Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. aprila 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3364/07, rješavajući apelaciju Dine Delibašića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Dine Delibašića, Adisa Delibašića i Emira Imamagića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-000621 koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 402 od 23. septembra 2009. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Dini Delibašiću, Adisu Delibašiću i Emiru Imamagiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.050.00 KM na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dino Delibašić, Adis Delibašić i Emir Imamagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 13. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3802/98, odnosno broj 071-0-P-06-000621.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 17. decembra 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 24. februara 2010. godine da dostavi sudski spis.
  • 3.
    Osnovni sud je 8. januara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, a 2. marta 2010. godine sudski spis.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju i dopis Osnovnog suda od 24. februara 2010. godine dostavljeni su apelantima 25. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Dika Delibašić, pravna prednica apelanata (u daljnjem tekstu: pravna prednica), u ratnim okolnostima je zaključila sa Mirom Galić (u daljnjem tekstu: tužena) ugovor o zamjeni nekretnina kojim je pravna prednica zamijenila svoje nekretnine u Banjoj Luci za nekretnine tužene u k.o. Vir u Republici Hrvatskoj.
  • 7.
    Pravna prednica apelanata je tužbom u Osnovnom sudu 21. decembra 1998. godine pokrenula parnicu protiv tužene radi utvrđenja pravne ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina, a spor se vodio pod brojem P-3802/98. U toku predmetnog spora pravna prednica je preminula, a grafološkim vještačenjem otiska njenog kažiprsta na tužbi nije se moglo sa sigurnošću utvrditi da je taj otisak njen, ali ni da nije.
  • 8.
    Apelanti su u svojstvu zakonskih nasljednika pravne prednice 23. septembra 2002. godine podnijeli tužbu u Osnovnom sudu protiv tužene navodeći da imaju pravni interes da se uključe u postupak koji se vodi pod brojem P-3802/98, a kako bi dokazali da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u ratnim okolnostima pravno ništavan.
  • 9.
    Osnovni sud je na ročištu održanom 17. decembra 2002. godine donio Rješenje broj P-3802/98 kojim je tužbu pravne prednice odbacio kao neurednu. Apelanti su se na zapisnik sačinjen na navedenom ročištu odrekli prava na žalbu protiv istog rješenja, te je sud konstatirao pravosnažnost predmetnog rješenja sa datumom održavanja ročišta. Istovremeno je na istom ročištu spojen postupak povodom tužbe apelanata protiv tužene sa ranijim postupkom tužene-protivtužiteljice, te se postupak nastavio voditi pod brojem P-3802/98.
  • 10.
    Tokom vođenja postupka Osnovni sud je održao sedam ročišta za glavnu raspravu i to 17. decembra 2002. godine, 23. januara, 12. marta, 18. aprila, 29. septembra, 10. i 22. oktobra 2003. godine. Također je 19. aprila 2003. godine obavljen i uviđaj na licu mjesta uz angažiranje vještaka građevinske struke. Apelanti su bili prisutni na svakom ročištu.
  • 11.
    Osnovni sud je, odlučujući o navedenoj tužbi apelanata i tužene, donio Presudu broj P-3802/98 od 21. novembra 2003. godine kojom je u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je pravno ništavan ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 16. augusta 1995. godine i ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem označenim u presudi između pravne prednice apelanata i tužene. Tužba i tužbeni zahtjev tužene (protivtužiteljice), kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između tužene i pravne prednice apelanata na predmetnim nekretninama, odbačeni su zbog nepostojanja pravnog interesa.
  • 12.
    Osnovni sud je 18. decembra 2003. godine zaprimio žalbe apelanata protiv navedene prvostepene presude.
  • 13.
    Na traženje Osnovnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovno javno tužilaštvo), Osnovni sud je predmetni spis 19. decembra 2003. godine dostavio na uvid Osnovnom javnom tužilaštvu naglašavajući da je žalbeni postupak u toku. Osnovno javno tužilaštvo je zaprimilo spis 21. decembra 2003. godine, a vratilo ga Osnovnom sudu 21. januara 2004. godine.
  • 14.
    Osnovni sud je dnevnom naredbom od 23. januara 2004. godine započeo zakonom propisane radnje vezane za dostavu odgovora na žalbe parničnih stranaka koje su podnesene protiv prvostepene presude. Osnovni sud je 29. marta 2004. godine predmetni spis proslijedio Okružnom sudu na nadležnost.
  • 15.
    Okružni sud je, odlučujući o izjavljenim žalbama, podneskom broj Gž-538/04 od 27. decembra 2005. godine obavijestio Osnovni sud da je na sjednici vijeća održanoj 27. decembra 2005. godine utvrđeno da u predmetnom spisu postoji odgovor tužene na žalbu apelanata kao tužilaca a koji, prema priloženim dostavnicama u spisu, nije dostavljen punomoćniku apelanata, što je sud obavezan učiniti prema odredbama člana 214. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu ZPP). Okružni sud je zbog toga vratio prvostepeni spis kako bi Osnovni sud otklonio uočeni nedostatak.
  • 16.
    Okružni sud je, nakon što je Osnovni sud postupio prema navedenim uputama drugostepenog suda i spis ponovo dostavio Okružnom sudu 24. januara 2006. godine, Rješenjem broj Gž-538/04 od 9. marta 2006. godine žalbe parničnih stranaka uvažio, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-3802/98 od 21. novembra 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 17.
    U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da odluka prvostepenog suda nije zakonita ističući da je očigledno da žalba apelanata osnovano ukazuje na to da je prvostepeni sud nezakonitim postupanjem onemogućio apelante da raspravljaju u postupku i da je takav propust utjecao na zakonitost prvostepene presude. Okružni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije postupio u smislu člana 102. stav 2. ZPP.
  • 18.
    Okružni sud je 20. marta 2006. godine uputio predmetni spis Osnovnom sudu. Osnovni sud je 23. marta 2006. godine zaprimio spis. Također, Osnovni sud je 11. aprila 2006. godine od Okružnog suda zaprimio i fotokopije dostavnica o uručenju drugostepene presude.
  • 19.
    Apelanti su pismenim podneskom dostavljenim Osnovnom sudu 29. maja 2006. godine zatražili da se u predmetnoj pravnoj stvari bez odugovlačenja zakaže pripremno ročište u skladu sa članom 228. ZPP. Apelanti su 3. jula 2006. godine pismenim podneskom dostavljenim predsjedniku Osnovnog suda urgirali postupanje u predmetu.
  • 20.
    Osnovni sud je 28. septembra 2006. godine održao pripremno ročište koje je odloženo uz saglasnost parničnih stranaka za 15. novembar 2006. godine. Nakon toga, Osnovni sud je do donošenja presude u ponovnom postupku zakazao još pet ročišta, od kojih su održana tri ročišta za glavnu raspravu, a dva ročišta su odložena zbog neodazivanja tužene.
  • 21.
    Osnovni sud je u konkretnom predmetu donio Presudu broj 071-0-P-06-000621 od 19. oktobra 2007. godine (budući da je u međuvremenu izvršena prenumeracija predmeta), kojom je utvrđeno da je ništavan ugovor o razmjeni nekretnina od 15. augusta 1995. godine, ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem naznačenim u presudi, zaključen između pravne prednice apelanata i tužene. Naime, navedenim ugovorom pravna prednica apelanata je svoje nekretnine, porodičnu stambenu zgradu izgrađenu na k.č. i upisanu u zk. ul. naznačen u presudi i dvorišnu zgradu, koje se nalaze u Banjoj Luci u ul. Milana Radmana broj 16, zamijenila za nekretnine tužene upisane u p.l. naznačene u presudi k.o. Vir, Republika Hrvatska. Slijedom navedenog, naložena je uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama u Banjoj Luci, kakvo je bilo prije uknjižbe predmetnih nekretnina na ime tužene i na osnovu ugovora o razmjeni nekretnina. Tužena je obavezana da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, a apelanti su obavezani da tuženoj predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine u Republici Hrvatskoj. Također, apelanti su obavezani da tuženoj na ime ulaganja u porodičnu stambenu zgradu i dvorišni objekt u Banjoj Luci u ul. Milana Radmana broj 16 isplate iznos od 47.800.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom VIII izreke presude odlučeno je da svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka.
  • 22.
    Okružni sud je, odlučujući o žalbama apelanata i tužene protiv navedene presude Osnovnog suda, donio Presudu broj 011-0-Gž-08-00159 od 13. februara 2008. godine kojom je žalbe stranaka uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000621 od 19. oktobra 2007. godine ukinuo u dijelu o troškovima postupka, te u tom dijelu vratio na ponovno suđenje. Žalba apelanata je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u stavu IV tako što je odbijen zahtjev tužene da joj apelanti vrate u posjed predmetne nekretnine u Republici Hrvatskoj.
  • 23.
    Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući o reviziji tužene protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-00159 od 13. februara 2008. godine, donio je Presudu broj 118-0-Rev-08-000 402 od 23. septembra 2009. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Osnovni sud je 13. oktobra 2009. godine zaprimio vraćeni predmetni spis.
  • 24.
    Osnovni sud je Rješenjem broj 071-0-P-06-000621 od 24. februara 2010. godine van ročišta odlučio da u konkretnom predmetu svaka parnična strana snosi svoje troškove postupka.

IV. Apelacija

  • 25.
    Apelanti smatraju da su im zbog nedonošenja odluke u konkretnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli redoslijed događaja ističući da su protiv prvostepene presude izjavili žalbu jer im je naloženo da tuženoj predaju u posjed nekretnine u k.o. Vir, Republika Hrvatska, iako je "u toku postupka nesporno utvrđeno da nikada nisu ni pravno ni faktički bili u posjedu navedenih nekretnina, čime se očigledno i dalje odugovlačilo rješavanje predmetnog spora". Apelanti su istakli da su sudu podnosili više urgencija, molbi za zakazivanje rasprava, te tražili postupanje prema ZPP. U tom smislu su se pismenim podnescima obraćali Uredu ombudsmana Republike Srpske, Nezavisnoj pravosudnoj komisiji i drugim organima za zaštitu ljudskih prava, a sve s ciljem ažuriranja konkretnog postupka. Apelanti smatraju da je sasvim evidentno da su im povrijeđena prava samom dužinom trajanja postupka koji traje od 1998. godine, tj. deset godina, te podnose zahtjev za pravičnu kompenzaciju na ime nematerijalne štete u iznosu od 8.000.00 KM.

Odgovor na apelaciju

  • 26.
    Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije bilo kršenja ustavnih prava parničnih stranaka u postupku. Također je naglašeno da su neosnovani navodi apelanata o tome da postupak traje od 1998. godine jer su kao zakonski nasljednici pravne prednice 23. septembra 2002. godine podnijeli tužbu pod poslovnim brojem P-2142/02, a 17. decembra 2002. godine postupak je spojen.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 94.

Š...Ć

(2) Glavna rasprava će se, u pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Š...Ć

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 184.

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.

Član 214. stav 2.

Primjerak odgovora na žalbu prvostepeni sud će dostaviti žaliocu odmah, a najkasnije u roku od osam dana od prijema odgovora na žalbu.

Član 217. st. 1, 3. i 4.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise povodom žalbe.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan, odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda, da odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda, te da izvede sve parnične radnje i da raspravi sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 30.
    Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija i u vrijeme podnošenja bila dopustiva. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjet iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku pred Osnovnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 33.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 34.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 35.
      Ustavni sud zapaža da je parnični postupak povodom tužbe apelanata građanskopravne prirode, a u kojem se utvrđuju građanska prava apelanata koji su zainteresirani da se u razumnom roku donese konačna odluka o njihovom tužbenom zahtjevu. Stoga su u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku

  • a)
    Relevantni principi
    • 36.
      Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
    • 37.
      Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, naprotiv, to može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
    • 38.
      Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
  • b)
    Period koji se uzima u obzir
    • 39.
      Ustavni sud zapaža da su apelanti 23. septembra 2002. godine, u svojstvu zakonskih nasljednika njihove pravne prednice, pokrenuli predmetni postupak koji je 23. septembra 2009. godine okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske. Osnovni sud je rješenjem od 17. decembra 2002. godine odbacio kao neurednu raniju tužbu pravne prednice apelanata, što apelanti dalje nisu osporavali jer su se na ročištu održanom 17. decembra 2002. godine odrekli prava na žalbu protiv navedenog rješenja. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od dana podnošenja tužbe apelanata do dana donošenja presude Vrhovnog suda, tj. period od sedam godina.
  • c)
    Analiza razumnosti trajanja postupka
    • 40.
      U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče spora koji su tužbom pokrenuli apelanti radi utvrđenja ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
    • 41.
      U vezi sa doprinosom sudova dužini postupka u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o tužbi apelanata, svoju prvu presudu donio u roku nešto dužem od godinu dana. U žalbenom postupku protiv navedene presude Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud nezakonitim postupanjem onemogućio apelante da raspravljaju u postupku, te je presudom ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku donio u periodu kraćem od dvije godine, s tim što je u tom periodu prije donošenja svoje odluke, uočivši propuste Osnovnog suda, spis vratio prvostepenom sudu ukazujući na konkretne greške i tražeći njihovo otklanjanje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u ponovnom postupku umjesto "da odmah po prijemu rješenja drugostepenog suda odredi pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema rješenja drugostepenog suda", ročište odredio tek nakon šest mjeseci. Nakon toga, Osnovni sud je bio aktivan u rješavanju predmeta i svoju je odluku u ponovnom postupku donio u periodu koji je trajao duže od godinu dana i šest mjeseci. Dalje, ponovni žalbeni postupak pred Okružnim sudom i postupak revizije pred Vrhovnim sudom trajali su duže od po godinu dana.
    • 42.
      Ustavni sud nije mogao iz spisa predmeta utvrditi da su apelanti svojim ponašanjem utjecali na dužinu trajanja postupka, naprotiv, apelanti su pismenim podnescima pokušavali ishoditi okončanje postupka u razumnom roku. Osnovni sud se nije izjasnio o složenosti predmeta, a razlog dužine trajanja postupka također nije obrazložio. Ustavni sud zapaža da su propusti Osnovnog suda u vođenju prvostepenog postupka, zbog kojih je predmet vraćen na ponovni postupak, utjecali u značajnoj mjeri da se produži vođenje, odnosno trajanje konkretnog postupka. U tom smislu, Ustavni sud posebno uočava propuštanje Osnovnog suda kao prvostepenog suda koje se ogleda u tome da primjerak odgovora tužene na žalbu apelanata protiv prvostepene presude ne dostavi punomoćniku apelanata, a što je po zakonu obavezno.
    • 43.
      Također, Ustavni sud uočava da je u određenim fazama, pred Okružnim i Vrhovnim sudom, postupak završen u relativno kratkom roku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u konkretnom sporu trajao sedam godina. Imajući u vidu sve navedeno, budući da se iz spisa predmeta nije moglo utvrditi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina konkretnog postupka može staviti na teret pretežno Osnovnom sudu čija je odluka ukidana zbog proceduralnih propusta i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, a to je svakako doprinijelo dužini postupka.
    • 44.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 45.
      S obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se navodi o povredi ovog prava zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nedonošenju odluke u razumnom roku.

Kompenzacija

  • 46.
    Apelanti su tražili kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja konkretnog postupaka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, odgovarajuću naknadu nematerijalne štete određuje u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i sloboda, te obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud za ljudska prava, a prilagođeno ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
  • 47.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu da je konkretan postupak trajao sedam godina, Ustavni sud dodjeljuje svakom apelantu naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 1.050.00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, a na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, zbog propusta pretežno Osnovnog suda.

VIII. Zaključak

  • 48.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda navedenog prava se ogleda u tome što je postupak u predmetu koji se tiče građanskopravnog spora trajao sedam godina, zbog propusta pretežno Osnovnog suda koji za to nije pružio zadovoljavajuće obrazloženje.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.