. decembra 2007. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 28. januara 2010. godine i od Kantonalnog suda i Općinskog suda 29. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo da dostavi i spis broj Pr-36/02.
- 3.Općinski sud je 10. marta 2010. godine dostavio spis broj Pr-36/02 ali nije dostavio odgovor na apelaciju. Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Apelantica je 13. decembra 1999. godine tadašnjem Općinskom sudu II podnijela tužbu protiv Društvenog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa.
- 6.Općinski sud je 25. jula 2000. godine, na osnovu člana 200. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio Rješenje broj Pr-251/00 kojim je određeno da u navedenoj pravnoj stvari postupak miruje od 25. jula 2000. godine jer ni apelantica ni tuženi, iako su bili uredno pozvani, nisu pristupili na ročište. Zatim je Općinski sud donio Rješenje broj Pr-251/99 od 8. novembra 2000. godine kojim se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom zato što u roku od četiri mjeseca od nastupanja mirovanja niti jedna od stranaka nije podnijela prijedlog za nastavak postupka, kako to propisuje ZPP.
- 7.Protiv navedenog rješenja apelantica je 14. novembra 2000. godine izjavila žalbu Općinskom sudu. Apelantica je u žalbi navela da je Općinski sud donio navedeno rješenje prije isteka roka od četiri mjeseca, te da, s tim u vezi, podnosi prijedlog za povrat u prijašnje stanje i za nastavak postupka. Općinski sud je 20. decembra 2000. godine donio rješenje kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje, ukinuto rješenje o povlačenju, te nastavljen predmetni postupak.
- 8.U nastavku postupka Općinski sud je donio Rješenje broj Pr-251/99 od 20. decembra 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinut i naloženo da se nakon pravosnažnosti tog rješenja predmet ustupa Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojim je propisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo utvrđeno članom 143. st. 1. i 2. tog zakona može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti žalbu nadležnoj kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. S tim u vezi, Općinski sud je predmet ustupio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143.
- 9.Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-351/01 od 21. decembra 2001. godine kojim je žalbu usvojio, ukinuo navedeno rješenje Općinskog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantica, nakon preuzimanja, radni odnos kod tuženog zasnovala 1. decembra 1995. godine i odmah dobila status radnika na čekanju. Kantonalni sud je naveo da je apelantici radni odnos prestao u skladu sa članom 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa jer se nije javljala na posao, ali da se iz spisa ne vidi da li je apelantica od tuženog nakon preuzimanja dobila rješenje o upućivanju na čekanje, te da s tim u vezi nema ni podataka da li je i u kojem intervalu bila dužna da se javlja u organizaciju niti do kada je bila na čekanju. Kantonalni sud je naveo da, također, u spisu nema podataka da li je apelantica trebala dobiti rješenje o rasporedu, te da li joj je radni odnos prestao zato što se kao radnik na čekanju nije javljala na posao ili zbog toga što je kao radnik raspoređena na određene poslove na čije se obavljanje nije javljala. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da činjenice bitne za odlučivanje nisu potpuno utvrđene jer nije utvrđeno "da li se tužiteljicino (apelanticino) pravo odnosi na pravo iz člana 143. Zakona o radu ili se radi o drugim pravima iz radnog odnosa".
- 10.U ponovljenom postupku Općinski sud je na ročištu održanom 27. marta 2002. godine donio zaključak da je zbog izmjena u sastavu vijeća potrebno da se rasprava ponovno održi. Nakon toga, Općinski sud je zakazao devet pripremnih ročišta od kojih su dva ročišta (ročišta zakazana za 22. juli 2002. godine i 7. juli 2003. godine) uz saglasnost i apelantice i tuženog odložena dok su na preostalih sedam ročišta izvođeni predloženi dokazi.
- 11.Na ročištu održanom 9. januara 2004. godine konstatirano je da je apelantica podneskom od 11. novembra 2003. godine preinačila tužbu u objektivnom smislu, zatim da je tuženi dao odgovor na tako preciziranu tužbu, te je zakazana glavna rasprava.
- 12.Nakon toga, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-36/02 od 29. marta 2004. godine. Navedenom presudom poništeno je Rješenje tuženog broj 1217604336 od 11. novembra 1996. godine kojim je apelantici prestao radni odnos, te je naloženo tuženom da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi je na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Presudom je, također, tuženi obavezan da apelantici na ime izgubljenih plaća isplati iznose pobliže navedene u presudi. Osim toga, dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 13.278.65 KM je odbijen. Također, navedenom presudom Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim u odnosu na rješavanje zahtjeva za prijavu apelanticinog osiguranja u nadležnom Fondu PIO.
- 13.U postupku pred Općinskim sudom utvrđeno je da je apelantica bila zaposlena u RO "Domovi penzionera" na poslovima sobarice, te da je početkom 1992. godine zbog ratnih djelovanja izmješten boravak svih zaposlenika iz sjedišta doma. Tada su svi zaposleni dobili status radnika na čekanju i bili su obavezni da se u intervalima od sedam do deset dana javljaju na određene punktove "Domova penzionera" gdje su i primali naknade plaće. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je tuženi kao osnivač "Domova penzionera" preuzeo apelanticu i još 24 zaposlenika, od kojih je deset radnika bilo u statusu čekanja (među njima i apelantica).
- 14.Dalje, Općinski sud je naveo da se tuženi prilikom donošenja rješenja o prestanku apelanticinog radnog odnosa pozvao na odredbe člana 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i da je kao razlog za prestanak radnog odnosa naveo da se apelantica duži period nije javljala na posao. Općinski sud je naveo da navedenom zakonskom odredbom nije predviđeno da radni odnos može prestati zbog nejavljanja na posao a posebno imajući u vidu da je apelantica bila radnik u statusu čekanja posla. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da tuženi nije mogao svoju odluku o prestanku apelanticinog radnog odnosa zasnivati na citiranoj zakonskoj odredbi. Osim toga, Općinski sud je obrazložio da se osporeno rješenje tuženog ne zasniva na relevantnim činjenicama jer tuženi ničim nije dokazao da se apelantica od 1992. godine do 31. oktobra 1996. godine nije javljala ovlaštenom licu tuženog na odgovarajućim punktovima. Naime, Općinski sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da se apelantica redovno javljala u navedenom periodu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je poništio navedeno rješenje tuženog i naložio mu da apelanticu, uz isplatu naknada plaća pobliže navedenih u presudi, vrati na odgovarajuće poslove. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 13.278.65 KM, Općinski sud je naveo da je taj dio tužbenog zahtjeva, u smislu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima, zastario, te ga je odbio.
- 15.Osim toga, Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da taj sud obaveže tuženog da je prijavi nadležnom Fondu PIO na osiguranje, zbog toga što je odredbama člana 7. Zakona o PIO-u propisano da se prava iz PIO-a ostvaruju u upravnom postupku.
- 16.Protiv navedene presude i apelantica i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-725/04 od 10. oktobra 2005. godine kojom je apelanticinu žalbu odbio, a žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u osporenom dijelu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
- 17.U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prema staju spisa proizlazi da nije sporno da je apelantica bila u statusu radnika na čekanju još dok je bila zaposlenica "Domova penzionera" i da ju je sa još 24 radnika preuzeo tuženi kod kojeg je i dalje imala status radnika na čekanju. Prema navodu Kantonalnog suda, nije sporno ni da se apelantica povremeno javljala tuženom i dobijala naknadu kao radnik na čekanju. Osim toga, navedeno je da nije sporno ni da je apelantica odbila ponuđeno radno mjesto čistačice iako je upozorena da tuženi, u slučaju odbijanja rasporeda, više nema zakonsku obavezu da joj ponudi drugi posao. Također, nije sporno ni da apelantica nije dostavila dokaz o svojoj radnoj nesposobnosti za ponuđeno radno mjesto i da se nakon toga nije tri godine javljala tuženom, nakon čega je i dobila rješenje o prestanku radnog odnosa. Prema zaključku Kantonalnog suda, apelantici je, nakon što je odbila ponuđeni posao, prestao status radnika na čekanju, te se na apelanticu nije mogao primijeniti član 143. Zakona o radu, već su se stekli svi uvjeti za prestanak radnog odnosa iz člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da je osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito.
- 18.Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000148 od 26. jula 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je zaključio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da je pravilno postupio i tuženi kada je donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici jer apelantica niti je dokazala da je nesposobna za obavljanje ponuđenih poslova niti se nakon ponuđenog rasporeda na radno mjesto čistačice javljala tuženom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 19.Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da joj je u vezi sa pravom na pravično suđenje povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da nisu postojali zakonski uvjeti za donošenje rješenja o otkazu niti da je u postupku dokazano da joj je ponuđen novi posao i doneseno rješenje o tome i da ga je odbila. Apelantica tvrdi da nije bila radnik na čekanju već da je prilikom javljanja tuženom primala plaću. Apelantica smatra da joj je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno i pravo na imovinu jer nije utvrđeno njeno pravo na naknadu materijalne štete zbog izgubljenih plaća. S tim u vezi, apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na druge radnike koji su bili u istoj ili sličnoj situaciji kao ona jer su ti radnici dobili rješenja o rasporedu na druge poslove. Apelantica je zatražila da joj Ustavni sud dodijeli kompenzaciju zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000148 od 26. jula 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 25. septembra 2007. godine a apelacija je podnesena 24. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama i zbog dužine trajanja postupka povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 27.
I. Razuman rok
a) Relevantni principi
- 28.Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 29.Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 30.Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju zbog dužine trajanja postupka povodom njenog tužbenog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je podnesen 13. decembra 1999. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda, dakle period od osam godina i osam mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 31.U konkretnom slučaju se radilo o postupku zaštite prava iz radnog odnosa u kojem su nadležni sudovi trebali utvrditi zakonitost rješenja tuženog kojim je apelantici prestao radni odnos. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
- 32.Predmetni postupak pred Općinskim sudom je započeo 13. decembra 1999. godine kada je apelantica podnijela tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je postupak do donošenja prvostepene presude Općinskog suda trajao četiri godine i tri mjeseca i da je u tom periodu postupak mirovao, da je doneseno rješenje o povlačenju tužbe, ali da je izvršen povrat u prijašnje stanje, te predmet vraćan na ponovni postupak isključivo zbog proceduralne greške Općinskog suda. Dalje, postupak pred Kantonalnim sudom je okončan za godinu i sedam mjeseci, a postupak revizije pred Vrhovnim sudom za godinu i devet mjeseci, što pojedinačno ne predstavlja nerazumnu dužinu postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
- 33.S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, iako je Općinski sud nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak zakazao i održao sedam ročišta, to ne može biti opravdanje da je Općinskom sudu, nakon vraćanja, trebalo više od tri godine da okonča prvostepeni postupak u konkretnom predmetu, naročito imajući u vidu da su sporovi iz radnih odnosa hitne prirode, a Općinski sud u vezi s tim nije ponudio bilo kakvo opravdanje. S tim u vezi, imajući u vidu da postupak pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom nije trajao neopravdano dugo, Ustavni sud zaključuje da se dužina konkretnog postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Općinskom sudu budući da iz spisa predmeta nije mogao utvrditi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka.
- 34.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred sudovima u trajanju od osam godina i osam mjeseci, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelantice, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelanticinog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Kompenzacija
- 35.Apelantica traži da joj se na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dosudi odgovarajuća novčana kompenzacija. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud, a prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.
- 36.Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 300 KM budući da se radi o predmetu iz oblasti radnih odnosa koji su prema zakonskoj odredbi hitni. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelanticinog tužbenog zahtjeva za zaštitu prava iz radnog odnosa trajao osam godina i osam mjeseci, apelantici se dosuđuje kompenzacija u iznosu od 2.400 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 37.Apelantica u apelaciji navodi i da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo.
- 38.U odnosu na ove apelanticine navode, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 39.U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti apelanticin zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su se sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi i ona u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud nije utvrdio da postoji nešto što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelanticinu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud ove apelanticine navode smatra neosnovanim.
- 40.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
III. Pravo na imovinu
- 41.Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 42.S obzirom na to da apelantica povredu ovog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
IV. Zabrana diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje
- 43.Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 44.U konkretnom slučaju apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u uživanju prava na pravično suđenje, prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
- 45.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 46.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu prava iz radnog odnosa, u predmetu u kojem je apelantica tužiteljica, trajao osam godina i osam mjeseci, te kada se takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju Općinskog suda koji nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelantica poziva na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava budući da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelanticinu štetu.
- 47.Također, nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje kada apelantica navode o diskriminaciji nije obrazložila niti je pružila dokaze vezane za tu tvrdnju.
- 48.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 49.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.