Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3692/09, rješavajući apelaciju Općine Čelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Čelić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000425 od 24. septembra 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 033-0-Pž-08-000163 od 23. decembra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Čelić podnesena protiv Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 23. augusta 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Općina Čelić (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Čelić, podnijela je 28. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000425 od 24. septembra 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 033-0-Pž-08-000163 od 23. decembra 2008. godine, Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine i Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 23. augusta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je u Malom vijeću 11. februara 2010. godine, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, donio odluku da se povodom ovog predmeta hitno postupa.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i učesnika u postupku DOO "Frigos" Čelić u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i DOO "Frutex" Čelić u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 15. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. februara 2010. godine, Kantonalni sud 26. februara 2010. godine, Općinski sud 23. februara 2010. godine, prvotuženi 26. februara 2010. godine, a drugotuženi 25. februara 2010. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 24. maja 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je 11. septembra 2001. godine podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog radi utvrđivanja ništavnosti ugovora i predaje u posjed. U tužbi je označio vrijednost spora 8.000.000.00 KM.
  • 8.
    Općinski sud je donio Rješenje broj 224/04 od 23. augusta 2006. godine kojim se tužba u navedenoj pravnoj stvari smatra povučenom. Općinski sud je obavezao apelanta da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 6.147.38 KM, a drugotuženom troškove u iznosu od 4.884.36 KM, a na ime nagrade punomoćniku za zastupanje. U obrazloženju je navedeno da na pripremno ročište koje je održano u Općinskom sudu 23. augusta 2006. godine nije pristupio uredno obaviješteni apelant, a tuženi nisu zahtijevali da se pripremno ročište vodi, te je Općinski sud, na osnovu člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci rješenja.
  • 9.
    Odlučujući o žalbi prvotuženog i drugotuženog protiv Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 23. augusta 2006. godine, Kantonalni sud je žalbu uvažio, te osporavano rješenje ukinuo u dijelu koji se odnosi na troškove postupka i predmet vratio na ponovni postupak.
  • 10.
    U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine kojim je u stavu prvom izreke apelant obavezan da na ime troškova parničnog postupka prvotuženom naknadi iznos od 501.852.45 KM a drugotuženom iznos od 461.142.45 KM, a sve u roku od 30 dana od dana prijema prijepisa rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U stavu drugom izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva prvotuženog do iznosa 647.870.00 KM, a u stavu trećem izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva drugotuženog do iznosa 461.160.00 KM, a zahtjevi su se odnosili na naknadu troškova parničnog postupka.
  • 11.
    U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu čl. 383, 390. i 396. ZPP, na opredijeljen zahtjev tuženih, obavezao apelanta da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 601.852.45 KM. Navedeni troškovi se odnose na troškove nagrade punomoćniku za zastupanje na ročištu 24. decembra 2002. godine u iznosu od 3.000.00 KM (1000 bodova x 3,00 KM) a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni list SRBiH" br. 34/90, 18/91 i 34/91; "Službeni glasnik RBiH" broj 21/93 i 5/94), za zastupanje na ročištima 18. februara 2003. godine, 18. marta 2003. godine i 8. aprila 2003. godine, na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, iznos od po 46.000 KM, na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i to: 13. maja 2003. godine, 10. juna 2003. godine i 2. septembra 2003. godine iznos od po 92.000 KM (32.030 bodova x 3,00 KM), na ročištima 30. septembra 2003. godine, 17. oktobra 2003. godine, 17. oktobra 2003. godine, 6. januara 2004. godine i 13. februara 2004. godine iznos od po 46.000.00 KM, na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH ("Službene novine FBiH broj 67/02), na ročištima 12. aprila 2006. godine iznos od 272,45 KM, a na ročištu 23. juna 2006. godine iznos od 580,00 KM, na osnovu člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi ("Službene novine FBiH" broj 18/05). Primjenjujući iste kriterije, Općinski sud je drugotuženom dosudio troškove u iznosu od 461.142.45 KM, a imajući u vidu njegovo učešće u predmetnoj parnici.
  • 12.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 033-0-Pž-08-000163 od 23. decembra 2008. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da su neprihvatljivi apelantovi žalbeni prigovori da prvostepeni sud, prilikom donošenja osporenog rješenja, nije pravilno utvrdio činjenično stanje, tj. da nije vodio računa da se apelant na osnovu Protokola od 6. aprila 2005. godine, zaključenog između apelanta i Fabrike duhana Sarajevo, kao najvećeg vjerovnika tuženih u stečajnom postupku, obavezao da će povući sve tužbe protiv tuženih s ciljem oživljavanja proizvodnje od općeg interesa za lokalnu zajednicu, tj. Općinu Čelić, te da zbog toga apelant nije ni trebao da snosi troškove parničnog postupka. Naime, iz sadržaja spisa i razloga osporenog rješenja proizlazi da Protokol od 6. aprila 2005. godine ne sadrži dogovor u pogledu naknade predmetnih troškova postupka, a povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari je uslijedilo zbog apelantovog neopravdanog izostanka sa pripremnog ročišta (član 84. tačka 1. ZPP), a ne zbog povlačenja tužbe u smislu odredaba člana 59. ZPP, niti je pak povlačenje tužbe uslijedilo nakon što su tuženi udovoljili tužbenom zahtjevu (član 390. stav 1. ZPP). Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pogrešan apelantov zaključak da je povlačenjem tužbe udovoljeno zahtjevima tuženih, odnosno njihovog najvećeg stečajnog vjerovnika, jer, u konkretnom slučaju, povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva tuženih nego zbog zakonske presumpcije povlačenja tužbe iz člana 84. stav 1. ZPP (zbog apelantovog neopravdanog izostanka sa pripremnog ročišta od 23. augusta 2006. godine) u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP, pri čemu je osnovni kriterij za odlučivanje o troškovima postupka princip odgovornosti za uspjeh u postupku. Naime, povlačenje tužbe koje nastupi zbog tužiočevog izostanka sa pripremnog ročišta dovodi do istih posljedica kao da je tužilac sam povukao tužbu, pa je tužilac dužan da tuženim nadoknadi parnične troškove nastale u vezi sa takvom tužbom. U pogledu visine dosuđenih troškova, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu navedenih troškova uz pravilnu primjenu Zakona o advokaturi i Advokatske tarife.
  • 13.
    Apelant je protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 033-0-Pž-08-000163 od 23. decembra 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
  • 14.
    Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Rješenje broj 070-0-Rev-09-000425 od 24. septembra 2009. godine, a kojim je odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 390. ZPP kada su obavezali apelanta da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka, jer, u konkretnom slučaju, povlačenje tužbe nije uslijedilo zbog ispunjenja zahtjeva tuženih nego zbog zakonske presumpcije povlačenja tužbe iz člana 86. stav 1. ZPP, te su pravilno primijenili član 387. ZPP kada su odlučili koji troškovi su bili potrebni za vođenje postupka. Pri odlučivanju o visini troškova nižestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbe čl. 7, 9. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni list SRBiH" br. 34/90, 18/91 i 34/91, te "Službeni glasnik RBiH" br. 21/93 i 5/94), odredbe čl. 7, 9. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH ("Službene novine FBiH broj 67/02), čl. 12, 13. i 33. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine FBiH" broj 22/04) i člana 31. st. 4. i 5. Zakona o advokaturi u FBiH ("Službene novine FBiH" br. 40/02, 29/03, 18/05 i 68/05). Pri tome su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih rješenja dali razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud.
  • 15.
    Vrhovni sud je, dalje, naveo da su tužene u konkretnom postupku zastupali advokati, a članom 387. stav 2. ZPP je regulirano da će se, ako je propisana tarifa za nagradu advokata, troškovi odmjeriti prema toj tarifi. Svi dosuđeni troškovi se odnose na nagradu punomoćnicima tuženih, advokatima, za pristup na ročište. Ročišta je zakazivao sud, na njih je pozivao punomoćnike tuženih, znači da je njihovo prisustvo na ročištima bilo potrebno, te su, stoga, bili potrebni i troškovi koje su imali tuženi zbog prisustva svojih punomoćnika na ročištima. U skladu sa članom 31. stav 4. Zakona o advokaturi, sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određuju naknadu za pruženu pravnu pomoć advokata prema odredbama tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. U konkretnom slučaju, punomoćnici, advokati, pružali su pravnu pomoć tuženim u različitim periodima, u kojima su važile različite tarife (ukupno tri), koje su na različit način regulirale naknadu advokatu za pristupanje na ročište, te su, stoga, iznosi nagrade za pristup na ročište advokata različiti zavisno od toga za vrijeme važenja koje tarife je obavljena procesna radnja. Prema tarifi iz 1990. godine, advokat ni za jednu procesnu radnju nije mogao obračunati više od 1000 bodova. Tarifa iz 2002. godine nije imala nikakvih ograničenja u pogledu visine nagrade i nižestepeni sudovi su pravilno obračunali da s obzirom na vrijednost spora od 8.000.000.00 KM, u skladu sa članom 7. te tarife, punomoćnicima tuženih pripada nagrada od 32.030 bodova za pristup na ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (50% od tog iznosa za pristup na ročišta na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima, a prema obje tarife vrijednost boda je 3 KM). Članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi ("Službene novine FBiH" broj 18/05), kojim je mijenjan član 31. stav 5. Zakona o advokaturi, nagrada advokatu za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu u toku jedne rasprave ili preduzete pravne radnje ograničena je na iznos jednomjesečnog prosječnog ličnog dohotka u FBiH. Zbog ovih razloga su velike razlike u visinama nagrada punomoćnicima tuženih za pristup na ročišta zavisno od tarife koja je važila u vrijeme kada je preduzimana ta procesna radnja, pa su neosnovani navodi revizije da su ovakvim obračunom nižestepeni sudovi pogrešno primijenili član 387. ZPP.
  • 16.
    Vrhovni sud nije ocijenio navode revizije koji se odnose na povrede parničnog postupka koje je učinio prvostepeni sud (revizijski navod da apelantu nije pravilno uručeno rješenje prvostepenog suda od 23. augusta 2006. godine, na koje je apelant blagovremeno izjavio žalbu), jer se zbog toga revizija ne može izjaviti (član 240. stav 1. tačka 1. ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o advokaturi. Ističe da su sudovi proizvoljno i diskriminirajuće zaključili da je pravo na naknadu troškova postupka u konkretnoj stvari zasnovano na tarifama o nagradama advokata u FBiH koje su važile u vrijeme kada su izvršene određene pravne radnje jer su u cijelosti zanemarili odredbu člana 1. Zakona o izmjeni Zakona o advokaturi FBiH kojom je definirano da se u članu 31. stav 5. mijenja tako što nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u FBiH. Dalje, ističe da se Vrhovni sud u svom rješenju pozvao na član 31. stav 4. Zakona o advokaturi navodeći da u skladu sa navedenom odredbom sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određuju naknadu za pruženu pravnu pomoć advokata prema odredbama tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. Apelant smatra da su i na ovaj način Vrhovni sud i nižestepeni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje jer član 31. stav 4. Zakona o advokaturi ne postoji u obliku na koji se poziva Vrhovni sud, pa su, prema apelantovom mišljenju, sudovi primijenili nepostojeće odredbe Zakona o advokaturi. Naime, kako apelant ističe, član 31. stav 4. zakona na koji se poziva Vrhovni sud objavljen je privremeno na osnovu odluke Visokog predstavnika za BiH ("Službene novine FBiH" broj 25/02 od 15. juna 2002. godine), a Parlament FBiH je usvojio Zakon o advokaturi u identičnom tekstu, ali je kao poseban stav, stav 3, naznačio tekst koji se nalazio u stavu 2. istog člana: "Tarifa se objavljuje u 'Službenim novinama FBiH'". Time je stav 4. na koji se Vrhovni sud pozvao postao član 5. koji je Zakonom o izmjeni Zakona o advokaturi FBiH brisan i mijenjan novim stavom 5. koji jasno definira način određivanja troškova, odnosno ograničava ih na prosječnu plaću u FBiH ukoliko su veći od advokatske tarife i ni na koji način ne tretira primjenu tarife koja je važila u vrijeme izvršenja pravne radnje. Prema apelantovom mišljenju, sudovi su primijenili nepostojeće odredbe Zakona o advokaturi. Apelant smatra da su sudovi trebali primijeniti isključivo odredbe Zakona o izmjeni Zakona o advokatskoj tarifi prilikom određivanja visine nagrade punomoćnicima za pružene usluge prvotuženom i drugotuženom tokom cijelog postupka. Apelant se, također, žali da je Rješenje Općinskog suda broj Ps-224/04 od 23. augusta 2006. godine nezakonito doneseno, te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu zato što mu navedeno rješenje nikada nije dostavljeno.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud ističu da u cijelosti ostaju pri razlozima koje su dali u osporenim odlukama i smatraju da tim odlukama nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji.
  • 19.
    Prvotuženi i drugotuženi u odgovorima na apelaciju u cijelosti podržavaju stavove sudova iznesene u osporavanim rješenjima. Drugotuženi naročito ističe da je, u pogledu apelantovih navoda da su sudovi morali naknadu za pružene advokatske usluge odrediti jedino u skladu sa članom 1. Zakona o izmjeni Zakona o advokaturi, a ne i prema advokatskim tarifama koje su bile na snazi u momentu pružanja advokatskih usluga, a kako je predviđao Zakon o advokaturi prije navedenih izmjena, Ustavni sud FBiH u svojoj odluci od 5. aprila 2006. godine, upravo zbog zabrane retroaktivne primjene zakona, proglasio neustavnom odredbu člana 2. Zakona o izmjenama Zakona o advokaturi, u dijelu kojim je tim članom bilo predviđeno da će se odredba člana 1. Zakona o izmjeni Zakona o advokaturi, a kojom je utvrđeno da visina naknade advokature ne može prelaziti iznos jednomjesečnog prosječnog ličnog dohotka u Federaciji Bosne i Hercegovine, primjenjivati u svim predmetima gdje nije donesena pravosnažna odluka.

V. Relevantni propisi

  • 20.
    Odluka Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 23. maja 2002. godine kojom se donosi Zakon o advokaturi ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine" broj 25/02) u relevantnom dijelu glasi:

ODLUKA

Priloženi Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, koji je sastavni dio ove Odluke, stupa na snagu, na privremenoj osnovi, kao zakon Federacije Bosne i Hercegovine od datuma određenog članom 74. ovog zakona, dok ga Parlament Federacije Bosne i Hercegovine ne usvoji u odgovarajućem obliku, bez izmjena i dopuna i postavljanja bilo kakvih uvjeta.

  • 21.
    Zakon o advokaturi ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 25/02), proglašen odlukom Visokog predstavnika od 23. maja 2002. godine, u relevantnom dijelu glasi:
  • 2.
    Advokatske nagrade i naknade

Član 31.

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove Tarife.

Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima. Tarifa se objavljuje u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine".

Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.

Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivat će naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.

  • 22.
    Zakon o advokaturi ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 40/02) u relevantnom dijelu glasi:
  • 2.
    Advokatske nagrade i naknade

Član 31.

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove Tarife.

Skupština Federalne advokatske komore predlaže Tarifu koju odobrava Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima.

Tarifa se objavljuje u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine".

Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.

Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivat će naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.

Član 74.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine".

  • 23.
    Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 40/02) u članu 31. stav 5. mijenja se i glasi:

Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne preduzete pravne radnje (pismena) u parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišnoknjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje preduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

  • 24.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 16/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 84.

(1) Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.

Član 383.

(1)Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, takvi troškovi odmjerit će se po tarifi.

Član 390.

(1) Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci nadoknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.

VI. Dopustivost

  • 25.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 26.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 27.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelantove apelacije u odnosu na osporeno Rješenje Općinskog suda broj 224/04 od 23. augusta 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 1)
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije.

Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Općinskog suda broj Ps-224/04 od 23. augusta 2006. godine

  • 28.
    Apelant se žali da mu Rješenje Općinskog suda broj Ps-224/04 od 23. augusta 2006. godine, kojim se tužba protiv prvotuženog i drugotuženog radi utvrđivanja ništavnosti ugovora i predaje u posjed smatra povučenom, nije nikada dostavljeno i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud navedeno rješenje, odlučujući o žalbama prvotuženog i drugotuženog, ukinuo u dijelu koji se odnosi na troškove postupka i vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine protiv kojeg je apelant izjavio žalbu Kantonalnom sudu, a koji je Rješenjem broj 033-0-Pž-08-000163 od 23. decembra 2008. godine odbio žalbu kao neosnovanu. S obzirom na to da je Rješenjem broj 033-0-Pž-08-000163 od 23. decembra 2008. godine Kantonalni sud odlučivao o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine, proizlazi da je apelant morao saznati za Rješenje Općinskog suda broj Ps-224/04 od 23. augusta 2006. godine kada mu je dostavljeno Rješenje Općinskog suda broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine, a u svakom slučaju najkasnije 23. decembra 2008. godine kada je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj Ps-224/04 od 21. aprila 2008. godine. S obzirom na to da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu 28. novembra 2009. godine, slijedi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
  • 29.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant saznao za Rješenje Općinskog suda broj 224/04 od 23. augusta 2006. godine.

Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000 425 od 24. septembra 2009. godine

  • 30.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000425 od 24. septembra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 33.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 34.
    Ustavni sud ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju.
  • 35.
    Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije koja se tiče prava na pravično suđenje, sporno pitanje da li su sudovi prilikom odlučivanja o troškovima postupka koji čine nužne izdatke i nagradu advokatima tuženih pravilno primijenili Zakon o advokaturi i Advokatsku tarifu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
  • 36.
    U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi, odlučujući o zahtjevu punomoćnika prvotuženog i drugotuženog za naknadu troškova postupka, donijeli rješenja u kojima su jasno utvrdili šta obuhvata nužne izdatke i nagradu za zastupanje prvotuženog i drugotuženog, kolika je visina naknade za svaku preduzetu radnju i koji su razlozi zbog kojih nisu odobreni svi zatraženi iznosi. Osim navedenog, sudovi su jasno naveli odredbe Zakona o advokaturi u pogledu visine troškova za naknade i nagrade advokata koje propisuju primjenu advokatske tarife u vrijeme pružanja pravne pomoći, te su ove odredbe primijenili na radnje preduzete prije donošenja Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi. Ustavni sud je mišljenja da su neosnovani apelantovi navodi da su se sudovi pozvali na nepostojeću odredbu Zakona o advokaturi zato što su se pozvali na član 31. stav 4. Zakona o advokaturi, a ne na stav 5. tog člana. Naime, Zakon o advokaturi je donesen odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu i objavljen je u "Službenim novinama FBiH" broj 25/02 i u tom tekstu odredba koja se odnosi na primjenu advokatske tarife nalazila se u stavu 4. člana 31. Parlament FBiH je kasnije potvrdio Zakon o advokaturi, ali se u tom tekstu odredba o primjeni advokatske tarife nalazi u stavu 5. člana 31. S obzirom na to da je Parlament FBiH samo potvrdio Zakon o advokaturi koji je donio Visoki predstavnik, potpuno je irelevantno da li su se sudovi pozvali na stav 4. člana 31. Zakona o advokaturi (kako stoji u tekstu zakona koji je donio Visoki predstavnik) ili stav 5. (kako stoji u tekstu Zakona o advokaturi koji je potvrdio Parlament FBiH), naročito imajući u vidu da je sadržaj odredbe istovjetan i da je navedeni zakon Parlament FBiH samo potvrdio. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci o troškovima postupka nema ničega što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa, te da su sudovi ispunili svoj zadatak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i dali jasne razloge na kojima su svoje odluke zasnovali.
  • 37.
    Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 38.
    Apelant se, osim toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te da u apelaciji nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli ukazati na to da su navodi o kršenju ovog prava mogući i vjerovatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku, te da primjena relevantnih odredaba Zakona o advokaturi ne izgleda proizvoljna.
  • 40.
    Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.