Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 990/07, rješavajući apelaciju "Inter color centar" d.o.o. Vogošća i "VOLKSWAGEN SARAJEVO" d.o.o. Vogošća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. točka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "Inter color centar" d.o.o. Vogošća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000825 od 6. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-362/05 od 6. aprila 2006. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija "VOLKSWAGEN SARAJEVO" d.o.o. Vogošća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000825 od 6. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-362/05 od 6. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-231/04 od 22. jula 2005. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Inter color centar" d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Nađisa Tabaković, advokatica iz Bihaća, podnio je 2. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000825 od 6. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-362/05 od 6. aprila 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 26. januara 2009. godine.
  • 2.
    Protiv istih presuda, te Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-231/04-III od 22. jula 2005. godine, apelaciju, koja je zavedena kao AP 1440/07 od 17. maja 2007. godine, podnijela je i druga strana u predmetnom postupku pred redovnim sudovima, "VOLKSWAGEN SARAJEVO" d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Sanela Mujarić, advokatica iz Sarajeva.
  • 3.
    Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 2002/06 od 12. septembra 2006. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju drugoapelanta, podnesenu protiv navedenih presuda Kantonalnog i Općinskog suda, zato što je bila preuranjena jer je postupak o reviziji bio u toku pred Vrhovnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i drugoapelanta zatraženo je 13. i 14. aprila 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 990/07.
  • 5.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugoapelant su dostavili odgovore na apelaciju 17. aprila 2007. godine, 24. aprila 2007. godine, 25. maja 2007. godine i 26. aprila 2007. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i prvoapelanta je 31. maja i 1. juna 2007. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1440/07.
  • 7.
    Vrhovni sud, Općinski sud i prvoapelant su dostavili odgovore na apelaciju 6. juna 2007. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 8.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i drugoapelanta dostavljen je prvoapelantu 2. juna 2010. godine, dok je odgovor Vrhovnog suda, Općinskog suda i prvoapelanta dostavljen, također, 2. juna 2010. godine drugoapelantu.
  • 9.
    S obzirom na to da apelacije broj AP 990/07 i AP 1440/07 ukazuju na isti činjenični supstrat, te da je riječ o istim strankama u redovnom postupku, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku s brojem AP 990/07.

III. Činjenično stanje

  • 10.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz prvoapelantovih i drugoapelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 11.
    Prvoapelant je 8. februara 2001. godine pokrenuo parnični postupak protiv drugoapelanta radi naknade štete, koju je pretrpio od 1. augusta 1999. godine do 15. marta 2001. godine. Tokom postupka prvoapelant je precizirao tužbeni zahtjev. U obrazloženju tužbenog zahtjeva prvoapelant je naveo da je kao zakupoprimac poslovnog prostora, koji se nalazi u prostorijama bivšeg TAS Vogošća (u daljnjem tekstu: poslovni prostor), zaključio Ugovor o zakupu broj 21/99 od 23. februara 1999. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o zakupu) i Aneks ugovora o zakupu, istog dana pod istim brojem, s drugoapelantom kao zakupodavcem. Prvoapelant je istakao da je pretrpio navedenu štetu zbog nepoštivanja odredaba Ugovora o zakupu koji je sadržavao elemente buduće poslovne saradnje, jer drugoapelant nije počeo s dogovorenim poslovima na montaži i lakiranju vozila, odnosno da ga je na druge načine onemogućavao u radu, a što je posebno eskaliralo kada je drugoapelant osnovao Slobodnu zonu "Vogošća" i kada je jednostrano raskinuo Ugovor o zakupu otkazom od 22. juna 2000. godine.
  • 12.
    Presudom broj Ps-231/04 od 22. jula 2005. godine Općinski sud je djelomično usvojio prvoapelantov tužbeni zahtjev, tako što je obavezao drugoapelanta da prvoapelantu isplati naknadu štete koju je prvoapelant pretrpio u periodu od 1. augusta 1999. godine do 15. marta 2001. godine, i to na ime ulaganja u opremu u iznosu od 323.632,99 KM, zatim na ime ulaganja za adaptaciju, sanaciju i rekonstrukciju zakupljenog poslovnog prostora u iznosu od 310.795,89 KM, te na ime povrede ugleda firme "Goodvill" u iznosu od 274.028,00 KM i na ime neiskorištenosti kapaciteta za lakiranje vozila u iznosu od 445.204,50 KM, sve sa zateznim kamatama počevši od 8. februara 2001. godine pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 38.501,20 KM.
  • 13.
    Dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na sredstva uložena u edukaciju kadrova u iznosu od 109.217,31 KM, Općinski sud je odbio.
  • 14.
    U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u Ugovor o zakupu i Aneks ugovora o zakupu, elaborat o ekonomskoj opravdanosti formiranja Slobodne zone "Vogošća", dopise Slobodne zone "Vogošća" upućene prvoapelantu, pisma drugoapelanta upućena poslovnim partnerima, intervjue predstavnika "Volkswagena" u Njemačkoj i direktora drugoapelanta, pisma predstavništva njemačke firme i Njemačke privredne komore, sporazum o preuzimanju 60 zaposlenika drugoapelanta, ugovor o poslovnoj saradnji između "Moto turs Mercedes benz" i prvoapelanta, obavijest o otkazu Ugovora o zakupu, pisma drugoapelanta upućena Slobodnoj zoni "Vogošća", korespondenciju prvoapelanta i drugoapelanta, pisma advokatskih ureda, obavijesti u medijima, pisma upućena državnim institucijama i dr., da je saslušao veći broj svjedoka kao i da je saslušao parnične stranke u svojstvu svjedoka, te da je odredio vještačenja vještaka građevinske i mašinske struke, kao i vještačenje Ekonomskog instituta Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ekonomski institut).
  • 15.
    Nakon provedenih dokaza Općinski sud je naveo da je zaključio da su među strankama sporne osnova tužbenog zahtjeva i visina tužbenog zahtjeva. Ispitujući navedeno, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je između prvoapelanta i drugoapelanta zaključen Ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je u članu 3. sadržavao i elemente buduće poslovne saradnje, koja se trebala prvenstveno ogledati u zajedničkom korištenju instaliranih kapaciteta i upošljavanju određenog broja drugoapelantovih radnika. Dalje, da je utvrdio da je prvoapelant vršio adaptaciju poslovnog prostora i uložio velika finansijska sredstva u opremu, očekujući realiziranje dogovorene poslovne saradnje, da je prvoapelant sve te radove vršio uz saglasnost i nadzor drugoapelanta, da je čak i pribavljao ateste za lakiranje vozila marke "škoda", koja su se trebala proizvoditi i montirati u pogonima drugoapelanta, te da je utvrdio da je u tom smislu provjeravano je li prvoapelantova lakirnica spremna i ima li potrebne kapacitete i mogućnosti. Općinski sud je zaključio da je između prvoapelanta i drugoapelanta postojala i poslovna saradnja u oblasti njihovih proizvodnih programa, koja je proizlazila iz ugovora o zakupu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je djelomično usvojio tužbeni zahtjev za naknadu štete koju je prvoapelant, ulažući velika finansijska sredstva, a vjerujući u poslovnu saradnju odnosno kooperaciju s drugoapelantom, pretrpio zbog nepoštivanja odredaba ugovora o zakupu kojim je regulirana poslovna saradnja, što je na kraju rezultiralo jednostranim raskidom Ugovora o zakupu.
  • 16.
    Općinski sud je naveo da je posebno cijenio okolnosti otkaza Ugovora o zakupu, odnosno je li uopće otkazan Ugovor o zakupu kada ga je drugoapelant otkazao pismeno, odnosno vansudski. S tim u vezi, Općinski sud je naveo je navedeni otkaz reguliran Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92, te "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94), da je tim zakonom propisan otkaz putem suda i da prvoapelant nije mogao zaključiti ugovor s novim zakupodavcem Slobodnom zonom "Vogošća" (drugoapelant je osnovao Slobodnu zonu "Vogošća"), odnosno da je na snazi ugovor u zakupu poslovnog prostora s prvoapelantom. Općinski sud je istakao da je jednostranim raskidom ugovora o zakupu drugoapelant prouzrokovao štetu prvoapelantu, koja je prema članu 16. Zakona o obaveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) zabranjena, te da je svako dužan uzdržati se od postupka kojim se drugome može prouzrokovati šteta.
  • 17.
    Obrazlažući dosuđene iznose na ime naknade štete, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka mašinske struke H. K. u pogledu ulaganja u opremu u iznosu od 323.632,90 KM koji je, između ostalog, sadržavao ocjenu da bi svaka demontaža i montaža imala negativan utjecaj na kvalitet i upotrebnu vrijednost instalirane opreme, te da je s tim u vezi obavezao drugoapelanta na taj iznos. U vezi s iznosom od 310.795,89 KM na ime ulaganja u adaptaciju, sanaciju i rekonstrukciju zakupljenog poslovnog prostora, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka građevinske struke E. B., budući da ga je ocijenio objektivnim i stručnim. Nadalje, u vezi s dosuđenim iznosom od 274.028,50 KM na ime vrijednosti firme "Goodwill" i iznosom od 445.204,50 KM na ime neiskorištenosti kapaciteta za lakiranje vozila, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje Ekonomskog instituta kao objektivan u tome dijelu.
  • 18.
    Obrazlažući zašto nije prihvatio iznos od 109.217,31 KM na ime ulaganja u educiranje kadrova koji je također utvrđen nalazom i mišljenjem Ekonomskog instituta, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza slijedi da je ovaj dio tužbenog zahtjeva preuranjen.
  • 19.
    Presudom po drugoapelantovoj žalbi, broj Pž-62/05 od 6. aprila 2006 godine, Kantonalni sud je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je drugoapelanta obavezao da prvoapelantu isplati štetu na ime ulaganja za adaptaciju, sanaciju i rekonstrukciju zakupljenog poslovnog prostora u iznosu od 28.042,81 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 8. februara 2001. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.395,70 KM. Prvostepenu presudu u dijelu u kojem je drugoapelant obavezan prvoapelantu isplatiti štetu na ime ulaganja u opremu, u iznosu od 323.632,99 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 8. februara 2001. godine pa do isplate, Kantonalni sud je potvrdio.
  • 20.
    Dio prvoapelantovog tužbenog zahtjeva da mu drugoapelant isplati štetu u periodu od 1. augusta 1999. godine do 15. marta 2001. godine, nastalu povredom ugleda firme "Goodwill" u iznosu od 274.028,00 KM, te štete zbog neiskorištenosti kapaciteta za lakiranje vozila u iznosu od 445.204,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama, Kantonalni sud je odbio, a u preostalom dijelu prvostepenu presudu nije izmijenio (odbijanje naknada za educiranje kadrova).
  • 21.
    Obrazlažući dio presude kojim je umanjio dosuđeni iznos prvoapelantu na ime adaptacije poslovnog prostora, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno zaključio da prvoapelantu pripada pravo na naknadu štete na ime ulaganja za adaptaciju, sanaciju i rekonstrukciju u iznosu od 310.795,89 KM, budući da je Ugovorom o zakupu i Aneksom ugovora o zakupu predviđeno da će se troškovi adaptacije kompenzirati zakupninom. Kako je prvoapelant drugoapelantu priznao iznos od 282.753,08 KM na ime zakupnine, to po mišljenju Kantonalnog suda prvoapelantu pripada razlika u iznosu od 28.042,81 KM. Kantonalni sud je istakao da drugoapelant u toku prvostepenog postupka nije bio obavezan isticati prigovor radi prebijanja, budući da je ugovorom o zakupu predviđena kompenzacija.
  • 22.
    U vezi s dijelom presude kojim je potvrdio prvostepenu presudu, u dijelu naknade štete na ime ulaganja u opremu, Kantonalni sud je drugoapelantove žalbene navode odbio kao neosnovane jer je Općinski sud pravilno utvrdio da prvoapelant ima pravo na naknadu štete po ovoj osnovi u iznosu od 323.632,90 KM. Razlog je što bi svaka predstojeća demontaža i montaža opreme direktno utjecala na kvalitet i upotrebnu vrijednost, te ne bi mogla ostvariti kvalitet zbog neupotrebljivosti. Kantonalni sud je zaključio da je i Aneksom ugovora o zakupu predviđena mogućnost da instaliranu opremu otkupi drugoapelant, te da nije osnovan drugoapelantov žalbeni navod da je u toku izvršni postupak prodaje ovih pokretnih stvari zbog namirenja kredita koji je prvoapelant podigao radi kupovine te opreme.
  • 23.
    Dalje, obrazlažući dio presude kojim je preinačio prvostepenu presudu i odbio prvoapelantov tužbeni zahtjev, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pogrešno zaključio da je drugoapelant obavezan prvoapelantu isplatiti iznos od 274.028,00 KM na ime povrede ugleda firme "Goodwill", te iznos od 445.204,50 KM na ime neiskorištenosti kapaciteta, budući da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je drugoapelant odgovoran za isplatu naknade štete po tim osnovama. Kantonalni sud je konstatirao da je prvoapelant sam doprinio da ne obavlja svoju registriranu djelatnost, budući da je blagovremeno obaviješten o otkazu ugovora o zakupu i da mu je ponuđena mogućnost da zaključi ugovor o korištenju Slobodne zone koji nije prihvatio. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da, ako je prvoapelant pretrpio štetu po ovoj osnovi, za tu štetu je sam odgovoran. Dalje, da se ne može govoriti da je između prvoapelanta i drugoapelanta postojala poslovna saradnja, budući da nije postojao zaključeni ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, te da, kako nije postojala ni ne postoji niti odgovornost drugoapelanta.
  • 24.
    Protiv presude Kantonalnog suda i prvoapelant i drugoapelant su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-06-000825 od 6. marta 2007. godine revizije odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su Kantonalni i Općinski sud imali valjane pravne osnove za donošenje svojih odluka.
  • 25.
    Odgovarajući na prvoapelantove navode, Vrhovni sud je naglasio da je zaključeni ugovor o zakupu zakonito otkazan dopisom tužitelja od 22. juna 2000. godine s otkaznim rokom od šest mjeseci, te da su i drugoapelant i Slobodna zona "Vogošća" prvoapelantu ponudili da zaključi ugovor o korištenju slobodne zone, što on nije prihvatio. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se nezaključenjem ugovora o korištenju slobodne zone krši Zakon o slobodnim zonama ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95, 37/04 i 43/04), čime je dovedeno u pitanje funkcioniranje Slobodne zone "Vogošća", te da to jeste važan razlog zbog kojeg je drugoapelant pravilno otkazao ugovor o zakupu na osnovu odredbe člana 11. Ugovora o zakupu. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da su ovi prvoapelantovi navodi neosnovani, te da je Kantonalni sud pravilno zaključio da prvoapelantu ne pripada pravo na naknadu štete na ime povrede ugleda firme "Goodwill", te štete na ime neiskorištenosti kapaciteta za lakiranje vozila, posebno zbog toga što ZOO ne poznaje štetu na ime povrede ugleda firme. U pogledu prvoapelantovih navoda da u izreku presude Kantonalnog suda nije unesen način kompenzacije, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno konstatirao da tokom postupka nije bilo potrebno isticati prigovor kompenzacije, budući da je iznos od 282.753,68 KM na ime zakupnine među strankama nesporan, a da je ugovorom o zakupu predviđeno da će se zakupnina kompenzirati troškovima adaptacije, sanacije i rekonstrukcije koji iznose 310.795,89 KM, te da je pravilna odluka Kantonalnog suda da prvoapelantu pripada razlika, a to je iznos od 28.042,81 KM, a da, uostalom, ovi navodi ne bi utjecali na zakonitost odluke. S tim u vezi Vrhovni sud je ove apelantove navode ocijenio neosnovanim.
  • 26.
    Odgovarajući na navode drugoapelanta, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud dao pravilne razloge zašto ga je obavezao da apelantu isplati naknadu štete na ime ulaganja u opremu, te da su ovi njegovi navodi da on nije dao povoda prvoapelantu za kupovinu te opreme neosnovani, budući da to drugoapelant nije dokazao. Dalje, da je neosnovan drugoapelantov navod da mu nije jasna pravna osnova za njegovu obavezu, Vrhovni sud je zaključio da je u toku postupka utvrđeno da se oprema ne može demontirati bez oštećenja, a da je Aneksom ugovora o zakupu predviđeno da drugoapelant tu opremu otkupi po prestanku ugovora o zakupu, te da to jeste pravna osnova za ispunjenje ugovorne obaveze u skladu s članom 262. stav 1. ZOO.

IV. Apelacija

  • a)
    Navodi prvoapelanta
    • 27.
      Prvoapelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje prvoapelant nalazi u pravnom shvaćanju otkaza ugovora o zakupu, koji su izrazili Kantonalni sud odnosno Vrhovni sud, da ugovor o zakupu poslovnog prostora može prestati iz važnih razloga, da je otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora reguliran Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da Vrhovni sud pogrešno tumači da Zakon o slobodnim zonama derogira druge zakone. Dalje, prvoapelant smatra da su neosnovani stavovi Vrhovnog suda u pogledu njegove odgovornosti kada nije zaključio ugovor o korištenju slobodne zone, te da on s tim u vezi nema pravo na naknadu štete na ime ugleda firme "Goodwill" u iznosu od 274.028,00 KM, te naknadu štete na ime neiskorištenosti kapaciteta za lakiranje vozila u iznosu od 445.204,50 KM. Prvoapelant navodi da je povreda ugleda firme "Goodwill" regulirana Kodeksom računovodstvenih načela i računovodstvenih standarda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 50/98, 52/99, 11/00 i 54/00). Prvoapelant dalje navodi da je Vrhovni sud svjesno zanemario bitne činjenice, odnosno da je zanemario da ga je drugoapelantov direktor podsticao na ulaganje u nabavku savremene opreme, da ga je uvjeravao u mogućnost ostvarenja poslovne saradnje i kooperacije, da je on po drugoapelantovom zahtjevu, nakon adaptacije i sanacije poslovnog prostora, u taj prostor instalirao savremenu opremu, pribavio potrebne ateste, da je ugovor o zakupu zaključen tako da se podrazumijevalo da će trajanje zakupa trajati duže vrijeme, a ne 16 mjeseci, da je nakon nezakonitog otkaza drugoapelant nasilno spriječio njegov ulazak u poslovni prostor, te da, nakon što je doneseno rješenje o izvršenju privremene mjere kojom je naloženo da se prvoapelantovom direktoru i njegovim zaposlenicima omogući ulazak u poslovni prostor, navedeno nije provedeno. Dalje, prvoapelant smatra da je Vrhovni sud postupio suprotno Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03 i 73/05) kada je zaključio da drugoapelant nije trebao isticati prigovor radi kompenzacije u pogledu ulaganja u sanaciju, adaptaciju i rekonstrukciju poslovnog prostora, jer je odredbom člana 196. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se prvostepenom presudom može odlučiti o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom prebijanja, što drugoapelant nije u prvostepenom postupku iznosio, a isticanje tog prigovora u žalbi nije dopušteno. Time je, po prvoapelantovom mišljenju, Vrhovni sud propustio otkloniti procesnu povredu Kantonalnog suda. Povredu prava na imovinu prvoapelant nalazi u odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda koji su odbili njegov zahtjev za naknadu štete na ime naknade zbog neiskorištenosti kapaciteta, ukupne naknade za troškove sanacije, adaptacije i rekonstrukcije poslovnog prostora, te naknade na ime ugleda firme, sve sa zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. U dopuni apelacije apelant je citirao stav Odluke o prihvatljivosti i meritumu, broj CH/97/51 od 13. maja 1999. godine, "Dom zapaža da je prema čl. 29. (1) Zakona o iznajmljivanju poslovnih prostorija, ugovor o zakupu mogao biti otkazan samo putem nadležnog suda". (Predmetnom odlukom Dom za ljudska prava je odlučio da je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, budući da zakup nije raskinut u skladu sa zakonom, te da nema osnove da Općina podnositeljici prijave odbije preuzimanje imovine u posjed.)
  • b)
    Navodi drugoapelanta
    • 28.
      Drugoapelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog, navodno, proizvoljne primjene materijalnog prava. Povredu ovog prava drugoapelant nalazi u postupanju Vrhovnog suda koji je potpuno neistinito naveo sadržaj Ugovora o zakupu i Aneksa ugovora o zakupu, odnosno da je odredbom člana 12. Ugovora o zakupu propisano da, kada prestane ugovor o zakupu, drugoapelant može otkupiti apelantovu opremu ukoliko iskaže interes i to u roku od četiri sedmice, te da bi o tome trebao biti zaključen ugovor koji nikada nije zaključen. Suprotno navedenom, po drugoapelantovom mišljenju, sudovi su utvrdili njegovu obavezu da se prvoapelantu isplati vrijednost opreme koju je on instalirao u poslovni prostor. Zatim da je, u skladu s odredbama člana 585. ZOO, apelant bio obavezan po prestanku ugovora o zakupu njemu vratiti zakupljenu stvar u stanju u kojem ju je primio, međutim apelant nije odnio opremu koju je unio u poslovni prostor. Dalje, drugoapelant ističe da niti jedan sud u postupku nije naveo šta je pravna osnova kojom je on obavezan apelantu isplatiti vrijednost opreme, te da je posebno Vrhovni sud pogrešno i iskrivljeno tumačio odredbe člana 12. Ugovora o zakupu i Aneksa ugovora o zakupu, budući da tim odredbama nije predviđena obaveza, nego mogućnost otkupa opreme.
  • c)
    Odgovor na apelaciju AP 990/07
    • 29.
      Vrhovni sud smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva, te da ostaje pri svojoj presudi.
    • 30.
      Kantonalni sud je mišljenja da je postupak proveden u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
    • 31.
      Općinski sud smatra da je, budući da apelant nije uložio žalbu na prvostepenu presudu tu presudu prihvatio, te da je postupak proveo u skladu sa zakonom i sa svestranom ocjenom dokaza.
    • 32.
      Drugoapelant je naveo da prvoapelant nikada nije dokazao da je zaključen ugovor o poslovnoj saradnji, da s tim u vezi i nema njegove odgovornosti, da nije jasno zbog čega prvoapelant trpi štetu u periodu u kojem je koristio poslovni prostor na osnovu ugovora o zakupu, da je prvoapelantova obaveza bila predaja na upotrebu poslovnoga prostora, što je on izvršio, da pri tome nije povrijedio ugovornu obavezu, te da ne može postojati njegova odgovornost za štetu. Potom, drugoapelant smatra da odredba člana 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija nije imperativnog karaktera i da stranke mogu slobodno ugovarati uvjete ugovora u skladu s članom 10. ZOO, da je on prije otkazivanja ugovora o zakupu uputio prvoapelantu poziv da zaključi ugovor sa Slobodnom zonom "Vogošća", te da i s tim u vezi nema njegove odgovornosti, a samim tim niti obaveze na naknadu štete. Dalje, u vezi s prigovorom prebijanja u pogledu sredstava uloženih u adaptaciju poslovnog prostora i zakupninu, drugoapelant je istakao da su prvoapelant i drugoapelant ugovorili kompenzaciju koja kao način prestanka obaveza nije samo jednostrana, nego da je moguća sporazumna kompenzacija.
  • d)
    Odgovor na apelaciju AP 1440/07
    • 33.
      Vrhovni sud smatra da pobijanom presudom nije zadovoljna niti jedna parnična stranka, te da ostaje pri svojoj presudi u čijem obrazloženju su dati razlozi za njeno donošenje.
    • 34.
      Općinski sud smatra da je apelacija u cijelosti neosnovana, budući da je postupak proveden u skladu sa zakonom i sa svestranom ocjenom dokaza, da je odluka donesena na osnovu odredbi čl. 154. i 155. ZOO, te da u predmetnom postupku nisu povrijeđena drugoapelantova ustavna prava.
    • 35.
      Prvoapelant navodi da su navodi apelacije preopširni i konfuzni, da je prvoapelant uložio velika finansijska sredstva u adaptaciju poslovnog prostora u koji je ugradio opremu i koja čini sastavni dio poslovnog prostora, te da bi demontiranjem te opreme bila izgubljena njena vrijednost. Prvoapelant smatra da se od njega ne može očekivati da sam sebi pričinjava štetu, nakon što je na osnovu izvršenog vještačenja utvrđeno da bi šteta nastupila demontažom opreme. U vezi s navodima apelacije u pogledu neistinitosti tumačenja člana 12. Ugovora o zakupu, prvoapelant smatra da Ustavni sud nije nadležan ispitivati činjenično stanje, a da je apelacija sačinjena kao redovni pravni lijek, čija se suština odnosi na tumačenje člana 12. Ugovora o zakupu, te da se ne radi o apelaciji koja bi se mogla odnositi na povredu prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

  • 36.
    Zakon o obaveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94)

Član 16.

Svako je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 262. stav 1.

(1) Povjeritelj u obaveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi.

Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeritelju s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Član 337. stav 1.

(1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uvjeti za to nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

Član 567.

Ugovorom o zakupu obavezuje se zakupodavac predati određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje plaćati mu za to određenu zakupninu.

Član 597. stav 1.

  • 1)
    Ugovor o zakupu čije trajanje nije određeno, niti se može odrediti iz okolnosti ili mjesnih običaja prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući otkazni rok.
    • 37.
      Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 53/03 i 73/05)

Član 196. stav 3.

(3) Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravomoćna.

  • 38.
    Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92, te "Službeni list RBiH" broj 3/93 i 13/94)

Član 26.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumno ili na osnovu otkaza.

Član 28.

Ako nije određen ugovorom, otkazni rok iznosi šest mjeseci.

Član 29.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.

U otkazu mora se naznačiti i dan kojega je, po zahtjevu otkazivača, protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaču, odnosno dan do kojega je protivna strana dužna primiti poslovne prostorije.

  • 39.
    Zakon o slobodnim zonama ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95, 37/04 i 43/04)

Član 2.

Slobodna zona je dio teritorije, odnosno carinskog područja Federacije Bosne i Hercegovine koji je posebno ograđen i označen i na kojem se obavljaju djelatnosti pod uvjetima propisanim ovim zakonom.

Član 5.

Korisnici slobodne zone mogu biti domaća i strana pravna i fizička lica.

Korisnik slobodne zone obavlja dopuštenu djelatnost u zoni na osnovu ugovora sa zonom.

VI. Dopustivost

  • 40.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 41.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 42.
    U pogledu dopustivosti apelacije koju je podnio prvoapelant, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000825 od 6. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu prvoapelant je primio 20. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 43.
    U pogledu dopustivosti apelacije koju je podnio drugoapelant, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000825 od 6. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu drugoapelant je primio 20. marta 2007. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 44.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 45.
    Prvoapelant pobija presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 46.
    Drugoapelant pobija presude Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 47.
    Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda odlučivano o prvoapelantovom tužbenom zahtjevu protiv drugoapelanta, usmjerenom na naknadu štete. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 48.
    Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Ustavni sud posebno naglašava i stav da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
  • 49.
    Ustavni sud konstatira da je Općinski sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev prvoapelanta i obavezao drugoapelanta da mu isplati naknadu štete na ime ulaganja u opremu, za adaptaciju, sanaciju i rekonstrukciju zakupljenog poslovnog prostora, te na ime neiskorištenosti kapaciteta za lakiranje vozila sa zateznim kamatama. Pravnu osnovu za ovakvu odluku Općinski sud je našao u odredbama ugovora o zakupu, kojima je, prema njegovom stavu, propisana poslovna saradnja između prvoapelanta i drugoapelanta i koji je otkazan vansudski, zbog čega je drugoapelant prouzrokovao štetu prvoapelantu. Naime, Općinski sud smatra da izvedeni dokazi nesumnjivo pokazuju da je prvoapelant uložio velika finansijska sredstva nadajući se dogovorenoj poslovnoj saradnji, ali da drugoapelant nije počeo s dogovorenim poslovima na montaži i lakiranju vozila, odnosno da ga je na druge načine onemogućavao u radu, a što posebno proizlazi iz nezakonito otkazanog ugovora o zakupu.
    • a)
      U odnosu na prvoapelantove navode
  • 50.
    Suprotno stanovištu Općinskog suda, Kantonalni odnosno Vrhovni sud smatraju da prvoapelantu ne pripada iznos od 310.795,89 KM, jer je ugovorom o zakupu predviđeno da će se zakupnina kompenzirati troškovima adaptacije i sanacije, pa kako je utvrđeno da ukupna zakupnina za korištenje poslovnog prostora iznosi 282.753,68 KM, prvoapelantu pripada razlika, odnosno iznos od 28.042,81 KM. S tim u vezi Kantonalni i Vrhovni sud su mišljenja da nisu osnovani prvoapelantovi prigovori o isticanju prigovora kompenzacije.
  • 51.
    Također, suprotno stanovištu Općinskog suda u pogledu dosuđene naknade štete na ime neiskorištenosti kapaciteta i na ime povrede ugleda firme "Goodwill", Kantonalni i Vrhovni sud smatraju da je Općinski sud pogrešno zaključio da je drugoapelant obavezan prvoapelantu isplatiti naknadu za ove vidove štete jer prvoapelant nije dokazao odgovornost drugoapelanta u tome dijelu. Naime, stav Kantonalnog suda je da je prvoapelant sam doprinio da ne obavlja svoju registriranu djelatnost, budući da je blagovremeno obaviješten o otkazu ugovora o zakupu i da mu je ponuđena mogućnost zaključivanja ugovora o korištenju Slobodne zone "Vogošća" koji nije prihvatio, da nije dokazano da je između prvoapelanta i drugoapelanta postojala poslovna saradnja, budući da nije postojao zaključeni ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, te, kako nije postojala, ne postoji niti odgovornost drugoapelanta. Ovaj stav je potvrdio i Vrhovni sud koji je precizirao da je zaključeni ugovor o zakupu zakonito otkazan, dopisom tužitelja od 22. juna 2000. godine, s otkaznim rokom od šest mjeseci, te da su i drugoapelant i Slobodna zona "Vogošća" prvoapelantu ponudili zaključivanje ugovora o korištenju slobodne zone, što on nije prihvatio, te da se nezaključivanjem ugovora o korištenju slobodne zone krši Zakon o slobodnim zonama, čime je dovedeno u pitanje funkcioniranje Slobodne zone "Vogošća", te da to jeste važan razlog zbog kojeg je drugoapelant pravilno otkazao ugovor o zakupu na osnovu odredbe člana 11. Ugovora o zakupu. U skladu s navedenim, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu štete na ime neiskorištenosti kapaciteta za lakiranje vozila i na ime povrede ugleda firme "Goodwill", posebno zbog toga što ZOO ne poznaje štetu na ime povrede ugleda firme.
  • 52.
    U pogledu dosuđenog iznosa na ime ulaganja u adaptaciju, Ustavni sud nalazi da su Vrhovni sud i Kantonalni sud jasno obrazložili svoje odluke, odnosno da su obrazložili razloge preinačenja dijela presude Općinskog suda smatrajući da treba, kako je ugovorom o zakupu predviđeno da će se zakupnina kompenzirati troškovima adaptacije, sanacije i rekonstrukcije poslovnog prostora, prvoapelantu dosuditi razliku tih iznosa. Navedena obrazloženja Vrhovnog i Kantonalnog suda Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.
  • 53.
    U pogledu odbijanja dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete na ime neiskorištenosti kapaciteta i povrede ugleda firme, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog i Vrhovnog suda argumentirano i logično. Umjesto posebnog obrazloženja ove konstatacije, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku broj AP 709/07 od 28. maja 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da su sudovi naveli jasne i precizne razloge zbog kojih su zaključili da apelant nema pravo na naknadu štete, jer je otkaz ugovora o zakupu, izvršen na osnovu ugovorne odredbe, pravovaljan, budući da su ispunjeni uvjeti iz te odredbe, pogotovo ako se ima u vidu osnivanje Slobodne zone "Vogošća" kao dijela teritorije, odnosno carinskog područja Federacije Bosne i Hercegovine koje je od ekonomskog značaja za Federaciju Bosne i Hercegovine kao i činjenica da je apelantu nuđeno zaključivanje ugovora o korištenju slobodne zone koje nije prihvatio.
  • 54.
    U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • b)
      U odnosu na drugoapelantove navode
  • 55.
    U vezi s drugoapelantovim navodima da je presudama Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda neosnovano obavezan prvoapelantu isplatiti novčani iznos na ime ulaganja u opremu, Ustavni sud smatra da je argumentirano i jasno obrazloženje redovnih sudova prema kojim je tokom postupka nesporno utvrđeno da se oprema ne može demontirati bez oštećenja, te da je Aneksom ugovora o zakupu predviđeno da drugoapelant tu opremu otkupi po prestanku ugovora o zakupu. Navedena obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim.
  • 56.
    U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede drugoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 57.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebno razmatrati dio apelacije koju je podnio prvoapelant, a koji se odnosi na povredu prava na imovinu, jer su navodi iz apelacije o navodnoj povredi prava na imovinu identični navodima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

  • 58.
    Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Vrhovni i Kantonalni sud dali argumentirano i jasno obrazloženje, koje Ustavni sud niti u jednom dijelu ne smatra proizvoljnim, zašto su preinačili iznos na ime ulaganja u adaptaciju, zašto su odbili dio prvoapelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na neiskorištenost kapaciteta i povredu ugleda firme, te zašto su obavezali drugoapelanta da prvoapelantu isplati iznos na ime ulaganja u opremu.
  • 59.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 60.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.