Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. maja 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2715/07, rješavajući apelaciju Bore Gagića i Nurije Mehmedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Bore Gagića i Nurije Mehmedovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-000 616 od 25. jula 2007. godine;
  • -
    Rješenje Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona broj 12-06/1-23-137/06 od 1. decembra 2006. godine;
  • -
    Rješenje Službe za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i obnovu Općine Srebrenik broj 08-23-8-3004/05 od 6. septembra 2006. godine.

Predmet se vraća Službi za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i obnovu Općine Srebrenik koja je dužna da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Službi za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i obnovu Općine Srebrenik da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Boro Gagić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Nurija Mehmedović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Srebrenika, koje zastupa Amir Omerčehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000 616 od 25. jula 2007. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prostornog uređenja) broj 12-06/1-23-137/06 od 1. decembra 2006. godine i Rješenja Službe za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i obnovu Općine Srebrenik (u daljnjem tekstu: Služba prostornog uređenja) broj 08-23-8-3004/05 od 6. septembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja, Službe prostornog uređenja i učesnika u postupku - Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Željeznica FBiH) zatraženo je 19. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. marta 2010. godine, Ministarstvo prostornog uređenja 31. marta 2010. godine, dok Služba prostornog uređenja i Željeznice FBiH nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su apelantima dostavljeni 8. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Prvoapelant je bio član porodičnog domaćinstva svoje majke Ž. G. koja je umrla 1995. godine i koja je bila nositeljica stanarskog prava na stanu broj 3, u prizemlju zgrade ŽTP-a u Tinji (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Prvoapelant je sredinom 1997. godine privremeno napustio stan otišavši u posjetu sestri u SAD, istovremeno zaključivši s drugoapelantom ugovor o podstanarskom odnosu.
  • 7.
    Službi za prostorno uređenje obratila se Željeznica FBiH Zahtjevom broj 08-23-8-3004/05 od 17. juna 2005. godine da joj se vrati i stavi na raspolaganje predmetni stan. Željeznica FBiH je uz zahtjev priložila Rješenje o utvrđivanju visine naknade na ime stanarine broj 02-255-19/80 od 2. jula 1980. godine i Izvod iz Matične knjige umrlih za Ž. G. - nositeljicu stanarskog prava na predmetnom stanu, broj 02-13-3-1/00 od 5. januara 2000. godine.
  • 8.
    Prilikom razmatranja predmetnog zahtjeva, 7. oktobra 2005. godine je održana usmena rasprava na kojoj je saslušan drugoapelant kao faktički korisnik predmetnog stana. Nadležni prvostepeni organ, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije i stanja spisa, nije pozivao prvoapelanta kao stranku u postupku radi davanja izjave. Dalje, drugoapelant je izjavio da je sa svojom četvoročlanom porodicom uselio u predmetni stan na osnovu dogovora s prvoapelantom, te da je 24. januara 1997. godine s njim zaključio i ugovor o podstanarskom odnosu. Drugoapelant je izjavio da je prvoapelant - sin nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, "nakon dva do tri mjeseca" poslije zaključenja ugovora napustio predmetni stan i otišao u Ameriku. Na osnovu navedenog, kao i na osnovu odgovarajućih pozitivnih propisa, Služba za prostorno uređenje je donijela Zaključak broj 08-23-8-3004/05 od 30. decembra 2005. godine kojim je predmetni zahtjev odbacila kao neosnovan. Postupajući po žalbi Željeznica FBiH, nadležno Ministarstvo prostornog uređenja je donijelo Rješenje broj 12-06/1-23-137/06 od 31. maja 2006. godine, kojim je poništilo navedeni zaključak i uz upute predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obnovljenom upravnom postupku, u kojem su pozvani drugoapelant i predstavnik Željeznice FBiH, bez prvoapelanta, Služba za prostorno uređenje je navela da je prvoapelant stan napustio između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine. Prema tome, na konkretnu pravnu situaciju se mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kao i odredbe čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine FBiH" broj 28/05).
  • 9.
    Rješenjem Službe prostornog uređenja broj 08-23-8-3004/05 od 6. septembra 2006. godine je utvrđeno da je Željeznica FBiH vlasnik predmetnog stana. Dalje, istim rješenjem je utvrđeno da Željeznica FBiH ima pravo povrata u posjed kao i pravo raspolaganja predmetnim stanom, iako navedeni stan trenutno koristi drugoapelant na temelju ugovora o podstanarskom odnosu koji je zaključio s prvoapelantom. Zatim, navedenim rješenjem je drugoapelantu i drugim bespravnim korisnicima naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema navedenog rješenja oslobodi predmetni stan od lica i stvari i preda ga nositelju prava raspolaganja, te da u roku ne kraćem od 24 sata od datuma i vremena svog iseljenja o iseljenju izvijesti nadležnu Službu prostornog uređenja. U tački 5. ovog rješenja je navedeno da će se, ako drugoapelant ne postupi po ovom rješenju, pristupiti prinudnom izvršenju bez provođenja novog upravnog postupka i da će osobe koje nisu postupile po rješenju, a bile su dužne to učiniti, morati naknaditi sve troškove. I konačno, u tač. 6. i 7. ovog rješenja je utvrđeno da drugoapelant i drugi bespravni korisnici nemaju pravo od nadležnog organa tražiti alternativni smještaj.
  • 10.
    U toku obnovljenog upravnog postupka je, također, izvršen uvid u službenu evidenciju Službe za prostorno uređenje koja je obuhvatala nazive vlasnika stanova i nosioce stanarskih prava na području općine Srebrenik, uvid u podnesene zahtjeve za povrat stanova, podnesene prijedloge za izvršenje odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC), kao i druge dokaze, te je utvrđeno da je Željeznica FBiH vlasnik i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. U toku postupka je, dalje, utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila majka prvoapelanta Ž. G., a da je "propušteno da se blagovremeno podnese zahtjev za povrat stana". Imajući u vidu sve navedeno, nadležna Služba prostornog uređenja se, u konkretnom predmetu, pozvala i na član 54. stav 6. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list BiH" br. 14/84, 13/98, 36/89 i 2/93 i Službeni list RBiH" broj 2/93) kojim je utvrđeno da "pravo podstanara da koristi stambenu prostoriju na osnovu ugovora o podstanarskom odnosu prestaje i prestankom prava nosioca stanarskog prava da koristi stan u kojem se ta prostorija nalazi". Zatim, članom 54. stav 7. Zakona o stambenim odnosima je regulisano da se "podstanar koji ostane u stanu po iseljenju nosioca stanarskog prava, smatra kao osoba nezakonito useljena".
  • 11.
    Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrdila Služba za prostorno uređenje je, pozivom na član 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene, te pozivom na čl. 13. i 18.d) Zakona o prestanku primjene kao i čl. 1, 2. i 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, svojim rješenjem odlučila da prvoapelantu prestaje stanarsko pravo na predmetnom stanu, kao i sva njegova daljnja prava u vezi s predmetnim stanom. Dalje, Služba za prostorno uređenje je zaključila da su odlučne činjenice na osnovu kojih je vrijeme kada je prvoapelanta napustio predmetni stan pravilno i jasno utvrđene, te da prvoapelant toj Službi nije uopće podnio zahtjev za povrat stana. Konačno, predmetni ugovor o podstanarskom odnosu, koji je zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta, je samo potpisan ali ga nije i ovjerio nadležni organ.
  • 12.
    Protiv navedenog rješenja drugoapelant je izjavio žalbu u kojoj je istakao da je prvostepeni organ pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i povrijedio pravila upravnog postupka i materijalne propise. Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja broj 12-06/1-23-137/06 od 1. decembra 2006. godine žalba drugoapelanta je odbijena. Drugostepeni organ je zaključio da su neosnovani navodi žalbe da se prvoapelant smatra nosiocem stanarskog prava s obzirom da imenovani nije prenio stanarsko pravo s majke na sebe, kako predviđa član 22. Zakona o stambenim odnosima. Prvoapelant je predmetni stan privremeno napustio sredinom 1997. godine radi odlaska u Ameriku kod sestre, a drugoapelant je na raspravi 23. juna 2006. godine izjavio da je prvoapelant od 1997. godine do danas jednom dolazio iz Amerike. S obzirom da je prvoapelant napustio stan 1997. godine, odnosno u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, on se, u skladu s članom 3. stav 2. Zakona o napuštenim stanovima, "smatra izbjeglicom s pravom povratka u svoj dom prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH". Također, drugostepeni organ je zaključio da činjenica da stan nije proglašen napuštenim ne može uticati na drugačije odlučenje u ovoj pravnoj stvari, jer je odredbom člana 18.b) stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se odredbe ovog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U tu kategoriju spadaju i oštećeni i devastirani stanovi, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine, što je u ovom postupku nesporno. I konačno, kako je navedeno u rješenju Ministarstva prostornog uređenja, prvoapelant nije podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed u skladu s čl. 4. i 5. Zakona o prestanku primjene, a drugoapelantu kao bespravnom korisniku ne pripada pravo na alternativni smještaj.
  • 13.
    Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 616 od 25. jula 2007. godine, koju je punomoćnik apelanata primio 13. augusta 2007. godine, tužba drugoapelanta je odbijena. Kantonalni sud je zaključio da je ovakva odluka organa uprave pravilna i zakonita, jer je vlasnik stana Željeznica FBiH, u skladu s odredbom člana 5. stav 1. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, blagovremeno podnijela zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje, zbog čega je zahtjevu vlasnika udovoljeno. S druge strane, kako se u predmetnom stanu nalazilo lice koje stan koristi bez pravnog osnova (drugoapelant), njemu je, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene, naloženo da se iseli iz predmetnog stana i preda ga podnosiocu zahtjeva, Željeznici FBiH. Kantonalni sud, također, nije prihvatio prigovore drugoapelanta da mu nije omogućeno da se uključi u upravni postupak, jer iz podataka spisa proizlazi da mu je u toku postupka omogućeno da zastupa svoje interese (npr. od drugoapelanta je uzeta izjava na zapisnik s usmene rasprave od 7. oktobra 2005. godine i 23. juna 2006. godine). Konačno, Kantonalni sud navodi da drugoapelant nije ničim dokazao da predmetni stan koristi legalno, već uglavnom ističe prigovore koji se odnose na ranijeg nosioca stanarskog prava. Drugoapelant, kako je naveo Kantonalni sud, pogrešno smatra da je prvoapelantu oduzeto stanarsko pravo, jer iz podataka spisa proizlazi da na prvoapelanta nije preneseno stanarsko pravo i prvoapelant nije tražio povrat stana u skladu s imovinskim zakonima, zbog čega mu stanarsko pravo nije moglo biti oduzeto.

IV. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacija
    • 14.
      Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede njihovih prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Prvoapelant se žali da mu u ovom postupku niti organi uprave niti Kantonalni sud nisu omogućili bilo kakvo učešće u postupku, pa je podnošenje apelacije, kako navodi prvoapelant, jedini preostali način da se zaštite njegova ustavna prava. Pobijana rješenja i presuda su doneseni u postupku pokrenutom po zahtjevu Željeznice FBiH, na osnovu člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelanti smatraju da upravni organi i Kantonalni sud nisu utvrdili sve činjenice i okolnosti značajne za donošenje odgovarajućih odluka niti su omogućili strankama da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, što znači da su očigledno postupili suprotno članu 133. ZUP-a FBiH. Naime, organi uprave, a zatim i nadležni Kantonalni sud, su načinili previd te u postupak nisu uključili ranijeg nosioca stanarskog prava, kojem ni na jedan od zakonom predviđenih načina, kako navode apelanti, nije prestalo stanarsko pravo, obrazlažući to samo činjenicom napuštanja stana između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine.
    • 15.
      Apelanti posebno naglašavaju da je prvoapelant još 1997. godine otišao u SAD u posjetu sestri i da je povremeno dolazio u stan, što znači da ga nije napustio kako to zaključuju upravni organi i sud, pri čemu Željeznice FBiH nisu nijednim aktom osporile pravo na stan prvoapelantu. Suprotno ovome, organi uprave utvrđuju da se na predmetni stan imaju primijeniti odredbe Zakona o napuštenim stanovima, iako je primjena ovog Zakona bila ograničena samo za vrijeme ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti. Ovo znači da stan nije mogao (a u pobijanim rješenjima i presudi se i ne tvrdi i da jeste) biti proglašen napuštenim, te se na njega imaju primijeniti isključivo odredbe Zakona o stambenim odnosima, mada podnosilac zahtjeva Željeznice FBiH na svaki način pokušava da dokaže da se radi o tzv. "napuštenom stanu", što prihvataju i organi uprave i nadležni Kantonalni sud. S obzirom da prvoapelant nije izgubio posjed na stanu, on nije ni bio dužan podnijeti zahtjev za povrat stana u skladu s čl. 4. i 5. Zakona o prestanku primjene. Prvoapelantu pripada pravo iz čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima da nastavi s korištenjem stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Dakle, prvoapelant ima posjed stana, sasvim normalno i redovno dolazi u stan, pa stoga organi uprave potpuno nejasno, neutemeljeno i paušalno utvrđuju da mu je prestalo stanarsko pravo zato što nije podnio zahtjev za povrat stana. Iz navedenih razloga, drugoapelant ni u kojem slučaju ne može biti bespravno useljeno lice, jer je podstanar, sa zaključenim Ugovorom o podstanarskom odnosu, koji ničim nikad nije doveden u pitanje. Također, prvoapelant je samo privremeno kod sestre u SAD, dok mu je prebivalište još prijavljeno na adresi predmetnog stana iz kojeg nikad nije iselio, nasuprot navodima upravnih organa.
    • 16.
      Apelanti su također naveli da je prvoapelant 2. septembra 2006. godine podnio zahtjev za omogućavanje učešća u postupku, a drugoapelant 16. augusta 2007. godine zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali da nikada nisu dobili odgovor na ove pravne lijekove koje, stoga, smatraju neefikasnim.
  • b)
    Odgovori na apelaciju
    • 17.
      U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da taj sud ostaje kod obrazloženja koje je dao u svojoj odluci smatrajući da njome nisu povrijeđena prava na pravično suđenje i pravo na dom. Iz tih razloga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
    • 18.
      U odgovoru na apelaciju Ministarstva prostornog uređenja navodi se da postupanjem ovog organa nije došlo do kršenja apelantovih prava, odnosno da su pozitivno-pravni propisi pravilno primijenjeni, pa se stoga predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Načelo materijalne istine

Član 7.

U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i s tim ciljem se moraju potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Načelo saslušanja stranke

Član 8.

(1) Prije donošenja rješenja, stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom određeno.

Član 48.

Stranka je osoba po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.

Član 147.

Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:

  • 1)
    u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više strana s protivnim interesima, ili
  • 2)
    kad se treba izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.

Član 200.

Na podlozi činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka Š....Ć

  • 20.
    U Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine FBiH" broj 28/05) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Stanovi navedeni u članu 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćaju se davaocu stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj teritoriji se nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana. Š......Ć.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davatelj stana na korištenje tijelu mjerodavnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.

Mjerodavno tijelo iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davatelju stana na korištenje u roku od 30 dana od dana primitka zahtjeva.

Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari.

  • 21.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 5. stav 3.

Š....Ć

Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanim ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99 i 51/00) prestaje mu stanarsko pravo.

Član 13.

Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5. kao i stanarskog prava za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d) ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove.

Vraćanje stanova pod upravom organa nadležnog za stambene poslove davaoca stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18.d) ovog zakona, uredit će se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša.

Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18.d) ovog zakona, ništava je.

Član 18.b)

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

  • 22.
    U Zakonu o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 54.

Nosilac stanarskog prava i vlasnik stana koji stanuje u svom stanu, u skladu sa propisom skupštine općine, može dati dio stana na korištenje drugom licu kao podstanaru, pod uvjetom da u drugom dijelu stana stanuje nosilac stanarskog prava. Š......Ć

Ne može se cijeli stan izdati drugim licima kao podstanarima, niti jednom licu izdati cijeli stan kao podstanaru, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Š......Ć

Pravo podstanara da koristi stambenu prostoriju na osnovu ugovora o podstanarskom odnosu prestaje i prestankom prava nosioca stanarskog prava da koristi stan u kome se ta prostorija nalazi.

Podstanar koji ostane u stanu po iseljenju nosioca stanarskog prava, smatra se kao lice nezakonito useljeno.

VI. Dopustivost

  • 23.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 25.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 616 od 25. jula 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. augusta 2007. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelanti pobijaju osporene odluke navodeći da je tim odlukama došlo do povrede njihovih prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 28.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
    • 29.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

  • 30.
    Prvo pitanje o kojem Ustavni sud treba da odluči tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o odlučivanju o građanskom pravu apelanata. Prvoapelant je, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, a drugoapelant je s njim zaključio ugovor o podstanarskom odnosu. Navodi apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje odnose se na povrede odredaba upravnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U skladu s navedenim, garancije člana 6. Evropske konvencije su primjenjive, pa će Ustavni sud ispitati da li je predmetni postupak zadovoljio standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Prvoapelant je naveo da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo da bude saslušan kao stranka, čime mu je kao članu porodičnog domaćinstva njegove majke onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku u kojem je utvrđeno "da je izgubio stanarsko pravo".
  • 32.
    U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). U konkretnom slučaju, iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, osporenih odluka i rješenja donesenih povodom odlučivanja o građanskim pravima prvoapelanta proizlazi da su upravni organi prvoapelantu uskratili pravo da se prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza poštuje pravo na pravično suđenje na način da mu se kao direktno zainteresovanom licu omogući učestvovanje u postupku u kojem je odlučivano o njegovim pravima. Naime, nesporno je da ni upravni organi, a ni Kantonalni sud, koji je donio odluku povodom drugoapelantove tužbe u upravnom sporu, nisu uključili prvoapelanta u postupak niti su naveli jasne razloge zbog kojih su propustili to učiniti.
  • 33.
    Stoga, Ustavni sud smatra da prvoapelantu nije bilo omogućeno pravo na saslušanje u svojstvu stranke u postupku odlučivanja o njegovim građanskim pravima u vezi sa stanarskim pravom. Apelant u tom postupku nije imao mogućnost da upravnim organima iznese svoje argumente i dokaze, te je time doveden u "znatno podređen položaj" u odnosu na drugu stranu. Time je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku kao neodvojivi element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da propust učinjen pred upravnim organima nije otklonjen ni u postupku pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je na ovaj način prekršeno pravo prvoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud smatra necjelishodnim ispitivati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada licu o čijem se stanarskom pravu odlučivalo u upravnom postupku i upravnom sporu ni na jednoj instanci nije pružena mogućnost da u tim postupcima ravnopravno učestvuje.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.