Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. maja 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2130/09, rješavajući apelaciju Mithada Novalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Mithada Novalića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-RZ 170/2005.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljih odgađanja preduzme mjere propisane zakonom s ciljem okončanja postupka u predmetu broj KT-RZ 170/2005, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mithad Novalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kog zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku istrage koja se vodi pred Tužilaštvom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u predmetu broj KT-RZ-170/2005. Apelant je dopunio apelaciju 3. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i Tužilaštva BiH zatraženo je 22. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 4. novembra 2009. godine. Tužilaštvo BiH je dostavilo odgovor 6. novembra 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 8. aprila 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je lišen slobode na osnovu naredbe Tužilaštva BiH 28. decembra 2005. godine. Tužilaštvo BiH je 29. decembra 2005. godine Sudu BiH podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku BiH), a zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon BiH). U prijedlogu je navedeno da postoji osnovana sumnja da je apelant 12. jula 1992. godine, u mjestu zvanom Savina Poda, Repovci, Općina Konjic, učestvovao u ubistvu devet lica.
  • 7.
    Sudija za prethodni postupak Suda BiH, nakon održane javne rasprave, donio je Rješenje broj X-KRN-05/167 od 29. decembra 2005. godine kojim je apelantu određen pritvor koji najduže može trajati do 28. januara 2006. godine, ili do nove odluke Suda. Zaključak o postojanju osnovane sumnje Sud je utemeljio na dokazima koje je uz prijedlog priložilo Tužilaštvo BiH, i to: izjavama saslušanih svjedoka, službenim izvještajima i zabilješkama nadležnih organa, nalazu Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije BiH od 28. decembra 2005. godine, ortopedskom nalazu o obavljenom tjelesnom pregledu apelanta prema kojem je utvrđeno da se na apelantovom tijelu nalaze ožiljci od više prostrijelnih rana, te drugim dostavljenim materijalnim dokazima. Dalje, s obzirom na činjenicu da apelant živi sa porodicom u Njemačkoj, te da posjeduje vizu za neograničeni boravak u toj zemlji, a u vezi sa definitivnim saznanjem da se protiv njega vodi krivični postupak, Sud BiH je zaključio da postoji opasnost od bjekstva, u smislu člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH. Zaključeno je i da postoje okolnosti da bi apelant boraveći na slobodi mogao ometati krivični postupak s obzirom na to da je u izvršenju navedenog djela učestvovalo više lica u svojstvu naredbodavca i neposrednih izvršilaca, te na činjenicu da Tužilaštvo BiH namjerava saslušati još pedeset svjedoka, od kojih većina živi na području općine Konjic. Zbog toga je ocijenjeno da su se stekli uvjeti i za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH. Najzad, zaključeno je da je ispunjen uvjet i za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka d), kako bi se zaštitili građani s obzirom na zaprijećenu kaznu dugotrajnog zatvora, način izvršenja krivičnog djela (svirepo ubistvo iz zasjede, a nakon čega je žrtvama pucano u potiljak) i teške posljedice koje su uzrokovane (smrt više lica).
  • 8.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-05/167 od 24. februara 2006. godine odbio apelantov prijedlog da se izvrši vještačenje njegovih tjelesnih povreda radi sudskog osiguranja dokaza. U obrazloženju je istaknuto da se ne radi o dokazima u smislu člana 223. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH koji bi mogli nestati, odnosno koji se ne bi mogli izvesti i na glavnom pretresu. Također, u obrazloženju je istaknuto da je Sud BiH 24. februara 2006. godine, postupajući po prijedlogu Tužilaštva BiH, donio naredbu da vještak sudske medicine kojeg će angažirati Tužilaštvo BiH izvrši tjelesni pregled apelanta.
  • 9.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 23. marta 2006. godine, a nakon održane javne sjednice, odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje pritvora. U obrazloženju rješenja je istaknuto da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, a na osnovu dokaza koji su pobrojani u rješenju od 29. decembra 2005. godine, kao i posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku BiH, te da odbrana nije ponudila niti jednu novu činjenicu koja bi opravdala ukidanje mjere pritvora.
  • 10.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 23. marta 2006. godine, nakon održane javne sjednice, odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje mjere zabrane napuštanja boravišta i mjere jamstva. U pogledu postojanja osnovane sumnje ponovljeni su identični razlozi kao i u rješenju kojim je odbijen prijedlog za ukidanje pritvora. Dalje, istaknuto je da i dalje postoji opasnost od bjekstva, te da je apelantu pritvor određen ne samo zbog opasnosti od bjekstva već i zbog razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH, a jamstvo se može odrediti kada je pritvor određen samo zbog opasnosti od bjekstva. Također, s obzirom da pritvor nije određen samo zbog opasnosti od bjekstva, odnosno da se istraga vodi protiv više lica, da Tužilaštvo BiH tek treba saslušati veći broj svjedoka, zaključeno je da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH, te da se svrha neometanog vođenja krivičnog postupka ne može osigurati mjerom zabrane napuštanja boravišta. U pogledu pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku BiH, ponovljeni su identični razlozi kao u rješenju od 29. decembra 2005. godine.
  • 11.
    Apelant je 29. marta 2006. godine podnio zahtjev Sudu BiH sa prijedlogom da se Tužilaštvo BiH obaveže da će mu dostaviti nalaz DNK koji je Tužilaštvo BiH već pribavilo, jer mu je bris iz grla uzet 28. decembra 2005. godine, prilikom lišavanja slobode. U zahtjevu je istaknuto da je na ročištu o produženju pritvora, održanom 27. marta 2006. godine, Tužilaštvo BiH neistinito tvrdilo da ovaj dokaz tek namjerava da pribavi.
  • 12.
    Apelant je 23. maja 2006. godine podnio prijedlog za ukidanje pritvora. U prijedlogu su ponovljene tvrdnje da je analiza DNK urađena, te da je ovaj dokaz nezakonito pribavljen, jer nije postojala naredba Suda BiH, kao i da Tužilaštvo BiH ovaj dokaz krije. Također, ponovljen je prijedlog za određivanje jamstva uz obećanje osumnjičenog da će se odazvati svakom pozivu Suda i Tužilaštva.
  • 13.
    Apelant je 26. maja 2006. godine podnio prijedlog za puštanje na slobodu bez odgađanja. U prijedlogu je istaknuto da se Tužilaštvo BiH oglušilo, odnosno izričito odbilo da postupi po usmenoj naredbi Suda BiH od 27. marta 2006. godine da obavi tjelesni pregled apelanta radi utvrđivanja vrste i uzroka dviju povreda na njegovom tijelu, te da izvrši analizu DNK tragova nađenih na mjestu izvršenja krivičnog djela, kao i analizu DNK apelanta. S obzirom na to da Tužilaštvo BiH nije postupilo po naredbi, na koju nije izjavljivalo ni žalbu, apelant je smatrao da je Tužilaštvo BiH počinilo krivično djelo protiv pravosuđa iz člana 239. Krivičnog zakona BiH.
  • 14.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 26. maja 2006. godine apelantu produžio pritvor za još 15 dana, tako da je pritvor mogao trajati do 12. juna 2006. godine. Postojanje osnovane sumnje, te pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a), odnosno opasnost od bjekstva, zasnovani su na identičnim razlozima kao i u prethodnim rješenjima. Sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti u pogledu razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH, jer je i samo Tužilaštvo BiH istaklo da je saslušalo sve svjedoke, odnosno da nije dalo razloge zašto bi apelantovim puštanjem na slobodu bila ugrožena javna sigurnost.
  • 15.
    Sud BiH je apelantovom braniocu uputio dopis 26. maja 2006. godine u vezi sa iskazanom spremnošću da se, u slučaju produženja pritvora, ponudi jamstvo, te zatražio da se prijedlog za određivanje jamstva precizira, odnosno da se odredi u čemu bi se sastojalo i ko bi ga položio, uz naznaku adrese na kojoj će se apelant nalaziti do kraja krivičnog postupka.
  • 16.
    Apelant je 29. maja 2006. godine izjavio žalbu na rješenje o produženju pritvora od 26. maja 2006. godine, te žalbu na rješenje o odbijanju prijedloga za određivanje jamstva od 26. maja 2006. godine.
  • 17.
    Apelant je 30. maja 2006. godine podnio prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje jamstva, te izricanje jedne od mjera predviđenih članom 126. Zakona o krivičnom postupku BiH.
  • 18.
    Apelacioni odjel Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN-05/167 od 7. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu na rješenje o produženju pritvora od 26. maja 2006. godine. Postojanje osnovane sumnje ocijenjeno je na osnovu dokaza koji su pobrojani u rješenju o određivanju pritvora od 29. decembra 2005. godine, a na osnovu kojih je i u osporenom rješenju utvrđeno da postoji osnovana sumnja, a te razloge prihvata i Apelacioni odjel. Postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH također je ocijenjeno na osnovu dokaza pobrojanih u rješenju od 29. decembra 2005. godine.
  • 19.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 7. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu na rješenje od 26. maja 2006. godine kojim je odbijen njegov prijedlog za određivanje jamstva. U obrazloženju je istaknuto da je apelantu 27. marta 2006. godine pritvor produžen ne samo zbog opasnosti od bjekstva, a zbog čega bi se moglo odrediti jamstvo, već i zbog razloga utvrđenih članom 132. stav 1. tač. b) i d) Zakona o krivičnom postupku BiH, pa usljed toga, u apelantovom slučaju ne postoje uvjeti da se pritvor zamijeni jamstvom.
  • 20.
    Apelant je 8. juna 2006. godine, u skladu sa uputama Suda BiH iz dopisa od 26. maja 2007. godine, dostavio upotpunjen i obrazložen prijedlog za ukidanje pritvora i određivanje jamstva, te izricanje jedne od mjera predviđenih članom 126. Zakona o krivičnom postupku BiH, uz oznaku adrese na kojoj će apelant boraviti za vrijeme trajanja krivičnog postupka.
  • 21.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 9. juna 2006. godine odredio jamstvo stavljanjem hipoteke na nekretnine označene u izreci Rješenja, a na kojim je kao vlasnik uknjižen apelantov otac i čija vrijednost je procijenjena na iznos od 140.140,00 KM. U obrazloženju je istaknuto da je, prema posljednjem rješenju o produženju pritvora, pritvor produžen zbog opasnosti od bjekstva, te da je Sud ocijenio da se apelantovo prisustvo može osigurati određivanjem jamstva, a sa čime je saglasan i tužilac.
  • 22.
    Apelant je dopisom od 14. juna 2006. godine obavijestio Sud BiH i Tužilaštvo BiH da je proveden postupak konstituiranja hipoteke, te u prilogu dostavio rješenja o uknjižbi hipoteke, nakon čega je apelant pušten iz pritvora.
  • 23.
    Apelant je 20. juna 2006. godine dostavio zahtjev sa naredbom i pitanjima za vještaka koji je trebalo da obavi vještačenje povreda na apelantovom tijelu, te priložio nalaz iz Bolnice Bethesda iz Štutgarta kao dokaz o jednoj tjelesnoj povredi koja je trebalo da bude predmet vještačenja, a koja je, prema priloženom nalazu, nastala 2003. godine.
  • 24.
    Apelant je 5. jula 2006. godine podnio Sudu BiH i Tužilaštvu BiH zahtjev za obustavu istrage. U zahtjevu je istaknuto da je istraga, prema onom što je Tužilaštvo BiH iznijelo, otpočela prije više od šest mjeseci, pa da je Tužilaštvo BiH imalo dovoljno vremena da istraži relativno jednostavne činjenice koje čine, odnosno opravdavaju osnove sumnje da je počinio inkriminaciju koja mu se stavlja na teret. Dalje, po proteku šest mjeseci nije podignuta optužnica, a on je pušten iz pritvora. Apelant je istakao da Tužilaštvo ima pravnu i moralnu obavezu da obustavi istragu. U vezi s tim, istaknuto je da je, prema članu 225. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH, potrebno da nakon proteka šest mjeseci Kolegij tužilaca napravi procjenu statusa istrage i zatim naredi okončanje istrage, a da to u njegovom slučaju još uvijek nije urađeno. Također, ukazano je i na član 224. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH prema kojem tužilac ima mogućnost da istragu, obustavljenu zbog nedostatka dokaza, ponovno otvori ako dođe do novih dokaza.
  • 25.
    Apelant je 11. augusta 2006. godine podnio prijedlog Sudu BiH za donošenje rješenja o ukidanju jamstva određenog Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 9. juna 2006. godine.
  • 26.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 22. augusta 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje jamstva određenog Rješenjem Suda BiH broj X-KRN/05/167 od 9. juna 2006. godine. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je na osnovu uvida u spis utvrđeno da istraga u predmetu nije okončana, da postupak nije obustavljen, te da se razlozi za određivanje jamstva, odnosno opasnost od bjekstva nisu promijenili, niti je odbrana ukazala na drugačije stanje stvari.
  • 27.
    Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 15. septembra 2006. godine odbilo apelantovu žalbu na rješenje o odbijanju prijedloga za ukidanje jamstva kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da i dalje postoji opasnost od bjekstva, jer apelant ima vizu za neograničeni boravak u SR Njemačkoj, osumnjičen je za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora, pa u nedostatku drugih oblika vezanosti za BiH, postoji realna opasnost od bjekstva. U pogledu žalbenih navoda da istraga predugo traje, a samim tim i određeno jamstvo, istaknuto je da je jamstvo garancija za prisustvo osumnjičenog do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, pa da, u tom smislu, nije vezano za moment okončanja istrage. Dalje, "razumnost roka" ocjenjuje se, pored ostalog, s obzirom na složenost predmeta, ponašanje organa gonjenja i ponašanje žalioca. Na osnovu uvida u spis zaključeno je da se radi o složenom predmetu, da je Tužilaštvo BiH aktivno vodilo istragu u prethodnom periodu, jer je saslušalo osamdeset i devet svjedoka, te da iz odgovora Tužilaštva BiH na prijedlog za ukidanje jamstva proizlazi da u narednom periodu namjerava saslušati još trideset svjedoka, kao i da se još uvijek prikupljaju materijalni dokazi. S obzirom na navedene okolnosti, a iako Tužilaštvo BiH nije dalo naznaku kada očekuje da istraga bude završena, ocijenjeno je da nije dovedena u pitanje "razumnost roka" u odnosu na trajanje istrage.
  • 28.
    Apelant je zahtjevima upućenim Sudu BiH i Tužilaštvu BiH od 31. januara 2007. godine, 28. juna 2007. godine i 15. augusta 2007. godine tražio da se istraga obustavi. Zahtjevi su zasnovani na navodima iznesenim u identičnom zahtjevu upućenom 5. jula 2006. godine. Uz posljednji zahtjev priložen je i nalaz vještaka za sudsku medicinu koji je izdao Institut Univerziteta u Tübingenu, Njemačka.
  • 29.
    Apelant je 31. oktobra 2008. godine podnio prijedlog za ukidanje jamstva određenog Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 9. juna 2006. godine.
  • 30.
    Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN/05/167 od 13. novembra 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za ukidanje jamstva. U obrazloženju je istaknuto da se nisu promijenile okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, a zbog kojih je apelantu bio određen i u više navrata produžen pritvor. Navodi o dužini trajanja istrage su ocijenjeni kao neosnovani, a time i izrečene mjere jamstva, te je ukazano na složenost predmeta, ponašanje Tužilaštva BiH i samog osumnjičenog kao faktore koji utječu na ocjenu dužine postupka. Zaključeno je da jamstvo može trajati sve dok postupak ne bude pravosnažno okončan, ili dok Tužilaštvo BiH ne donese naredbu o obustavi istrage.
  • 31.
    Apelant je 29. novembra 2009. godine podnio zahtjev Sudu BiH da ga obavijesti da li je Tužilaštvo BiH postupilo u skladu sa naredbama Suda BiH sa ročišta za produženje pritvora održanog 27. marta 2006. godine. Sud BiH je 10. decembra 2009. godine dostavio apelantu odgovor Tužilaštva BiH. U odgovoru su pobrojane relevantne odredbe Zakona o Tužilaštvu BiH i Zakona o krivičnom postupku BiH na osnovu kojih je zaključeno da Naredba Suda BiH broj X-KRN-05/1 od 27. marta 2006. godine (tjelesni pregled i vještačenje povreda na apelantovom tijelu, analiza DNK) nije zasnovana na odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH, te ne obavezuje Tužilaštvo BiH da po njoj postupi. Najzad, istaknuto je da je Tužilaštvo BiH obaviješteno od Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju Sarajevo da se, u skladu sa važećim propisima, uzorci krvi čuvaju dvije godine, izuzetno pet godina. Naime, prilikom izvršenja krivičnog djela ranjen je i neko od izvršilaca, prevezen je u bolnicu u Konjic i tom prilikom mu je uzeta krv. Međutim, ovaj uzorak krvi nije sačuvan kako bi se mogao uporediti sa uzorkom krvi koji je nađen na mjestu izvršenja krivičnog djela.
  • 32.
    Apelant je zahtjevom od 24. novembra 2009. godine zatražio od Tužilaštva BiH da ga obavijesti da li je Kolegij tužilaca ovog tužilaštva donio odluku o produženju istrage u njegovom predmetu. Tužilaštvo BiH nije odgovorilo na ovaj zahtjev.

IV. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 33.
      Apelant smatra da istraga u njegovom predmetu traje nerazumno dugo, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelacionim navodima detaljno je iznesena hronologija dosadašnjeg postupka, na način kako je to već izneseno u dijelu ove odluke označenom kao Činjenice predmeta. Apelant smatra da je istraga protiv njega počela još u augustu 2005. godine, a na što upućuju činjenice koje je u dosadašnjem toku postupka iznijelo i priznalo samo Tužilaštvo BiH, mada je, prema njegovom mišljenju, istraga otpočela i ranije, na osnovu čega zaključuje da je Tužilaštvo BiH imalo više nego dovoljno vremena da istraži, kako on smatra, relativno jednostavne činjenice koje opravdavaju osnove sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. S obzirom na to da Tužilaštvo BiH na osnovu dosadašnjeg toka istrage, u toku koje mu je bio određen i pritvor u periodu od 29. decembra 2005. godine pa do 12. juna 2006. godine, nije potvrdilo osnovanost sumnje i nije podiglo optužnicu, apelant smatra da Tužilaštvo BiH ima "pravnu i etičku obavezu" da obustavi istragu u skladu sa članom 224. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH. U prilog ovom apelant ističe da je stavom 3. istog člana regulirano da okončanje istrage ne sprečava tužioca da istragu, okončanu shodno navedenoj odredbi, ponovo otvori ako dođe do novih saznanja koja ukazuju da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo. Apelant smatra da Zakon o krivičnom postupku BiH ne dopušta da istraga traje neograničeno vrijeme, te da pruža garancije kojima se sprečava da se osumnjičeni drži u neograničenoj neizvjesnosti u pogledu toga da li će i kad biti optužen. U vezi s tim, apelant ističe da, ako ne bude podignuta optužnica nakon proteka šest mjeseci od pokretanja istrage, Kolegij Tužilaštva BiH preduzima potrebne mjere da se istraga okonča. U njegovom slučaju istraga traje više od četiri godine, a prema njegovim saznanjima, Kolegij Tužilaštva BiH ni do danas nije postupio po zakonskoj obavezi i naložio da se izvrše mjere koje su potrebne da se istraga okonča. Dalje, apelant navodi da je diskriminiran u odnosu na pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Sud u drugim predmetima (ukazuje na dva predmeta Suda BiH) redovno preispituje izrečene mjere osiguranja osumnjičenim za uspješno vođenje krivičnog postupka s obzirom na to da je u njegovom slučaju određeno jamstvo. Apelant zaključuje da je u dosadašnjoj istrazi Tužilaštvo BiH prikupilo dokaze da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret počinjeno, ali da nema dokaze koji njega dovode u vezu sa ovim djelom. Također, apelant naglašava da su njegova porodica i on bili dovoljno izloženi nesigurnosti u pogledu svoje budućnosti, da je u pritvoru proveo pet mjeseci, pa da je produženje ovakvog stanja protivustavno, nezakonito i neetičko.
    • 34.
      U dopuni apelacije od 3. marta 2010. godine apelant je istakao da je od Tužilaštva BiH 24. novembra 2009. godine zatražio da mu dostave izjavu postupajućeg tužioca i odluku Kolegija Tužilaštva BiH o mjerama koje treba preduzeti da se istraga okonča. Tužilaštvo BiH mu je dostavilo samo izjašnjenje postupajućeg tužioca iz kog se vidi da odbija da postupi po Naredbi Suda BiH broj X-KRN-05/1 od 27. marta 2006. godine (naloženo obavljanje tjelesnog pregleda apelanta), a nepostupanje po naredbi tolerira i Sud BiH.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 35.
      U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da se može izjasniti samo u pogledu zakonitosti rješenja koja je ovaj sud donosio, a da su pitanje dužine trajanja istrage, te načina i domašaja vođenja istrage isključiva ingerencija Tužilaštva BiH. U pogledu određivanja i produženja pritvora, pobrojana su rješenja koja su donesena u apelantovom slučaju sa zaključkom da je tom prilikom razmatrano postojanje osnovane sumnje u obimu u kojem to zahtijeva faza istrage. Dalje, istaknuto je da se u apelaciji koristi argumentacija koja je već razmatrana pred ovim sudom, te, u vezi s tim, istaknuto da postupak protiv apelanta nije pravosnažno okončan, da Tužilaštvo BiH nije donijelo naredbu o obustavljanju istrage, te, najzad, da jamstvo nije vezano za okončanje istrage, već za zakonski razlog zbog kojeg je određeno, a koji još uvijek postoji. Najzad, u odgovoru je istaknuto da, prilikom odlučivanja o prijedlozima za ukidanje jamstva, nisu ocijenjeni navodi o dužini trajanja istrage, jer ne postoje zakonska ovlaštenja za ocjenu ove okolnosti, odnosno dužina trajanja istrage je pitanje koje je isključiva ingerencija Tužilaštva BiH.
    • 36.
      Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju ocijenilo da su navodi o tome da je imalo dovoljno vremena da provede istragu, kao i da ima pravnu i etičku obavezu da prekine istragu nakon apelantovog puštanja iz pritvora i nepodizanja optužnice krajnje neosnovani. U vezi s tim je istaknuto da je Sud BiH donio rješenje o određivanju, odnosno produženju pritvora na osnovu činjenice da je Tužilaštvo BiH dokazalo da postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo u smislu člana 132. Zakona o krivičnom postupku BiH, odnosno da je dokazao da postoje posebni razlozi utvrđeni istim članom. U pogledu navoda iz apelacije o okončanju istrage, Tužilaštvo BiH je istaklo da je članom 225. Zakona o krivičnom postupku BiH regulirano da tužilac okončava istragu kada ustanovi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da može podići optužnicu, odnosno da nije regulirano koliko istraga može da traje nakon proteka šest mjeseci. U tom smislu, data je mogućnost Kolegiju Tužilaštva da preduzme mjere radi okončanja istrage, ali da preduzimanje ovako određenih mjera, također, nije vezano za vremenski rok. Dalje, Tužilaštvo BiH je istaklo da je apelant svojevoljnim pribavljanjem nalaza vještaka za sudsku medicinu o svom tjelesnom pregledu povrijedio čl. 108. i 109. Zakona o krivičnom postupku BiH, koji jasno regulira da pregled osumnjičenog mogu naložiti samo sud, odnosno tužilaštvo ako postoji opasnost od odgađanja, te da u slučaju da je postupljeno suprotno navedenim odredbama, na tako pribavljenom dokazu se ne može zasnivati sudska odluka. Najzad, Tužilaštvo BiH je zaključilo da je apelacija očigledno neosnovana, jer je nejasna i neprecizna, te preuranjena s obzirom na to da se ne može utvrditi kojom radnjom Suda BiH je povrijeđeno neko od prava garantiranih članom 6. Evropske konvencije. Najzad, s obzirom na iznesene razloge, Tužilaštvo BiH je zaključilo da se u apelaciji neosnovano poziva na eventualno nepravilno postupanje Tužilaštva BiH.

V. Relevantni propisi

  • 37.
    Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,53/07, 76/07, 15/08, 58/08 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Princip zakonitosti

Pravila utvrđena ovim zakonom treba da osiguraju da niko nevin ne bude osuđen, ...

Član 13.

Pravo na suđenje bez odgađanja

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

(...)

Član 14.

Jednakost u postupanju

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Princip akuzatornosti

Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca.

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja

Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 35.

Prava i dužnosti

Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.

Tužilac ima pravo i dužan je da:

  • a)
    odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
  • b)
    provede istragu u skladu s ovim zakonom,

(...)

Član 225.

Okončanje istrage

Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(...)

Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala preduzet će Kolegij Tužilaštva.

VI. Dopustivost

  • 38.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 39.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 40.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 41.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 42.
    Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći da Tužilaštvo BiH nije okončalo istragu u razumnom roku.

Pravo na pravičan postupak

  • 43.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 44.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
    • 45.
      Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na krivičnu istragu koja je pokrenuta protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH. S tim u vezi se postavlja pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

  • 46.
    Evropski sud za ljudska prava smatra da "optužba", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo "što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica " (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji "optužba" moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje.
  • 47.
    U konkretnom slučaju protiv apelanta je pokrenuta istraga zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, na osnovu naredbe Tužilaštva BiH od 28. decembra 2005. godine lišen je slobode, odnosno na osnovu rješenja Suda BiH od 29. decembra 2005. godine određen mu je pritvor, te u dva navrata produžavan. Najzad, pritvor je zamijenjen izricanjem mjere jamstva kao garancije u pogledu osiguranja njegovog prisustva do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, a koja je još uvijek na snazi. Iz navedenog proizlazi da su prema apelantu preduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je počinio krivično djelo i koje značajno utječu na njegovu situaciju. Navedene mjere preduzete su protiv apelanta u istražnom postupku, koji u trenutku podnošenja apelacije traje već četiri godine i koji još uvijek nije okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju postoji "optužba", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku.
    • a)
      Relevantni principi
  • 48.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
    • b)
      Period koji se uzima u obzir
  • 49.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Wemhoff, stav 18).
  • 50.
    Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 28. decembra 2005. godine, kada je, po naredbi Tužilaštva BiH, apelant lišen slobode. Tužilaštvo BiH je naredbu izdalo u okviru istražnog postupka pokrenutog protiv apelanta u predmetu broj KT-RZ-170/2005. Ovaj postupak do danas nije okončan. S obzirom na to da je lišen slobode u istražnom postupku zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, te imajući u vidu da istraga do danas nije okončana, Ustavni sud zaključuje da relevantni period u konkretnom slučaju obuhvata više od četiri godine.
    • c)
      Analiza razumnosti trajanja postupka
  • 51.
    Rukovodeći se kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda u analizi razumnosti trajanja postupka, Ustavni sud će prvo ispitati složenost predmeta.
  • 52.
    U konkretnom slučaju apelant je osumnjičen da je počinio krivično djelo ratnog zločina. Krivično djelo koje je u pitanju počinjeno je 12. jula 1992. godine, a istraga protiv apelanta je pokrenuta 2005. godine, tj. 13 godina nakon kritičnog događaja. S obzirom na težinu krivičnog djela i vrijeme koje je proteklo od trenutka kada je počinjeno, očigledno je da je prikupljanje dokaza kojim bi bile potkrijepljene osnove sumnje da je apelant počinio krivično djelo bilo vezano za poteškoće. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je u tu svrhu prikupljen niz materijalnih dokaza od različitih organa koji su u vrijeme počinjenja djela, te u periodu nakon toga preduzimali radnje radi osiguranja dokaza. Također, u dosadašnjem toku postupka saslušan je i veliki broj svjedoka. Naime, iz rješenja o produženju pritvora od 26. maja 2006. godine proizlazi da je Tužilaštvo BiH saslušalo sve svjedoke koje je namjeravalo da sasluša u toku istrage. Međutim, iz rješenja od 15. septembra 2006. godine, kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje o odbijanju prijedloga za ukidanje jamstva, proizlazi da je u dosadašnjem postupku saslušano 80 sv�edoka, ali da Tužilaštvo BiH namjerava da sasluša još 30 svjedoka, te da prikupi još materijalnih dokaza. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je istraga u povodu tog događaja vođena ne samo protiv apelanta nego protiv više lica koja se sumnjiče da su počinila navedeno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenom predmetu kako u pogledu činjeničnih, tako i pravnih pitanja.
  • 53.
    Sljedeći kriterij koji će Ustavni sud ispitati jeste ponašanje stranaka u postupku, polazeći pri tome od Suda BiH i Tužilaštva BiH. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i generalni princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između ovih principa ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi, Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).
  • 54.
    Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je Tužilaštvo BiH, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima koje ima, izdalo naredbu na osnovu koje je apelant lišen slobode, odnosno da je podnijelo prijedlog za određivanje, odnosno produženje pritvora apelantu. Dalje, nakon podnošenja prijedloga za ukidanje pritvora i određivanje jamstva, Tužilaštvo BiH se saglasilo sa ovim prijedlogom. Pri tome, pretpostavka za određivanje mjere jamstva je pritvor određen zbog osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo i postojanje opasnosti od bjekstva. Iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju prestala da postoji osnovana sumnja, kao ni opasnost od bjekstva, niti se u apelaciji u tom smislu nude bilo kakvi dokazi. Dalje, Zakon o krivičnom postupku BiH primjenom principa akuzatornosti utvrđuje da je odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, tužilac, u skladu sa zakonom, ima zakonsku obavezu da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju kako činjenica koje terete osumnjičenog, tako i onih koje mu idu u prilog. Najzad, član 225. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH regulira da će Kolegij Tužilaštva BiH preduzeti mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se iz predočenog ne može zaključiti kada je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta, ali iz prijedloga za određivanje pritvora od 29. decembra 2005. godine proizlazi da Tužilaštvo BiH "provodi istragu protiv apelanta i drugih", što upućuje na nedvosmislen zaključak da je istraga protiv apelanta pokrenuta i prije nego što je lišen slobode 28. decembra 2005. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je proteklo šest mjeseci na koje upućuje član 225. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, a u tom vremenu je potrebno da Kolegij Tužilaštva BiH preduzme mjere i radnje radi okončanja istrage. Međutim, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je Kolegij Tužilaštva BiH preduzeo bilo kakve mjere u skladu sa zakonom. Ustavni sud primjećuje da Zakon o krivičnom postupku ne propisuje da se istraga mora okončati u roku od šest mjeseci, kao ni najduži rok u kojem se istraga mora završiti. Najzad, zakonom nije propisano ni koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana i u slučaju kada Kolegij Tužilaštva BiH preduzme potrebne mjere i radnje u smislu člana 225. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Međutim, tumačenje navedenih zakonskih rješenja kao pravo Tužilaštva BiH da istragu može voditi neograničeno dugo bilo bi suprotno jednom od osnovnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, utvrđenih u članu 13. Zakona o krivičnom postupku, a kojim je regulirano pravo osumnjičenog, odnosno optuženog, da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Ustavni sud je već zaključio da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji pokreće složena činjenična i pravna pitanja. S obzirom na složenost predmetne istrage, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti zašto je Kolegij Tužilaštva BiH propustio da preduzme mjere i radnje radi njenog okončanja. Dalje, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je Tužilaštvo BiH saslušalo još 30 svjedoka i prikupilo materijalne dokaze na koje je ukazalo u septembru 2006. godine. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li i koje mjere i radnje Tužilaštvo BiH preduzima radi okončanja predmetne istrage. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH ne nudi niti jedan razlog zbog kojeg Kolegij Tužilaštva BiH nije preduzeo mjere i radnje radi okončanja istrage, te ne navodi poteškoće s kojim se eventualno suočava u konkretnom slučaju, Naime, nema niti jednog navoda koji bi uputio na zaključak da Tužilaštvo BiH preduzima radnje kojim bi na jedan od načina propisanih zakonom okončalo istragu u konkretnom slučaju. U odgovoru Tužilaštva BiH se ukazuje, prije svega, na zakonska ovlaštenja tužioca u fazi istrage, koja su, kako je to već konstatirano u ovoj odluci, nesporna, ali koja nikako ne daju pravo tužiocu da neograničeno dugo može voditi istragu. Također, isticanje da je apelant svojevoljnim pribavljanjem nalaza vještaka za sudsku medicinu o svom tjelesnom pregledu povrijedio čl. 108. i 109. Zakona o krivičnom postupku je irelevantno u ovoj fazi krivičnog postupka s obzirom na to da sud, prije svega, ocjenjuje zakonitost dokaza, a nejasno je i na koji način je ova činjenica eventualno utjecala na dužinu konkretnog istražnog postupka. Ustavni sud uvažava u potpunosti zakonsko pravo i obavezu tužioca da pokrene istragu onda kada smatra da postoji dovoljno osnova za sumnju da je počinjeno krivično djelo, kao i obavezu i ovlaštenje da rasvijetli sve okolnosti konkretnog slučaja, da ocijeni da li je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da bi obustavio, odnosno okončao istragu. Također, Ustavni sud ima u vidu složenost konkretnog istražnog postupka, ali izostanak bilo kakvog obrazloženja Tužilaštva BiH koje bi opravdalo trajanje konkretnog istražnog postupka upućuje na zaključak da ne postoje razumni razlozi da istraga protiv apelanta traje četiri godine.
  • 55.
    S obzirom na to da se postupak nalazi u fazi istrage, Sud BiH nije ovlašten da preduzima ili nalaže da se preduzmu bilo kakve radnje u ovoj fazi postupka. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je Sud BiH pravovremeno i u skladu sa zakonom postupao u pogledu prijedloga i Tužilaštva BiH i apelanta koji su u dosadašnjem toku postupka prezentirani. Na osnovu svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su apelantovi navodi o propustu Suda da preispituje izrečenu mjeru jamstva opravdani tim prije što iz odredaba Zakona o krivičnom postupku BiH proizlazi da jamstvo, određeno kao garancija za prisustvovanje osumnjičenog u krivičnom postupku, traje do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka. Apelant ima na raspolaganju mogućnost da neograničeni broj puta podnosi prijedlog za ukidanje jamstva u kojem može predočiti dokaze da su okolnosti zbog kojih je jamstvo određeno prestale da postoje. S obzirom na to da određeno jamstvo traje do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, njegovo postojanje ili eventualno ukidanje nisu u bilo kakvoj vezi sa trajanjem istražnog postupka. Najzad, s obzirom na princip akuzatornosti, odnosno da je pokretanje, vođenje, obustavljanje, odnosno okončanje istrage zasnovano isključivo na odluci tužioca, Sud BiH nema zakonsku mogućnost da utječe na dužinu trajanja istražnog postupka.
  • 56.
    Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinosio dužini istražnog postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da istraga koja je u toku može pokrenuti pitanje razumnog roka u smislu prava na pravično suđenje, ali da postojeća zakonska rješenja ne nude osumnjičenom mogućnost da to pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. U tom smislu, efektivni pravni lijek predstavlja podnošenje apelacije Ustavnom sudu.
  • 57.
    Najzad, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta. Naime, apelant je osumnjičen za učešće u ubistvu devet lica, što je okvalificirano kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni zatvor. S obzirom na težinu krivičnog djela, nesporno je da apelant ima interes da neizvjesnost u kojoj se nalazi, zbog eventualnog podizanja optužbe i izricanja navedene kazne, bude što prije otklonjena. Na drugoj strani, obaveza Suda i Tužilaštva, kao i svih drugih koji učestvuju u postupku je da osiguraju pravilno administriranje pravde, prije svega, pravilan i fer-postupak koji pruža garancije da niko nevin neće biti osuđen. Pri tome, organi koji učestvuju u postupku moraju zaštititi i opći interes, da počinilac krivičnog djela bude izveden pred sud i kažnjen kad za to postoje uvjeti propisani zakonom. U ovoj odluci je već ukazano na to da eventualno obustavljanje istrage zbog nedostatka dokaza ne bi imalo karakter konačnog odlučivanja o optužbi, odnosno ne bi značilo okončanje neizvjesnosti u kojoj se nalazi apelant, a na čemu se u apelaciji posebno insistira. Dalje, eventualna odluka o okončanju istrage i podizanju optužnice apelanta bi dovela iz pozicije osumnjičenog u poziciju optuženog u slučaju da optužnica bude potvrđena, a što znači i veći stepen sumnje da je počinio predmetno krivično djelo. Također, u apelaciji se ne navodi na koji način je neizvjesnost u kojoj se nalazi apelant utjecala na normalno odvijanje njegovih životnih aktivnosti, niti se ukazuje na posljedice koje zbog toga trpi. Dalje, apelant ne navodi na koji način se jamstvo određeno na imovini njegovog oca odražava na njega samog. Naime, jamstvo je uspostavljeno na imovini apelantovog oca, a s obzirom na karakter ovog instituta, ono predstavlja slobodan izraz volje i apelanta i njegovog oca da se ovakva obaveza preuzme, a time i eventualne posljedice koje iz tog proizlaze, koje im nisu mogle ostati nepoznate. Međutim, imajući u vidu da je već konstatirano u ovoj odluci da, prije svega, Tužilaštvo BiH nije ponudilo niti jedan valjan razlog, odnosno da se iz predočenog Ustavnom sudu ne može zaključiti da li se preduzimaju mjere i radnje radi okončanja istrage, posebno imajući u vidu da je u tom smislu izostala aktivnost Kolegija Tužilaštva BiH u smislu člana 225. Zakona o krivičnom postupku, Ustavni sud smatra da neizvjesnost u kojoj se nalazi apelant predstavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde.
  • 58.
    Imajući u vidu da u konkretnom slučaju istražni postupak traje više od četiri godine, a da Tužilaštvo BiH nije ponudilo niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi se mogli smatrati prihvatljivim i opravdanim za ovako dugo trajanje postupka, te da se iz navoda Tužilaštva BiH, kao i svega predočenog ne može zaključiti koje mjere i radnje Tužilaštvo BiH preduzima radi okončanja konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da je istražni postupak u konkretnom slučaju, uprkos činjenici da se radi o složenom predmetu i značaju koji ima za apelanta, narušio ravnotežu između zahtjeva za efikasan i brz postupak i pravilnog administriranja pravde, odnosno da istraga, koja traje četiri godine, nije zadovoljila zahtjev "razumnog roka" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 59.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležno tužilaštvo provodi istragu više od četiri godine protiv više lica u predmetu koji je okarakteriziran kao izuzetno složen, te od posebnog značaja za apelanta, a pri tome ne ponudi niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i opravdanim za trajanje konkretnog postupka, te propusti da, u skladu sa zakonom, preduzme mjere i radnje čiji bi cilj bio okončanje istrage.
  • 60.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 61.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.